Samir-ef. Muminović, rođen u Doboju 1986. godine, završio je Medresu Osman-ef. Redžović u Visokom, a diplomirao na Fakultetu islamskih nauka 2010. godine. Od 2013. godine obavlja imamsku dužnost u džematu Moševac, MIZ Maglaj. Koordinator je Mreže mladih na području Medžlisa Maglaj.
Kako uskladiti lično i profesionalno usavršavanje sa svakodnevnim imamskim obavezama?
Danas živimo u bučnom svijetu, svijetu kojem je jedno od glavnih obilježja srklet, kada nas u pomami proizvedenih potreba stalno požuruje. Vrlo često, u toj sveopćoj halabuci, ne primjećujemo kako ostajemo bez sebe. Muhammed, alejhisselam, odlazio je u pećinu Hira, Isa, alejhisselam, u Getsemanijski vrt, Musa, alejhisselam, na Turi Sinaj, tamo su se smirivali, obnavljali životnu energiju, da bi bili spremni za bilo koji vid društvenog aktivizma. Kako u svakom poslu postoji težnja ka boljem, ka savršenijem, mislim da se imami, uvijek iznova, trebaju podsjećati da, pored blagodati razuma koju nam je Dragi Bog dao, intuitivna spoznaja (‘ilmi ledun), također ima, jednaku važnost.
Mislim da smo danas, uveliko, izgubili praksu osamljivanja, virda, zikra, učenja Kur’ana i tefekkura, promišljanja učenog, a to je osnova bez koje mi imami ne možemo biti autentični, dosljedni i dostojni varisi-nasljednici hazreti Pejgambera.
Jeste li zadovoljni koliko su imami učestvuju u naučnim konferencijama?
Prema mojim skromnim uvidima, mislim da nisu u velikom broju prisutni na takvim naučnim konferencijama, ali dozvolite mi primijetiti da, nužno, ne moraju ni biti. Usudio bih se kazati da pojedini imami, koji nisu odvagali kakav i koliki je njihov intelektualni habitus, preslobodno, uvjetno kazano, i neoprezno nastupaju u medijima. Sjećam se da je nas studente, na dodiplomskom studiju, prof. dr. Enes Karić vrlo često upućivao na djelo Kasima Prohića Odvažnost izricanja. Imao sam priliku vidjeti kako se imami, potpuno nespremni, odazivaju u dijaloške emisije, na poziv novinara koji, u nemogućnosti da nađu relevantnog sugovornika, idu po principu ‘daj šta daš!’ Mi imamo našu lijepu ulemu, naše dostojanstvene profesore, magistre i doktore islamskih nauka, mnogi od njih su natkučeni nad knjigama preko četiri decenije, oni mogu sagledavati ukupna društvena kretanja u širem obzoru, neka oni referentno progovore o kompleksnim problemima i ukažu na moguće perspektive, neka se ne upinje i ne žuri, s pojednostavljenim odgovorima, jedan imam kojem su, u datom trenutku, najveći domet mihrab i minbera. Poslije takvih ispada, opravdano je zapitati se da li su dorasli i sadržaju svog posla.
Koriste li uposlenici IZ društvene mreže na primjeran način?
Mislim da većina uposlenika Islamske zajednice obilno koristi internet, pa i društvene mreže, i to je dobro. Ne bismo trebali potcjenjivati značaj društvenih mreža, ali isto tako, ne bismo ga trebali ni precjenjivati. U tom virtuelnom moru, imami imaju priliku ponuditi neku vrstu kontranarativa, u smislu da, prvenstveno mlade ljude, preko društvenih mreža i You Tube kanala, upoznavaju sa islamskom tradicijom i prebogatim islamskim naslijeđem. Mislim da nismo uspjeli udovoljiti ovom zahtjevu. Nerijetko se dešava da su imami na društvenim mrežama skloni proizvoljnosti, površnosti i populizmu, sami ne odmišljaju konkretne pojave i probleme, i čak podliježu, uvjetno kazano, alternativnoj muslimanskoj sceni, You Tube šejhovima koji terso prezentiraju jedan krajnje redukcionistički pristup u interpretaciji islamskog učenja.
To se, opet, dešava zbog toga što imami, vrlo često, svoj cjelokupni umni napor svode na informaciju; nema navike aktivnog čitanja, izostaje sinteza znanja i mišljenja, izostaje analitički pristup, pa onda nije ni čudo što tonemo u površnost i proizvoljnost. Neko je lijepo primijetio: ‘Nekada bijaše mudrost, pa smo mudrost izgubili u znanju, pa smo znanje izgubili u informaciji!’
