"Ove dvije fotografije sa današnje izložbe i panela o Jerusalemu u Ankari su me duboko potresle"  kazao je Mirnes Kovač koji je jedan od uvodničara na panelu o Jerusalemu koji se održava u Ankari.

Radio BIR je 10. januara obilježio 10. godišnjicu rada i postojanja. Gost svečanog programa bio je reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović. Sa reisu-l-ulemom razgovarali smo o tome koliko je radio BIR doprinijeo u širenju misije Islamske zajednice u protekloj deceniji, ali i o kretanju medija Islamske zajednice u narednom periodu. Razgovarao: Mirsad Ovčina   Uvaženi reisu-l-ulema, deset godina rada i postojanja radija „BIR“ je iza nas. Kakvo je vaše mišljenje, koliko je radio „BIR“ uticao na svijest javnosti o Islamskoj zajednici i njenom položaju u društvu i koliko je doprinijeo širenju i jačanju misije Islamske zajednice? Dozvolite mi na početku da čestitam svim članovima Islamske zajednice u BiH ovaj za nas značajan jubilej koji smo ostvarili kao zajednica i da čestitam svim uposlenicima koji su sve ove godine radili i izgarali na ovom projektu. Radio BIR je vrlo značajna stepenica u razvoju Islamske zajednice u BiH i on nas je uveo u jedno novo razdoblje medijskog predstavljanja muslimana Bošnjaka u BiH. Medijski prostor koji nije bio razvijen unutar Islamske zajednice radio BIR je popunio. Možemo slobodno kazati da je to projekat koji je kasnio skoro pola stoljeća ili više, ali evo, on je na koncu, hvala Dragom Bogu i realiziran. Mi, sa ove distance od deset godina možemo kazati da smo jako zadovoljni sa onim što je postignuto. Prešli smo jednu etapu, jedan period razvoja ove medijske kuće. Naravno, pred ovom kućom, kao i pred drugim medijima Islamske zajednice su vrlo ozbiljni izazovi i vrijeme koje dolazi će zahtjevati od nas još veći angažman.   Radio BIR je jedan od rijetkih medija u Bosni i Hercegovini koji nastoji plasirati pozitivne priče. Da li mediji u BiH, u stvaranju javnog mnijenja imaju više pozitivnu ili negativnu ulogu? Nedostaje li nam pozitivnih priča u medijima? Mediji bi svakako trebali da budu glas naroda, kako se društvo osjeća, kakvo je raspoloženje u društvu, to bi svakako trebalo mediji da prenose. Određeni broj medija u BiH ima različite uloge. Mi dobro znamo da ima medija koji imaju čisto politički narativ, imamo i medije koji imaju širu društvenu odgovornost naspram onoga što imamo u BiH. Radio BIR se svrstava u one medije koji nastoje jednim objektivnim pristupom da pokažu lice Bosne i Hercegovine, da prikažu sve one probleme koje imamo, ali isto tako da pričaju onu pozitivnu priču, jer nije moguće da jedno društvo ima samo probleme, a da nema i postignuća. Važno je kazati da Bosna i Hercegovina i kao društvo i kao država iza sebe ima bremenitih problema i da znamo šta su uzroci, ali također Bosna i Hercegovina kao država ima i postignuća i na to treba uvijek ukazivati, jer tim postignućima kojim svjedočimo, mi dižemo moral cjelokupnom društvu da istrajava na onim vrijednostima koje su prave vrijednosti i da se borimo za njih, da ne budemo od onih koji će se predati jednoj stihiji koja želi razgraditi bosanskohercegovačko društvo i razgraditi državu Bosnu i Hercegovinu. U tom dijelu ja vidim da je radio BIR ispunio svoju ulogu, ali naravno trebaće i pojačati svoju ulogu u tom prostoru.   Svjedoci smo da je širom svijeta raširena islamofobija, zahvaljujući i medijima koji su odgovorni za raspirivanje islamofobije. Šta mediji mogu uraditi kako bi zaustavili antiislamsku propagandu i koliko kao pojedinci, kao muslimani, možemo uticati na to? Mediji mogu i doprinijeti da se ona zaustavi, ali mogu i je i produbiti. Iza medija stoje određeni interesi i skupine koje imaju zadatke vrlo ciljane ispred sebe i mi trebamo razumijevati narative koje slušamo iz različitih centara moći. Islamofobija je problem iz dva razloga. Jedan je što je to stari narativ prema muslimanima iz vremena kolonijalizma naslijeđen i muslimani se uglavnom prikazuju kao ličnosti manje vrijedne, a drugi narativ kojeg vrlo često slušamo jeste taj da su muslimani prijetnja zapadnim vrijednostima. I jedan i drugi imaju za posljedicu da muslimani trpe značajne udare. Ono što želim naglastiti je nesnalaženje samih muslimana kada je u pitanju odogovor na ove velike izazove koje imamo. Muslimani sami ne nalaze adekvatan odgovor. Vjerovatno je to i posljedica te zaostalosti koja se vuče još iz XIX i dijela XX stoljeća i prilika u kojima su se muslimani našli. Ja osobno smatram da muslimani u medijskom prostoru moraju uzeti veće učešće. Ako bi danas posmatrali koliko je naše učešće u medijskom prostoru, mogli bismo kazati da se skoro ne možemo zamijetiti na tom prostoru. Zbog toga je važno da radio BIR i drugi mediji koji upozoravaju na islamofoboiju i na druge vrste fobija od islama i muslimana da rade na tom polju vrlo predano.   Islamska zajednica je prepoznala važnost medija. Kretanje Islamske zajednice u pravcu jačanja medija jeste i najava osnivanja televizije Islamske zajednice. To je prepoznato kod naše javnosti kao vrlo pozitivan iskorak. U kojem će se pravcu razvijati televizija i na koji način će se jačati mediji Islamske zajednice u narednom periodu? Mi smo našim odlukama kroz akte nastojali da postavimo okvir razvoja medijskog prostora Islamske zajednice osnivanjem Media centra. Poenta je da se razviju različiti oblici medija unutar Islamske zajednice. Sa printanih medija, očito je da većina prelazi na elektronske medije. Televizija je neophodna Islamskoj zajednici, muslimanima BiH i šire. Islamska zajednica će učiniti ono što je u njenoj moći da razvije jednu porodičnu televiziju. Naša orijentacija treba biti porodica. Mi nemamo pretenzije da se takmičimo sa nekim većim medijskim kućama. Islamska zajednica i dan-danas ima jednu populaciju kojoj se obraća. Mi kroz radio BIR vidimo da je to jedna značajna populacija koja prati ovaj radio i pretpostavljamo da bi ta populacija pratila i TV program kojeg bi Islamska zajednica proizvodila. Želimo sarađivati i sa drugim medijskim kućama, ali razvijati i druge medijske platforme poput portala, jer smatramo da samo objedinjen medijski prostor unutar Islamske zajednice može odgovoriti na izazove koji su pred nama. Usitnjeni i razjedinjeni mediji ne mogu pružiti adekvatnu sliku ili dati značajan zamajac razvoja medijskog prostora.   Koja je vaša poruka za članove Islamske zajednice i za naše slušaoce? U ovom vremenu koje je izazovno i bremenito različitim problemima koje društveni život donosi, jako je važno i bitno da članovi Islamske zajednice budu posvećeni vrijednostima islama i onome što je naša kultura i tradicija. Trebamo razvijati imansku koponentu i vjeru u Allaha, dž.š., a to znači biti posvećen i okrenut ka čovjeku, ka njefovim potrebama, ka pomoći ljudima. Zajednica treba biti ta vrsta hizmećara i svi njeni uposlenici trebaju da pomognu ljudima. Muslimani Bošnjaci moraju biti jako svjesni svoje uloge u očuvanju ove države i razvijanju bosanskohercegovačkog društva onakvog kakvo je bilo stoljećima ovdje. Bez Bosne i Hercegovine kao države teško da možemo preživjeti. Zbog toga je jako važno da imamo otvorene oči i dovoljno svjetla usmjerenog na one probleme koji mogu ugroziti ovu državu i naše društvo. Patriotske snage u našem društvu, bez obzira bili to Bošnjaci, Srbi ili Hrvati moraju imati dovoljno snage i volje da razvijaju Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku domovinu i da ovo društvo hramoniziramo i da ponudimo koliko je god moguće više i činjenica koje će govoriti o zajedničkom životu na ovom prostoru. Radio BIR

Danas je u Ankari počeo međunarodni panel o Jerusalemu. Među uvodničarima je i član redakcije Preporoda Mirnes Kovač

Ukratko o znamenitim učenjacima

U džamijama se mogu naći djela upitnog sadržaja, ideoloških grupacija kao i nekvalitetna djela bez stručne i tehničke recenzije/ Zašto niko ne nadzire promociju i prodaju knjiga i časopisa u objektima Islamske zajednice Očigledan je sve veći broj literature koja se promovira, ali i prodaje u džamijama, bilo da je riječ o knjigama ili, pak, o časopisima i novinama. Kada je riječ o prodaji, Islamska zajednica je na osnovu hadisa o zabrani kupoprodaje donijela fetvu prema kojoj je zabranjen svaki vid prodaje literature, osim one od čije prodaje se direktno pomažu institucije Islamske zajednice. Promocija neprovjerenog sadržaja S druge strane, kada je riječ o promociji ili “dvodimenzionalnom“ promatranju prodaje literature u džamijama, poseban problem jeste sadržaj i kvalitet knjiga koje se nude. Naime, u džamijama u BiH, kao i u iseljeništvu, brojni pojedinci, bez obzira jesu li uposlenici Islamske zajednice ili ne, prodaju literaturu u čiji sadržaj Islamska zajednica nema uvid, te ujedno ni kontrolu nad prodajom i promocijom. Nerijetko je riječ o prodaji od koje koristi imaju samo autori i izdavači, a sam sadržaj može biti upitan s pozicije stanovišta islamske tradicije muslimana koju baštini Islamska zajednica. Stoga, u džamijama se mogu naći djela i izdanja koja promoviraju selefističke i šiijske tendencije, te različite ideološke platforme. Glavni imam Medžlisa Sarajevo Ferid-ef. Dautović je u više navrata skretao pažnju na ovaj problem. “Duže vremena skrećem pažnju da na terenu imamo knjige koje niko u Islamskoj zajednici nije pregledao i dao stručnu recenziju, niti imamo tijelo koje bi dalo mišljenje da li se neka knjiga može ili ne može promovirati i prodavati u džamijama i našim vjerskim objektima. Zbog nedefiniranog stava, naše džematlije se stalno zbunjuju. Ako neko kupi ili čuje za knjigu u džamiji, on ima predstavu da je ta knjiga relevantna i na osnovu koje može graditi svoj vjerski stav. U BiH i iseljeništvu vidio sam različite knjige koje nemaju nikakav certifikat Islamske zajednice niti je iko bio zadužen da pregleda sadržaj tih knjiga“, kazao je glavni imam Dautović.  

Bazična latinska definicija riječi saeculum jeste sve što ne pripada religiji, odnosno bilo kakva filozofija koja je razvila etiku bez oslanjanja na religiju. Naravno, takva definicija nije dovoljna da se pojasni razlika između Sjedinjenih Američkih Država, bivšeg Sovjetskog saveza i Francuske – svaka od njih za sebe kaže da je sekularna, ali uz zapanjujuće razlike u implementaciji istog državnog uređenja. Nedavno sam na društvenim mrežama čitao raspravu nekoliko novinara i političkih analitičara iz Sarajeva koji su komentarisali kako Hotel Bristol, sada dio ‘Novotel’ grupacije, narušava sekularizam Bosne i Hercegovina – jer se u tom hotelu ne služi alkohol. To me podsjetilo sličnim tvrdnjama 2009. godine nakon otvaranje BBI tržnog centra u Sarajevu da takav centar (koji je u privatnom vlasništvu) narušava sekularizam ove države jer ne služi svinjetinu ni alkohol. Pojedini su konstatovali da, postojanjem takvih tržnih centara i hotela, Bosna i Hercegovina postaje ‘klerikalna’ država. Takav zaključak bi značio da su alkohol i svinjetina mjerilo stepena odvajanja religije i države i sredstva za standardizaciju nivoa sekularnosti jednog državnog uređenja – što je svakako besmislena tvrdnja.Sa pravom se postavlja pitanje – da li (ne)serviranje alkohola u privatnom objektu može utjecati na princip odvajanja religije od države? Slijedeći takvu logiku, odluka mormonskih restorana u Sjedinjenim Američkim Državama da ne prodaju alkohol je jednako narušavanju američkog sekularizma ili bi postojanje košer restorana u Parizu narušavalo francuski laicité. Naravno da neće. Definicije sekularizma Zbog konfuzije ali i pogrešnog shvatanja ovog koncepta, neophodno je detaljnije pojasniti samu definiciju i tipologije seklularizma. Za početak, među teoretičarima sekularizma širom svijeta – Jose Casanova, Charles Taylor, Peter Berger – ne postoji nijedna unificirana, općeprihvaćena definicija sekularizma. Uz to, ne postoji ni međunarodna konvencija koja standardizira definiciju i karakteristike sekularizma a time i sekularne države. Definicija sekularizma može biti ambivalntna koliko i, recimo, definicija terorizma. To je upravo razlog iz kojeg se UN-ova Konvencija o međunarodnom terorizmu, predložena davne 1996. godine, nikada nije usvojila jer se zemlje članice UN-a ne mogu složiti oko same definicije terorizma. Bazična latinska definicija riječi saeculum jeste sve što ne pripada religiji, odnosno bilo kakva filozofija koja je razvijala etiku bez oslanjanja na religiju. Naravno, takva definicija nije dovoljna da se pojasni razlika između Sjedinjenih Američkih Država, bivšeg Sovjetskog saveza i Francuske – svaka od njih za sebe kaže da je sekularna, ali uz zapanjujuće razlike u implementaciji istog državnog uređenja. Ipak, koncept sekularizma je jednostavan: vjerske grupe se ne smiju uplitati u državna pitanja, a država se ne smije uplitati u vjerska pitanja. Da bi se jedna država mogla smatrati sekularnom, neophodno je da ispuni dva kriterija. Prvi je da njen ustav deklariše vjersku neutralnost, odnosno, da ne proglašava ni jednu religiju za službenu. Drugi kriterij jeste da sudovi i zakonodavna tijela budu lišena bilo kakvih institucionalnih veza sa religijom. U praksi, situacija bude nešto drugačija i način na koji će jedna država urediti svoj odnos prema religiji oblikovat će ideološka previranja između zagovornika i protivnika uloge religije u državi. Vrste sekularizma Utjecajni sociološki teoretičar Peter Berger u svojim djelima razlikuje tri vrste sekularizma. Američki model. Prvi je model Sjedinjenih Američkih Država i ta definicija sekularizma podrazumijeva benigno institucionalno razdvajanje religije od državnih struktura bez postojanja animoziteta države prema vjerskim zajednicama. Država sve vjerske zajednice i organizacije jednako tretira, dozvoljava im određen stepen autonomije, pruža ograničenu finansijsku podršku kao i poreske olakšice. Ipak, odvajanje religije od države ne znaći da vjera nije prisutna u državi ili u američkom društvu – oba doma Kongresa imaju vjerske službenike koji svakog dana molitvom započinju zasjedanje Kongresa. Isti je slučaj prilikom početka svakog zasjedanja Vrhovnog suda SAD-a, gdje je jedan od sudskih službenika zadužen da molitvom prizove Božiju milost pred početak suđenja. Svjedoci suda u sudskom postupku polažu vjersku zakletvu stavljajući ruku na Bibliju kao što to čine i državni  funkcioneri, uključujući i predsjenika SAD-a, uz zakletvu završavajući riječima “Tako mi Bog pomogao’’ (‘’So help me God’’). Francuski model. Druga vrsta sekularizma prema Bergeru je karakterizirana antivjerskim nastrojem i pokušajem da se potisne utjecaj religije iz javne sfere, što je bio slučaj sa Francuskom nakon revolucije 1789. godine. Francuski koncept državnog uređenja razvio se sa anti-crkvenim stavom i ciljem da se potisne bilo kakvo javno ispoljavanje vjerskih simbola i djelovanje vjerskih zajednica u državnim strukturama. Istovremeno, francuski zakoni strogo štite ispoljavanje vjere u privatnoj sferi. Ipak, i u Francuskoj, koja često simbolizira rigidno odvajanje religije od države, brojni su primjeri gdje se iz državnog budžeta finansira obnova crkava. Uz to, u dvije oblasti na istoku zemlje, Alzasa i Lorena, koje su bile dio Njemačke za vrijeme donošenja Zakona o razdvajanje crkve i države iz 1905. godine, vjerska nastava se odvija u državnim školama i niko ne postavlja pitanje ugroženosti sekularizma. Komunistički model. Treća vrsta sekularizma ne samo da zahtjeva striktno odvajanje religije i države nego je i neprijateljski nastrojena prema religiji. To je bio slučaj u bivšim komunističkim državama poput Sovjetskog Saveza i Jugoslavije a danas se takav model i dalje prakticira u zemljama poput Kine i Sjeverne Koreje i Kube. Pristalice takvog sekularizma ne samo da žele fanatično potisnuti ispoljavanje vjere iz javne sfere, već to žele spriječiti i u privatnoj sferi. To se praktikuje danas u Kini gdje su vlasti u autonomnoj, a pretežno muslimanskoj pokrajini Xinjiang, zabranili Ujgurskim muslimanima – preciznije državnim službenicima, studentima i nastavnicima – ramazanski post, dnevni namaz, puštanje brade muškarcima, nošenje mahrame ženama i nadijevanje muslimanskih imena. Ogromne su razlike među gore navedenim sekularnim državama. Ovdje možemo navesti samo nekoliko ilustrativnih primjera iz knjige Ahmeta Kuru Secularism and State Policies towards religion: The United States, France and Turkey koja pomno analizira tipologije sekularnih država. Ahmet Kuru američki sekularizam naziva i ‘pasivnim sekularizmom’ jer dozvoljava vidljivost religije u javnoj sferi, za razliku od turskog i francuskog modela koji nazivaju ‘agresivnim’ ili ‘nametljivim’ sekularizmom. Ali iako je turski model sekularizma doslovno prepisan od francuskog, ipak postoje i neke bitne razlike. Francuska je odvojila religiju od države dok je Turska stavila religiju pod državnu kontrolu. U Francuskoj ne postoji bilo kakvo državno tijelo koje upravlja religijom, čak ni u savjetodavnom kapacitetu. U Turskoj, s druge strane, postoji Diyanet – odnosno Direkcija za vjerska pitanja – koja ima više od 80.000 uposlenika, pretežno imama i hatiba, i najveći budžet u državi nakon turskog ministarstva odbrane. Turski Zakon o političkim strankama zabranjuje strankama čak i predlaganje zakona o ukidanju Diyaneta, što svjedoći o važnosti te institucije za državu. Tu je i druga bitna razlika između Turske i Francuske – sekularizam u Francuskoj razvijao se zajedno sa evolucijom demokratije nakon Francuske revolucije i kretao se od lokalnih zajednica prema gornjim ešalonima države. U Turskoj to je bilo obrnuto – sekularizam je autoritativno nametnut sa vrha prema dolje. Ovdje je važno istaknuti da zbog rastućeg utjecaja religije u proteklih dvadeset do trideset godina, religija postepeno pomjera granice svog dometa u državama sva tri modela. Načelo sekularizma ne označava nužno i pad religioznosti stanovništva, jer stanovništvo jedne države može biti veoma religiozno dok je država sekularna – kao što je slučaj u Turskoj i Americi. A za evropske muslimane, kako autohtone tako i novopristigle imigrante, iskustvo je pokazalo da je sekularna država najsigurniji oblik uređenja odnosa religija-država u cilju zaštite autonomije muslimanskih vjerskih organizacija od nepoželjnog uplitanja države. Bosna i Hercegovina, kao i ostale bivše komunističke države jugoistočne i istočne Evrope, i dalje prolazi kroz tranzicijsku fazu, preciznije kroz tri tranzicije – od komunizma prema demokratiji, od rata prema miru i od nezavisne države prema zemlji članici Evropske unije. Koliko god bilo bitno reformisati državne zakone i približiti ih zakonima Evropske unije, toliko je i bitno prihvatiti najbolju praksu evropskih zemalja po pitanju uređivanja multikonfesionalnih država, proširivanja vjerskih sloboda i razvijanja jednog liberalnog razumijevanja sekularizma.

Svečanost na kojoj je uručeno priznanje “Čitalac godine” održana je 12. januara u JU Specijalna biblioteka “Behram-beg” u Tuzli. Priznanje je dobio Izudin Smajić, profesor islamske vjeronauke koji je, otkako je član Biblioteke, pročitao je 170 knjiga.

Današnji džuma namaz u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu predvodio je i hutbu održao hfz. Mensur ef Malkić, prvi imam Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.

U organizaciji Džemata Kalibunar grupa od 48 djevojaka i mladića boravila je na Vlašiću u periodu od 08-10. januara na trodnevnom zimskom kampu - Vlašić 2018. Cilj ovoga omladinskog kampa jeste druženje na principima širenja pozitivnih vrijednosti naše lijepe vjere i tradicije, upoznavanje sa ljepotama naše domovine, posebno planine Vlašić, zbližavanje naše omladine međusobno te izgradnja svijesti da Islamska zajednica brine o njima. Tokom boravka na Vlašiću omladina je provela dva dana u planinarenju, svaku noć je nakon večere bio interesantan kulturno-zabavni program, a svi namazi su obavljani u dzematu u prostoriji koja je namjenski pripremljena kao mesdžid. Srdačan doček domaćina i čist planinski zrak ovaj boravak su učinili nezaboravno lijepim iskustvom. Muftijstvo travničko je podržalo ovaj projekat, na čemu iskazujemo najiskreniju zahvalnost uz dovu Allahu, dž.š., da nam svima ukabuli trud te da naša omladina bude istinski noslilac pozitivnih vrijednosti i tokova u našoj lijepoj domovini Bosni i Hercegovini.

Nemjerljiv je doprinos Bosne i Hercegovine, koja je putem svojih službi u TO RBiH, Armiji RBiH, MUP-u, zatim AID-u, FOS-u i OSA-i, prikupljala dokazni materijal o ratnim zločinima počinjenim u agresiji na BiH ’92.-’95. Zahvaljujući ovim materijalima podignute su optužnice koje su dovele do izricanja povijesnih presuda pred Haškim tribunalom, među kojim i one za Srebrenički genocid. Proteklih šest mjeseci djelatnici Haškog tribunala održavali su niz konferencija i predavanja o značaju naslijeđa ovog prvog međunarodnog krivičnog suda koji su osnovale UN, a koji ostavlja nacionalnim, regionalnim i međunarodnim sudovima i tribunalima širom svijeta trajna postignuća za provođenje pravde. „Pozdravljam napore na promociji naslijeđa Tribunala, jer će to podsjećati međunarodnu zajednicu da naš rad na osiguravanju poštivanja ljudskih prava, vladavine zakona i dalje traje, da pravda kao cilj postoji i dalje i da se borimo protiv nekažnjivosti, da Tribunal za sobom ostaje i živi kroz moćno naslijeđe na koje samo možemo biti ponosni“, kazao je tim povodom pomoćnik generalnog sekretara UN za pravne poslove Miguel de Serpa Soares na konferenciji u Sarajevu. Prve istrage vezane za Prijedor i Vlasenicu Učesnici mnogobrojnih konferencija o naslijeđu Tribunala su bili njegovi višegodišnji djelatnici, među kojima i oni koji su u njemu od samih početaka, poput prvog vođe istražnog tima Roberta Reida. Prisjećajući se na predavanju na Univerzitetu u Leidenu svojih prvih dana rada u Tribunalu 1994. u novoformiranom Tužilaštvu ovog suda Reid je rekao: „Išli smo tamo gdje su nas dokazi vodili, a to su bili Prijedor i Vlasenica u kojoj se nalazio logor Sušica. Nakon razmatranja materijala koji smo imali inicijalno smo krenuli s istragama vezanim za počinioce koji su bili među bosanskim Srbima u općini Prijedor. Imali smo materijal od Bassiounijeve komisije i izvještaje bh. institucija. Imali smo i svjedoke koji su se obraćali Tužilaštvu i iznosili navode vezane za logor Sušica“, kazao je Reid dodajući da im je dalji dokazni materijal omogućavao istrage u općinama Foča, Zvornik, Bosanski Šamac, Brčko, Banja Luka, Sanski Most, Ključ, Kotor-Varoš itd. „Ono što smo tamo otkrili je bio taj isti modus operandi kakav smo našli u Prijedoru i Vlasenici tako da smo odmah mogli reći da taj zločin nije bio nasumični čin van kontrole, nego jedna strategija koju su uspostavili najviši rukovodioci, koju su onda prenosili na regionalni i lokalni nivo - da su to vodili politički, vojni, civilni i policijski rukovodioci zajedno.“ Iza ovog kratkog podsjećanja Roberta Rida o ulozi svjedoka i dokazima o počinjenim zločinima, prikupljenim prije osnivanja Haškog tribunala, koji su omogućili progone ratnih zločinaca, krije se velika priča o svjedocima i bh. institucijama koje su ustrajno prikupljale dokazni materijal i putem Ureda za vezu sa Haškim tribunalom dostavljale Tribunalu. „Prije i u toku agresije na BiH nosioci ovih aktivnosti su bili organi MUP-a Republike BiH, a formiranjem TO RBiH i Armije RBIH i organi navedenih institucija. Poslije je to u kontinuitetu nastavila raditi Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID), zatim Federalna obavještajna služba (FOS) i danas Obavještajno sigurnosna agencija (OSA) čime je uspostavljen moćan sistem dokumentovanja zločina i genocida koji i danas traje“, kazao je u izjavi za Preporod Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu sa Haškim tribunalom.Ured za vezu sa Haškim tribunalom je osnovan 1994. godine, a kao prvi oficir za vezu i predstavnik ovog Ureda imenovana je Vasvija Vidović. U početku je sjedište Ureda bilo u Bruxellesu, a kratko nakon toga preseljen je u Hag. Ahmić ističe da je UN osnivanjem Haškog tribunala „Bošnjacima po prvi put data prilika, koju su oni iskoristili, da na međunarodnom nivou dokažu posljednji Genocid počinjen nad njima, nakon što su na ovim prostorima doživjeli niz genocida o kojima gotovo da nema pisanog traga, odnosno nikada niko nije krivično odgovarao za njih“, te ističući da su, naravno, svjedoci, preživjele žrtve Genocida, koji su svih ovih godina jasno i glasno svjedočili istinu pred Tribunalom najveći heroji u procesu dokazivanja zločina i Genocida. To su potvrdili i bivši predsjednik i tužilac Haškog tribunala i sadašnji predsjednik i tužilac Mehanizama za međunarodne sudove Theodor Meron i Serge Brammertz na svečanosti u Hagu posvećenoj njegovom zatvaranju, a koji su tom prilikom ukazali posebnu čast predsjednici Udruženja Majki enklave Srebrenica i Žepa Muniri Subašić kao predstavnici preživjelih žrtava. „Zahvaljujući vama, zahvaljujući vašoj hrabrosti i upornosti, nepokolebljivosti da kažete istinu, mi smo tu i imamo rezultat iza sebe“, kazao je Brammertz. Progon ratnih zločinaca se nastavlja Sud i Tužilaštvo BiH nastavlja sa progonom ratnih zločinaca zahvaljujući naslijeđu Tribunala i prikupljenim dokazima koje Haški tribunal sada ustupa njima i na osnovu kojih je širom svijeta uspostavljena mreža za progon zločinaca iz rata u BiH ‘92.-95., na način da ti ratni zločinci nigdje na svijetu ne mogu mirno spavati.Među medijski najviše praćenih izručenja ratnih zločinaca u BiH, bilo je izručenje Veselina Vlahovića Batka iz Španije 2010. godine zbog višestrukih ubistava, silovanja i drugih zločina počinjenih u tri sarajevska naselja koja su bila pod kontrolom srpske vojske, kao i ono protekle godine Radomira Šušnjara iz Francuske zbog učešća u zločinu poznatom u javnosti kao „višegradska živa lomača“ u kojoj je sredinom mjeseca juna 1992. godine, prisilno zatvoreno i nakon toga živo zapaljeno oko 60 civila Bošnjaka, uključujući žene i djecu. Izručenja se obavljaju na osnovu Evropske konvencije o ekstradiciji, Zakona o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima, te ugovora između BiH i države koja izručuje.Podsjećamo da su u nekim državama, poput Njemačke, Norveške i Švedske, održana suđenja za ratne zločine počinjene u BiH. Njemački sud je tako, naprimjer, izrekao 4 presude za Genocid. Albright: “Govorili su da nikada neće biti optuženi” ”Prvo su govorili da nikada neće biti optuženi. A onda su govorili da nikad neće biti nijednog suđenja. A onda su govorili da nikada neće biti nijedne osuđujuće presude i da nikada neće biti izrečene nikakve kazne”, kazala je tokom svjedočenja u Hagu jedna od najzaslužnih ličnosti za upostavu Haškog tribunala Madeleine Albright. Da svi oni nisu bili u pravu potvrđeno je u prvim godinama rada Haškog tribunala koji je već 4. novembra 1994. godine podigao prvu optužnicu protiv bosanskog Srbina Dragana Nikolića zvanog Jenki, komandanta logora Sušica u Vlasenici, zbog zločina protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja zakona i običaja ratovanja zahvaljujući obimnom dokaznom materijalu i svjedočenju preživjelih žrtava Bošnjaka. Nikolića su uhapsile trupe SFOR-a 20. aprila 2000. u okolini Smedereva. Dan poslije je prebačen u Hag. Nikolić je priznao krivicu za ratne zločine, ubistva, silovanja i mučenja bošnjačkih civila, počinjene tokom 1992 godine u logoru Sušica u Vlasenici, čiji je bio komandant. Predmet Nikolić je ušao u nove pravne okvire članom 65 Statuta stalnog Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Njemačka policija je bila prva koja je uhapsila jednog ratnog zločinca, odgovorajući na optužbe preživjelih žrtava koje su ga identificirale u Njemačkoj. Bilo je to 12. februara 1994. godine kada su uhapsili u Minhenu stražara prijedorskih logora Omarska i Trnopolje Duška Tadića. Haški tribunal je izdao optužnicu protiv njega u aprilu 1995. kada je i izručen i postao prvi pritvorenik Pritvorske jedinice u Sheveningenu, kao i prvi optuženi kome se sudilo pred Haškim tribunalom. Suđenje je trajalo 79 dana, a za tužiteljstvo je svjedočilo 86 svjedoka. Presuđen je 7. maja 1997. godine na 20 godina zatvora.Suđenje Dušku Tadiću se smatra ključnim u radu Haškog tribunala. U svjetskim medijima proglašeno je od planetarne važnosti kao prvo suđenje na jednom međunarodnom krivičnom sudu koje je osnovano od strane UN-a. Jorda: Suđenje Tadiću bilo od kritičnog značaja za Tribunal „Suđenje Dušku Tadiću bilo je od kritičnog značaja za Tribunal, jer je pokazalo da je sud u stanju da funkcioniše i da je međunarodna pravda moguća“, kazao je u intervjuu za agenciju Sense sudija i predsjednik Haškog tribunala Claude Jorda 10 godina kasnije, uz napomenu da je za opstanak Haškog tribunala u prvih nekoliko godina nebrige međunarodne zajednice i snažnih političkih pritisaka iz regiona i iz svijeta, posebne zasluge imao njegov prvi predsjednik, italijanski profesor međunarodnog prava Antonio Cassese. “On je vodio Tribunal sa žarom i uvjerenjem. Mi smo bili uz njega kao prve sudije i dali smo svoj doprinos, svaki na svoj način, ali je on bio nosilac vatre Tribunala”, kazao je Jorda dodajući da odmah poslije Cassese dolazi Louise Arbour, koja je od 1996. do 1999. bila glavni tužilac, jer je početnu oklijevajuću strategiju tužilaštva usmjerila na krivično gonjenje odgovornih na najvišim političkim i vojnim položajima. Arbour je tako 27. maja 1999. godine, objavila: “22. maja sam podnijela optužnicu na potvrđivanje protiv Slobodana Miloševića i četverice drugih u kojoj ih teretim za zločine protiv čovječnosti.” Bila je to prva podignuta optužnica protiv aktuelnog predsjednika jedne države. Prvi visoki politički lider koji je uhapšen bio je Momčilo Krajišnik koji je u pritvor Tribunala prebačen 3. aprila 2000. godine. Naredne, 2001. godine 28. aprila pridružio mu se Slobodan Milošević nakon što je prvi nalog za hapšenje jednog političkog lidera van BiH izdala 2. aprila 2001. glavna tužiteljica Tribunala Carla Del Ponte.Prvi visoki politički lider koji se dobrovoljno i bezuslovno predao Haškom tribunalu i priznao krivicu bila je bivša predsjednica RS Biljana Plavšić 9. januara 2001. Ona je 17. decembra 2001. pročitala izjavu o priznanju krivice, o učešću u progonima na političkim, rasnim i vjerskim osnovama. „Na nesreću, naše je rukovodstvo, uključujući i mene, napustilo ovaj put (časnih lidera) tokom poslednjeg rata. Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima, premda prekasno. Ipak to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina, kako bi se ubijedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali plodovi njihovog rada, tog rukovodstva su jasni - grobovi, izbjeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera”, kazala je tada u ovoj izjavi pokajnica Plavšić. Genocid u Srebrenici Prvi pokajnik pred Haškim tribunalom bio je bivši pripadnik srpske vojske u Zvorniku Dražen Erdemović. Erdemović je uhapšen 2. marta 1996. godine u Srbiji, a već 31. marta se u sudnici Haškog tribunala izjasnio kao kriv za zločine protiv čovječnosti. Bio je prvi zločinac koji je priznao zločine pred Tribunalom i rekonstruisao radnje vršenja zločina, što je za rad Tužilaštva bilo od iznimno velike važnosti u njihovom daljem radu. Na suđenju je detaljno opisivao pojedine dijelove zločina Srebreničkog genocida. Svjedočio je o strijeljanju bošnjačkih dječaka i muškaraca 16. jula 1995. zarobljenih u Srebrenici izdvojenih kao “vojno sposobne”, kada su ih autobusi dovozili u Pilice u općini Zvornik i povezanih očiju u grupama od 10 izvodili iz autobusa, postrojavali na poljani iza farme, a potom strijeljali hicima u leđa. Mrtva tijela su zatim odvozili u primarnu masovnu grobnicu na vojnoj ekonomiji u Branjevu, a 1996. godine su ih premještali u sekundarne grobnice. Erdemović je bio svjedok i u procesu protiv Ratka Mladića. Za zločine u Srebrenici, Genocid, zločin protiv čovječnosti i druge zločine, pravosnažno su osuđeni Dražen Erdemović, Radislav Krstić, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Vidoje Blagojević, Dragan Jokić, Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić, Ljubomir Borovčanin, Radivoj Miletić, Milan Gvero, Vinko Pandurević i Zdravko Tolimir. Krstić, Nikolić, Popović, Beara i Tolimir su presuđeni za pomaganje u Genocidu i Genocid, dok su Radovan Karadžić i Ratko Mladić u prvostepenim presudama presuđeni za Genocid u Srebrenici.Veliki doprinos dokazivanju Genocida u Srebrenici pomoglo je identificiranje posmrtnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama DNK profiliranjem, što je po prvi put korišteno upravo u BiH, a danas pomaže u identificiranju nestalih u Iraku, Meksiku, Kolumbiji, Siriji i drugim krajevima u svijetu.Bivša novinarka i analitičarka Tužiteljstva Haškog Tribunala Julija Bogojeva ocjenjujući rad Tribunala u analizi „Rat u Jugoslaviji u presudama MKSJ: ciljevi zaraćenih strana i priroda sukoba“ ističe važnost dokazivanja Srebreničkog genocida. „Da je Tribunal dokazao samo Srebrenički genocid bilo bi od njega dovoljno“, kaže Bogojeva. Doprinos međunarodnom krivičnom pravu Svojim odlukama Haški tribunal je napravio prekretnicu u međunarodnom krivičnom pravu. On je prvi međunarodni krivični sud koji je izrekao osuđujuće presude za silovanje kao vid mučenja i za seksualno porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. U procesu protiv Duška Tadića po prvi put je presuđeno za seksualno nasilje nad muškarcima, u procesu protiv Kunarac i drugih seksualno porobljavanje i silovanje su tretirani kao zločin protiv čovječnosti, a u procesu protiv Krstića uspostavljena je veza između silovanja, etničkog čišćenja i Genocida. Presude Tribunala su dovele do toga da Vijeće sigurnosti UN usvoji Rezoluciju 1325 (2000.) - žene, mir i sigurnost, kojom ono po prvi puta prepoznaje nesrazmjeran i jedinstveni utjecaj oružanog sukoba na žene, Rezoluciju VS 1820 (2008.) o uklanjanju spolno utemeljenog nasilja u oružanim sukobima, Rezoluciju VS 1888 (2009.) o borbi protiv seksualnog nasilja nad ženama i djecom u oružanim sukobima i Rezoluciju VS 1889 (2009) o ulozi žena i njihovim potrebama u izgradnji mira nakon oružanih sukoba, nakon čega je upučen poziv generalnom sekretaru UN-a za imenovanje posebnog predstavnika za seksualno nasilje u sukobu, a od država članica UN-a zatražena je prilagodba zakona i sudske prakse u cilju krivičnog gonjenja počinitelja seksualnog nasilja u ratu.„Haški tribunal je dao trajno oruđe i inspiraciju sudovima, kreatorima politike i civilnom društvu širom svijeta koji naslijeđe Haškog tribunala čine besmrtnim, a globalnu borbu za ostvarivanje pravde neopozivom.”, ističe sekretar Tribunala John Hocking navodeći primjer doktrinu UZP-a koja ostaje kao jedan od glavnih pravnih koncepata za krivično gonjenje najodgovornijih - političkog i vojnog rukovodstva.Tribunal je, također, uspostavio krivičnu odgovornost za napade na kulturnu baštinu kao ratni zločin, čime je zločin nad kulturnim naslijeđem proglašen zločinom protiv čovječnosti. Ovdje treba podsjetiti na veliki doprinos koji su tome dali u to vrijeme najpoznatiji autori i publicisti Suzan Sontag i nedavno preminuli španski pisac Huan Batisolo, koji su došli u Sarajevo tokom opsade i govorili o uništavanju Viječnice i druge kulturne baštine, što je imalo utjecaj na odluke Haškog tribunala koji je nakon toga kriminalizirao napade na kulturnu baštinu. De Serpa Soares ističe da je Haški tribunal uspostavio temelj postojećeg sistema međunarodnog pravosuđa, te da se Tribunal može smatrati začetnikom geneze globalne kulture odgovornosti.Institucije poput Međunarodnog suda za Ruandu i Specijalni sud za Siera Leone su se poslužili modelom Haškog tribunala kao i drugi ad-hok pravni mehanizmi, poput Ureda specijalnog tužitelja na Kosovu, Suda za Južni Sudan, dok se vansudski mehanizmi odgovornosti ozbiljno razmatraju za više zemalja, a neki se i uspostavljaju poput istražnog mehanizma za Siriju za istraživanje i prikupljanje dokaza kršenja međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava – sve kao rezultat naslijeđa Haškog tribunala. Moralno naslijeđe „Postoji nešto što ja zovem moralnim naslijeđem. Prije mnogo godina 1999. tadašnji sekretar Kofi Anan je u Sarajevu rekao da je iskustvo UN-a u Bosni bilo jedno od najtežih i najbolnijih u povijesti UN-a. „Nikada nećemo zaboraviti da je Bosna bila ne samo vojno pitanje nego i moralno pitanje. Srebrenica će nam svima ostati u sjećanju zauvijek.“ Moralnost i odgovornost su dva koncempta koji su blisko povezani sa funkcioniranjem Haškog tribunla. A mnogi su vjerovali da će to biti tek formalno pranje savjesti“, ističe Miguel de Serpa.“Poruka je sada mnogo jasnija. Nekažnjivosti više nema. Nakon što Haški tribunal zatvori svoja vrata ostaje na vama da nastavite rad koji smo mi započeli i obavljali od 1993. Kada kažem vi mislim na sve one koji su uključeni u to u regiji: tužitelji, suci, zastupnici odbrane, nevladine organizacije, ostali pripadnici civilnog družtva, političari, diplomati, povjesničari, studenti svi građani, na vama je da u regiji krenete naprijed, ali ne zaboravljajući prošlost. Na vas je red,“, bila je poruka posljednjeg predsjednika Haškog tribunala Carmela Agiusa na konferenciji u Sarajevu. „Kada se zatvori Haški tribunal nakon 24 godine završiće kao pravi pionir u tome kako se plemenite ambicije mogu pretvoriti u djela. Bez obzira na sve poteškoće, uspjehe i neuspjehe, tokom godina ostvarena su velika dostignuće, koja će ostaviti snažan trag na međunarodno krivično pravo, kao i na način na koji će se istraživati budući sukobi. Nadam se da će imati i ulogu prevencije, jer doprinio je ostvarivanju novog pravnog poretka u ovom svijetu“, bila je poruka zamjenika šefa Delegacije Evropske unije u BiH Khaldoun Sinnoa na istoj konferenciji. Sinnoa je tada podsjetio na riječi rimskg imperatora Augusta koji je rekao da je naslijedio ciglu, a iza sebe ostavio mermer, te dodao:“Ja mislim da mi još nismo u fazi mermera, ali mislim da ćemo nastaviti taj proces i nastavićemo da gradimo na temeljima koje je postavio Haški tribuna.“ Ostaje narativ za povijesne anale Tribunal nakon 24 godine rada, 10.800 dana suđenja. 4.650 svjedoka iza sebe ostavlja resurse koje čine ogromna arhiva od 3 miliona stranica transkripta 2 petabajta digitalnih podataka, 30.000 sati jedinstvenih audiovizuelnih zapisa. Samo Tužilaštvo ima 9 226 187 stranica dokumenata, 13.954 audio trake, 9.465 video zapisa, 4.054 elektronska diska i 13.975 predmeta. I da ovu priču o naslijeđu Haškog tribunala završimo riječima novinara Eda Vulliamya: “Vidite, jedno od dostignuća Tribunala iz ranih dana, možda i više nego kasnije, jeste stvaranje narativa za povijesne anale, bez obzira na to je li povijest taj narativ htjela saslušati ili ne. Ali priča o tome šta se desilo je ispričana.”

Džemat Hafizovići – Jezerski jedan je od tri džemata koji djeluju u Jezerskom kod Bosanske Krupe pod okriljem Medžlisa Bosanska Krupa. Džemat Hafizovići – Jezerski formiran je ratne 1993. godine i u njemu danas živi tek dvadeset i osam porodica. Po brojnosti zasigurno je najmanji džemat na području bosanskokrupskog Medžlisa i Muftijstva bihaćkoga. Mala zajednica Džemat Hafizovići, kojem, pored istoimenog sela, pripada još i Trnovac, nalazi se dvadeset kilometara sjeveroistočno od Bosanske Krupe. Džemat broji dvadeset i osam domaćinstava. Prvu malu drvenu džamiju na ovim prostorima davne 1873. godine sagradilo je sedmero džematlija Hafizovića predvođenih hafizom Hasanom. Četiri godine kasnije zapalili su je srpski ustanici Petra - Pecije Popovića. Na njenom mjestu izgrađena je druga džamija koja je služila osamdeset i sedam godina, a treća, sadašnja sagrađena je 1968. Stara dotrajala džamija je zatvorena i još je tu kao svjedok prošlog vremena. Oštećena je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995. a renovirana 1997. godine. Džemat Hafizovići datira od 1993. godine. Džemat je aktiviran u jeku rata dolaskom Asim-ef. Hafizovića, sadašnjeg imama džemata Bešići u Bosanskoj Otoci. “Po dolasku u Hafizoviće, ovu našu staru džamiju je okrečio i uredio, te obnovio vjerski život u ovoj sredini. Od 2000. godine ovdje obavljam dužnost imama, hatiba i mualima a počeo sam službovati u ovoj staroj džamiji, preko puta sadašnje nove sve do 2006. godine“, kaže Asmin-ef. Mahmić, imam u džematu Hafizovići – Jezerski. Vrijedni mještani ovoga džemata su augusta 2006. godine sagradili novu džamiju, kad je i otvorena i u potpunosti je osposobljena za odvijanje vjerskoga života u džematu. Vjerske aktivnosti se redovno odvijaju. “Iako je ovo mala zajednica s tek dvadeset i osam domaćinstava, to nas ne spriječava u svakodnevnom vjerskom životu, obavljaju redovnog džuma-namaza, pet dnevnih namaza itd. Mektebska pouka se odvija vikendom. Za sedamnaest godina, koliko sam u džematu, osam generacija je uspješno okončalo hatmenski ispit, dalo hatme. To je garancija opstanka našeg džemata. Danas nema mnogo djece na mektebskoj nastavi, a s obzirom da nam dolaze djeca iz susjednih džemata kojima je naš mekteb bliži, mektebsku nastavu pohađaju najmlađi iz džemata Jezerski-Grad, Dijelovi, pa čak i iz džemata Mahmić-Selo. Mekteb je otvoren za svu djecu i nije teritorijalno ograničen. Mektebsku nastavu pohađa petnaest do dvadeset učenika“, kaže Asmin-ef. Mahmić. Imali nafaku Najstariji džematlija u džematu Hafizovići – Jezerski je osamdesetdevetogodišnjak hadži Hilmija Hafizović koji je u vrijeme izgradnje današnje, nove džamije bio predsjednik građevinskog odbora i podnio najveći teret njene izgradnje. Koordinirao je aktivnosti i na izgradnji šehidskog spomen-obilježja koje će trajno podsjećati na petnaest šehida iz džemata. “Od osnivanja džemata do sad ovdje je službovalo četrnaest imama. Uz novu džamiju, izgrađena je i imamska kuća pri čemu je uloženo mnogo sredstava, a ograđena su i dva mezarja, te kupljeno zemljište. Sve je koštalo oko 450.000 maraka“, kaže hadži Hilmija Hafizović. Dodaje kako je nova džamija uz dobrovoljne priloge džematlija izgrađena i sredstvima džematlija susjednih džemata, a počeli su je graditi sa samo 700 maraka. Hilmija ističe kako su sa svih strana imali nafaku a izgradnju džamije i imamske kuće finansirali su ovdašnje džematlije iz osamnaest familija. Prva umra iz ovoga džemata obavljena je 1990. godine. Prvi hadžija iz ovoga džemata, Suljaga Hafizović, otišao je na hadž 1897.godine, prisjetio se hadži Hilmija Hafizović. Ne zaboravljaju džemat Najmlađe džematlije džemata Hafizovići – Jezerski su djevojčice Aiša, Azra i Esma Hafizović, a najmlađi hadžija Sabid Hafizović, sin hadži Sulejmana Hafizovića, koji živi i radi u Republici Austriji. “Džemat Hafizovići do sada ima više od deset hadžija. Prošle godine sam imao priliku obaviti petu islamsku dužnost, a ove godine iz našeg džemata nije bilo hadžija, ali se pojedinci već interesuju da narednih godina obave hadž. Mnogo naših džematlija živi i radi u dijaspori a s njima su i njihove porodice. U svakom pogledu, ne zaboravljaju svoj rodni kraj i džemat“, kaže imam Asmin-ef. Mahmić. “U odnosu na prijeratni period, danas se mladi mnogo više odazivaju vjerskim dužnostima i dolaze u džamiju, što nas svakako veseli i potvrđuje da naša omladina zna ko je i šta je“, kaže džematlija Muhamed Hafizović. Među poznatije imame, hatibe, muallime ili alime koji su djelovali u ovom džematu ubraja se i dr. Šukrija-ef. Ramić, profesor i bivši dekan Islamskoga pedagoškog fakulteta u Zenici. Vakufsku imovinu džemata, pored dvije spomenute džamije, čine još i imamska kuća s mektebom, zgrada, njiva, i mezarje. Među istaknutije vakife u džematu ubrajaju se Mehmed, Hasan i Šaban Hafizović.

Ujedinjene nacije (UN) su pozvale izraelske vlasti da odustanu od odluke kojom je odobrena izgradnja na stotine novih stambenih jedinica za jevrejske doseljenike na području okupirane Zapadne obale, javlja Anadolu Agency (AA).

Tunis je 2011. godine ušao u novu eru slobode. Njegovo svjetlo sad obasjava cijeli arapski svijet, koji je živio izvan historije, jer bez slobode zemlja ne može kreirati historiju, decenijama pritisnuta tiranijom i ugnjetavanjem. Tuniska revolucija uvela nas je u novu eru demokratske tranzicije, a s uspjehom Arapskog proljeća dobili smo i mogućnost da se pridružimo ostatku svijeta u stvaranju historije. Ovi talasi promjena prelili su se iz Tunisa u Egipat, Jemen i druge zemlje. Naravno, suočili su se s kontrarevolucijom. Sada se odvija borba na različitim frontovima između revolucije za slobodu i kontrarevolucije. Trenutno se čini da kontrarevolucija ostvaruje prednost, ali snage slobode su vrlo snažne. Kao što smo mogli vidjeti kroz propast zavjere protiv Turske da bi se kaznila što je stala na stranu revolucija. I pokušaji da se Tunis uvuče u konflikt i rat su također propali. Tunis pokazuje da je moguće imati demokratiju u arapskom svijetu, da je moguće imati demokratiju u islamu i da islamisti i sekularisti mogu sarađivati i živjeti zajedno. Tranzicija je još u toku. Ako pogledamo historiju revolucija, ona nam pokazuje da podizanje revolucije ne znači da će ona uspjeti, a rušenje diktatora ne znači da je demokratija uspješno izgrađena.

Vijeća naroda RS-a nije danas postiglo saglasnost u vezi s vetom Kluba Bošnjaka na Zakon o Pravobranilaštvu RS-a.

Članice Udruženja građana "Žene Srebrenice" i danas su se, kao i svakog 11. u mjesecu, okupile na protestima u Tuzli kako bi mirnom šetnjom podsjetile domaću i svjetsku javnost na stravične zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine, te zatražile istinu, pravdu i kažnjavanje zločinaca.

Muftijstvo tuzlansko i Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona za nastavnike Islamske vjeronauke sa Muftiluka tuzlanskog organizovali su stručni seminar koji je održan 9. januara u Tuzli.