Kad sam na internetskoj enciklopediji Wikipedia vidio da se profesora Atifa Purivatru, primarno, karakterizira kao “teoretičara evolucije bošnjačkog nacionalnog identiteta”, pomislio sam da se tom definicijom debelo u pravu. Purivatra je zaista bio i teoretičar i dosljedni zagovornik evolucijskog procesa unutar bošnjačke nacionalne samosvijesti... Mogao je biti januar 1993. godine, u prizemlju sarajevske Općine Centar, na njenoj sjevernoj strani, prema Alipašinoj džamiji, bila je prostorija koja se svojom haotičnom zapreminom predstavljala kao “Vijeće kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca”, tu sam, uz peć plinaru, jednoga studenog popodneva zatekao profesora Enesa Durakovića (1947.) i Atifa Purivatru (1928.-2001.), a koji metar dalje sjedio je Alija Isaković (1932.-1997.), s obaveznim šalom oko vrata. U ratu se u razne kancelarije više dolazilo onako negoli iz neke konkretnije potrebe ili obaveze, kao da se intuitivno željelo pokazati kako se, hvala Bogu, još živo, još zdravo, tu sam, kako ste svi vi, važno je bilo znati kako su i drugi. Najpouzdanije vijesti uglavnom su išle od usta do usta...  Enes i Alija se u nečemu nisu slagali, ne bih se mogao sjetiti o čemu su njih dvojica tog dana raspravljali, sigurno je da se nisu doticali književnosti. Profesor Atif je sve pratio s izvjesne distance, sa sebi svojstvenim dobrohotnim cinizmom. Bjesnio je rat, trajala je barbarska opsada Sarajeva, ništa se nije događalo i sve se, zapravo, odjednom i naveliko događalo, granice države Bosne mogle su biti i granice naših tijela, imalo se beskrajno vremena pričati, sporiti, neslagati, planirati, osporavati, predlagati, “tražiti rješenje”, komentirati, nadati se. (Književnik Alija Isaković bio je tad predsjednik a profesor Atif Purivatra generalni sekretar Vijeća Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca.) U prostorije bahnu jedan od mlađahnijih bosanskomuslimanskih književnika (tad su se Bošnjaci još uvijek naveliko sporili jesu li Muslimani, jesu li Bošnjaci, jesu li Bosanski Muslimani, šta su oni uopće u nepredvidivim nacionalističkim tumbama diljem ubijene Jugoslavije, nisu se mogli složiti o svome nacionalnom “imenu i prezimenu” ni u vrijeme organiziranja ratnoga kongresa intelektualaca decembra 1992. godine i utemeljenja Vijeća Kongresa) i podviknuo kako će nam “ovaj muslimanski merhamet doći glave”, aludirajući na masovne četničke i, sve izraženije, ustaške zločine širom Bosne i Hercegovine, a profesor Purivatra se samo nasmijao i odmjereno cinično, kako bi to samo on umio izvesti, rekao kako se često nepravično miješaju pojmovi merhamet i kukavičluk, jer svi mi koji, evo, dreždimo uz plinsku vatru a nismo na liniji, nismo u rovu, nismo u direktnoj odbrani grada i države, i nismo nikakve merhametlije, nego smo, u ovom slučaju, kukavice. (Tih sam dana u svoje ratne dnevničke bilješke unosio razmišljanja šta su to intelektualci u jednom društvu i narodu, koja je uloga inteligencije, koje bi boje mogla biti paralela između pojmova intelektualci – inteligencija, gdje je granica između osobnog mišljenja i tekućih ideoloških govora, između intelektualne aktivnosti i konformizma, pa sam tu večer, za sebe, napravio dvije moguće tabele: ko su, prvo, “goluždravi ptići” među bosanskomuslimanskim intelektualcima a ko “jastrebi” među intelektualcima Muslimanima. Sad mi je drago što te bilješke, nastale iz zabave, nisu nigdje objavljene. Ne znam ni gdje su, nema ih u mojim dnevničkim bilješkama. Profesora Atifa Purivatru nisam mogao smjestiti ni u prvu ni u drugu postavljenu “kategoriju”.) I nakon rata, često sam, sâm ili s prijateljima, odlazio u prostorije Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Bilo je to u Ulici Valtera Perića, stotinjak metara od ratnih prostorija u zgradi Općine Centar. Profesor Atif, predsjednik VKBI od 1995. godine pa do tragične smrti istoga onoga dana kad su srušeni tornjevi u New Yorku, pa je vijest o pogibiji poznatog profesora, pregaoca, intelektualca (udarilo ga auto) bila prignječena izazvanim haosom u Sjedinjenim Američkim Državama, uvijek je bio vedar, nasmijan, stalno u konkretnim planovima, akcijama, projektima, poticajima za druge. Takvu poletnost i radnu energiju nisu imali mnogi koji decenijama bijahu mlađi od njega. Bio sam radoznao pitati ga o mnogo čemu iz njegova rada i djelovanja, pa i o tome zbog čega ga mnogi brzomislići iz tzv. muslimanskih krugova napadaju, omalovažavaju, vrijeđaju, spotičući mu udbašku komunističku prošlost. Atif je bio odmjeren i strpljiv da o svemu kaže šta misli i osjeća. Bez ikakvih opterećenja i zadrški. Vrijeme je najbolji sudija, rekao bi. Koliko je istrajavao na podršci u mišljenju, stavu, zdravom odnosu prema postojećoj stvarnosti možda najbolje pokazuje činjenica s kolikom je odgovornošću vodio računa o javnim sedmičnim tribinama koje je godinama organiziralo Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. I mene je, tamo neke 1999. godine, nagovorio, nakon jedne od ugodnih kahvi u prostorijama Vijeća, da održim tribinu o suodnosu Tradicije i Slobode.  Kad sam na internetskoj enciklopediji Wikipedia vidio da se profesora Atifa Purivatru, primarno, karakterizira kao “teoretičara evolucije bošnjačkog nacionalnog identiteta”, prvo što sam pomislio bilo je da se tom definicijom debelo u pravu. Purivatra je zaista bio i teoretičar i dosljedni zagovornik evolucijskog procesa vis a vis bošnjačke samosvijesti o vlastitom identitetu. Na jednoj od kahvi u prostorijama VKBI podsjetio sam ga kako smo nas dvojica, po zadatku Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, išli u srednju Bosnu u vrijeme popisa stanovništva na prostoru Jugoslavije 1991. godine. (Koji dan kasnije bio sam, s književnikom Miljenkom Jergovićem i profesorima Gazi Husrevbegove medrese Zijadom ef. Ljevakovićem i Mujkijem ef. Spahićem u Maglaju.) Iznenađivalo me i nije mi bilo pravo na koji način profesor Purivatra na tribini za građanstvo u Vitezu i Travniku govori protiv bošnjaštva i koliko je prioritetno da se pripadnici islama nacionalno izjasne isključivo kao Muslimani. Nikakvi Bošnjaci, nikakvi Jugoslaveni, nikakvi neopredjeljeni, samo kao Muslimani! Morao sam tako reći, govorio mi je Atif koju godinu kasnije, morali smo u onom nacionalističkom haosu diljem Jugoslavije pokazati koliko nas ima, gdje smo, sa čime demografski raspolažemo, pojavile su se tada priče i o novim masovnim iseljavanjima u Tursku... (Kad danas razmišljam o tom, prijeratnom popisu stanovništva, čini mi se da je i popis na tlu Jugoslavije 1991. godine, i šaranje velikih etničkih karata, vješanih po zidovima novoformiranih političkih stranaka, udruženja, javnih ustanova, da je sve to bilo u službi već zahuktaloga velikosrpskog nacističkog projekta.) U biografskim podacima stoji da je profesor Atif Purivatra u akademski i javni život Sarajeva i Bosne i Hercegovine stupio u drugoj polovini šezdesetih godina XX. stoljeća. Bilo je to vrijeme dugo očekivanog i najavljivanog bošnjačkog nacionalnog preporoda, kad su Bošnjaci, pod etničkim imenom Muslimani, mogli početi graditi stabilniju nacionalnu samosvojnost, zajedno s drugim narodima države Jugoslavije. Njegova zasluga u jačanju svijesti o zasebnoj nacionalnoj pripadnosti muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, pa i na Kosovu, potpomognuta je i time što je Purivatra od 1967. do 1972. godine bio veoma prijegoran član Komisije za međunacionalne odnose pri CKSKBiH i CKSKJ. U tom će periodu, kao i kasnije, u svojstvu naučnog istraživača i profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, dati ogroman doprinos u otkrivanju, izučavanju, blagovremenom afirmiranju bošnjačkoga i ukupnog bosanskohercegovačkoga društvenopolitičkog naslijeđa. (Kao što je poznato, na popisu stanovništva na tlu države Jugoslavije 1971. godine 8,4 građana se nacionalno izjasnilo kao Musliman, što je bilo oko 1.700.000 duša u tadašnjoj državnoj zajednici od Triglava do Đevđelije. Iz današnje perspektive gledano, bilo je to daj-šta-daš, bilo je to i doba žestokih otpora, javnih polemika, ideoloških etiketiranja, upornih srpsko-hrvatskih nacionalističkih uvjetovanja pod krinkom jugoslavenstva i “proleterskog internacionalizma”, dirigiranih strahova... Tek će udružena srpsko-hrvatska fašistička agresija na državu Bosnu i Hercegovinu 1992. godine i stravični genocid nad bošnjačkim muslimanskim stanovništvom koliko-toliko uozbiljiti Bošnjake kao samosvjesni evropski narod.)  Zvanje magistra političkih nauka Purivatra je stekao 1965. godine, a doktora nauka 1972. godine na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Među najznačajnija Purivatrina djela ubraja se knjiga rasprava i članaka Nacionalni i politički razvitak Muslimana (1969.) te monografija JMO u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1974.). Danas možemo postavljati mnoštvo pitanja šta su intelektualci Bošnjaci u Sarajevu i Bosni u odnosu, recimo, na intelektualce iz vremena Atifa Purivatre, Alije Isakovića, Kasima Suljevića, Nerkeza Smailagića. Kolika je danas kontradikcija između onoga što se objektivno može i onoga što se (ne)čini? Koliko bi bosanskohercegovačko društvo bilo manje korumpirano a Bošnjaci, kao narod, u manje opasnim društvenopisholiškom rasulima da su mnogi ovdašnji intelektualci manje konformisti, manje egoisti, manje ideološki sinekuristi raznih partija, lobija, ideologija, političkih volja, mindera, plaćenih savjetovališta, a više odgovorni pojedinci koji svojim žustrim tekstovima, odgovornim javnim istupima, nepotkupljivom i slobodnom mišlju, iskrenim i djelotvornim aktivizmom, doprinose ozdravljivanju zapuštene i, u moralnom smislu, sve iskvarenije društvene zajednice? Intelektualac koji šuti, koji ignorira zabrinjavajuću društvenu stvarnost i nije nikoji intelektualac, to je tek načitani i obrazovani mulac, dembelan, bilmez, egoist, koji vlastito znanje, iskustvo, energiju zatire sitnosopstveničkim konformizmom i, reklo bi se, nekom naročitom vrstom bosanskoga bešćutnog bezobrazluka! Neka je rahmet Božiji smjernoj i čestitoj duši radinog, odgovornog, plemenitog profesora Atifa Purivatre!  

Žrtve seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji su te koje su nam omogućile pronalaženje boljeg puta ka utvrđivanju odgovornosti. Njihova nas je hrabrost najviše podstaknula da i dalje unapređujemo svoje strategije. Odlučivši se da iznesu istinu, da učestvuju u sudskim procesima i suoče se sa svojim mučiteljima, te žrtve pokazale su snagu koja se ni sa čim ne da usporediti“, rečeno je na promociji knjige „Procesuiranje zločina seksualnog nasilja u nadležnosti MKSJ“ u kojoj je dat sažetak 24 godine rada Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za područje bivše Jugoslavije (MKSJ) na utvrđivanju odgovornosti za zločine seksualnog nasilja počinjene tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Urednici knjige su glavni tužilac MKSJ/MMKS, Serge Brammertz i zamjenica tužioca MKSJ, Mihcaelle Jarvis. Promociju je priredio Ured glavnog tužioca MKSJ sa Outreach programom MKSJ-a u Sarajevu 22. juna  kao popratni sadržaj konferencije Dijalozi o naslijeđu MKSJ. Promotori knjige su bili glavni tužilac Serge Brammertz, ambasadorica Švicarske u BiH Andrea Rauber Saxer, šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Jonathan Moore, presjednik Međunarodnog udruženja tužilaca (IAP) Gerhard Jarosch i zamjenica tužioca Michelle Jarvis.   MKSJ utemeljio pravni okviri o zločinima seksualnog nasilja    „1993. godine međunarodna zajednica izrazila je odlučnost da zločine seksualnog nasilja procesuira zajedno s drugim zločinima počinjenim  tokom sukoba. Bilo je to prvi put u historiji da tema odgovornosti za seksualno nasilje munjevito obiđe svijet“, podsjećaju tužioci u ovoj knjizi uz navođenje mnogobrojnih izazova sa kojima su se susretali i susreću pri dokazivanju zločina seksualnog nasilja u sukobu. „Tužilaštvo je pomoglo da se otvori put novom shvaćanju odgovornosti za seksualno nasilje u sukobima. Na MKSJ (u javnosti poznatijeg kao Haški tribunal) utemeljeni su pravni okviri kada je riječ o zločinima seksualnog nasilja počinjenog u sukobima“, navodi se u knjizi uz napomenu da su svjedočenja žrtava seksualnog nasilja u bivšoj Jugoslaviji omogućila pronalaženje boljeg puta u utvrđivanju odgovornosti za ove zločine što je imalo dalekosežan učinak. „Ne samo da su odigrale ključnu ulogu u radu obavljenom u MKSJ, nego su i pomogle u iskoraku prema cjelovitijem i globalno integriranom pristupu seksualnom nasilju u sukobu“, ističu urednici, te podcrtaju da su u radu na ovim slučajevima stečene brojne spoznaje koje se mogu prenijeti tužiocima u nacionalnim sudovima diljem svijeta koji rade na predmetima seksualnog nasilja, kako onima koji su povezani sa sukobima, tako i onima koji se tiču mirnodopskih uslova. Zahvaljujući tome seksualno nasilje je pred MKSJ u najvećem broju predmeta tretirano kao zločin progona koji potpada pod zločine protiv čovječnosti, posebno kada je riječ o predmetima koji uključuju vođe. Također, seksualno nasilje se u MKSJ tereti i kao genocid u slučajevima kada je dio „smišljenog nametanja pripadnicima zaštićene grupe životnih uslova sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja“, što predstavlja veliki doprinos u međunarodnom pravu.

Evropska ujnija će biti prisiljena ponovo izmisliti samu sebe, da preispita osnovne vrijednosti i vrati se originalnim načelima.

  Iz Svoje neizmjerne milosti Allah, dž. š., je progovorio Svojim Božanskim govorom tako što je poslao Svog posljednjeg vjesnika i poslanika Muhammeda, alejhi-s-selam, sa istom porukom tevhida (monoteizma), koju su naviještali vjesnici prije njega: Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, a. s. Razlika je bila samo u svevremenom i sveprostornom značenju i značaju Muhammedove, alejhi-s-selam, poslaničke misije u odnosu na njegove prethodnike. Po prvi put, ali i posljednji put, Bog, dž. š., ovlašćuje i zadužuje Muhammeda, alejhi-s-selam, da se obrati čovjeku, kao takvom i čovječanstvu, kao jednakom i jedinstvenom ljudskoga rodu u odnosu na ostale žive i nežive vrste u Nasutu, (materijalnom svijetu), ali i u Melekutu, (nematerijalnom ili duhovnom svijetu), kao što je svijet džinna. Božja poruka iz nematerijalnog (melekut) spušta se (tenzil) u materijalni (nasut) svijet ne više kao poruka za jednu rasu ili naciju, već za cijeli svijet ili za sve svjetove. Na početku sedmoga stoljeća po Miladu čovjek, odnosno čovječanstvo, bilo je dovoljno mentalno sazrelo da je moglo primiti i razumjeti posljednju Božansku poruku (risalu) iz svijeta lahuta, koja se spuštala preko svijeta džeberuta i melekuta u svijet nasuta gdje stanuje čovjek, kojeg se tiču sva četiri svijeta. Naime, islamska metafizika (ma wera’e al-tabi’ah), odnosno kosmologija, pretpostavlja četiri svijeta: nasut, melekut, džeberut i lahut. Nasut je svijet materije, gibanja, vremena i prostora, a to je zapravo Dunjaluk, ovaj svijet u kojem mi živimo (‘alem al-tabi’ah); melekut je nematerijalni ili idealni svijet iznad nasuta, u kojem nema ni gibanja, ni promjena, ni vremena, u njemu postoje samo odrazi ili oblici; džeberut je nematerijalni ili racionalni svijet iznad melekuta, u kojem nema ni odraza, ni oblika ni materije; lahut je neopisivi Božanski svijet, ali nama razumljiv tako što znamo da za svaku stvar u materijalnom svijetu (nasut, ‘alem al-tabi’ah) postoje replike u idealnom svijetu (melekut, ‘alem al-mithal), racionalnom svijetu (džeberut, ‘alem al-’uqul) i Božanskom svijetu (lahut, ‘alem al’ilah). Dakle,  svaka stvar u materijalnom svijetu ima svoj odraz u idealnom, racionalnom i Božanskom svijetu s tim što je Božansko postojanje u nasutu prosta stvarnost (besit al-haqiqah), koja je sveopća stvarnost, a ne samo jedna od ostalih stvarnosti. Osnovna misija Muhammedovog, alejhi-s-selam, vjesništva i poslanstva bila je spajanje tih svjetova u jedinstvo (tevhid), a to je Božija jednost, kao čista vjera nasuprot (širka), kao politeizam, kao nečista dogma ili ideologija, koja je narušavala ideju o tom jedinstvu. A to je bilo moguće postići spajanjem sveopće Božanske poruke od prve do posljednje: od Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda a.s. Uistinu, u vjesničkoj i poslaničkoj misiji Muhammeda alejhisselam čovječanstvo je po prvi put, ali i posljednji put, dobilo sveopću ideju o tome šta treba da zna o jedinstvu svjetova (multiverza) i kako treba da se ponaša u jedinstvu materijalnog i nematerijalnog svijeta. Adem, a. s., je ponio teret prvoga u svijetu konkretnog (‘alem al-šehadeh) iz svijeta apstraktnog (‘alem al-ghajb);  Nuh, a. s., je pokazao da čovjek može naći spas u materijalnom svijetu ako se drži pravila, koja vladaju u duhovnom svijetu; Ibrahim, a. s., je postavio princip tevhida, Božije jednosti, koja najjasnije korespondira jedinstvu nāsūta i melekuta. Svevišnji je Ibrahimu, a. s., najjasnije pokazao kako funkcionira jedinstvo nasuta i melekuta, pokazao mu je relativnost zvijezda, mjeseca i sunca da bi Ibrahim shvatio Božiju apsolutnost. Musa, a. s., je donio u nāsūt duh i slovo zakona iz melekuta. Ovaj čin je, zasigurno, jedan od najdramatičnijih u hijeropovijesti, ali i u povijesti čovječanstva. Po prvi put čovjek se zavjetovao (mithaq) duhom i slovom na poštivanje temeljnih pravila koja vladaju u nematerijalnom, idealnom ili racionalnom svijetu: (1) vjeruj u jednog Boga bez lika i oblika; (2) budi dobar roditeljima; (3) ne ubij; (4) ne ukradi; (5) ne laži; (6) poštuj komšiju; (7) ne čini preljubu... To su Musaova pravila iz melekuta, iz džeberuta, iz lahuta, koja i dan danas odjekuju kosmosom, kao iskre svjetlosti čiste vjere, koju prlja nečista materijalna dogma ili ideologija. Isa, a. s., je imao zadatak da ta pravila, kao Musaov Božanski zakon, ustanovi kao Isaaovu Božansku etiku i moral, gdje je ljubav prema Bogu i komšiji vrhunac spoja između nasuta i melekuta, kao Božje jednosti.  

U četvrtak, 13.07.2017. godine, na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u  Zenici održana je javna odbrana magistarskog rada kandidata Harisa Mukića, profesora islamske vjeronauke iz Zavidovića, pod naslovom „Islamsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini u periodu od 1878. do 1918. godine“

Hadži hafiz Kamil-efendija Silajdžić je rođen 1916., u Brezi. Nakon što je završio osnovnu školu u rodnoj Brezi, hfz. Silajdžić prelazi u Visoko gdje je započeo medresu, a zatim prelazi u Sarajevo gdje završava Gazi Husrev-begovu medresu 1934.

Ne postoje tačni podaci o vremenu izgradnje džamije na Karićima. Prema nekim informacijama, koje se prenose s koljena na koljeno, džamija je izgrađena neposredno po dolasku Osmanlija u Bosnu.

Mesdžid i šehidsko obilježje u bratunačkom mjestu Zalužje, koje pripada džematu Voljevica, otvoren je u subotu 15. jula.

Veliki broj džematlija i gostiju prisustvovao je 22. jula svečanom otvorenju džamije u lukavačkom džematu Poljice-Dublje.

U Cazinu su 19. jula završeni XIX sportski i kulturno-edukativni susreti članova Udruženja ilmijje, odnosno imama i uposlenika Islamske zajednice u BiH, regionu i dijaspori. Ove susrete od 1998. godine organizuje i priprema Udruženje ilmijje, odnosno Odbor za sport Udruženja ilmijje, čija je ideja vodilja bila i ostala druženje i upoznavanje uz neizostavne sportske aktivnosti.

U džematu Slavinovići, Medžlis Tuzla, svečano će se otvoriti nova džamija

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini zajedno sa Udruženjem logoraša Bosanski Novi dana 23. jula, u nedjelju, obilježit će 25. godišnjicu zločina i progona nesrpskog stanovništva sa područja opštine Bosanski Novi.

Uprava za vanjske poslove i dijasporu u sklopu svojih redovnih aktivnosti realizira projekat „Islamska zajednica u suočenju sa raznim vrstama ideologija  - Imamski poziv i izazovi savremenih ideologija“. Riječ je o višednevnom tematskom seminaru za koordinatore za saradnju sa nevladinim organizacijama pri muftijstvima i medžlisima.

Nakon jedne od akademija IV muslimanske slavne brigade, pod utjecajem filma koji je govorio o našem ratnom putu, pita mene sin zašto ja nisam dobio „Zlatni ljiljan“? 

U petak, 14.07.2017. godine, predstavnici Medžlisa IZ-e Srebrenik, glavni imam Refik-ef. Hodžić, predsjednik IO Medžlisa mr.sc Abdullah Arifović, član IO Medžlisa Mirsad Bašić i mr.sc Damir-ef. Babajić, posjetili su džemat Rašljevu, Medžlis IZ-e Gračanica.

Centralno šehidsko spomen obilježje ubijenim civilima i poginulim borcima Nevesinja će bit će otvoreno 23. jula ove godine u selu Kljunima.