Obraćanje  muftije zeničkog doc. dr. Ejub ef. Dautovića na centralnom programu  “Lastavica 2017.’’

Više od osamdeset studenata sa različitih fakuletata i univerziteta iz cijele Bosne i Hercegovine, od 04-06. augusta 2017. godine imali su druženje i pratili sadržaje posebno osmišljene za ovaj događaj.

Sportsko udruženje Fair Play i Fondacija Ramiz Salčin organizuju Drugi Memorijalni turnir u malom fudbalu u znak sjećanja na heroja i jednog od simbola odbrane grada Sarajeva, Ramiza Salčina.

Sretan sam ako sam uspio da ti objasnim da vjera nije dogma. Htio sam da u tebi probudim spoznaju da vjera može biti ono najbolje u tebi, dok dogma može biti ono najgore izvan tebe. U tome leži tajna tvoje duhovne sposobnosti ili tvoje moralne otpornosti, a to je da sačuvaš čistu vjere, koja se nalazi u dubini tvoje duše od zagađene dogme, koja se nalazi izvan ili iznad tvoje zdrave pameti. Pogledaj u Mjesec, vidjet ćeš Božiju ljepotu; pogledaj u Sunce, vidjećeš Božiju moć; pogledaj sebe u ogledalu, vidjećeš najljepše biće na svijetu. No, bît tvoje ljepote nije u ljepoti tvoga tijela. Bît tvoje ljepote je u ljepoti tvoje duše, a ljepota tvoje duše je ljepota tvoje vjere, a ljepota tvoje vjere je ljepota tvoje ruke, a ljepota tvoje ruke je ljepota tvoga uma, a ljepota tvoga uma je sposobnost tvoga oka, koje može da gleda, ali tvoj um je taj koji može da vidi ljepotu i moć Svevišnjeg Boga. Onaj koji nije u stanju da dokuči dragulj vjere u dubini svoje duše, ne osjeća miris svoje duše od Božanskog Duha. Umjesto toga, on osjeća miris dima od dogmatske ideologije, koja zagađuje njegovu čistu dušu, koja onda zagađuje njegovu čistu prirodu (fitratallah). Upravo to, htio sam da te potaknem da tražiš dragulj čiste vjere u dubini svoje duše. Okreni se sebi! Zaviri u svoju dušu! Pogledaj šta u njoj imaš! Osjeti Duh Božanski što ti svijetli dušu! Dokuči dragulj čiste vjere! Razdvoji čistu vjeru od prljave dogme! Zamisli kada bi svi (tvoja braća po vjeri), osjećali isti miris duše od Božanskog Duha? Zamisli kada bi svi ljudi na svijetu imali isti miris života? Zamisli kada bi sve duše bile spojene u jedan miris Božanskog Duha? Zamisli kada bi svi ljudi otkrili dragulj čiste vjere u svojoj duši i u svome srcu? Onda bi cijeli svijet mirisao čistom vjerom u Jednoga Boga! Onda se ni jedna duše ne bi lijepila za prljavu dogmu ili ideologiju! Onda bi ljudsko srce osjećalo čistu vjeru; onda bi ljudski um spoznao čistu pravdu; onda bi ljudska ruka radila čisti posao; onda bi ljudski rod bio sretan; onda bi utopija bila stvarnost; onda bismo ti i ja bili neodvojivo zajedno; onda ti i ja ne bismo bili u strahu od podjela i ratova u našem Ummetu; onda bismo ti i ja bili sigurni u svom domu i domovini; onda bismo ti i ja znali da je  naša Zajednica u sigurnim rukama! Pa zar to nije tako, pitaš? Nije tako, odgovaram! Zašto nije tako, pitaš? Odgovaram, nije tako zato što nam se dragulj čiste vjere u dubini naših duša izmiče iz ruku. Zato što već odavno ne umijemo da duboko zaronimo kako bismo taj dragulj čiste vjere u našim dušama sami dokučili. Kažem sami, jer se dragulj čiste vjere nalazi u našim dušama; mi ga sami moramo otkriti; mi ga sami moramo dotaknuti;  mi ga sami moramo našom rukom uzeti i iznijeti u svijet da nam svijetli i osvjetljava naš zajednički životni put.  Pa zašto to ne uradimo? Zašto čekamo? Zašto ne zaronimo duboko pa da dokučimo dragulj čiste vjere u dubini naše duše? Ko nam u tome smeta? Ko nam zabranjuje? Zar nismo slobodni? Zar bosanska šehidska krv nije zalog naše slobode? Zar nismo otkrili naš dragulj čiste vjere nakon ideologije marksističkog ateizma? Ko nam ga sada otima? Zar nismo jaki da ga čuvamo? Zar ćemo da ga izgubimo? Sva ova pitanja su teška, ali ovih nekoliko zadnjih me najviše uznemirava.  Bojim se da na ta pitanja znam odgovor. Da, tako je. Mi nemamo strah samo od nepoznatog, već i od poznatog. Štaviše, ponekad ono što nam je poznato izaziva u nama više straha od onoga što nam je nepoznato. A poznato nam je zašto strahujemo od gubitka dragulja čiste vjere nakon što smo ga izvukli iz čeljusti ateizma. Bili smo tada najsretniji. Sjaj dragulja čiste vjere širio se posvuda. Vjerovali smo da nam ga niko više ne može zamračiti. Ali, sada vidimo da može. Sada vidimo da nam se dragulj čiste vjere prlja dogmom sujete, pakosti, ljubomore, zavisti, sebičnosti, licemjerja i isključivosti. Ne izvana, već iznutra. A to je ono što me najviše plaši zato što znam tačan odgovor na pitanje zašto nam se gubi dragulj čiste vjeri iz našeg srca, iz našeg uma i iz naše ruke.  Znam, ali ne umijem ništa da poduzmem da to spriječim. Znam, ali sam nemoćan da zaustavim mrak sujete, koji zamračuje sjaj dragulja naše čiste vjere. Znam, ali sam frustriran što ne smijem da govorim ono što stvarno mislim. Ne zbog ičije cenzure, već zbog samocenzure. A to stanje duha je najgore stanje duše. Bilo nam je lakše kad smo imali Marksa. On je bio kriv što nismo mogli imati dragulj čiste vjere, koji se nalazio u našoj duši i u našem srcu. Sada kad smo dragulj našli u dubini naše duše, te ga otkrili i pokazali svijetu u najboljem šehidskom svjetlu, dragulj nam se gubi u mraku sujete, pakosti, dvoličnosti i sebičnosti.  Priznajem, teško mi je što Marks više nije kriv, već smo krivi svi mi, bilo da se radi o manjini ili o većini. Ako je manjina kriva za naše stanje duha, onda je većina odgovorna što je manjini dopustila da nam otuđuje dragulj čiste vjere, a ako je većina kriva što dragulj čiste vjere gubi svoj sjaj, onda je manjina odgovorna što je dopustila da joj većina ukrade dar čiste vjere. Ne, nikako ne smijemo potcijeniti sjaj dragulja čiste vjere koji sija u srcima pojedinaca. Ovdje je riječ o kolektivnom dragulju čiste vjere, koji ne sija kao što sjati zna za opće dobro Ummeta. Spas pojedinca je samo njegov spas, a spas Zajednice je spas svakoga od nas. Od toga danas osjećamo strah - od kolektivne nemoći da doživimo kraj sujete pojedinca, kraj njegove pohlepe, njegove prgave naravi, njegove plitke pameti, njegove površne misli, njegove licemjerne vjere, njegovog lahkog morala, njegove prazne riječi.  Kako je moguće spasiti dragulj čiste vjere u našoj kolektivnoj duši od svih ovih prljavih napada? Moguće je tako što ćemo spoznati razliku između čiste vjere, koja nam osvjetljava životni put i prljave dogme, koja nam taj put zamračuje. Lahko rečeno, ali teško ostvarljivo. Ali, riječ je uvijek bila na početku željenog puta. A naš željeni put je uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu. Za taj put potrebna nam je riječ čiste vjere u Boga i čiste vjere u sebe. Čista vjera u Boga je uvjet za čistu vjeru u sebe. Jer, onaj koji nema čistu vjeru u Boga, nema ni čistu vjeru u sebe. Oni koji ovo pitanje postavljaju obrnuto gube iz vida da je čovjek najovisnije biće na svijetu. Ovisan je o nečemu što je izvan njega. Ako nije spoznao da je to Bog o kojem je nužno ovisan, čovjek je onda ovisan o nekome ili nečemu drugom što nije Bog, a to znači što nije ni pouzdano ni vječno. A sve što nije ni pouzdano ni vječno nije ni spasonosno, a sve što nije spasonosno čovjeku je besmisleno. Prema tome, ovisnost čovjeka o nečemu što nije Bog Pouzdani i Vječni je besmisleno. Dogma kao ideologija je besmislena upravo zato što nije ni pouzdana ni vječna za čovjekov uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu. Vjera je pouzdana i vječna zato što je Bog Vječan i Pouzdan za čovjekov uspjeh i spas. Uostalom, arapska riječ al-imān, koju mi prevodimo na bosanski jezik kao “vjera”, znači “pouzdanje u nekoga”, pa, stoga, imamo i hadis Allahovog Poslanika, koji je rekao: - Lā imāne li-men lā emānete lehū (Nema vjere u onoga u kojeg se ne može pouzdati).  Nije li ovo jasan odgovor na sva gore postavljena pitanja, koja nas muče ovih dana, a to je da nam se dragulj čiste vjere, kojeg smo otkrili u dubini naše duše nakon marksističkog ateizma i pokazali ga svijetu - da nam se taj dragulj sada nekako izmiče iz ruku, jer gubimo pouzdanje jedni u druge, a gubimo ga zato što gubimo pouzdanje u Boga. Neki se po navici pozivaju na Boga, ali se ponašaju kao da Boga nema. To je osnovna karakteristika vjere nekih ljudi, koji su se dohvatili dragulja čiste vjere, ali ga nisu srcem prihvatili, niti su ga umom razumjeli, niti su ga rukom uhvatili. Njima je dragulj čiste vjere ostao na vrhu jezika, na kraju srca, na površini uma, na vrh prsta njihove ruke. Nisu oni krivi. Krivi smo mi koji sve više postajemo slični njima umjesto da oni postanu slični nama, koji smo uvijek doticali dragulj čiste vjere u dubini naše duše. Mnogo je posla pred svima nama da sačuvamo dragulj čiste vjere u dubini naše duše da nam sija po liniji našeg života. Stoga, u narednim nastavcima ovoga serijali govorit ćemo, ako Bog da, o vjeri kao zavjetu: “Vjera je zavjet”. To bi trebale biti najvažnije lekcije u ovom serijalu: “Kritika čiste vjere”, ako Bog da.  

Admir ef. Vuković rođen je 9. septembra 1981. godine u Zavidovićima, od oca Mihrudina i majke Aiše. Osnovnu školu pohađao je u Mustajbašićima kod Zavidovića. Nakon završene osnovne škole upisuje Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku koju završava 2001. godine.   Nakon medrese odlazi na dalje školovanje u Veliku Britaniju, na Univerzitet u Velsu (University of Wales) gdje je diplomirao na odsjeku za šeriatsko pravo. Potom upisuje postdiplomske studije na odsjeku za međunarodnu politiku. Pored maternjeg jezika, aktivno je govorio arapski i engleskik jezik. U brak stupa 2007. godine sa Amrom Selimović iz Zavidovića sa kojom ima kćerku Lejlu (9 godina) i sina Ahmeda (5 godina). Po okončanju studija početkom 2008. godine vraća se u Bosnu i Hercegovinu.   Admir efendija je svoj radni vijek proveo kao imam u džematu Mokronoge, Medžlis islamske zajednice Tomislavgrad gdje se zaposlio u avgustu 2009. godine i tu ostaje sve do preseljenja na Ahiret. Tokom vršenja dužnosti imama u džematu Mokronoge bio je angažiran u aktivnostima koje su realizirane u džematu i lokalnoj zajednici. Bitno je istaći da je u njegovom periodu dovršena izgradnja i legalizacija vakufskog objekta, te uređenje džamijskog prostora. Organizirao je razne donacije za pomoć džemata. Rahmetli efendija Vuković bio je aktivan učesnik u organizaciji obilježavanja stradanja Bošnjaka u džematu Mokronoge, te izgradnji spomen obilježja.    O djelu Admir efendije najbolje govori činjenica da je veliki broj njegovih džematlija prisustvovao dženazi u Zavidovićima. Na to da je rahmetli efendija Admir gradio dobar odnos sa svima ukazuje nam prisustvo građana drugih nacionalnosti Tomislavgrada na dženazi.  Admir efendija preselio je na Ahiret trećeg dana Bajrama, u utorak 27.06. 2017. godine u 36. godini života.   Neka mu Uzvišeni podari rahmet, a porodici sabur!   

Ranije smo na našim stranicama pisali o Rifetu Bahti, koji se od punoljetstva bavi preradom drveta i drvorezbarstvom. Brojni domovi i džamije u BiH imaju neki od njegovih brojnih ukrasnih, ali i funkcionalnih predmeta. “Radio sam razne stvari, bosanske sobe, peškune, stolove, škrabije… A, za džamije sam mahsus pravio peštahte i male komode ili sanduke koje koriste imami prilikom učenja Kur’ana u mihrabu“, kazao je Rifet, koji je ovaj put došao u našu redakciju s informacijom koja je u jednu ruku i žalost. Naime, Rifet zbog starosti i zdravstvenog stanja uskoro prestaje sa svojim hobijem i BiH gubi još jednog kvalitetnog i predanog umjetnika. U redakciju je donio peštahtu za Ferhadiju u Banjoj Luci. “Ne vidim više dobro i ne znam hoću li više ijednu napraviti. Imao sam još želju da napravim jednu za Ferhadiju pa ako možete da dostavite efendiji u Banjoj Luci“, kazao nam je Rifet, koji je uvakufio preko 170 ukrasnih peštahti i komoda za džamije diljem BiH. Također, uvakufio je znatan broj sehara i drugih rukotvorevina različitim institucijama, Muzeju Grada Sarajeva, Bošnjačkom institutu…, a Gazi Husrev-begova biblioteka mu je uručila i priznanje. Peštahtu smo poslali u Ferhadiju i nadati se da će poslužiti imamima i vjernicima koji su ove godine po prvi put nakon agresije imali i hafisku mukabelu. Rifet je rođen na selu u blizini Rogatice 1933. godine i kaže nam: “Ne namjeravam više praviti, ne da zdravlje, a ne daju ni godine.“ Rifet Bahto je primjer naših dobih džematlija kako svako može biti vakif, shodno svojim sklonostima i zanimanjima. Ovaj plemeniti insan je, također, pokazao kako i umjetnici mogu biti vakifi, te kako je Bosni i našim džamijama potrebno ovako talentovanih osoba.  

U Ensar džamiji  u Zenici, 3. avgusta, održan je seminar za vjernike i vjernice s područja Muftijstva zeničkog koji ove godine putuju na hadž. Prisutnima ispred rukovodstva Ureda za hadž i umru obratili su se šef Ureda Nezim-ef. Halilović Muderis i Bahrudin Čolo. Prisutnima se ispred Muftijstva obratio i glavni imam MIZ Zenica Jakub-ef. Salkica.

Izrazito toplog i sunčanog 29. jula 2017. godine u džematu Velgići-Pudin Han, u naselju Tićevići kod Ključa, svečano je otvorena obnovljena džamija, koju su četnici srušili, kao i ostale džamije Medžlisa Islamske zajednice u Ključu, početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu polovicom 1992. godine.

Danas je na Igmanu održan centralni dio manifestacije „Odbrana BiH - Igman 2017“. U okviru vjerskog dijela programa, koji održan u Ratnoj džamiji, prisutnima se obratio vojni muftija Hadis ef. Pašail dok su učenjem ilahija i kasida svečanost uljepšali sarajevski imami. Džumu-namaz je predvodio reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović čiju današnju hutbu prenosimo u cijelosti:

Posebna atrakcija, pored imama, bajraktara, KUD-ova, kočija i konjanika, bili su izviđači koji su došli iz Republike Turske i skupa s ostalim učesnicima prodefilovali kroz grad. Povorku učesnika pozdravio je veliki broj građana, a dešavanja su se iz grada potom preselila na lokalitet musalle u Donjem Kamengradu.   Obilazak spomen-obilježja i proglašenje najboljih bajraktara   Učesnici manifestacije su prije džuma-namaza obišli spomen-obilježje koje je podignuto u znak sjećanja na turske šehide poginule prilikom osvajanja Kamengradske tvrđave. Nakon obilaska spomen-obilježja upriličen je defile bajraka i konjanika, što također spada u dio tradicije ove manifestacije. I ove godine došao je veliki broj bajraka i bajraktara iz svih sanskih džemata i regije, a tradicionalno je održan i izbor najljepšeg bajraka i najljepše okićenog bajraktara. Aziz Aga Šehić iz Brčkog proglašen je za najopremljenijeg konjanika, Remzo Seferović iz džemata Hrustovo za najljepše odjevenog bajraktara, a najljepši bajrak imao je Mujo Bajrić predstavnik „Udruženja hadžija Nur“ iz Bužima. Zahvalnicu su dobili i članovi Türkiye İzcilik Federasyonu (Federacija izviđača Turske) Prema riječima Mirsad-ef. Spahić, direktora manifestacije, sve prezentovano ne bi bilo moguće realizirati bez svesrdne podrške Vlade Unsko-sanskog kantona, Općine Sanski Most, Diyaneta (Krovne vjerske organizacije u Turskoj), CIM-a, fondacija: Mula Sadra i Alast, te BH Pošte, Tešanjskog dijamanta i Bosna international foruma, te mnogobrojnih medija koji su bili pokrovitelji ovogodišnje manifestacije.   Tradicija, vjera i domovina - poruke ovogodišnje Musalle   Hasan Atil, atašea za vjerska pitanja ispred Diyaneta koji djeluje pri Ambasadi Turske u BiH je naglasio: „Lijepo se osjećam ovdje na mjestu gdje se nalaze naše zajedničke vrijednosti, ali i zbog činjenice da je na ovom mjestu klanjao sultan Mehmed Fatih i to mi predstavlja posebnu čast.“ Prema riječima Huseina-ef. Kovačevića, predsjednika Organizacionog odbora manifestacije, Musalla je primjer otvorenosti koju islam nudi u okviru čega Bošnjaci svjedoče da im ne smetaju drugi i drugačiji, jer u vrijeme kada je ona izgrađena, u Europi je važilo pravilo „čija vlast onoga i vjera“ a Mehmed Fatih je tada izdao ahadnamu kojom je garantovao vjerska prava i slobode.  Direktor manifestacije, Mirsad ef. Spahić, rekao je da Medžlis Sanski Most uspješnom organizacijom pokazao i dokazao kojim putem se treba nastaviti razvijati ovaj projekat.  Bihaćki muftija Hasan-ef. Makić je istakao da je ovaj događaj od velikog značaja, dodavši da se ne radi o događaju koji je utemeljen na nekakvim legendama i pričama, već na historijskim činjenicama.  Džumansku hutbu i namaz je predvodio izaslanik reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH, travnički muftija dr. Ahmed ef. Adilović koji je kazao da su poruka ovogodišnje manifestacije tri vrijednosti: tradicija, vjera i domovina,  istakavši da Musalla baštini sve ove vrijednosti koje su značajne za opstojnost svakog naroda, pa tako i Bošnjaka. Dan prije centralnog dijela manifestacije u haremu Sultan Mehmed Fatih džamije u Donjem Kamengradu održana je Noć Kur’ana kojoj je prisustvovao velik broj posjetilaca.  Ovogodišnja „Musalla 2017“,  pored centralnog događaja klanjanja džuma-namaza na lokalitetu sultan Fatihove musalle, obilovala je raznovrsnim sadržajima, između ostalih promocijama knjiga i zbornika, naučnim skupovima, koncertima duhovne muzike, večeri Kur’ana, kulturnim i sportskim događajima. Prema riječima direktora manifestacije Mirsad-efendije Spahića, Fatihova musalla je jedina aktivna musalla preostala iz tog perioda na području Balkana, a vrijednosti koje su utkane u nju, ustvari su i vrijednosti same vjere islama koje oni putem organiziranja ove manifestacije žele naglasiti. 

Danas je na Igmanu održan centralni dio manifestacije „Odbrana BiH - Igman 2017“. U okviru vjerskog dijela programa, koji održan u Ratnoj džamiji, prisutnima se obratio vojni muftija Hadis ef. Pašalić dok su učenjem ilahija i kasida svečanost uljepšali sarajevski imami.

Fadil ef. Topalović je izveo oko trideset generacija hatmi svršenika mekteba, a četrdeset i tri njegova učenika su završila medresu   Vijest da je nakon kraće bolesti h. Fadil ef. (Hajdar) Topalović u 66. godini preselio na Ahiret duboko je potresla sviju nas koji smo ga poznavali. On je u ovom ramazanu, tačnije 14.06. svoju plemenitu dušu predao svome Gospodaru Allahu dž.š., krenuvši na Bolji svijet, istim putem kojim je otišla njegova Hedija-hanuma prije nekoliko mjeseci. U mjestu Rotilj kod Kiseljaka, 15.06.2017. godine, poslije ikindije namaza na dženazu namaz je došlo mnogo ljudi iz cijele BiH: rodbina, komšije, prijatelji i kolege imami, što dovoljno govori o vrijednosti rahmetli Fadila efendije. Nakon uvodnih riječi hfz. Sead ef. Babaluka obratio se prof. dr. Džemal Latić koji se emotivno prisjetio Fadila efendije rekavši za njega da je ostvario veliki doprinos u Islamskoj zajednici, radeći predano i savjesno kao imam u više džemata srednje Bosne. Dženazu namaz je kroz suze predvodio sarajevski imam i zet Fadil efendije mr. Salih ef. Meštrovac, koji je na poseban način volio i poštovao svoga punca, prijatelja i uzora u imamskom pozivu.  Hadži Fadil ef. Topalović je bio jedan od imama koji su svoju misiju, svoje poslanje imama, hatiba i muallima odgovorno prenosili i promovirali. Svoju ljubav prema islamu pokazivao je svim svojim bićem i na svakom mjestu. Bio je društven čovjek, komunikativan, veseo, sa upečatljivom nurli čehrom zbog čega je bio omiljen u džematu, ali i među svojim kolegama. Lijepo ophođenje s ljudima bila je njegova karakteristika. Bio je elokventan i rado slušan u džamiji na vazu, hutbi, mevludu, ali i u svakodnevnoj, običnoj ljudskoj priči i svakodnevici. Džematlije će pamtiti h. Fadila ef. po tome da je mevlude i ilahije učio cijelim svojim bićem, vrlo melodično, kroz suze radosnice i punim srcem. Fadil ef. Topalović je rođen 01.02.1952. godine u Kiseljaku, od oca Hajdara i majke Remzije, rođ. Provalić. Osnovnu školu je završio u Kiseljaku, a na inicijativu šejha hfz. Mustafe ef. Mujića, pred kojim je učio dvanaest godina, vanredno upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Uporedo sa polaganjem ispita u medresi radio je kao pomoćni imam u glavnoj džamiji u Kiseljaku, obnašajući šest godina imamsko-muallimske poslove. Nakon ženidbe, 1974. godine zapošljava se u džematu Kozica, MIZ Gornji Vakuf, gdje radi kao imam pet mjeseci. Već 1975. zapošljava se na mjesto imama i muallima u džematu Drvetine, MIZ Bugojno, gdje četiri i po godine predanim radom ostavlja značajan doprinos na afirmaciji džemata i rada sa djecom. Na inicijativu džematskog odbora džemata Gračanica, a uz saglasnost vjerskoprosvjetnog referenta Mustafe ef. Nurkića, Fadil ef. prelazi u pomenuti džemat, radeći četrnaest godina, gdje ostavlja neizbrisiv i vrijedan trag u svim porama imamsko-muallimskog angažmana. I dan-danas se u tom džematu o Fadilu efendiji priča sa velikim poštovanjem, posebno u društvu njegovih učenika iz mekteba, koji su danas čestiti i vrijedni u svojoj zajednici. Oni rado ističu da su pred Fadilom efendijom temeljito i vrijedno učili o islamu i da su sa užitkom pohađali mektebsku nastavu. Krajem 1991. godine Fadil efendija prelazi u džemat Hercezi-Doci, MIZ Kiseljak, gdje dočekuje agresiju na Bosnu i Hercegovinu, te se aktivno uključuje u redove Armije R BiH, gdje ostaje do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. U redovima vojske biva prepoznat kao vrijedan član kolektiva, jer je savjesnim obnašanjem svoji zadataka stekao dužno poštovanje u vojsci. Međutim, na lični zahtjev Fadil efendija izlazi iz vojske sa činom natporučnika, jer je njegova ljubav i predanost radu u džematu ipak prevagnula. Na radost džematlija Voljevca, MIZ Gornji Vakuf, Fadil efendija prihvata njihov poziv gdje se zapošljava sredinom 1995. godine. Svojim predanim radom ubrzo je opravdao očekivanja i zadobio duboko poštovanje džematlija jer je omasovio džemat sa klanjačima u džamiji i znalački radio sa djecom i omladinom. Prvog marta 2000. godine prelazi u džemat Batuša u kojem je rođen jedan od najvećih alima u BiH, h. Ahmed ef. Burek - muderris Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. U Batuši je radio kao imam, muallim i hatib punih petnaest i po godina, gdje ostavlja neizbrisiv trag posebno u organizaciji vjerskog života u džematu, što je krunisano 2015. svečanim otvorom džamije u džematu Batuša. Posebno je volio mekteb i mektebsku djecu. Njima je posvećivao najviše vremena, ljubavi i brige kako bi ih poučio vjeri, naučio ih da uče Kur`an i da se druže sa njim. U svome muallimskom angažmanu Fadil ef. Topalović je izveo oko trideset generacija svršenika hatmi mekteba u pomenutim džematima, što predstavlja veliki uspjeh i trud jednog muallima. Četrdeset i tri njegova učenika su završila medresu, a samo iz džemata Batuša je njegovim sebebom osmero djece upisalo i završilo medresu. Na polju mektebskih takmičenja ostvario je rezultate za pamćenje, osvajajući dugi niz godina pročelna mjesta iz kiraeta i iz testa općeg znanja.  Fadil ef. Topalović je sa svojom hadži Hedijom imao troje čestite i odgojene djece, dva sina i kćerku Enisu koja je završila Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu i koja je udata za uglednog sarajevskog imama mr. Salih ef. Meštrovca. Smatramo bitnim spomenuti da je rahmetli Hedija-hanuma uvijek stajala uz Fadil efendiju i bila mu je podrška u njegovom časnom radu što je svakako osnaživalo u poslovima koje je radio. Njena smrt prošle godine nakon teške bolesti je u mnogome ostavila dubok trag u životu Fadila efendije.  Vrijedno pomena je i to da je Fadil efendija za svoj uspješan rad nagrađivan od strane Islamske zajednice kao i šire društvene zajednice vrijednim priznanjima, ali najbolja nagrada je kod Allaha, dž.š. Hadži Fadil efendija je, također, bio nekoliko puta na hadžu, što za sebe, što za svoje roditelje. Daleke 1975. godine osvojio je prvo mjesto iz učenja Kur’ana koje je održano u Jajcu. U zasluženu penziju su ga ispratili kolege MIZ Gornji Vakuf početkom mjeseca augusta 2016. uz lijep mevlud i prigodno obraćanje travničkog muftije dr. Ahmeda Adilovića koji se zahvalio Fadil efendiji na predanom radu u Islamskoj zajednici. Na kraju preostaje nam da učimo dovu Svevišnjem Allahu, dž.š., da h. Fadil efendiju počasti džennetom, u društvu svoje Hedije-hanume i drugih uzoritih Allahovih robova, amin! Ubjeđeni smo da će u mnogome nama svima koji smo ga poznavali, faliti blagi osmjeh, topla riječ, mudra besjeda i melodično učenje Kura`ana i mevluda h. Fadil ef. Topalović.   

Vogošća je jedno od rijetkih naselja u našoj zemlji koje se može pohvaliti kako zna imena svojih najstarijih mještana. To se saznalo sasvim slučajno.  Rizo Lemešević, iz naselja Krivoglavci nemalo je bio iznenađen kada je 2006. godine, prilikom izvođenja radova na kanalizacionom kolektoru,  “udario” na vrijedan arheološki lokalitet,  te otkrio mermerni artefakt i druge ostatke  koji svjedoče o bitisanju ljudske civilizacije na ovom prostoru više od 2000 godina unazad. Magistar Salmedin Mesihović, viši asistent na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u svom djelu „Antiqvi homines Bosnae“ štampanom 2011.godine u Sarajevu  ustvrdio je da pronađeni kameni blokovi u Krivoglavcima ukazuju na postojanje impozantne rimske građevine, najvjerovatnije mauzoleja ili rimske rustikalne vile. Po njemu, natpis na kamenim pločama potječe iz drugog ili trećeg stoljeća nove ere i nalazio se na objektu čiji je vlasnik bio Publie Elie Victorin, funkcioner Rimske Ilidže (Aqua S...), a kojeg je sagradio sebi za života, svom sinu Viktorinu Aeliusu i supruzi Ulpiji Galiji. Ova imena su za sada, kako on tvrdi, sigurno, najstarija poznata imena nekih stanovnika koji su živjeli na području  Vogošće. Publie Elie Victorin je u trenutku uklesavanja natpisa bio jedan od trojice ili četverice osoba (tresvir ili kvatuorvir) izabranih na izvršnu funkciju sa petogodišnjim mandatom. On se, najvjerovatnije, nalazio u samom vrhu lokalne upravne strukture. Rekonstruirana i spojena ploča Publia Elija Victorina smještena je danas u stalnoj postavci Muzeja Sarajeva. U općini Vogošća planirali su  uraditi njenu repliku i postaviti je u jednom od svojih parkova.  

Ernesa Kunalić rođena je 11.04.1984. godine. Insan ogromnoga srca, supruga i majka jedne nestašne i predivne trogodišnjakinje u martu 2015. godine doživljava jedno od najtežih životnih iskušenja, saznanje da boluje od smrtne bolesti.

  U sveukupnom turizmu kulturni turizam zauzima posebno mjesto i na temelju statističkih podataka postao je dugoročni svjetski trend. Kao jedan od selektivnih oblika turizma uz aktivnu primjenu marketing filozofije bh turizmu bi trebao dati dugoročnu konkurentsku prednost. Kulturni turizam zajedno sa Event turizmom je jedan od mlađih ali i najperpsektivnijih vidova turizma čija je ekspanzija započela u posljednjim decenijama dvadesetog vijeka.

U džematu Bare, Medžlis Srebrenik, upriličena je 9. jula svečanost hatma-dova za 28 polaznika mektepske nastave, koje je vodio imam džemata Muhamed-ef. Bašić. Priustni su bili glavni imam Refik-ef. Hodžić i muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović.  Svršenici koji prvi put završavaju hatmu su: Baraković Amila, Ferizović Muhamed, Čekić Ajna, Džaferović Lejla, Džaferović Benjamin, Kešetović Amra, Mutapčić Bakir, Mujkanović Jasmin, Mujanović Benjamin, Mehinbašić Dženita, Omerović Amar, Omerović Armin, Salihbašić Amila, Selimović Zehra, Tufekčić Almir i Vikalo Emina. Svršenici koji drugi put završavaju hatmu su: Džaferović Nejra, Džaferović Merjem, Džanić Haris, Hasić Anela, Hasanović Zula, Hodžić Ajla, Salihbašić Mahir, Salihbašić Amina, Selimović Muhamed, Vikalo Ismail, Vikalo Edhem i Mujanović Safija.