Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović susreo se u sa zamjenikom šefa misije Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH Paulom Horowitzem.

U Kladnju je 29. jula svečano otvorena Tahvilagina džamija koja je izgrađena na mjestu nekadašnje stare džamije.

Nakon što su na području MIZ Doboj u svim džematima održani završni ispiti, u većini su poslije toga priređene svečanosti povodom završetka hatmi polaznika mektebske nastave. Tako je bilo i u džematu Grapska, već tradicionalno 2. jula. Hatmu je proučilo 10 učenika, 8 djevojčica i 2 dječaka. Svečanosti su prisustvovali roditelji, rodbina i džematlije, a prisutnima s obratio i imam Haris ef. Bečić. Ove godine mekteb Grapska je na takmičenju Medžlisa osvojio prvo mjesto u ukupnom plasmanu. Polaznica mekteba Fatima Husaković upisala je Behram-begovu medresu u Tuzli. 

Komšijskofašistička agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine pokazala je sva moguća najpodlija i najprljavija lica rata. I sami smo se uvjerili kako to i nije bio rat u klasičnom razumijevanju tog pojma, bilo je to masovno proganjanje, bespoštedno ubijanje, genocidno zatiranje svega drugoga i drukčijega, svega što se, primjereno nacističkoj logici, doktrini, strategiji, izložilo na javni otadžinsko-domovinski odstrjel. Jedno od najpotresnijih iskustava agresije i rata upravo jest kategorija nestalih, onih kojih nema, za koje se ne zna kad su i u kakvim okolnostima umoreni; na njihove živote (i zagonetne pogibije) nije stavljena nikoja ovozemaljska ispraćajnogrobljanska tačka. Čini mi se da niko u bosanskohercegovačkoj novijoj literaturi nije tako suvereno opisao stanje svijesti o nestalosti i nestalima kao što je to učinio Ivan Lovrenović u velikom, reklo bi se, poližanrovskom romanu Nestali u stoljeću. U briljantnim romanesknim dionicama moćno je aktualizirana jedna od najtraumatičnijih i najbolnijih tema na balkanskim prostorima od Drugoga svjetskog rata pa do genocidnozatirućeg užasa devedesetih godina prethodnoga stoljeća. U Bosni i Hercegovini se još uvijek traga za hiljadama nestalih. Porodice odavno znaju da su njihovi nestali svirepo ubijeni, da ih više nema, preživjeli jedino mole Boga da se jednom saberu kosti njihovih najmilijih, pa da ih se dostojanstveno, dženazom i dovom, ili na drugi način, koji je primjeren religijskoj tradiciji umorenih, otpremi na Onaj svijet. Tako će i sami mirnije otići s Ovoga svijeta. Jedan od onih koji su nestali jest i Smajl Hasanbegović (1949.-1992.) iz sela Šadići kod Foče, sin oca Šemsibega i majke Uluve, za kojega bi se, zbog kasnijih godina života i domaćinovanja, moglo reći da je i iz Goražda. Smajla Hasanbegovića pamtim iz dalekih vremena u dolini rijeke Sutjeske kao dječaka pa mladića puna neizmjerne radosti i života. Nikako ga drukčije ne mogu zamisliti nego kao vedrog, nasmijanog, spremnog na dobrohotnu šalu i igru. Bio je već osmi razred osnovne škole “Sava Kovačević” na Popovu Mostu kad sam ja krenuo u prvi razred osnovnē, ljeti bih ga zaticao s ostalim kupačima na Sutjesci ispod Lozica, ili ispod Šadićkog mosta, na Mujanovcu, u traženju peševa na Gazu. (Tek će u kasnijim godinama proraditi masovno kupalište Pod spilom.) Sutjeskine ranoproljetne poplave svake godine same prave nova moguća mjesta za kupanje, ili, pak, pijeskom i kamenčićima zatrpavaju ona ranija. Smajl je nekoliko puta na kupalište donio gitaru. Prvi put u životu gitaru sam vidio u rukama njegova starijeg brata Šaćira, moga nastavnika muzičkog odgoja, i, eto, doživio sam gitaru u Smajlovim rukama. Pjesme koje su tih ljeta svirane i pjevane uz šutljivu i ćutljivu Sutjesku bile su nešto drukčije, nježnije u raskrivanju akustičnih prostranstava, udaljenije od onih pjesama koje smo mi, djeca opanaka i masovnih bradavica po prstima, “baštinili” u ranim muzičkim lektirama... Jednom su se, na Jačištima, Smajl Hasanbegović i Smajo Glibo takmičili ko ima “tarzanskiji” torzo i snažnije mišice, a mi, prisutna radoznala djeca, trebalo je da budemo nešto kao čobanskotakmičarski žiri. Ne sjećam se da su Hasanbegovići držali stoku, osim onu “krupnoga zuba”, Smajl se na Jačištima vjerovatno samo onako zatekao. Ne sjećam se čiji su mišići i čiji torzo pobijedili tog dana, znam samo da se do večernjih zrikavaca igralo kerka. Igra kerka bila je vesela seljačkohrkljušna verzija golfa. (Ja bih se uvijek radije igrao klisa i pale.) Kad su Hasanbegovići živjeli u Goraždu (brat Muharem-efendija bio je vjerskoprosvjetni referent u Odboru Islamske zajednice Goražde), s jednakom sam radošću sretao i efendiju Muharema i njegova brata Smajla. Dolazio sam kao do drage i najrođenije svojte. (Njihov stariji brat Šaćir već je, 1967. godine, preselio na Ahiret usljed udara groma. Za koju će sedmicu navršiti se punih pedeset godina od tog teškoga dana.)  Kao danas se sjećam kasnog novembra 1981. godine: meni je tih dana u izdanju sarajevske “Svjetlosti” odštampana prva knjiga poezije, Seobe obala, zatekao sam se u Goraždu, a Smajl, kao šef knjižare, stavio je dvije moje knjige u slikarski izlog, onu drugu knjigu okrenuo je na suprotnu stranu pošto je cijelom zadnjom stranom koricā bio oslikan i portret autora knjige. “Neka se zna i neka se vidi čija je knjiga”, smijao se Smajl. Knjiga u izlogu ponovila se i nekoliko godina kasnije, kad se, u izdanju “Veselina Maseleše”, Sarajevo, pojavila druga moja knjiga pjesama, Koje Nuhove lađe (1987.), samo što na zadnjoj korici nije više bilo autorove fotografije, bila je rukom ispisana jedna od pjesama iz stihozbirke (“Kamena jabuka”).  Jednom je, vraćajući se autom iz Sarajeva prema Goraždu, Smajl zatekao mene i Nusreta Čančara koji kilometar prije izlaska na Romaniju, sjedili smo poviše puta s dvjema nešto starijim gospođama, starijima od nas dvojice, one su tog dana milostivno primile dvojicu studenata autostopera na putu prema istočnoj Bosni, ali im je, iza Mokroga, iznenada prokuhao auto, bit će da se još štošta pokvarilo, i moralo se stati na prvom desnom proširenju... Kad je naišao Smajl, on se naprosto zaustavio iza skrajnuta auta, bilo je primjetno da se nešto puši, takav je Smajl bio, htio je pomoći i kad se to nije direktno tražilo od njega, pretpostavio je da je u pitanju bila neka putna nevolja, onda smo se svečetvoro spustili koji metar iz hlada, pozdravili se sa Smajlom, rekao je da valja sačekati s autom, i od tada su, mjesecima i godinama kasnije, ustrajale Smajlove male muške zezalice otkud Nusret i ja baš tu, otkud da baš nama dvojici autostopera kraj Vijećnice stanu dvije zrelije dame, i da li se, eto, nas dvojica ljutimo na njega što je zastao svojim autom. Šta drugo, samo smo se smijali. Tog dana smo, prema Ustiprači i Goraždu, krenuli  sa Smajlom, u njegovu autu.  (Nusret i ja smo inače u tim vremenima studentske gerile bili gotovo pa ludi za autostopiranjem. Znalo se dogoditi da ponekad idemo u onom pravcu u kojem se kretalo upravo zaustavljeno vozilo.) Muharem-efendija Hasanbegović mi je, ovih dana, spomenuo da je njegov mlađi brat Smajl bio prvo dijete Šemsibega i Uluve nakon njihova povratka iz muhadžirluka u Šadiće. Završio je, nakon osnovnē, učiteljsku školu, pa je jedno vrijeme učiteljovao u Omazićima kod Banovića, da bi ubrzo postao šef knjižare “Svjetlosti” u Goraždu i na tom radnom mjestu ostao do vremena agresije na državu Bosnu i Hercegovinu.  S prvim danima velikosrpske agresije započela je i drama Smajla Hasanbegovića, tada već oženjena domaćina i oca dviju kćeri, Semine i Sedine. Sredinom aprila 1992. godine Užički korpus bio je na vratima Goražda. Pregovaralo se u Ustiprači hoće li vojnici Jugoslavenske armije (već je iz imena JNA bio odstranjen pridjev narodna) ući u Goražde i, kao, zaštititi civilno stanovništvo. Oni koji su pregovarali s vojskom znali su da se to nikako ne smije dozvoliti, već su bili započeli zločini u višegradskom kraju, nekadašnja moćna JNA, koja je decenijama bila faktor uvezivanja i sigurnosti od Triglava do Đevđelije, sve je više postajala agresorska velikosrpska armada i presudni faktor sunovraćivanja Jugoslavije u nacionalistički užas. Za to je vrijeme u Goraždu širena masovna panika da bi svakog trenutka srpski vojnici mogli ući u grad i ostala naselja uzvodno uz Drinu. Uđu li u grad, lahko će se ponoviti 1941., 1942. godina! Smajl se sa suprugom Hizretom, dvije kćerkice i babom, a na signal svoga punca Fahre Čengića, inače starog Goraždanina, koji je nešto ranije otputovao u svoju vikendicu u Baošiću - Herceg-Novi, uputio preko Čajniča, Metaljke, Pljevalja do Herceg Novog. Koji dan kasnije, u još mogućim telefonskim vezama s bratom Muharemom u Sarajevu, rekao je da je istim putem povratak nemoguć, ni sam ne zna kako su provukli živu glavu kroz Pljevlja i ostale dijelove Crne Gore do Herceg-Novoga, pa je, nakon što je, u Baošićima, ostavio baba, suprugu i kćerke, pokušao naći neki drugi put prema Goraždu i Bosni. Ali, ne samo da su svi putevi prema Bosni za muslimane bili zatvoreni, nego je otpočela masovna zločinačka hajka na sve vojno sposobne Bošnjake. U jednom se dokumentu (Izvor: Sud BiH, presude...), koji je neko vrijeme kružio Internetom, među Bošnjacima uhapšenim u Crnoj Gori i deportovanim u KPD Foča, spominje i ime Smajla Hasanbegovića. Dokument donosi beskrajni niz imena i prezimena fočanskih i goraždanskih Bošnjaka, kao i Bošnjaka iz drugih mjesta istočne Bosne i istočne Hercegovine, koji su zatvarani, ubijani, izlagani najsurovijim oblicima zločinačkog mučenja i danonoćne torture. (Jedna od najjezivijih scena, prema tom dokumentu, vezana je za rahmetli Edhema Bundu iz Kruševa, nesretnika svrnute svijesti, koji je usljed užasa i gladi samome sebi odsjekao uho.) U Smajlovoj rodbini ne znaju na koji je način i gdje ubijen Smajl Hasanbegović. I on se vodi među hiljadama nestalih u Bosni i Hercegovini. Porodica i rodbina pamte da je jedno od masovnih hapšenja provedeno 25. maja 1992. i da je Smajl sutradan izručen Karadžićevim Srbima. Godinama se pokušavalo doći do ikakva sigurnijeg traga, kakve-takve informacije, gdje je i u kojemu društvu posljednji put viđen Smajl, može li se iko ičega sjetiti, i nije otkriveno ništa. Kako godine prolaze, sve je očitije da su četnici šutnju i uporno nijekanje vlastitog zločina nad nesrpskim stanovništvom pretvorili u svoj sveti nacionalni zavjet i, očito, zacrtanu kolektivnu fašističkootadžbinsku strategiju za budućnost. Danas bi Smajl, da mu je ostalo da poživi, imao šezdeset osam godina. Ne bi, dakako ni dobro svirao na gitari ni dobro igrao nogomet uz rijeku Sutjesku kao onih dalekih, šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali bi, vjerujem, bio sretan što su se kćerke Semina i Sedina lijepo udale, svaka ima po jednu kćer i po jednoga sina, kao što vjerujem da bismo nas dvojica, upravo ovoga ljeta, prošetali od Popova Mosta do Šadića i pričali bismo o jednom dalekom, čednom, gotovo arkadičnom vremenu u kojemu sve bijaše istovremeno i moguće i nemoguće, samo je bilo važno na koji to način poželjeti. Možda bismo, uz smijeh i muške pošalice, spomenuli i onaj davni podromanijski dan, kad je Nusreta Čančara i mene Smajl izbavio iz iznenadnih autostoperskih nevolja.  Rahmet plemenitoj Smajlovoj duši i molim Boga da budu trajno ugodne uspomene u porodici, rodbini i u dušama svih onih koji se sjećaju Smajlove vedrine, nasmijanosti i dobrote!

Slikarstvo Mersada Berbera već od svojeg prvog pojavljivanja smjera prema onome što čini bit svake autentične umjetnosti. Za sve vrijeme koje je proteklo ono to postaje; putovanje u utopiju ljepo­te, u figure neizvjesnog i nepoznatog. Svaka faza i svaki ciklus, svi slikarsko/grafički pomaci, odavno opčinjavaju svojim osobenim znakovljem, jezikom svoje semantike i duhovnog bdijenja. Ove slike su sabranost Berberovog slikarskog jezika i slikarskog govora. One odaju prirodu i tajnu moći njegove uobrazilje koja uključuje u sebe ne samo ono najznačajnije, veliki talenat, sposobnost da se penje u tamu, da je osvjetljuje a da joj ne oduzima san i višesmislenost, nego i ono odlučujuće koje ostaje bez imena.  A što se tiče Berberovog duhovnog bdijenja: ono smrtno ugrožava smrt, logiku ravnodušnosti, nesposobnost da se istinski doživljava ono što nam izlazi u susret u domeni ljudskog osjećanja. To su ona osjećanja koja ukazuju na blizinu života u njegovoj kulturno/civilizacijskoj sudbini. Značaj Berberovog slikarstva nije samo u jedinstvenom artizmu, u majstorstvu njegovih djela već i u njegovoj poetici, u njegovoj estetici, u veličini njegovog bdijenja: u umjetničkoj metamorfozi, u načinu kako se utopija, kako se san, na kraju krajeva, dotiče svih stvari, postaje pomični kosmos koji u Berbera svagda postaje drugo ne prestajući, paradoksalno, biti isto.  U tom snu se vodi dijalog sa stvarima i ljudima, sa iščekivanjima i kulturama, civilizacijama. Dakako, Berberov san nije uzmicanje od stvari i stvarnosti već njihovo oblikovanje, stvaranje i prizivanje. Odavno je time stekao povjerenje. U vremenu gubljenja smisla njegova djela su posvuda u svijetu u muzejima i galerijama, u imaginarnom muzeju - tamo se susreću sa djelima drugih umjetnika iz svijeta i povijesti: tamo stiču samosvijest, lik koegzistencije, tamo to nisu djela stranca već ljudske egzistencije otvorene prema ljudskoj sudbini.    Snovitost i slojevitost slika   Ta otvorenost, paradoksalno, poprima oblik moći simboličkog izražavanja. Berber nije opijen ovim ili onim, u sadašnjosti ili u prošlosti. On je opijen vlastitim snom, samotnim i predočenim, vlastitim životom u kome je žudnja za stvaranjem forma razgovora. Vidimo djela koja simbolično predstavljaju životnu pozornicu neizmjernog slikarskog sna koji zahtijeva više od stvarnosti. Berberov verizam nema samo jedno značenje. On ne želi da se povinuje jednoj fiksaciji tog umjetničkog postupka. Kao izraz, njegovo slikarstvo je poteklo iz labirinta našeg razdoblja, iz oka i duha, iz onoga što se događa u napetosti i skladu između neba i zemlje, između tradicije - ne samo Bosne i Hercegovine - i sadašnjosti. Ono se vratilo u njega, okom i duhom, dakako.  Sada možemo uvidjeti da Berberova platna sadrže neizmjernu veličinu dinamike i energije, ne samo istinu, znakove istinskog obitavanja u formi slikarskog pjesništva, slikarske estetike/filozofije i, svakako, slikarske nauke. Ona to iznose, bar iz perspektive jedne estetike koja razabira svoje granice jer se upušta u istinu povijesnog, kulturno/civilizacijskog i društvenog života, jednu osebujnu ljepotu koja je izraz Berberovog umjetničkog oblikovanja i činjenja. Time je rečeno da Berberovo slikarstvo tjera čak i iz esteticističke uokvirenosti, iz lakog sna i su-snivanja, iz provincijalno/kulturnog uobličavanja i uveličavanja rubnog.  Svoju ulogu slikara i grafičara Berber je vidio, čini mi se, u svojevrsnoj verističkoj egzistenciji umjetničkih istina; u stvaranju plastičnih struktura čiji kriterij nije samo snaga izraza, očuvanje istinskog i istinitog, jednog kontemplativnog jezgra koje nema ništa zajedničko sa nasilnim prohtjevima pukog “angažmana” i metafizike apsolutne transparentnosti. Čovjek je, doduše, upućen u Berberovu metafiziku, koja to i nije u starom smislu: jer nije podvrgnuta nekom diktatu koji vlada od početka, od prvog pojavljivanja koji uvijek nešto oduzima i životu, i patnji, i vedrini u tragediji, i začuđenosti i veličini ljudske egzistencije. Prevođenje na jezik likovno/plastične egzistencije, na jezik osebujne slikarske racionalnosti, govori o uspjelom izmirenju ljepote i istine, ritmiziranja života i njegovog uzmicanja vremenu.  Berberovo djelo razjašnjava kako nas ništa ne pošteđuje, čak ni istina; ona je svagda bezutješna. Ljepota nije pobjegla iz svijeta. Ona je u njegovom pokretljivom, pojmovno nedostupnom jezgru. Šifra ljepote, nije uopće ravnodušnost, smrt, vraćanje u Ništa, u nijemu gestu prirode i čovjekovanja. Šifra je pohranjena u tajni i odvažnosti ljudske egzistencije, koja ne operira sa simpatijama ili animozitetima, sa glorifikacijom ili logikom rasapa, sa estetskim mitologemima. Reklo bi se, da je nimbus, razapetost ljudske egzistencije, u prošlosti i sadašnjosti, našao rafiniranog slikara i grafičara. Doba se sustižu, sa svojim likovnim i semantičkim potencijalom, razabiru se bez svodničkog jezika; presreću se motivi Japana, Helade, Vizanta, Perzije, islamske umjetnosti, kulture Bosne i Hercegovine. S obzirom na taj momenat posredovanja u Berberovom slikarstvu, prohtjev da se probudi život u jednoj formi kulture, Bosne i Hercegovine, na primjer, znači svagda stvaralačko i smisaono redefiniranje kulturnih znakova, simboličkih iskaza običajnosti i duhovnosti, slikarstva u prošlosti, kao što je to slučaj i u drugim ljudskim duhovnim područjima.  Berber se mudro čuva da ne rastoči lik kojeg želi da probudi. Njegov zavičaj, Bosna, na sreću, ne podliježe pogubnoj romantičnoj simplifikaciji, okamenjivanju i fetišiziranju u formi glorifikacije. Ničega u njegovoj umjetnosti od antikvirane koketerije. Berberove slike brane svoju predstavu i hoće onu slikarsku egzistenciju u kojoj se stiču sudbine različitih grafija i gramatologija. Time stiču svijest o nadi koja je više no puko snoviđenje. Povodom Berberovog plastično/misaonog kosmosa sjećam se Benjaminove misli. Ona je željela da dođe do plodnosti u onom davno prošlom, da se, kako kaže Adorno, odaziva na okamenjene, ili “zastarjele sastavne dijelove kulture, na sve što nije imalo ugodnu živahnost, onako kao što se skupljači odazivaju na petrefakt ili biljku u herbariju”. On se neće moći zaustaviti samo na tome. Sigurno da je Benjamin želio da i živo predoči tako da se predstavi i doživi kao davno prošlo, “iznenada pokazujući svoje značenje”.    Poetika prožimanja prošlosti i sadašnjosti   Ako se sagleda opus, tok čitavog Berberovog stvaranja do danas, onda se pokazuje da ono nadsvođuje dualizam prošlosti i sadašnjosti, pasivnosti starog i agresivnosti novoga, zapravo, njegove razuzdanosti koju još uvijek prihvatamo kao posljednje utočište napretka i čovječnosti. Grafičko/slikarski habitus takvog izraza umnogome podsjeća - ne samo predmetno nego i estetski - na ono što se na drukčiji način, u proznim i pjesničkim varijacijama (Meša Selimović, Mak Dizdar i drugi), već otvorilo. Nemamo, dakle, toliko posla sa fetišom arhaičnog u kulturnim formama, u kolektivnoj prošlosti i u, kolektivno nesvjesnom, prikraćenom ili tabuiranom. Berberova grafika, prije svega, mogla je davno još zabljesnuti u svom nesputanom duhovnom iskustvu, u svojoj osebujnoj poetici i estetici, istančanoj u prožimanju elemenata - predmetnih, kulturnih, motivskih, semantičkih, jer snažno osjeća mnogostruku konfiguraciju svijeta, poetiku prožimanja prošlosti i sadašnjosti.  Taj kulturni obrazac je dopušten samo onom slikaru koji je otvoren za svako razumijevanje života, za sve ljudsko u svim slikarskim tradicijama, za krhku istinu svoje sudbine, za gorčinu svijesti o vremenu, o vremenu vremenâ, o procesu procesa. Berberov saputnik je čudesna artistička tehnika kojoj je daleko svako nadmudrivanje istine, “mitske vreve”. Međutim, ona ne dopušta fetišiziranje, vlastitu zloupotrebu: ne podliježe svojoj moći. Ona nije favorizirana postavljanjem tabua. Toj tehnici je inherentno predočavanje, avantura jedne racionalnosti slikarstva, stvaranje koje čini osobenu personalnost umjetnika koji je navikao da samome sebi bude saputnik; da posvećuje prolazno i nedovršeno, difuzno; da saznaje likovnim jezikom; da u opažajno polje ulazi ono “najnovije kao figura nastarijeg”; da putem strasti priziva punom oštrinom svoje umjetnosti krajolik smisla i umnosti. Berberova metafizika, imanentna njegovoj grafici, slikarskoj tehnici, opredmećenoj u prepoznatljivom smislu za stil i stilizaciju, koja je “potaknuta novim, da se vraća prastarome”, napušta tragove naivnosti, čak i tragove već stečene slobode uvida i kristalizacija smisla i likovne usklađenosti.  Estetska funkcija Berberove imaginacije u otvorenosti prema iskonu, prema onome što je posljednje i ujedno prvo, iskazuje se u stvaralačkom postupku koji oslobađa arhetip i mitologeme slikarskih kultura. Svakako, oslobađa ono posebno, osobenost svojeg grafičkog i slikarskog jezika. Berber je prihvatio izazove sudbinske moći, dvosmislenosti. Ozbiljnošću razmišljanja o dramatici svijeta: od fantastičnog ideograma konja do novih slika za scenografiju također jedne drame. Jer, očigledno, među djelima koje sam upravo razgledao, nalazimo i ona koja otkrivaju nove motivske cjeline. Telos dinamike ovog slikarstva u saglasnosti je sa utihnulom lirikom, sa brižljivim promišljanjem, sa artističkim postupkom i tehnikom kojom slikar nastoji da izvede neko jedinstvo u kojem samo sloboda postavlja sebi granice, u kojem odgovaraju sloboda i istina, sloboda i život, odnosno sudba.  U Berberovom djelu pojavilo se jedno osjećanje, jedna poetika, koja poznaje mijene. Ona je diktat misli, rafinirani grafički i slikarski jezik, tok sjećanja, ljudsko oko koje ne voli posezanja koja potresaju neizmjerni kosmički ritam, ravnotežu - tu osnovu mijene, uspinjanja i propadanja. Tu je stvarno riječ o osobenoj filozofiji slikarstva kojom umjetnik učestvuje u neiscrpnom kosmičko/ljudskom toku; upušta se u bratsku raspru, u ono što združuje ontologiju slikarstva i estetiku i etiku slikarstva. A pošto ono ne poznaje ljubav prema mržnji i zlu, prema iskrivljenom liku stvari i ljudi koje se ne da oponašati, restituciju anatemisanja, strast razaranja, sjedinjuje se sa tajnom sudbinskog i oslobađajućeg, sa tajnom uznemirene višeznačne ljudske drame, kosmo/drame do koje danas dolazi psihoanaliza umjetničke filozofije, a i filozofija ako ima sreću da u sebi nosi trag poetičkog iskustva. U svakom slučaju Berberovom slikarstvu je svojstvena ljepota, duh cjeline u nemiru fragmenata, skroviti dijalog sa historijom i ljudskim vremenom; obitavanje u labirintu smisla punom tmina i nepoznanica.  Sve to nije moguće bez pjesništva slikarstva, bez slikarstva kao nauke i ljepote. Ali zato, strogo govoreći, ono uspostavlja svijet, koegzistenciju ljepote, svagda logično/alogične, bezimene, ljepote koju nikakvo doživljavanje, spoznaja i iskustvo ne mogu izreći i time utješiti ljudsku moć umnosti i dokazivanja. Berber ovdje skicira svijet u emfatičkom smislu koji ima ekstatičnu moć: da se izvine izvan granica narcizma vlastitog ja. On pripada drugim svjetovima i kulturama. Estetika - i etika - Berberovog slikarstva “dovodi nemoguće u opasnu blizinu”; u dionisijskom mesijanizmu uspostavlja koegzistenciju smisla, jedinstvenu komunikaciju - bez potiranja, prevare i egocentrične opijenosti.   

Prije nešto manje od mjesec dana muslimani su s tugom ispratili još jedan ramazan. Kod mnogih žena tuga za ovim mjesecom praćena je i žalom zbog propuštenih ibadeta koje nisu bile u mogućnosti obaviti iz opravdanih razloga, tj. zbog spriječenosti izazvane bilo menstrualnim ciklusom (hajzom), postporođajnim krvarenjem (nifasom), krvarenjem koje nije menstrualno niti postporođajno (istihazom), trudnoćom ili dojenjem itd. Nerijetko okolnosti koje snađu žene u ramazanu, a koje ih sprječavaju da obavljaju ibadete, ostavljaju ih zbunjene i u nedoumicama kako zbog uvjeta i obaveza napaštanja propuštenih dana posta koje nisu u svim slučajevima jednostavne i jasne, tako i zbog nejasnoća oko eventualne obaveze iskupa za iste. U ovom kratkom članku pojašnjavamo pojedine situacije i dileme koje se kod žena javljaju kada je posrijedi propuštanje i napaštanje propuštenih dana ramazanskog posta.   Menstrualni ciklus (hajz)   Nema nedoumice da ženi u toku menstrualnog ciklusa nije dozvoljeno postiti, te da joj je naređeno da isti broj propuštenih dana posta naposti nakon ramazana. Ono što dovodi žene u dilemu jeste česta poremećenosti menstrualnog ciklusa koja se pojedinim ženama javlja u ramazanu, tako da ciklus ili traje duže ili kraće od uobičajenog ciklusa što ženama stvara nedoumicu u pogledu posta i napaštanja ovih „sumnjivih dana“. U ovim situacijama, žene nisu sigurne da li uopće to računati kao ciklus ili kao eventualnu sukrvicu, hormonalni poremećaj i slično. U tom smislu treba naglasiti da je ulema postavila uvjete prema kojima će se žene orijentirati prilikom računanja svoga ciklusa. Naime, prema hanefijskom mezhebu menstrualni ciklus traje od 3 dana do 10 dana (ciklus varira od žene do žene). Ovaj stav je zasnovan na hadisu kojeg bilježi al-Darekutni od Ebu Umame da je Poslanik, s.a.v.s, kazao: „Najkraći period menstrualnog ciklusa kod žene koja ima menstrualni ciklus, bilo djevice ili razdjevičene žene je tri dana, a najduži deset dana. Ono što prekorači ove dane je istihaza“ (Sunen al-Darekutni I, 2001, hadis 60/834, str. 485). Dakle, ukoliko bi ciklus trajao kraće od 3 dana (ovo podrazumijeva tri puna dana, tj. 72 sata) ili duže od 10 dana (10 punih dana, tj. 240 sati) to se neće smatrati menstrualnim ciklusom te je u slučaju da ciklus prekorači 10 dana potrebno okupati se i postiti jer se jedanaesti dan neće smatrati menstrualnim ciklusom već istihazom (posebna vrsta krvarenja ili sukrvice izazvana bilo određenom bolešću, hormonalnim poremećajem ili drugom bolešću) koja ne oslobađa posta. Oni dani posta koji su izostavili u toku ciklusa treba napostiti, dok dane posta sa istihazom nije potrebno napaštati niti za iste plaćati fidju.   Dani čistoće unutar jednog menstrualnog ciklusa   Nerijetko se dešava ženama da u toku jednog menstrualnog ciklusa koji nije prekoračio deset dana, recimo 5. dan ciklusa, menstrualno krvarenje prestane na dan, dva ili više, pa se ponovo javi. Ovakve situacije često zbunjuju žene koje bivaju nesigurne da li ove dane treba tretirati kao dijelom ciklusa koje treba napostiti ili kao dane čistoće koje ne treba napaštati. Prema hanefijskom mezhebu menstrualni ciklus ne podrazumijeva krvarenje bez prekida. Jedini ispravni prestanak krvarenja ili vrijeme čistoće jeste ono između dva krvarenja a ono traje najkraće 15 dana a nema ograničenja za najduži period čistoće, što znači da će se i svi čisti dani koji se eventualno javljaju unutar jednog uobičajenog perioda menstrualnog ciklus ubrajati u vrijeme jednog menstrualnog ciklusa i za taj period je potrebno napostiti sve dane posta uključujući i dane čistoće. Primjera radi, ako bi se ženi pojavio menstrualni ciklus dva dana, a potom uslijedilo 5 dana čistoće, pa opet jedna dan menstrualnog krvarenja, menstrualni ciklus bi se računao da je trajao svih 8 dana te je sve dane potrebno napostiti. Također, dešava se i da se, pak, u toku ciklusa krvarenje javlja sporadično, svaki dan pomalo krvarenja ili sukrvice. Ovo se, također, ubraja u menstrualni ciklus ukoliko je ispunilo uvjete ciklusa, tj. da je uslijedilo nakon 15 dana čistoće, te da nije trajalo manje od 3 dana i duže od 10 dana menstrualnog ciklusa (Tuhmaz, Hanefijski fikh I, 2002, str. 145-146).    Smeđi, žuti i slični sekreti u toku menstrualnog ciklusa    U menstrualni ciklus ubrajamo krv, sukrvicu i sekrete sljedećih bolja: crna, crvena, žućkasta, zelenkasta, boja prašine i zamućene vode pod uvjetom da se javljaju unutar jednog menstrualnog ciklusa. Dakle, svi sekreti koji se javljaju prije pojave bijelog iscjetka se ubrajaju u menstrualni ciklus. Ovo se argumentira predajom koju bilježi imam Malik, r.a., da su žene slale Aiši, r.a., higijenski uložak od pamuka na kojem je bilo žućkasti sekret te je pitale da li se mogu okupati, pa im je odgovarala: „Ne žurite (sa kupanjem) dok ne vidite bijeli iscjedak“ (Malik b. Enes, Muvetta’ I, 1985, hadis br. 27/97, str. 59). Dakle, u slučaju da se neki od ovih sekreta pojavi prije čistoće ti dani se neće ubrajati u čistoču, niti će se eventualni post ovih dana računati u post već ih je potrebno nadoknaditi.   Smeđi, žuti i slični sekreti nakon pojave i u toku čistoće   Vaginalni sekreti spomenutih boja se u toku čistoće ne smatraju menstrualnim ciklusom, a na osnovu hadisa kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu, u odjeljku „Pojava žučkastog i mutnog sekreta van menstruacije“ predaju od Ummu Atijje, r. a., u kojoj kaže: “Mutan i žućkast sekret nismo ubrajale niušta” (Sahihu-l-Buhari: Buharijeva zbirka hadisa I, 2008, hadis br. 326, str. 251), dok se istoj predaji koju bilježi Ebu Davud prenosi vjerodostojan dodatak “nakon čistoće”, a Buharija je objasnio na šta se odnosi hadis nazivom odjeljka „Pojava žućkastog i mutnog sekreta van menstruacije“. Pod mutnim se podrazumijeva smeđi iscjedak ili iscjedak krvi ili sličnog pomiješan sa prozirnim sekretom. Ovo, dakle znači da ukoliko se sekreti ovih boja jave nakon pojave bijelog sekreta a u toku 15 dana čistoće ne spadaju u menstrualni ciklus i nije nužno nadoknaditi dane posta u kojima se sekret javio (osim ukoliko je neka žena misleći da je ciklus mrsila ovih dana).    Smeđi, žuti i slični sekreti prije menstrualnog ciklusa    Kod pojedinih žena se smeđi ili žuti sekret javi dan ili nekoliko dana prije samog menstrualnog krvarenja. Ovaj sekret se neće tretirati kao menstrualni ciklus, tj. obaveza posta ne prestaje pojavom ovog sekreta, osim ukoliko se javlja neposredno prije samog menstrualnog krvarenja ili je praćen drugim simptomima menstrualnog ciklusa kao što su stomačni bolovi, bolovi u leđima i slično. Dakle, u slučaju da se pojavi smeđi sekret dan ili više dana prije menstrualnog krvarenja post tog dana će biti ispravan i nije ga neophodno nadoknaditi.   Početak menstrualnog ciklusa malo prije iftara   Pojedinim ženama se desi da jedan sat ili manje od jednog sata prije iftara započne ciklus, te nisu sigurne da li taj dan treba napostiti ili se može računati da su ga ispostile. Princip je da ukoliko započne ciklus i minutu prije iftara, taj dan će se trebati napostiti shodno 187. ajetu sure al-Bakara  „..jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite do noći.“ Ona žena kojoj je ciklus započeo prije zalaska sunca nije postila do noći jer joj je post prekinut prije početka noći.    Nakon iftara primijetila početak ciklusa   S druge strane, u određenim okolnostima žena nakon iftara, tj. akšam-namaza, primjeti da joj je menstrualni ciklus započeo, a potom se javlja nesigurnost u to da li je ciklus započeo prije ili nakon iftara, te da li je potrebno taj dan napostiti ili ne. Naime, u ovakvim slučajevima, princip je da se menstrualni ciklus računa od trenutka kada žena bude svjesna njegovog početka. U ovom slučaju će se računati da je ciklus započeo nakon iftara jer je žena tada primjetila njegov početak te nema obaveze napaštanja tog dana (Tuhmaz, Hanefijski fikh I, 2002, str. 144).    Prestanak ciklusa u toku dana ramazanskog posta   Prestanak menstrualnog ciklusa, također, može da izazove sumnje kod žena u pogledu nastavka posta nakon čišćenja. Žene se ponekada nađu u dilemi šta činiti nakon što je ciklus prestao u toku dana kojeg nisu počele postiti, tj. da li se ostatak dana može mrsiti ili je neophodno postiti? Prema hanefijskom mezhebu, osoba kojoj u toku dana prestane razlog zbog kojeg može mrsiti, kao npr. da ženi u toku dana prestane ciklus ili postporođajno krvarenje treba da se suzdržaje „od stvari koje kvare post sve dok sunce ne zađe iz poštovanja prema svetosti ramazana“ (Tuhmaz, Hanefijski fikh 1, 2002, str. 546; Al-Razi, Tuhfetu-l-muluk fi fikhi mezhebi-l-imam Ebi Hanife, 1997, str. 147; Al-Razi, Muhtasar ihtilafi al-ulema’: Tasnif Ebi Dža’fer al-Tahavi II, 1996, str. 25). Ovaj dan, svakako, treba napostiti, jer je žena pola dana mrsila.   Prestanak ciklusa prije zore ili malo poslije zore    Ukoliko bi žena primjetila čistoću prije zore dužna je da posti taj dan čak iako se nije uspjela okupati prije zore, jer čistoća nije uvjet valjanosti posta, s tim da ne treba odgađati kupanje do izlaska sunca jer se odgađanjem kupanja propuštaju namazi i žena je za to griješna (Tuhmaz, Hanefijski fikh 1, 2002, str. 480). Ovo se argumentira predajom koju Buharija bilježi od Aiše, r.a., koja je kazala: „Vjerovjesnika, s.a.v.s., zora je zaticala uz ramazan kao džunupa, i to ne od sanjanja, pa bi se on okupao i postio“ (Sahihu-l-Buhari: Buharijeva zbirka hadisa II, 1930. hadis, str. 98). Ukoliko bi se, pak, čistoća javila i trenutak poslije zore, post ne bi bio valjan i dužnost je napostiti ga.   Postporođajno krvarenje (nifas)   Postporođajno krvarenje u šerijatskom pravu može da traje najkraće nekoliko momenta od porođaja (bilo prirodnog, porođaja carskim rezom ili spontanim pobačajem) do najduže 40 dana. Postporođajno krvarenje može da traje i kraće od 40 dana. Često žene pretpostavljaju da je trajanje postporođajnog krvarenja 40 dana, te tako izostavljaju ramazanski post i namaze do isteka 40 dana od porođaja, bez obzira na prestanak postporođajnog krvarenja (nifasa). To je pogrešno razumijevanje nifasa, te ženi kojoj je postporođajno krvarenje prestalo prije prestanka četeresnice nije dozvoljeno da mrsi, već je dužna da se nakon pojave čistoće okupa i posti. U period postporođajnog krvarenja ubrajamo, kao i u slučaju menstrualnog krvarenja, sekret svih boja osim bijele boje. Ona žena koja je iz neznanja mrsila i kada je postporođajno krvarenje prestalo prije navršetka 40 dana misleći da treba sačekati istek 40 dana, dužna je da se pokaje te da isti broj propuštenih dana naposti ako nije imala ispriku dojilje.    Trudnica i dojilja   Također, trudnica ili dojilja koja se boji za svoje ili zdravlje svoga djeteta, ima opravdanje da ne posti tokom perioda trudnoće ili dojenja. To se argumentira predajom koja se prenosi u četiri sunena od Enesa ibn Malika al-Ka’bija, r.a., da je Allahov Poslanik rekao: „Allah je oslobodio putnika posta i pola namaza, a trudnicu i dojilju oslobodio je posta“ (Tuhmaz, Hanefijski fikh I, 2002, str. 545). Ovo stanje je ne oslobađa obaveze napaštanja istog broja dana koliko je izostavila bez obaveze plaćanja fidje. Ovdje treba napomenuti da dojilji koja može hraniti dijete nečim drugim osim svojim mlijekom (u slučaju kada je dijete veće) nije dozvoljeno da mrsi. Ukoliko, pak, dojilja ima preporuku doktora da isključivo doji zbog bolesti djeteta ili slično, dozvoljeno joj je da mrsi (Tuhmaz, Hanefijski fikh I, 2002, str. 545).   Ginekološki pregled u toku posta   U posljednje vrijeme žene postavljaju pitanja o valjanosti posta ukoliko je žena u toku posta obavila ginekološki pregled ili Papa test. Naime, ovi pregledi ne kvare post i nije dozvoljeno mrsiti dane kada se obavljaju ginekološki pregledi niti je potrebno ove dane napaštati.   Napaštanje propuštenih dana posta u zimskom periodu   Sve dane koje žena propusti postiti bilo zbog menstrualnog ciklusa, postporođajnog krvarenja, trudnoće ili dojenja je potrebno bilježiti i isti broj propuštenih dana napostiti nakon ramazana shodno 184. ajetu sure al-Bakara: “...a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti...” Nema smetnje da se odgodi napaštanje propuštenih dana za zimski period ili drugo godišnje doba, uz obavezu da se svi propušteni dani naposte prije narednog mjeseca ramazana. Ovo se argumentira predajom koju bilježi Buharija od Ebu Seleme da je čuo Aišu, r.a., da je kazala: „Imala sam propuštenog ramazanskog posta i nisam bila u mogućnosti da ga napostim do ša’bana (mjesec koji prethodi ramazanu)“ (Sahihu-l-Buhari: Buharijeva zbirka hadisa II, 1950. hadis, str. 111).   Napaštanje dan za danom ili uz prekide   Što se tiče redosljeda napaštanja, prema hanefijskoj pravnoj školi propušteni dani se mogu napostiti jedan za drugim neprekidno, ali se mogu napaštati i s prekidima shodno mogućnostima i okolnostima osobe (Al-Razi, Muhtasar ihtilafi al-ulema’: tasnig Ebi Dža’fer al-Tahavi II, 1996, str. 20). Ovo stanovište se argumentira predajom koju bilježi al-Bejheki u svom Sunenu u predaji br. 4/286 od Umm Hani da ju je Poslanik napojio pićem pa mu je kazala kako je postila ali nije željela da odbije ono što joj je davao pa joj je rekao: „Ako si napaštala ramazan, posti drugi dan umjesto ovoga, a ako je bio dobrovoljni post naposti ga ako želiš, a ako ne želiš ne moraš“ (Al-Razi, Muhtasar ihtilafi al-ulema’: Tasnif Ebi Dža’fer al-Tahavi II, 1996, str. 21). Ova predaja dokazuje da napaštanje dan za danom nema prednost u odnosu na napaštanje u prekidima. Ovdje treba napomenuti da se prekinuti dobrovoljni post, prema propisu u našem mezhebu treba napostiti zato što započinjanje dobrovoljnog ibadeta obavezuje na njegovo dovršenje, sukladno 33. ajetu sure Muhamed: „..I ne ništite svoja djela!“   Ko nije uspio napostiti do idućeg ramazana   U principu, opravdano propuštene dane ramazanskog posta treba napostiti prije narednog ramazana. Međutim, ženama se desi, da zbog opravdanih ili neopravdanih razloga, ne stignu napostiti propuštene dane do sljedećeg ramazana pa nisu sigurne da li je potrebno propuštene dane samo napostiti ili i za svaki propušteni dan platiti fidju. Ulema nije saglasna po ovom pitanju, a stav hanefijske pravne škole jeste da je pogrešno bezrazložno odgađanje obaveze napaštanja propuštenih dana ramazana, ali da nije potrebno dati fidju ako se i odgodi napaštanje istih do drugog ramazana (Al-Razi, Tuhfetu-l-muluk fi fikhi mezhebi-l-imam Ebi Hanife, 1997, str. 146). Ovaj stav se argumentira 184. ajetom sure al-Bakara “...a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti...” koji, prema učenjacima našeg mezheba, ima općenito značenje koje važi za sve godine čovjekovog života. Također, Buharija bilježi predaju od Ibrahima (Nehai’a): „Kada musliman ne stigne (napaštanje) i dođe drugi ramazan postit će oba (posta - jedan iza drugoga), a hranjenje (otkup) nije mu smatrao dužnošću“ (Sahihu-l-Buhari: Buharijeva zbirka hadisa II, 1949. hadis, str. 111). Isto važi i za slučaj ako je djevojka ili žena iz opravdanih razloga propustila postiti određene dane ramazana u mladosti a nakon punoljetstva, te ih zbog nemara nije napostila. Ona je dužna da izračuna približan broj, ukoliko ne zna tačan, propuštenih dana te da iste naposti i zatraži oprost od Allaha, dž.š., ali nije dužna za iste izdvojiti fidju.   Nekoliko propuštenih ramazana zbog trudnoće i dojenja   Ukoliko se kod žene stalno smjenjuju periodi trudnoće i dojenja, tako da ne uspijeva na vrijeme napostiti propuštene dane, tj. prije nastupa narednog ramazana, te se tako sabere više ramazana koji nisu ispošteni, u tom slučaju se može primijeniti princip olakšavanja, tj. zamjena napaštanja fidjom, jer bi bilo preteško za ženu da napašta više stotina nagomilanih dana. U tom slučaju je potrebno za svaki dan propuštenog posta nahraniti jednog siromaha, jer Allah nikoga ne zadužuje iznad njegovih mogućnosti. Ovo je u skladu i sa stavom Abdullaha ibn Abbasa, r.a., kojeg prenosi Ebu Davud u svom Sunenu od Saida b. Džubejra da je kazao: „Ovaj ajet (Onima koji ga jedva podnose otkup je da jednog siromaha nahrane) ostao je važeći za trudnicu i dojilju“ (Sunen Ebu Davuda: Ebu Davudova zbirka hadisa sa komentarom 3, 2012, 419). Naime, po mnogima je ovaj ajet derogiran, dok prema Ibn Abbasu on je ostao važeći za određenu grupu (Tuhmaz, Hanefijski fikh I, 2002, str. 548).   Prekid posta kojim se nanijetilo napaštanje propuštenih dana ramazana   Ako se, nakon ramazana, zanijeti napaštanje propuštenog dana ramazana, taj post je dobro upotpuniti. Ukoliko bi se neka žena omrsila u toku dana isti dan nije neophodno nadoknaditi, s tim da ostaje obaveza nadoknade onog dana koji je zanijetila (Tuhmaz, Hanefijski fikh 1, 2002, str. 478).    Dobrovoljni post prije napaštanja propuštenih dana ramazana   Nerijetko se desi da žena ima želju da posti šest dana ševvala koji je pred istek, a nije napostila propuštene dana ramazana te je u dilemi da li joj je dozvoljeno postiti ševval iako nije napostila ramazan. U principu, hanefijski pravnici smatraju da nema zapreke da se posti dobrovoljni post prije napašatanja obaveznog posta, ali je mekruh odgađanje posta koji je obavezan. Što se tiče posta šest dana ševvala prije napašatanja ramazana učenjaci s kazali sljedeće: prema sahih hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Ejjub al-Ansarija, Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Ko isposti ramazan a zatim ga poprati sa šest dana u ševvalu bit će kao da je postio čitavu godinu“ (Al-Dimiški, Muslimova zbirka hadisa-izbor 1, 2003, 618. hadis, str. 524). Naime, ovaj hadis podrazumijeva nagradu za onoga ko isposti cijeli ramazan uključujući i napaštanje propuštenih dana a potom šest dana ševvala. Bez ovog uvjeta nema nagrade za post ševvala. Međutim, ukoliko je žena imala opravdan razlog za nenapaštanje ramazana prije posta šest dana ševvalu, kao u slučaju da je imala bolest, postporođajno krvarenje ili slično, njoj je dozvoljeno da posti ševval i prije napaštanja ramazana a za to će imati nagradu ako Bog da.    Fidja za propuštene dane u slučaju smrti   Onoj ženi koja umre prije nego je imala priliku da naposti propuštene dane nema grijeha ni obaveze fidje. Ona žena koja je imala priliku da naposti propuštene dane a nije to učinila dužna je ostaviti oporuku da se u slučaju njezine smrti iz njezine imovine izdvoji fidja za onoliko dana koliko nije postila odnosno dane koje nije uspjela napostiti nakon ramazana. Potrebno je za svaki propušteni dan nahraniti siromaha (Tuhmaz, Hanefijski fikh I, 2002, str. 547). Fidja se može dati više siromaha za svaki dan ili jednom siromahu za svaki izostavljeni dan. Vrijednost hrane jednog siromaha iznosi koliko sadekatul-fitr za jednu osobu, a u skladu sa standardom obaveznice (tj. 7 KM, 10 KM ili 20 KM). 

U zaseoku Magašići kod Glogove 10. jula ove godine učenjem tevhida otkriveno je spomen obilježje ubijenim ‘92.-’95. u ovom malenom zaseoku. Na spomen obilježju imena 24 člana porodice Ibrahimović, 11 članova porodice Osmanović i jedan iz porodice Smailović.   Najmlađi među ubijenim je dječak Bekir Ibrahimović rođen 1980., a najstarija Fatima Osmanović, rođena 1900.  „Da se zna da su nekada ovdje živjeli i da su ubijeni. Mi smo podigli ovo spomen obilježje da se zna da u svojoj namjeri nisu uspjeli, jer ima još članova ovih porodica koje su, evo i podigle ovu ploču“, kaže inicijator podizanja obilježja Mevludin Osmanović, koji je uspio preći Marš spasa do Nezuka u julu 1995. Njegova supruga Zejna je kao trudnica sa dvoje djece preživjela srebrenički genocid i izvela djecu na slobodnu teritoriju. Njihova kćerka Mediha, koju je majka za ručicu vodila tada ove godine je trčala ultra maraton Bihać- Potočari. Prekinula je Marš mira kako bi prisustvovala tevhidu u Magašićima, ali je stigla utrčati u Memorijalni centar Potočari sa svojim ultramaratoncima. Mediha danas živi u Švicarskoj, udata je i ima dvoje djece. Na tevhid je došao i ef. Rašid Musić, porijeklom iz ovog kraja, koji također živi u Švicarskoj. Težak je bio njegov put do Švicarske. U maju 1992. zarobljen je na mostu u Zvorniku dok se vraćao kući iz Beograda i zatvoren u logoru u Karakaju. Odatle je s povezima na očima sa nekolicinom drugih logoraša kamionom prebačen u podzemni kompleks na nepoznatu lokaciju u Srbiji gdje je radio na proizvodnji betona. Poslije određenog vremena istu grupu logoraša ponovo sa povezima na očima prevezli su na Kosovo gdje su kopali rovove. U maju 1996. godine Rašid ef. i drugi su uspjeli pobjeći tokom NATO-vih preleta aviona u tom području zbog kojih su se njihovi čuvari razbježali. Uspjeli su doći do kuća Kosovara koji su im pomogli i tek tada je saznao da je u Bosni rat završen Dejtonskim sporazumom. Dobri ljudi su mu pomogli da se spoji sa članovima svoje porodice u Švicarskoj gdje i danas živi sa svojih devetoro unučadi. „Švicarska je na dobitku sa ovom djecom iz BiH“, kazao nam je Švicaras Tobias Werle, koji je sa suprugom Marijom prisustvovao otkrivanju ovog spomen obilježja kao prijatelji porodice Osmanović i dugogodišnji prijatelji majki i preživjelih žrtava genocida u BiH koje prate na njihovom putu za istinu i pravdu. 

Život s bolom i ponosom na svoje sinove U Bužimu živi Rasima Nanić, majka dvojice šehida, u pjesmi opjevanih i u bošnjačkom narodu čuvenih, rahmetli Nevzeta i generala, komandanta Izeta Nanića. Heroinu Rasimu sam posjetio u povodu Dana šehida. Primila me s radošću, ističući zahvalnost Preporodu što kroz pisane tekstove, novinske izvještaje, reportaže, kulturom sjećanja i pamćenja čuva uspomene na šehide-hrabre sinove Bosne i Hercegovine, njihove majke, očeve, djecu, supruge, ratne vojne invalide, demobilisane borce Armije RBiH. Bez sumnje, svi oni su zaslužni poštovanja, jer su junaštvom, ličnom žrtvom ili gubitkom najbližeg doprinijeli slobodi domovine koju darovaše sadašnjim i nadolazećim pokoljenjima.  Iako sam hanumu Rasimu, njenog rahmetli supruga Ibrahima i većinu njenih sinova poznavao otprije, i ovaj susret s njom i njenim najmlađim sinom Mujagom u njihovoj porodičnoj kući iznova me ganuo i ispunio radošću. Još jednom sam se uvjerio da naše majke-heroine širom Bosne i Hercegovine trebaju biti poštovane i uvažavane daleko više i bolje nego što se to čini i kakav imaju tretman u današnjim društvenim tokovima.  Mnogo zanimljivog saznah o njoj i djeci. Godilo joj je da se za čitateljstvo Preporoda prisjeti puteva svojih sinova, da govori o tugama i radostima, stalnoj majčinskoj komunikaciji sa sinovima šehidima, generalom Izetom i Nevzetom. Priču je otpočela spontano, kazavši da je rođena 14. maja 1945. godine, da je sa suprugom Ibrahimom (1939-2000) izrodila devet sinova, od kojih je najstariji sin Mirsad umro 1963. godine, 5 mjeseci poslije rođenja, a Nevzet koji je rođen istovremeno sa Osmanom i Arifom 1967. umro je 8 mjeseci po rođenju. Hazret je rođen 1964., Izet 1965., Nevzet 1968., Nijaz 1970. i Mujaga 1973. godine. Školovali su 7 sinova i svi su vremenom postigli akademska zvanja. Otac Ibrahim je bio svjestan šta znači obrazovanje i nije se štedio da bi mu djeca stekla znanje i diplome. Hazret je diplomirao višu vojnu farmaceutsku, Osman fakultet brodomašinstva, Arif je svršenik prava i doktor pravnih nauka, Izet je završio srednju vojnu školu, vojnu akademiju i bio upisao magistarski studij. Nijaz je magistar matematike i informatike, a Mujaga diplomirani inžinjer građevine.  „Vidjevši“, govorila je lagahno majka Rasima, „šta se sprema njegovom narodu Izet je napustio JNA i došao kući u Bužim januara 1991. godine. Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu Nevzet i Nijaz su bili u Splitu na fakultetima. Nevzet je ostavio suprugu i sinčića u Splitu, napustio fakultet brodomašinstva, mada je bio pred odbranom diplomskog rada, kao što je to učinio i brat Nijaz i iz Karlovca su sa grupom od 20 dobrovoljaca preko teritorije tzv. SAO Krajine pješice došli kući, direktno izlažući svoje živote opasnosti pa i smrti. Odmah po dolasku stavili su se na raspolaganje Teritorijalnoj odbrani i 12. dan od dolaska kući Nevzet je poginuo 30. juna 1992. godine, na poziciji komandira interventne čete Gazije.“ Izet rahmetli je bio junak i vojskovođa, imao je važnu ulogu u formiranju 101. bužimske brigade, kasnije preimenovane u 505. vitešku. „Znanjem, vještinom, oslanjanjem na Uzvišenog Allaha i povjerenjem u svoje vojnike ratnim pokličem Allahu ekber jurišao je, oslobađao okupirani teritorij i u čuvenoj četničkoj ofanzivi Breza 1994. porazio daleko opremljeniju i nadmoćniju neprijateljsku vojsku s kojom je direktno komandovao ratni zločinac, sada haški optuženik Ratko Mladić“, prisjeća se majka Rasima. U oslobađajućem pohodu general Izet Nanić je poginuo na području Ćorkovače 05. augusta 1995. godine, iza sebe ostavivši suprugu Sefiju, kćerku Izetu i sinove Nevzeta i Ibrahima.  Govoreći o svojim sinovima šehidima majka Rasima naglašava kako je za buduće generacije bitno što u godišnjem kalendaru Islamske zajednice postoji Dan šehida, kada se obnavljaju sjećanja na velike sinove Bosne i Hercegovine i ono što se proživjelo tokom agresije od 1992. do 1995. godine. Neskrivena bol majke Rasime za sinovima šehidima ne iščezava, kao ni vjera da je sve to Božija volja i određenje. To sam vidio i osjetio. Kao i ostale majke iste sudbine, ona liježe, ustaje i živi s mišlju na šehide i njihovu neizmjernu žrtvu iz koje se izrodi sloboda i nastavi hiljadugodišnji kontinuitet Bosne i Hercegovine.

U toku  ovog ramazana u džematu Čaršijske džamije u Kaknju bile su organizirane različite aktivnosti kako bi ramazan bio doživljen u svoj svojoj punini. O mnogim aktivnostima smo već informisali javnost i putem ove stranice. Mnoštvo aktivnosti poput: mukabela, predavanja, sehura, iftara, humanitarnih akcija, druženja i drugih sadržaja imalo je za cilj da okupi i uključi u džemat što više naših muslimana svih generacija, i mladih i starih. Sa približavanjem posljednje trećine ramazana džemat je postajao sve zreliji i spremniji za aktivnost više. Jedna takva aktivnost izrodila se kao ideja od samih džematlija koji su imamu Elvedin ef. predložili a to je akcija prikupljanja sredstava za kupovinu novog motora za mujezina Čaršijske džamije, Huseina Kadrića. Elvedin ef. je sa oduševljenjem prihvatio ovu ideju i kroz predavanja predložio klanjačima, a posebno onima koji su svaku noć posljednje trećine klanjali tehedžud-namaz, da svaku noć, tražeći Lejletul-kadr, izdvoje po jednu marku u ime Allaha i da je ili ubace u džamijsko sanduče ili u kutiju u akciji “Motor za muejezina“ koja je posebno uređena za ovu akciju. Na taj način, savjetovao je Elvedin ef. džematlije, sigurno će pronaći noć Kadr a to znači kao da su zikrili, klanjali i sadaku dijelili više od 30.000 noći to jest 1000 mjeseci koliko po Kur’anu vrijedi noć Kadr. Na kraju ramazana je konstatovano da je skupljena značajna svota novca, dostatna za ostvarenje zamišljene akcije. Elvedin ef. je uz pomoć nekoliko džematlija, a na koncu i samog mujezina Huseina pronašao prikladan motor kojeg su odmah kupili, te će sada  mujezinu dolazak na vaktove biti olakšan.

  Na putu Bratunac-Konjević Polje nalazi se selo Kravice sa većinskim srpskim stanovništvom. U Kravici na desnoj strani nalazi se betonski montažni hangar koji je pripadao Zemljoradničkoj zdruzi (ZZ) Kravica. Svojevremeno je korišten za čuvanje poljoprivrednih proizvoda. Hangar je dug 60 metara, širok 10 metara, a visok 4 metra. U julu 1995. godine ovaj hangar je bio mjesto jednog od najbrutalnijih masakara tokom genocida u Srebrenici. Procjenjuje se da je u ovom hangaru bilo zatočeno najmanje 1200 Bošnjaka.  Kolona bošnjačkih civila, većinom muškaraca i dječaka koji su se pokušavali probiti prema slobodnoj teritoriji bila je izložena konstantnom granatiranju i zasjedama od strane Vojske i Policije Republike Srpske. Dana 13. jula jedan dio kolone je zarobljen i sabran na livadi u Sandićima.  Svjedok na suđenjima pred Sudom BiH S-110, koji je bio pripadnik MUP RS i insajder na suđenju svojim bivšim saborcima, opisuje detalje u Sandićima: „Na livadi Sandići ja sam bio blizu kuće sa koje je Zoran Lukić pozivao muslimane megafonom na predaju. Gledajući prema šumi, prema potoku, iza leđa je putna komunikacija, desno krilo je prema Konjević Polju gdje je kuća sa koje je pozivano, a mi smo oko kuće vršili pretres i sprovođenje prekoputa u odnosu na livadu. Lijevo do nas do hangara Kravice je bio I i II vod Šekovačkog odreda, a desno krilo od nas, odnosno od kuće sa koje je pozivano je nastavljala plava zvornička policija… u pretresu je učestvovao Šekovački vod, a prije nas Šekovački vod je obezbjeđivao zarobljenike na livadi, mi smo bili po dva čovjeka uz put. Komandir je naredio da krenemo i sprovdemo te ljude u ZZ Kravica. Rekao je da će sve biti postreljano i pobijeno.“  Zarobljeni Bošnjaci su prevezeni autobusima ili natjerani da hodaju do Zemljoradničke zadruge Kravica. Zarobljeni su dovođeni do hangara u nekoliko navrata gdje su ih čekali pripadnici Specijalne policije MUP RS, i to: odreda „Šekovići“, „Skelani“ i „Centra za obuku Jahorina“, te određen broj pripadnika Vojske Republike Srpske. Oni su počeli da maltretiraju i pljačkaju zarobljene dok je nekoliko izvedeno i na licu mjesta ubijeno. Procjenjuje se da je u hangaru bilo zatočeno najmanje 1200 ljudi.  Haso Hasanović jedan je od rijetkih koji je uspio da pobjegne iz hangara. Ovaj svjedok je uspio pobjeći iz hangara kada mu je jedan vojnik dao posudu da ode nasuti vode. Hasanović navodi, kada je došao do česme da je tada ugledao nekoliko tijela ubijenih Bošnjaka civila među kojima i djevojčicu prerezanog grla: „Kada sam vidio tu djevojčicu zaklanu, koja se još uvijek tresla... toga se sjećam. I znam da sam tražio moju kuću i vodu jer sam bio izgubljen od straha. Kad mi se vratila pamet pomislio sam što ja više tražim, što ne bježim... i počeo sam bježati.“ Predvečer, pripadnici specijalnih jedinica MUP RS počeli su da pucaju na zarobljenike u hangaru i da bacanju ručne bombe kroz prozore i vrata zadruge. Svjedoci S1 i S2 jedini su preživjeli masakar u hangaru. S1 svjedoči: „Hangar je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Onda se začuo rafal, a potom je počela pucnjava. Zažmirio sam i čekao da me ubiju. Svi muškarci su popadali. I ja sam legao. Krvi je bilo svuda. Dok sam ležao, čuli su se jauci, zapomaganje, vriska… Vladala je panika.“ U drugom kraju hangara bio je S2: „Nastao je živi pakao. Niko ni za koga nije znao. Čuli su se jauci, zapomaganja, krici… Nakon pucnjave su napravili pauzu, izašli ispred hangara, zapalili cigarete, a onda bi se vraćali i nastavljali pucati po nama, ubijajući preživjele.“  U narednih nekoliko sati, pripadnici specijalnih jedinica MUP RS su pucali po tijelima i bacali ručne bombe i druga eksplozivna sredstva kako bi ubili ranjene i preživjele koji su se skrivali ispod tijela.  Naredno jutro, 14. jula, nekoliko preživjelih iz zadruge su izvedeni i natjerani da pjevaju srpske nacionalističke pjesme, a potom su strijeljani. Nekoliko vojnika je određeno da uđe u zadrugu i da provjere ima li preživjelih, te da ih „vakcinišu“, odnosno da ih likvidiraju. Video snimak Beogradski novinar Zoran Petrović zvani Piroćanac, ušao je u Srebrenicu zajedno sa srpskim oficirima. Kamerom je snimao pobjednosni ulazak Vojske RS u Srebrenicu. Već 14. jula je dvadesetominutni izvještaj pod naslovom „Operacija Srebrenica“ emitovan na beogradskoj televiziji Studio B. To je bio prvi i zadnji put da je taj izvještaj emitovan. Jedan od najznačajnijih dijelova ovog video izvještaja je snimak ZZ Kravice 14. jula na kojoj se vidi gomila mrtvih tijela pred ulazom hangara. Poslije je Petrović nekoliko segmenata sa nemontiranog snimka presnimio i time uništio snimak, međutim haški istražitelji su uspjeli pribaviti kopiju originalnog snimka.   

Teslić je široj javnosti prije agresije na BiH bio najpoznatiji po ljekovitoj vodi u Banjoj Vrućici, a u toku agresije po vojnicima koji su branili regiju srednje i sjeverne Bosne ističući se svojom hrabrošću Vjerski život u Tesliću ima svoju dugu tradiciju, a nakon agresije institucionalno je organiziran kroz rad Medžlisa, sa 12 džemata, čije je sjedište u kompleksu prigradskog džemata Stjenjak-Teslić. U toku agresije svi objekti Islamske zajednice su srušeni, ali su i ponovo izgrađeni naročito u toku intenzivnijeg povratka od 2000. godine. Trenutno na području opštine živi oko 7.500 Bošnjaka, što je oko 50% od prijeratnog broja. Nažalost, ovaj broj se primjetno smanjuje, jer politička i ekonomska situacija mnoge primorava da napuste Teslić i traže bolje životne uvjete u Federaciji i  inozemstvu. Trenutno neki povratnici nalaze zaposlenje u Tešnju, jer im je geografski najbliži kao ekonomski razvijena općina, ali prema riječima predsjednika Medžlisa Šabana Sivića mnogi se odlučuju za odlazak vani, jer svako lično privređivanje biva opstruirano državnim ili entitetskim zakonima i nametima. Pitanje opstanka uveliko ovisi o ekonomiji   “Ljudi su se počeli baviti stočarstvom. Nije bilo kuće bez stoke, ali otkupna cijena mesa je pala i ljudi su se počeli baviti proizvodnjom mlijeka. Onda su uslovljavani niskom cijenom mlijeka pa su našli proizvođače iz Federacije koji su kasnije odustali od otkupljivanja mlijeka zbog brojnih entitetskih inspekcija i nepravednih odluka. Onda su se počeli baviti malinama, a pogledajte sada otkupnu cijenu!“, kazao je Sivić. Ono što je poseban problem jeste što su povratnici većinom osobe u kasnijoj životnoj dobi, stoga im je sve teže bavljenje fizičkim poslovima. Samo nekolicina Bošnjaka radi u javnim ustanovama, od čega većina u policiji. Oni koji rade u privatnim firmama su kvalitetan i obrazovan kadar koji je skoro pa nezamjenjiv u bilo kojoj firmi. Predsjednik Sivić izražava zabrinutost za održivost institucije medžlisa za pet ili deset godina. “Nekada je postojao daleko veći entuzijazam kod povratnika. Kada smo se počeli vraćati niko postavljao pitanje kako će se džemati i medžlis finansijski održati. To znam jer sam bio i prvi predsjednik Medžlisa nakon agresije. Naravno, ogromnu pomoć smo imali, a i sada imamo, od Muftijstva zeničkog, Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, Ministarstva civilnih poslova i Tešnjaka, naročito pojedinih porodica. Ipak, kada je riječ o današnjem entuzijazmu povratnika drukčije je. Pored pomoći od Rijaseta kao povratničkom medžlisu trenutno smo oslonjeni samo na članarinu, preko 90%. Kada je u pitanju organizacija jedan smo od najorganiziranijih medžlisa, ali kada su u pitanju finansije tu bi za nekoliko godina moglo doći do ozbiljnih problema. Sproveli smo centralizaciju kako bi se održali svi džemati te imamima isplatili sve obaveze, jer nas zakon time obavezuje. Naročito što smo  u manjem entitetu kada možemo imati znatno više neprilika zbog entitetskih institucija i inspekcija. Naravno, ako želimo da opstanu povratnički medžlisi nama treba potpuna centralizacija da imami u Federaciji i manjem entitetu imaju iste plate i da ne oskudijevaju što nemaju dovoljno članova. Trebamo znati da ako nestane Bošnjaka u manjem entitetu neće biti ni Bosne. Imamo tri džemata koji su prve kategorije i oni će sigurno opstati. Imamo dva koji su srednje kategorije i trenutno se mogu izdržavati, dok ostali džemati nemaju tu mogućnost. Štaviše, zbog biološkog nestanka plašim se da bi u budućnosti i džemati srednje kategorije mogli postati mali džemati“.  Broj dženaza u jednoj godini 100, broj vjenčanja za šest godina 136 Ono što Sivić ističe, kao i svi drugi Teslićani, jeste problem biološkog nestanka Bošnjaka. Glavni imam je u periodu od 6 godina vjenčao ukupno 136 parova, dok na godišnjem nivou na području Medžlisa se obavi oko 100 dženaza. Ovaj podatak je alarmantan općenito za sve Bošnjake, ne samo Medžlis Teslić.  U džematu Barice, koji oko 100 članova Islamske zajednice, dvadesetero djece je u mektebu. “U zadnjih nekoliko godina broj djece je u stalnom opadanju. Veoma malo djece se rađa. Također, postoji veliki broj starih osoba. Mi smo izbrojali u Barićima preko 70 osoba koje imaju iznad sedamdeset godina starosti“, kaže Edin-ef. Mahmutović imam džemata Barići i Gomjenica. “Kada je u pitanju starosna struktura džematlija, u velikom broju je riječ o starijim osobama, često muškarcima i ženama koji žive sami. U samom gradu imamo preko 150 samaca. Vrlo je čest slučaj da se nakon dženaze kuća merhuma zaključa, jer niko nema da nastavi živjeti u njoj. S druge strane, mladi zbog ekonomske perspektive odlaze, naročito studenti te je teško uspostaviti sistem rada s mladima. Djevojke se, naravno, udaju i otiđu. Nizak broj djece je alarmantan. Stoga, imamo prirodni i političko-ekonomski nestanak Bošnjaka u manjem entitetu. Ovo su problemi koje često ističem i na koje još niko nije dao adekvatan odgovor“, kazao je glavni imam Džafer-ef. Gračić. Pored ovih demografskih kretanja još jedan negativni trend je  vrlo očit, a to jeste znatan broj neoženjenih osoba. Primjera radi, u džematu Ruževići ima oko 40 neoženjenih osoba. “Godišnje umre oko 20 džematlija, a rodi se tek sedmero djece. U džematu ima preko 40 neoženjenih muškaraca“, kazao je Sifet-ef. Hadžić, imam džemata Stenjak.  Pomoć dijaspore nesebična i vrlo važna Također, dosta Bošnjaka živi u dijaspori što je dosta otežavajuća okolnost za dugoročno planiranje razvoja vjerskog života.  “Primjera radi, preko 30% stanovništva spomenutog džemata Barići živi vani. Jedan od najstarijih džemata Teslića džemat Rajševa, kojeg vodi vrlo kvalitetan i perspektivan Enes-ef. Mujčinović, u zadnjih nekoliko godina konstantno se iseljava. Rajševljana trenutno ima više u Jasenicama u Sloveniji nego u Rajševi. Zaista smo ponosni na našu dijasporu koja nas pomaže, ali dolaze nove generacije naših ljudi vani koji se vjerski organiziraju u mjestu prebivališta. Stoga, često kažem imamima da se moramo pripremati za period kada se više nećemo moći oslanjati na pomoć iz dijaspore“, kazao je glavni imam Gračić. “Naši ljudi iz dijaspore nesebično pomažu Medžlis. Također, interesantno je da džematlije u džematima koji gravitiraju Federaciji, poput Ruževića, Stenjaka i drugih, plaćaju članarinu ovdje, ali i u Federaciji, u mjestima gdje rade. Sreća je što nam je Federacija blizu i mnogi su se zaposlili tamo. Svakodnevno putuju, ali je bitno što imaju posao“, kazao je sekretar Medžlisa Samir Fajić, koji ističe da je sve teže da jedna osoba obavlja ekonomske, pravne i druge poslove kako se institucije Islamske zajednice razvijaju.    

Sabina Berberović iz Tuzle je predavač i profesor turskog jezika, a u slobodno vrijeme bavi se slikarstvom i kaligrafijom. Nedavno je imala svoju prvu samostalnu izložbu kaligrafskih radova u tuzlanskom džematu Kulturno-obrazovnog centra Tušanj-Slatina.   Hidžab kao podstrek   - U slobodno vrijeme bavim se slikarstvom. Ta ljubav se rodila od obdaništa. Kroz osnovnu i srednju školu išla sam na mnoga takmičenja u crtanju gdje sam osvajala prva mjesta. Inače volim mnogo crtati motive našeg grada, naše zemlje, zatim džamije i prirodu. Posebnu vezanost imam za Istanbul tako da se i taj grad često nalazi u mojim djelima. Ali u posljednjih godinu dana, tačnije od perioda kada sam počela nositi hidžab, javila se velika ljubav i vezanost za kaligrafiju. Kaligrafija je umjetnost lijepog pisanja. Obzirom da islamski propisi zabranjuju slikanje likova, islamska umjetnost je bazirana na lijepom pisanju teksta – kaligrafiju i ornamentiku, tzv. arabesku. Tehnike koje koristim su najčešće ulje ili akril na platnu. Još jedna tehnika me fascinira, a to je ebru, odnosno slikanje na vodi. I za ebru i za kaligrafiju treba jako puno vremena i strpljenja, jer obje tehnike moraju proći kroz jedan dugotrajan razvojni period unutar čovjeka, ali ljepota se i krije u tom razvojnom procesu – kazala je Sabina Berberović u razgovoru za Preporod. Berberović ističe da dok radi neku levhu često mnogo vremena provede razmišljajući o onome šta je na slici. Jedna od njenih omiljenih levhi koje je u skorije vrijeme uradila jeste levha sa jednim od 99 lijepih Allahovih imena, a to je „El-Vedud“ odnosno Onaj koji voli.   Islam znači povratak   Sabina Berberović sa posebnim emocijama govori da islam za nju lično znači povratak, obzirom da živimo u vremenu kada je sve postalo instant. - Način življenja je postao toliko užurban da se sve mora dobiti i potrošiti odmah. Mislim da taj današnji tempo i stil života tolikom brzinom uzme i zaslijepi da čovjek koliko god bio jak nesvjesno zaboravi odakle potiče i ko mu je Gospodar. Nema više strpljenja kod ljudi. Sve je manje i manje poštovanja prema starijima, a to me najviše plaši. Kulture, pristojnosti i stida je također sve manje. Rodbinske veze se kidaju kao najobičniji komad papira, a, ustvari, bi trebale biti jake kao kamen – mišljenja je Berberović. Ona ističe da je težnja ka materijalnom stavila u sjenu sve ono što u sebi ima života, te naglašava kako treba dobro paziti kojom hranom ljudi hrane svoj um i duh, „jer te ono čime se hraniš, posjeduje“, a jedina prava hrana za hairli insana je Kur’an.

Sarajevo Film Festival (SFF) u osam dana trajanja i u 18 programa prikazati će 235 filmova iz 54 zemlje.

U četvrtak 27. jula 2017. godine, u Kuvajtskoj džamiji u Matuzićima, Medžlis Islamske zajednice Doboj, održana je hafiska dova povodom uspješnog završetka hifza Miralema Muratovića, studenta treće godine Fakulteta islamskih nauka na Univerzitetu Qassim u gradu Buraydah u Saudijskoj Arabiji.

Rukovodilac Ureda za hadž i umru Nezim Halilović Muderris za portal Islamske zajednice danas je govorio o završnim pripremama za ovogodišnji hadž u organizaciji Islamske zajednice.

Nakon nekoliko svježijih dana, u kojima su temperature pale ispod 20 stepeni, balkansku regiju očekuje najjači toplinski val ovog ljeta.