Preporod ima zadovoljstvo predstaviti u originalu i prijevodu na bosanski i arapski jezik pjesmu znamenitog francuskog i svjetskog književnog klasika Viktora Igoa, posvećenu Muhammedu, a. s. Pjesma je nastala 15. januara 1858. godine, a prilikom valorizacije Igoova književnog djela na ovim prostorima pjesma je ostala potpuno neprimjećena i zanemarena. Akademik Enes Karić, uz uvodni tekst, pripremio je original i prijevode pjesme. Prijevod na bosanski se prvi put pojavljuje i urađen je za ovaj prilog.   Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885), slavni francuski i svjetski književnik (poglavito romanopisac, pjesnik i esejist), napisao je veliki broj pjesama u kojima oslovljava islamske motive kao i Mediteran obilježen islamom i muslimanima. U dva njegova djela, u   Les Orientales  (“Istočnjaci“, odnosno  “Istočnjačke pjesme“,  “Pjesme o Istoku“) i u opsežnom djelu  La Légende des siècles (Legenda vjekova), Victor Hugo je uvrstio veliki broj svojih slavnih poetskih djela koja tretiraju, izbliza ili izdaleka, islamske motive, detalje, osobe.  Zbirka Les Orientales pojavila se 1829. godine, dok se zbirka  La Légende des siècles pojavila negdje u periodu od 1855. do 1876. godine, u četiri sveska. Za nas je ovom prilikom zanimljivo njegovo djelo Legenda vjekova. Naime, “grandiozni poduhvat Legenda vjekova zamišljena je kao niz pjesama u kojima se obuhvata cjelokupni razvitak čovječanstva.“  U Legendi vjekova Victor Hugo je  15. januara 1858. godine spjevao pa potom objavio svoju veliku pjesmu o Muhammedu, a.s. (“Nova hidžretska godina“ - L’an neuf de l’Hégire) o kojoj ćemo ovdje dati nekoliko informacija (a dobrotom “Preporoda“ ovu slavnu poemu objavljujemo na francuskom originalu, zatim u bosanskom prijevodu iz pera profesorice Sabine Berberović, te u arapskom prijevodu).    Napominjemo da se naslov ove Hugoove pjesme (L’an neuf de l’Hégire) u različitim tekstovima različito prevodi. Ima prevoditelja koji smatraju da se umjesto “Nova hidžretska godina“ francuska sintagma “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao  “Godina deveta po Hidžri“, ili čak kao “Devet hidžretskih godina“ (Hijri Nine Years), kako stoji u djelu “Victor Hugo’s Eastern View“ od Asgara Zeynalova. Ne sporeći da su ovi različiti načini prevođenja ovoga naslova i mogući i ispravni, u  priređivanju ove velike poeme Victora Hugoa za njezino objavljivanje mi smo se opredijelili za to da francusku sintagmu “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao “Nova hidžretska godina“. Naime, njezin autor Victor Hugo opisuje smrt Muhammeda, a. s., i njegovo preseljenje na Bolji svijet. Taj se veliki događaj zbio jedanaeste godine po Hidžri, a ne devete godine po Hidžri. Poslanikova smrt najavljuje “novu hidžretsku godinu“ ili epohu u koju će muslimani stupiti nakon smrti Muhammeda, a. s. Doći će doba prosperiteta, smiraja i zadovoljstva – kao da je jedna od poruka naslova ove Hugoove pjesme.   VICTOR HUGO NOVA HIDŽRETSKA GODINA   Kao da je slutio da mu se čas bliži, nikome više nije zamjerao;  Hodao je pozdravljajući prolaznike; Vidjelo se kako svakim danom stari, iako imade  tek dvadeset sijedih u svojoj crnoj bradi; Ponekad bi zastao da gleda kamile dok piju, sjećajući se dana kada je i sam kamile vodio. Činilo se da vidi Raj, doba ljubavi, Vremena prošla, doba pradavno. Čelo mu bješe visoko, lice carsko, Obrva glatka, oko duboko i hitro, Vrat poput grla srebrne amfore, Izgled Nuha koji zna tajnu potopa. Kad bi ljudi dolazili da se posavjetuju, sudac bi ovaj puštao jednog da potvrđuje, drugog da se smije i poriče, slušao bi šutke i govorio posljednji. Na ustima mu je uvijek molitva bila; Jeo je malo, stišćući trbuh kamenom; Svoje je ovce sam muzao; Sjedio bi na zemlji i svoju odjeću šio. Postio je duže od drugih u dane posta, iako je gubio snagu i više nije bio mlad. U šezdeset trećoj godini groznica ga uhvati. Pročita opet Kur’ān svojom rukom ispisan, pa Zejdovom sinu dade svoju zastavu, i reče: “Bližim se svojoj posljednjoj zori. Nema božanstva osim Boga. Za Njega se bori!“ U oku je, sjenom prekrivenom, nosio sjetnu tugu  starog orla koji mora napustiti svoje nebo. Pođe u džamiju po svom običaju, oslanjajući se na Aliju, u pratnji ljudi; Sveta zastava se vihorila na vjetru. Blijed, okrenuvši se ljudima, povika: “Narode, dan se gasi, čovjek prolazi i nestaje; Prašina i noć, to smo mi. Samo je Bog velik. Ljudi, ja sam slijepac i neznalica sam. Bez Boga bih bio niži od pogane zvjeri.“ Jedan šejh mu reče: “O predvodniče istinskih vjernika! Čim te čuo, svijet je u tvoju riječ povjerovao; Na dan kad si se rodio jedna zvijezda se pojavi, i padoše tri kule Kisreve palače.“ On odgovori: “O mojoj smrti meleci vijećaju; Bliži se čas. Slušajte. Ako sam o nekome od vas  ružno govorio, neka ustane, ljudi, i nek me pred svima vrijeđa i grdi dok nisam umakao; Ako sam nekog udario, neka me udari.“ I ćutke pruži svoj štap prolaznicima. Neka starica, strižući ovcu na pragu kuće, viknu: “Bog ti pomogao!“ Činilo se kao da tužan prizor gleda, u misli zadubljen; odjednom, zamišljen, progovori: “Čujte me, svi, ja sam tek jedna riječ na ustima Allaha; Kao čovjek sam pepeo, a vatra kao poslanik. Dovršio sam nesavršenu svjetlost Isaovu. Ja sam, djeco, snaga; Isus je bio blagost. Sunce ima uvijek zoru za prethodnicu. Isus je bio prije mene, ali on nije Uzrok. Rodila ga je Djevica koja je mirisala ružu. Ja sam, kao živo biće, upamtite dobro, tek limun od poroka pocrnio; Čudnu sam blizinu svih grijeha doživio; Na mojoj koži više je [bilo] sramote nego blata na cesti, a tijelo mi je [bilo] svo zlom obeščašćeno; O čujte svi, u trenu bi me proždrli,  kad bi u tami samotnog lijesa  za svaku grešku po jedan crv iz zemlje došao. Sine, prokletnik se ponovo rađa na dnu hladne rake  Da bi ga opet crvi proždirali; Svaki put njegovo tijelo oživi, sve dok bol, prestajući, ne otvori spokojni beskraj za njegov let.  Sine, ja sam ništavno polje plemenitih bitaka, Čas bijah uzvišen, čas ništavan, a zlo se s dobrom u mojim ustima smjenjuje, k’o pijesak i čatrnje u pustinji; Al’ ipak bih, o vjernici! krio u sjenci glavu od strašnih anđela/meleka koji bi čovjeka u tmine opet spustili; U pesnicama sam ponekad sukao njihove zloslutne ruke; I poput Jakuba sam se često noću, stopu po stopu,  borio protiv nekog koga vidio nisam; Al’ život mi je najviše zbog ljudi krvario; bacili su na mene svoju mržnju i svoju zavist, a ja u sebi osjećah istinu, i protiv njih se borih, ali bez gnjeva, i u borbi sam uzvikivao: “Neka! Sam sam, go, krvarim, ranjen; to mi je draže. Neka me svi tuku! Nek’ im je sve dopušteno! I kad bi neprijatelji moji što me udaraju, imali sunce s lijeve i mjesec s desne strane,  kad bi me na tom uskom putu napali, nikad me u bijeg ne bi natjerali!“ I sad sam  poslije četrdeset godina borbe,  do ruba groba dubokog stigao, preda mnom Allah, svijet iza mene. A vi koji ste me u toj kušnji slijedili, kao Grci Hermesa i Hebrejci Levija, teško ste patili, ali ćete zoru ugledati. Nakon hladne noći, vidjećete zoru kako sviće; Narode, nemajte sumnje; Onaj koji je razasuo  lavove po liticama Džebbel-Kronnega, bisere po moru i zvijezde po tmini, može i turobnom čovjeku dati malo radosti.“ I nastavi; “Vjerujte, bdijte; pognite čela. Oni koji nisu ni dobri ni zli ostaće  na zidu koji razdvaja Raj od provalije, previše crni za Boga, previše bijeli za zločin; Gotovo niko nije dovoljno čist od grijeha da ne bi zasluživao kaznu; nastojte, dok molite, cijelim tijelom zemlju dodirnuti; Džehennem će u svojoj kobnoj tajnovitosti spaliti samo ono što nikad pepeo nije dotaknulo, a Bog, onome ko ljubi mračnu zemlju, otvara nebo plavo; Budite milosrdni; budite sveti; budite pravični; Gore su čiste voćke u visokim krošnjama, konji zlatom osedlani, i, za bijeg od sedam božanstava,  kočije žustre s munjama umjesto osovina; Svaka hurija, vedra, neporočna, sretna, u kućici od izdubljenog bisera obitava; Džehennem čeka prokletnike; zla kob! Imaće cipele od vatre od čije vreline će im glava ključati poput kotla. Lica odabranih biće ljupka i ponosna.“ Zastade, puštajući ljude da nadu osjete. Pa sporim korakom krenu opet i nastavi: “O vi koji živite! Ponovo kažem svima da je došao čas da se sklonim u drugo prebivalište; Zato požurite. Sad je vrijeme da me razotkriju oni koji su me poznavali, i, ako sam činio nepravdu, da mi pljunu u lice.“ Ljudsko mnoštvo se nijemo razmicalo dok je prolazio. Opra bradu na izvorima Abufleje. Neki čovjek mu zatraži tri drahme, i on mu plati, rekavši: “Bolje platiti ovdje nego u grobu.“ Ljudi su očima kao u golubice gledali ovog plemenitog čovjeka, njegovu snagu; Svi su plakali; i kad se kasnije domu svom vratio, mnogi ostadoše ne sklopivši oka, noć na kamenu provedoše.  Sutra ujutro, vidjevši da zora stiže: “Ebu Bekre, reče, ne mogu ustati, Ti uzmi Knjigu i moli!“ Njegova žena Aiša bješe iza njega; Slušao je kako je Ebu Bekr čitao, i često tihim glasom dovršavao ajet; I plakali su dok se tako molio. Predveče se na vratima Melek Smrti    pojavi, tražeći dozvolu da uđe. “Neka uđe.“  Pogled mu osvijetli  ista jasnoća kao na dan rođenja; A  melek [smrti] reče: “Bog želi tvoje prisustvo.“  - “Dobro“, odgovori on. Sljepoočnicama mu preletje drhtaj, uzdah mu otvori usne, i Muhamed umrije. (Victor Hugo, 15. januar 1858.) Prevela s francuskog:  Sabina Berberović​

Federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić danas je posjetio Memorijalni centar Srebrenica-Potočari, gdje je odao počast žrtvama genocida, a nakon toga se sastao s majkama Srebrenice kojima je uručio opremu za edukativni centar koji otvara Udruženje "Majke enklave Srebrenica i Žepa".

Nažalost, kao i u drugim gradovima, imamo problem poroka i mladih koji su ogrezli u njima. “Ovdje posebno ukazujemo na problem kladionica. Preko organa Općine smo pokušavali, jer su to naši prijatelji. Oni kažu to nije nivo Općine. Općina nema veze sa kladionicama. Uglavnom, imamo kladionica previše. Na svakom mjestu. Mi smo tražili da se udalje od vjerskih objekata. To je jedan od najvećih poroka. Ima nešto i alkohola i ostalih, ali sitno je to. Dominantne su kladionice posebno u gradskim područjima, a i na selima ih ima veoma mnogo. Nažalost, to je za neke danas biznis, a za neke propast. Evo vidite, ljudi ovdje rade s malinama i ono što zarade u toku dana, imamo informacija, mladi ljudi to navečer prokockaju! To je strašno i alarmantno! Gdje si bio, šta si radio – ništa! To veoma depresivno djeluje na širu društvenu zajednicu i to se osjeća. Mislim da je to problem širih dimenzija i da bismo ga trebali sagledati ozbiljno i odgovorno. Ako se ovako nastavi nije dobro niti može donijeti ikakvog dobra ovom društvu. To me muči i progoni. To je prava pošast!” kazuje nam glavni imam Slipac. Pošto je predsjednik Alić po struci pravnik i bivši sudija za prekršaje pitali smo ga kako naći izlaz iz ove situacije. Alić odgovara da je ključ problema politika. “Ovo je najviše politika zaštopala. Ključ je donošenje adekvatnog zakona kojim bi se propisalo da je zabranjeno, ovo što efendija govori. Ja bih ih zabranio skroz. Prvo su neoporezovane bile, sad nešto se mijenja, mada hrvatska strana to koči, jer masovno su njihovi objekti i kladioničke firme u Federaciji. To je izvlačenje para od Bošnjaka. Nas je najviše i najviše trošimo,” ističe predsjednik gosp. Alić dodajući kako mora postojati politička volja da se to riješi.  Inače Donji Vakuf spada u red manjih općina u Bosni i Hercegovini. Prije rata u njemu je živjelo oko 24 hiljade stanovnika, a prema posljednjem popisu ta brojka je nešto iznad 13 hiljada, od čega oko hiljadu živi u dijaspori. Uz sve uspjehe koje ovaj Medžlis ima, ipak i ovo mjesto nije pošteđeno pojava koje generalno nagrizaju bh društvo, a destruktivno djeluju posebno na manje sredine. Stoga iz Donjeg Vakufa treba poslušati ramazanski apel: Ramazan se osjeti u svakom kutku, ali taj osjećaj kvari činjenica da se nekontrolirano šire kladionice koje su za neke biznis, a za neke ljude propast.   

Udruženje žrtava i svjedoka genocida i Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa oštro osuđuju odluku Pretresnog vijeća Haškog tribulana koje je donijelo odluku 19. jula, koja je objavljena jučer, da se Stanišić i Simatović puste na privremenu slobodu tokom ljetne pauze te da ih holandske vlasti trebaju transportovati do holandskog aerodroma 21. jula, ili prvog dana poslije tog datuma.

Dogma je ideja koja postaje ideologija, a vjera je zavjet koji postaje emanet. Tek kad to shvatimo, odnosno kad budemo u stanju da spoznamo razliku između vjere, kao “zavjeta”, koji nas obavezuje da svjesno preuzmemo “emanet” i dogme, kao “ideje”, koja nas tjera da nesvjesno slijedimo “ideologiju”, bit će nam jasno da vjera nije dogma, već da je vjera sloboda savjesti i sloboda govora, a to je u bîti sloboda od straha i sloboda od bijede. Dogma ili ideologija je protiv slobode savjesti i slobode govora. Dogma ograničava slobodu savjesti onome koji ima strah od onoga koji mu propisuje dogmu, ali i onaj koji propisuje dogmu ima strah od onoga koji može da napusti slijepu dogmu. U dogmatskom miljeu svi su u strahu od slobode, slobode koja ne podnosi slijepu dogmu od koje se ne vidi svjetlo zdravog razuma. To stanje dogmatskog straha proizvodi slijepu idelogiju u neslobodnom umu, koji onda ne smije da misli samim sobom, već je slijepo ovisan o mišljenju i vjerovanju drugog. Ali, nije samo strah od slobode karakteristika dogme ili ideologije. Onaj koji nije slobodan od bijede mnogo je lakši dogmatski ili ideološki plijen. Strah može biti pomiješan s poštovanjem, što kod nekih ljudi može proizvesti strahopoštovanje, kao iskren i pošten odnos prema dogmi ili ideologiji. No, iz stanja bijede ne rađa se samo strah, već se koti i laž, laž iz koje može da nikne dogmatska ili ideološka krv. Ali, stanje bijede nije samo u neimanju imanja. Stanje bijede u neimanju duha u duši i pameti u umu je najopasnija bijeda od svih. Duša koja nije slobodna od straha i um koji nije slobodan od bijede nemaju čistu vjeru, jer čista vjera je samo ona koja je slobodna od straha i koja je slobodna od bijede. Čista vjera je čista tek onda kad duša ima slobodu savjesti, a to znači da duša tada zna ko je njen Gospodar. Isto tako, čist um je čist tek onda kad je slobodan od bijede, a to znači da um tada ima slobodu govora, jer razumije Božanski govor.  

„Bosni i danas trebaju gazije“ poručio je bivši Reisu-l-ulema IZ-e u BiH dr. Mustafa ef. Cerić, na mevludu u Šijama

Otkrivanjem spomen obilježja svirepo ubijenim civilima i poginulim borcima A R BiH s područja Nevesinja jučer je u selu Kljunima kod Nevesinja obilježena 25 godišnjica zločina nad Bošnjacima ovoga kraja. Spomen ploču na kojoj je ispisana rečenica „Bošnjače, zaboravi ako smiješ!“, otkrili su Mirsad Čopelj, Elmedin Kljako, Muhamed Crnomerović i Asim Brajević, Nevesinjci u čijim porodicama je ubijeno najviše članova.  

U tuzlanskom džematu Slavinovići svečano je otvorena Svijetla džamija. U nedjelju, 23.jula u prisustvu brojnih džematlija, gostiju i zvanica, upriličeno je svečano otvaranje džamije

Od otvaranja Roditeljske kuće prije godinu dana do danas, pogodnosti ove kuće potpuno besplatno koristilo je više od 70 porodica s područja cijele Federacije BiH, a iskorištenost je više od 70 posto, što je dokaz da je opravdala svoje postojanje.

U Zavičajnom muzeju Visoko je otvorena izložba konceptualnih instalacija "Država Bosna i Hercegovina, domaće i strane političke elite“ autora Senada J. Hodovića, muzejskog savjetnika, koja će biti postavljena do 2. augusta.

Sinoćnje nevrijeme koje je zahvatilo okolna područja Čapljine izazvalo je masovno stradanje ptica, a stradalo je čak oko 1500 ptica većinom čvoraka i španskih vrabaca, saopćilo je u utorak Ornitološko društvo "Naše ptice".

Federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Salko Bukvarević jučer je posjetio općine Novi Travnik i Gornji Vakuf i s demobilisanim borcima usaglašavao dinamiku realizacije Sporazuma potpisanog 7. jula 2017. godine.

Turski predsjednik Reddžep Tajip Erdogan optužio je u ponedjeljak Izrael da ignoriše međunarodno pravo u vezi s krizom oko uvođenja sigurnosnih mjera na svetom mjestu u Jerusalemu i ocijenio da Izrael šteti i sebi i regionu.

Izraelska policija uklonila je tokom noći detektore metala na ulazima u džamiju Al-Aksa, javlja Anadolu Agency (AA).

U epohi „poraza sekularnih ideologija“ u muslimanskim narodima valja se iznova zapitati zašto su kod svih njih tokom prošlog stoljeća bili tako neuspješni i modernisti, i reformisti, i fundamenta-listi... i doći do odgovora koji, u svojoj simplificira-nosti, izgleda nestvaran mada je i povijesno i empirijski tačan, i poučan. Radi se o tome što su svi spomenuti tokovi mišljenja u prošlom stoljeću zanemarivali spoznaju srcem, spoznaju koja islamsku civilizaciju čini jedinstvenom. Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove uče, vjerovanje im učvršćuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju. (8,2)   U epohi „poraza sekularnih ideologija“ u muslimanskim narodima valja se iznova zapitati zašto su kod svih njih tokom prošlog stoljeća bili tako neuspješni i modernisti, i reformisti, i fundamentalisti... i doći do odgovora koji, u svojoj simplificiranosti, izgleda nestvaran mada je i povijesno i empirijski tačan, i poučan. Radi se o tome što su svi spomenuti tokovi mišljenja u prošlom stoljeću zanemarivali spoznaju srcem, spoznaju koja islamsku civilizaciju čini jedinstvenom. Jer razum, kao Allahov dar na koga se kur’anska Objava toliko često referira, čak i kada pada na sedždu pred svojim Stvoriteljem, ne pokreće na akciju, ili, ako to i čini, ta akcija nejma onog zanosa koji donosi velika, krupna djela. „A ništa krupno se u povijesti nije dogodilo bez strasti!“ (Hegel). Pogledamo li duhovne i materijalne spomenike islamske kulture i civilizacije u Bošnjaka: džamije, tekije, medrese, mezaristane i njihove nišane, knjige iz kojih su učile naše softe i alimi, vidjet ćemo da je naše pretke na „krupna i ozbiljna djela“, na koja nas je Resulullah, s.a.v.s., pozvao na Oprosnom hadždžu, poticala primarno spoznaja srcem, a ne toliko racionalna spoznaja. Na tu spoznaju Kur’an se referira u također velikom broju ajetu, pogotovo u onim ajetima u kojima se spominje čišćenje (tezkije) srca, a ajet koga navedosmo ispred naše besjede jasno naglašava da je Kur’an spušten ne samo ljudskom razumu, nego i ljudskom srcu. Ovdje nejmamo prostora da šire govorimo o sinonimnim pojmovima „srca“ u Kur’anu kakvi su: qalb, fu’ād, nefs, ‘aql... kako ih vidi Gazali u Ihja’u; dovoljno je da navedemo njegovu definiciju „srca“ kao „središta duše“ ( u Alkemiji sreće i drugim risalama) pa da znamo o čemu govorimo.  Govorimo, dakle, o spoznaji do koje se dolazi onim svojstvom koje se u doba Resulullaha, s.a.v.s., ashaba i tabi’ina nazivalo zuhd-om, a od sredine drugog hidžretskog stoljeća tesavvuf-om. I jedan i drugi termin označavaju onu duhovnu disciplinu, ili „put“ (sulūk), koji muslima dovede u takvo blagoslovljeno stanje da ga nijedan dunjalučki čar ili briga ne mogu odvesti sa staze na kojoj „prije svake stvari vidi Allaha, u svakoj stvari vidi Allaha i poslije svake stvari vidi Allaha, dž.š.,“ odn. kako stoji u jednom hadisu:“da obožavaš Allaha tako kao da Ga vidiš“ (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejrea,r.a.). Istina do koje „srce“ dolazi jednostavna je i duboka u isto vrijeme, bliska svakom ljudskom biću, svejedno bilo on muškarac ili žena, starije ili mlađe, učeno ili nepismeno, bogato ili siromašno (Mi smo čovjeku bliži od njegove vratne žile kucavice..., 50, 16).   Medinski šejh nakšibendi u današnjem Londonu   U svojoj risali Džāmi’ul-murīd fī’s-seferi ile’l-Haqq koju je u Londonu prošle godine objavio vjerodostojni šejh nakšibendijskog tarikata na Zapadu danas Eš-Šerif ibn Hašim Abdullah el-Husejni el-Medenijj, potomak iz loze ehl-i bejta, hazreti Alije i Fatime, r.a., odn. hazreti Husejna, r.a., porijeklom iz Medine Munevvere, dovodi nakšibendijski tarikat u vezu sa Muhammedovim, a. s., poslanstvom, a preko njega – sa Ibrahimom, a. s. Naime, šejh El – Husejni tesavvuf vidi kao tezkijjetun li’l-muslimi (čišćenje muslimana) u kome su bili Ibrahim, a. s., i Ismail,a. s., i koje su najavili sa nubuvvetom Muhammedovim, s.a.v.s., u slijedećem ajetu u kome Uzvišeni navodi njihovu dovu: Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš nek bude odan Tebi..., Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi i mudrosti ih učiti i očistiti ih (ve juzekkīhim) (2, 128-129). „Sve što vodi čišćenju srca,“ kaže šejh El-Husejni,“ sve je to čišćenje jednog muslimana, čišćenje njegova qalba, ‘aqla, nefsa, ruha i tijela, kao i čišćenje imetka, vida, sluha i unutrine od grijeha i neposlušnosti Allahu, dž.š., i to je cilj tesavvufa.“ Prema istom piscu, Allah, dž.š., je tokom trostrukog „ispiranja prsa“ (u djetinjstvu, pred Objavu i pred Miradž) očistio Resulullaha, s.a.v.s., pripremivši ga za najveće pozvanje, a onda je Resulullah, s.a.v.s.,  svoje ashabe očistio od svakog vida širka i džahilijjeta te duhovnih bolešćina kakve su: zavidnost, oholost, škrtost, želja za samopokazivanjem, kukavičluk, očaj itd., skinuvši sve zastore koji čovjeku prekrivaju Istinu i dovevši ih do najviših spoznaja Allaha, dž.š., putem srca; on je bio njihov šejh, muršid (vodič), a njegov Sunnet je vječiti put do Allahovoga, dž.š., svjetla. S tim u vezi, šejh El-Husejni u Sunnetu gleda vanjski (zāhirski) i unutarnji (bātinski) aspekt; slijedeći oba aspekta Sunneta, ashabi su dosezali najveću ljubav (hubb) prema Allahu, dž.š., i Resulullahu, s.a.v.s., te najviše mertebe spoznaje srcem i razumom, došli u Allahovu, dž.š., blizinu (qurbe), gdje su im primane dove i odakle su krenuli u činjenje „krupnih i ozbiljnih djela“, koja do danas traju.    Sejjid Muhammed Behauddin Nakšibendi     Prirodno je – veli šejh El-Husejni – da je Resulullah, s.a.v.s., ostavio svoje nasljednike „čistoga srca“ i da je nūrullah (Allahovo svjetlo) – u jedinstvenoj silsili – ostalo da svijetli do Kijametskoga dana. Prema ovom šejhu, iz Medine je to čisto svjetlo odnio u Buharu jedan od potomaka Resulullahovih, s.a.v.s., sejjid Muhammed Behauddin el-Haseni el-Husejni (717.-791.h., Buhāra, Uzbekistan) - Allah mu posvetio tajnu - poznatiji po svome priimenku Naqšibendi (od riječi naqš – klesanje) – „zato što je Allah, dž.š., njemu dao takvu moć spoznaje da se Njegovo Uzvišeno ime Allah uklesalo  u Behauddinovo srce kako iz toga srca nikada ne bi izišlo“ (48).  El-Husejni kaže da nakšibendijski tarikat nije zasnovao sejjid Behauddin Nakšibendi, nego Resulullah, s.a.v.s.,“izvor svih svjetlosti koje vode do osvjetljenja srca, a onda do spoznaje Allaha, dž. š. (ilā ma’rifetillāhi Te’ālā); Vjerovjesnikov, s.a.v.s., tarikat nije mezheb, nego dževher (suština) islama koji nas povezuje sa rūhom svih ibadeta u svim životnim situacijama“(53), počevši od krpljenja ogrtača do najvažnijih državnih poslova.   „Nasljednici Allahovih vjerovjesnika“    Poistovjećujući ova dva tarikata i ističući da nakšibendije baštine samo ono što je „neprekinuta silsila“ Allahovih, dž. š., evlija nepatvoreno u svoja srca unijela iz razumijevanja Kur›ana i Sunneta iz nauka o Šeriatu (‘ulūmu’š-Šerī’ati) i nauka o duševnoj sufijskoj stvarnosti (‘ulūmu’l-haqīqati), El-Husejni se osvrće i na dodavanja (akhlāt) koja su ljudi unosili u tesavvuf, pa i u nakšibendijski tarikat. Po njemu, sve što nije u skladu sa akaidom i fikhom ehl-i Sunneta ve’l-džema’ata, nije i ne može biti nakšibendijski tarikat, pri čemu se osvrće na upotrebu muzičkih instrumenata tokom učenja zikrullaha, uzvikivanje, vrćenje u krug i tome sl. El-Husejni samo kaže da to nije sastavni dio nakšibendijskih virdova, ali on nejma riječi osude takvih „dodavanja“ kada su izvan virda. (Sam Šejh piše ilahije i kaside na engleskome jeziku, ali ih i komponuje i objavljuje u aranžmanima u kojima se upotrebljavaju muzički instrumenti iz kulture muslimanskih naroda kakvi su def, naj i sl.) Uzimanje šejha za vodiča (muršida) na nakšibendijskom putu nije gajenje kulta ličnosti, veli šejh El-Husejni obrazlažući tu tesavvufsku praksu vrlo uvjerljivom argumentacijom prema kojoj su ljudi nemoćni da sami dolaze do spoznaje Allaha, dž.š., o kojoj ovdje govorimo i da im je za to potreban muršid – jedan od onih Allahovih, dž.š., robova koje Uzvišeni šalje svakoj zajednici u svakom vremenu. Te muršide El-Husejni vidi u onima koje je Resulullah, s.a.v.s., najavio u svojim hadisima opisavši ih kao svoje nasljednike, a oni su: el-’ulemā’ (učenjaci iz obje vrste nauka) i el-ikhvān (Resulullahova, s.a.v.s., „braća“); nakon Resulullaha, s.a.v.s., i njegovih ashaba, te dvije vrste ljudi očišćenih srca prenosit će Allahovo svjetlo do Kijametskoga dana. U Muslimovom Sahihu  nalazi se hadis koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., u kome stoji kako je Resulullah,s.a.v.s., nakon što je jedne prilike poselamio stanovnike mezaristana; rekao:“Volio bih da sam vidio našu braću!“ pa kad su ashabi, r. a., upitali: -A zar mi nismo tvoja braća, ya Resulallah?- on im je odgovorio: “Vi ste moji ashabi, a naša braća sa oni koji će doći poslije, a ja ću ih sačekati pokraj Havza (vrela u Džennetu)!“ dok imam-i Ahmed prenosi kratki opis te „braće“ u hadisu od Ebu Džum’e prema kojem su to one skupine muslimana koji će doći poslije Resulullaha, s.a.v.s., koji će vjerovati u njegov nubuvvet mada ga neće vidjeti. Hadis o učenjacima prenosi se u više hadiskih zbirki od Ebu Derda’a a glasi:“Vjerski učenjaci su nasljednici vjerovjesnika; vjerovjesnici iza sebe nisu ostavljali ni dinare ni dirheme, nego znanje, pa ko uzme to znanje, uzeo je obilni dar!“    Bošnjačko nakšibendijsko vrelo   Kada govorimo o ovoj Resulullahovoj „braći“ i „učenjacima-njegovim nasljednicima“ kod Bošnjaka, onda bi bilo nepravedno njih svesti samo na pripadnike nakšibendijskog tarikata u Bosni; ovaj tarikat čuva neku vrstu standarda o kome piše šejh El-Husejni, ali njegovu glavnicu nalazimo već kod prvih muslimana na bosanskom tlu koji su se ovdje pojavili čak prije fetha u vrijeme kad je našu Bosnu za Allahovo svjetlo otvorio sultan Fatih Mehmed-han 1463. g., vladar koga je također najavio Resulullah, s.a.v.s., Allah mu posvetio tajnu. No, kao isto tako svijetao trenutak naše povijesti bio je povratak šejha Husein-babe Zukića (pres. na Ahiret 1799.h./1800., Allah mu posvetio tajnu) iz Buhāre u Bosnu, na Vukeljiće iznad Fojnice, gdje je utemeljio nakšibendijsku tekiju i medresu. Oglavačko vrelo šeriatskih i hakikatskih nauka razbudilo je spoznaju Allaha, dž. š., srcem u Bošnjaka, i, fala milom Allahu, dž. š., ono to i danas čini i činit će sve dok bude bilo Vremena, amin. 

Pozorište Zgrada Narodnog pozorišta, na čijem portalu je i sada vidljiva godina gradnje 1949. i 1951., djelimično je izgrađena na vakufskoj imovini. Osim prostora harema Šehitluci za potrebe gradnje pozorišta oduzeta je jedna magaza vlasništvo Karađoz-begova vakufa.    Gradska pijaca Tepa Projektom preuređenja i proširenja gradske tržnice Tepe našla se na udaru medresa ispred Koski Mehmed-pašine džamije. Medresa je zaista i porušena, pa kasnije vraćena. Vakufsko povjerenstvo je, navodno, kako stoji u aktima, smatralo da je ta ideja korisna i u interesu grada, te da stoga daju saglasnost i prihvataju prijedlog za proširenje pijace gdje su se nalazili medresa i jedan stari dućan. Kako bi izvukli kakvu-takvu korist IZ je zatražila da se provede zakonska procedura, odnosno da se provede zakonska eksproprijacija za koju daju saglasnost, da se očuva šadrvan pred džamijom u ispravnu stanju, a da se drveni materijal koji se dobije od rušenja medrese preda Vakufsko-mearifskom povjerenstvu na raspolaganje za opravku drugih objekata u Mostaru. Kako bi ipak odvojili džamiju od javne površine Povjerenstvo je „radi ljepšeg izgleda“ predlagalo da se između prostora pijace i džamije postavi niska kamena ili betonska ograda, a na nju odgovarajuća željezna rešetka sa vratima od željeznih rešetaka koja bi se mogla i zaključavati kako bi se nasadi pred džamijom mogli sačuvati, potom da treba sačuvati mezarove ispred džamije i prenijeti na prostor iza džamije mezar Mahmud ef., brata osnivača džamije i prvog upravnika Medrese. Ročišta za popis i procjenu nekretnina Koski Mehmed-pašine džamije u svrhu proširenja pijace eksproprijaciona komisija provela je 22. 01. 1952. god.    Arhiv Hercegovine Na mjestu porušene Roznamedžijine medrese gradske su vlasti namjeravale izgraditi ljetno kino. Eksproprijacionim predmetom protiv Roznamedžijine džamije od 21. 3. 1951. čini se da su samo opravdali vandalizam koji je počinjen njenim rušenjem, jer je Medresa porušena još 1948. godine. Kako je kino radilo malo ili nimalo, rukovodstvo IZ je pokušalo kasnijih godina da ponovo vrati na bilo koji način u pravnu proceduru, jer nadoknada za eksproprijaciju nikad nije izvršena.    Gradska uprava Kako je slobodnih površina u gradu sve više nestajalo vlast se okomila i na hareme. Harem u mahali Cernici, kojeg se malo ko od živih Mostaraca sjeća, vlast je nonšalantno oduzela od IZ. Sekretarijat za komunalne poslove samo je obavijestio Sresko vakufsko povjerenstvo da je dao lokaciju vojnom građevinskom preduzeće „Majevica“ iz Mostara za izgradnju upravno-stambene zgrade u Ulici Adema Bića na mjestu gdje se nalazi dječije igralište u površini od 1 208 m2, vlasništvo vakufa hadži Memijine džamije. Nakon dvije godine „Majevica“ je ponudila Vakufskom povjerenstvu da kupi nekretnine. Povjerenstvo je ponudilo cijenu od 200 dinara po m2 i smatrajući to izuzetno povoljnim za vakuf, tim više što je bila odobrena eksproprijacija iste nekretnine pa bi vakuf slabije prošao. Prijenos zemljišta je izvršen 17. augusta 1956. g. Povjerenstvu je saglasnost na ovaj kupoprodajni ugovor dao Saborski odbor Vakufske direkcije 25. 6. 1956. god.    Muzička škola Zgrada Muzičke škole je gruntovno bila upisana na Vakufsku direkciju u Sarajevu, jer je do ukidanja Muftijstva 1936. god. u njoj bilo smješteno Mostarsko muftijstvo, a prije toga mekteb ibtidaijja (Arpadžića mekteb). Budući da je u ratu dobrano propala nova joj je vlast odredila namjenu, najprije dječijeg vrtića, a potom Muzičke škole. Bez prethodne saglasnosti Islamske zajednice, a po odobrenju Narodnog odbora počeli su sa opravkom, a naknadno poslali račune Vakufskom povjerenstvu Mostar. Kako se u gruntovnim knjigama vodila na Vakufskoj direkciji, iz Mostara su zahtjev proslijedili u Sarajevo. Vakufska direkcija u Sarajevu u oštro intoniranom pismu Gradskom stambenom preduzeću Mostar povratila je dostavljeni račun u iznosu od 60. 609 dinara, jer sredstva ne mogu isplatiti, nisu im dali bilo kakav nalog da se zgrada opravlja, niti su bili upoznati o eventualnim potrebama popravke. Sresko vakufsko povjerenstvo u Mostaru smatralo je da je opravak zgrade bio potreban, što je uradio Narodni odbor i pregrađivanje prilagodio za dječije obdaništa. Obdanište je potom iselilo, a uselila muzička škola, pa je opet bio potreban opravak krova i unutrašnjosti. U ovoj zgradi kasnije je djelovao Simfonijski orkestar Grada Mostara po kojem je kolokvijalno i imenovana sve do posljednje agresije na BiH.    Zgrada Muftijstva Zgradu Lakišića vakufa na Musalli, gdje je danas sjedište Muftijstva mostarskog, za sebe je „begenisao“ Narodni front grada Mostara. Jednostavno Gradski narodni odbor dostavio je račun Sreskom vakufskom povjerenstvu u Mostaru da isplate opravak krova na vakufskoj zgradi. Oni su pak vratili račune s napomenom da ih Povjerenstvo ne može u ovoj godini isplatiti jer opravak nije bio planiran. Zamolili su Odbor da odbijaju izdatke od kirije, što upućuje na zaključak da je postojao ugovor o najmu ove zgrade.    Ćejvan Ćehajin mekteb Zgrada Ćejvan Ćehajinog mekteba (nakon agresije desetak godina u njoj je radila Karađoz-begova medresa), imala je drugačiju sudbinu. Socijalističke vlasti su je dodijelile Zavičajnom muzeju Hercegovine, a budući da ju je trebalo obnavljati i adaptirati poslužila je kao hipoteka za podizanje kredita. Muzej je u njoj radio sve do agresije na BiH. Možda je hipoteka bila jedini način da se zgrada spasi od trajnog otuđenja.    Vakufski dvor Najdramatičniji proces korištenja vakufske zgrade, njene upotrebe, opravke i stavljanja u založni najam imala je zgrada Vakufskog dvora i Karađoz-begova mekteba. Riječ je o jedinstvenom kompleksu kojeg je uvakufio Mehmed-beg Karađoz. Na mjestu imareta i karavan-saraja austrougarska vlast je izgradila Vakufski dvor, a zgradu Karađoz-begova mekteba obnovila i arhitektonsku cjelinu objedinila sa Vakufskim dvorom.  Gradski narodni odbor je vršio opravku, podižući tri puta kredit od banke, a obnovu je finansirala Islamska zajednica, odnosno vraćala kreditno zaduženje. Kao zalog za kredit stavljan je objekat.  Založni najam hipoteka nad Karađoz-begovim dvorom još dugo se provlačio kroz završne račune Vakufskog povjerenstva i Islamske zajednice u Mostaru, skoro do pred agresiju na BiH. Hipoteka nad zgradom mekteba ostala je upisana u zemljišnoknjižne izvatke sve do prošle godine.