Prema Takvimu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine prvi dan Kurban bajrama, odnosno 10. zul-hidždže 1440. h.g. pada u nedjelju 11. augusta 2019. godine, saopštilo je Muftijstvo sarajevsko.

Zbog loših sanitarnih uvjeta prilikom klanja kurbana samo je pitanje vremena kada će muslimani prestati primati kurbansko meso, zapravo počet će odlagati i neće koristiti meso nakon što ga dobiju od komšija i rodbine Žrtvovanje kurbana kod muslimana je važan detalj vjerske, ali i kulturne prakse. Dok muslimani u BiH uslijed zakonskih regulativa imaju skoro potpunu slobodu u načinu žrtvovanja, odnosno klanja, kurbana, njihovi sunarodnjaci u inozemstvu već se suočavaju s regulativama Evropske unije koje su vrlo striktne kada je u pitanju ubijanje životinja, naročito što borci za prava životinja zbog neznanja žrtvovanje kurbana dovode u vezu sa zlostavljanjem životinja. Zbog toga je u nekim zemljama Evropske unije zabranjeno klanje životinja za ishranu shodno određenim košer i halal principima. Zabrana klanja prema košer principima, koji se umnogočemu preklapaju s principe halal klanja, pogađa značaj dio i jevrejske populacije u Evropi, s obzirom samo da u Francuskoj živi treća najveća jevrejska zajednica u svijetu, u Velikoj Britaniji peta itd. Kada je riječ o muslimanima u Evropi, postojeće brojke pokazuju da samo u Francuskoj živi do 6 miliona muslimana, a u Njemačkoj preko četiri miliona. Drugim riječima, vjersko-tradicionalni propisi se moraju uskladiti sa zakonima Evropske unije. Dilema oko omamljivanja Princip klanja životinje u islamu, prema kojem se životinja prilikom klanja ne bi trebala omamiti ili pikovati, zakonske regulative Evropske unije odbacuju. Neke zemlje dozvoljavaju ili se vode javne rasprave o dozvoljenosti ovakvog načina klanja u slučaju vjerskog obreda. Generalno, prema zakonskim regulativama životinja se mora prvobitno omamiti pa tek onda klati. Prema islamu ovakav postupak je dozvoljen tek u krajnjoj nuždi. O tome govori i tekst fetve Islamske zajednice u BiH iz 2008. godine, koji je odgovor na pitanje da li je dozvoljeno koristiti pištolj za omamljivanje: “Bolje je izvršiti klanje kurbana na tradicionalan način, bez korištenja pištolja za omamljivanje. Ukoliko je neophodno njegovo korištenje, dozvoljeno je, ali samo pod uvjetom da ne umrtvljuje životinje i onemogućuje istek krvi.“ Naime, ukoliko bi životinja preminula tokom omamljivanja, meso te životinje je muslimanima zabranjeno, ali se dozvoljava, u nuždi, meso zaklane životinje koja je prethodno omamljena samo ako je životinja bila živa u trenutku klanja. To, naravno, ostaje nedoumica za brojne muslimane koji ne znaju da li je smrt životinje nastupila uslijed klanja ili uslijed omamljivanja a prije klanja, s obzirom da i Europsko tijelo za sigurnost hrane zahtijeva da životinja ne pokazuje nikakve znakove svijesti prije klanja. Uglavnom, ulaskom u Evropsku uniju muslimani BiH će se suočiti s ovim zakonskim ograničenjima, iako se tradicionalno vjersko obredno klanje još uvijek uobičava u nekim zemljama Evropske unije daleko od očiju državnih organa ili uz prešutnu dozvolu lokalnih, odnosno državnih organa, tokom vjerskih praznika. Odnos prema kurbanu u BiH Mnogo ozbiljniji problem pred muslimanima u BiH jeste ono što i sami već svjedoče svake godine, a to jesu nezavidni sanitarni uslovi u kojima se kurbani privatno ili organizirano žrtvuju. Samo je pitanje vremena kada će muslimani prestati primati kurbansko meso, zapravo počet će odlagati i neće koristiti meso nakon što ga dobiju od komšija i rodbine. Prilikom klanja kurbana kod kuća, brojni muslimani nemaju ni minimum sanitarnih uslova za ispravno i zdravstveno dozvoljeno klanje kurbana. Tokom kišovitih dana kurbani se prije klanja isprljaju, a nakon klanja u dodir s mokrom zemljom, možemo reći i nečistom, dolaze i dijelovi mesa. U toku ljetnih vrućina poseban problem jeste skladištenje mesa dok se pripreme pojedinačni dijelovi za dijeljenje, ali i odlaganje onih dijelova kurbane koji se ne koriste, poput unutrica, papaka, rogova i sl. Iz tog četverodnevnog sanitarnog haosa su nastala pitanja upućena Islamskoj zajednici šta činiti s ostacima kurbana i je li grijeh ostaviti ih mačkama i psima pored kontejnera. U suštini, grijeh je ne odložiti ostatke u kontejner, ako već nismo imali mjesto za ukopavanje u zemlju, jer odlaganje pored kontejnera u ljetnim danima može dovesti i do različitih zaraza. Također, svjedoci smo da se kurbani kolju uz brojne tehničke improvizacije, zbog kojih nerijetko stradaju i osobe. Nedovoljno obučene osobe, tačnije osobe koje ranije nisu imale priliku naučiti od nekoga kako se pristupa klanju, nastoje zaklati kurban što dovodi do maltretiranja životinje, kao i do opasnosti za prisutne osobe. U ranijem periodu kod Bošnjaka je najstariji član porodice poučavao druge ovom činu te na taj način prenosio iskustvo s generacije na generaciju, dok je danas čin klanja u mnogim porodicama svojevrsna egzibicija. Tu su naravno i tehnički nedostaci, poput alata za klanje i skidanje kože pa se životinje kolju kuhinjskim noževima bez posebne oštrice i oštrine itd. S druge strane, organizirano klanje kurbana u nekim selima, kada se nekoliko porodica skupi da pripreme kurban na određenom mjestu, uglavnom zbog korištenja usluga jed(i)nog mesara ili stručne osobe, također mogu izgledati prije kao pokolj, a ne čin žrtvovanja koji je ujedno i ibadet. Prijedlog Islamskoj zajednici S tim u vezi, čini se iznimno važnim da se činu klanja kurbana, kako bi se sačuvala svetost ovog ibadeta te ispunili svi sanitarni uvjeti, konačno počne prilaziti s određenim uređenjem cijelog procesa klanja. Pored toga, ovo je važno kako bi već postojao određen sistem kojeg je lakše modificirati prilikom ulaska u Evropsku uniju nego prepustiti Evropskoj uniji da kreira novi ili drukčiji sistem neprilagođen vjerskoj tradiciji muslimana u BiH. Stoga, još uvijek neformalni prijedlog Agencije za halal certificiranje Rijasetu da se ovom procesu priđe krajnje odgovorno je itekako aktuelan. U tom smislu, muslimani u BiH, prema instrukcijama Rijaseta uz dogovor sa stručnim osobama, mogu težiti izgradnji zajedničkih mjesta za žrtvovanje kurbana u svojim džematima i medžlisima. Ova mjesta bi bila slobodna za sve članove Islamske zajednice, na kojima bi se uz sve sanitarne uvjete mogao zaklati kurban na određenom mjestu uz sistem oticanja krvi i odlaganja ostataka na jedno mjesto. Vjernici bi mogli lično žrtvovati kurban ili prisustvovati profesionalnoj pripremi kurbana. Kao što postoje musalle za zajedničko klanjanje, vrijeme je da muslimani uz Islamsku zajednicu razmišljaju o mehillama (el-hedju mehileh), zajedničkom u skladu s islamskim propisima i sanitarnim uvjetima Evropske unije mjestom za žrtvovanje kurbana.

Danas će preko 2 miliona ovogodišnjih hadžija, među kojim se nalazi i 1680 hadžija iz Bosne i Hercegovine, zaogrnuti ihrame i donijeti odluku o obavljanju hadža, čiji je sastavni dio boravak na Arefatu.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović uputio je poruku vjernicima povodom predstojećeg Kurban-bajrama.

U Mekku je doputavala i posljednja grupa bh. hadžija, čime je kompletiran dolazak svih 1680 hadžija u kolijevku islama. Među ovogodišnjim hadžijama je i četveročlana porodica Karaman, porijeklom iz Višegrada, a trenutno nastanjena u Sarajevu. To je najbrojnija porodica ove godine na hadžu, a dedo Nesib je među najstarijim hadžijama iz Bosne i Hercegovine. U Mekki boravi u pratnji snahe Subhe, unuka Almira i njegove supruge Azre. Pored toga, Karamani su angažovali i bedela za Nesibovu suprugu.

U živopisnom selu Bjelogorci nadomak Rogatice živi Nedžad Herceglija s porodicom. U ove ljetne dane u njegovom je domaćinstvu mnogo posla. Koševina, briga oko stoke, sazrijeva voće. Prije jedanaest godina vratio se sa suprugom i djecom na djedovinu. Devastirana kuća, urušene pomoćne zgrade na imanju. Od nečega se moralo početi. Odrastao je kao dijete zemljoradnika. Otac rahmetli se bavio stočarstvom, a kao porodično gazdinstvo imali su osiguran plasman uzgojene stoke. Porodica Herceglija je na početku agresije protjerana, uspjeli su  se izvući iz obruča stradanja Bošnjaka u Rogatici. Po prestanku rata nije bilo mnogo izgleda da se osigura pristojan život u izbjeglištvu. Ostanak u prihvatnom centru ili podstanarski prostor porodica nije mogla prihvatiti. Započeli su svoju novu borbu. Da ponovo izgrade dom, povrate dostojanstvo i pokažu da mogu uspjeti. Odrastajaći u Bjelogorcima, Nedžad je uz babu rahmetli upijao sve što je potrebno da se zna o poljoprivredi i uzgoju stoke. Zato mu se činila prirodnom odluka da se nakon povratka na  imanje posveti stočarstvu. Međutim, imao je velikih poteškoća s plasmanom mesa, prodajom i naplaćivanjem. Znalo se dogoditi, priča Nedžad, da skoro po mjesec dana čeka na isplatu. Kašnjenje isplata, naravno, ugrožavalo je sve druge projekte, održavanje domaćinstva, školovanje djece. Od kako je postao kooperant i učesnik u akciji „Kurbani“, Nedžad je spokojniji. Preko cijele godine u kontaktu je s odgovornima. Od njega kurbane kupuje medresa Osman ef. Redžović. Tako će biti i ove godine, a pred Kurban-bajram u posjeti porodici Herceglija uvjerili smo se kako se kurbani brižljivo čuvaju i paze. „Imamo bolji otkup, imamo moral za rad za dalji opstanak. Moja djeca isto tako. Kažu: 'Babo, evo sada imamo perspektivu, bolji otkup, novac na vrijeme'. Sve ide na bolje. Islamska zajednica nam pomaže“, ističe Nedžad. Na žalost, prije dvije godine Nedžad je doživio veliki gubitak. Ljudsko zlo i mržnja nemaju granica. Bila su ljetna doba i Nedžad je na jednu njivu u svome posjedu izveo krave preko noći, da budu na otvrenom, da imaju bolji zrak, da nisu u štali. U štali je samo ostala jedna krava koja je bila steona. Preko noći na tu njivu je donesena urea, pomiješana sa sijenom i soli, krave su to pojele i otrovale se. Od posljedica tri krave su uginule. Nesreća se uvećala kada su uginule još 72 ovce. Nedžad je uginule i oboljele ovce nosio u Sarajevo i Banju Luku na analizu. Veterinari u Rogatici nisu znali šta je uzrok ugibanja ovaca. Osoba koja je to učinila priznala je krivicu, ali Nedžad nikada nije dobio nikavu nadoknadu za štetu koju je pretrpio. Netrpeljivost ljudi koji žive blizu njegovog imanja je takva da su ga često uznemiravali i prljali izvor s kojeg je doveo vodu u domaćinstvo. Nisu prezali ni od toga da mu uoči Kurban-bajrama zatvore vodu, zatrpaju cijevi, tako da su bili prinuđeni cisternama dovoziti vodu kako bi mogli sve poslove za Kurban-bajaram obaviti. Prva koja je vidjela uginule životinje bila je Nedžadova starija kćerka, koja se još nije oporavila od tog strašnog prizora i izbjegava otići do njive gdje su nesretne životinje otrovane. Porodica se ipak nije predala, dobri ljudi su pomogli. Po saznanju, za njihove teškoće javili su brojni prijatelji i pomogli da se stočni fond oporavi. Nedžad se i pored tako teških okolnosti s porodicom bori. Vrijedno rade i svako ima svoj zadatak. U vrijeme kada smo ih posjetili, sin Nedžib bio je na ispaši sa stadom ovaca, a od nedavno uzgajaju i koze. Posebnu radost porodici donosi kćerka Almina koja je odlična učenica. Almina s malim brojem bošnjačke djece pohađa osnovnu školu u Rogatici, postiže sjajne uspjehe u učenju, a od septembra će u sedmi razred. Porodici Herceglija nije teško raditi. Na 103 duluma svoga imanja imaju potencijal da se uspješno bave stočarstvom. Formirali su i solidan fond mehanizacije, koje su, kroz djelimično lično ulaganje, dobili od Federalnog ministrstva za raseljena lica i izbjeglice. Oni koji svoj kurban odluče nabaviti posredstvom Islamske zajednice u BiH, direktno pomažu našim ljudima kojima je otkup kurbana od presudnog značaja za opstanak na svojim imanjima. Oslonac na kojem će graditi bolji život svojih porodica. Mi smo se u to uvjerili kod vrijednog domaćina Nedžada Herceglije i njegove porodice iz sela Bjelogorci nadomak Rogatice, a širom Bosne i Hercegovine kooperanti akcije „Kurbani“ to mogu i potvrditi. Alma Hadžić

U izdanju renomirane izdavačke kuće HECE YAYINLARI iz Ankare izišao je turski prijevod romana “Boje višnje“ Enesa Karića. Roman su na turski prevele Mirela Crnovršanin-Kurtali i Sanela Crnovršanin, urednica i redaktorica prijevoda je Azemina Brkan Baymak, a predgovor je napisala prof. dr Kerima Filan. O ovom romanu Enesa Karića su, između ostalih, recenzije napisali prof. dr Enes Duraković, Miljenko Jergović, prof. dr Iva Beljan Kovačić i Mirsad Maglajac. Enes Duraković: “Nakon zapaženih romana Pjesme divljih ptica, Jevrejsko groblje i Slučajno čovjek pred nama je, evo, četvrti roman Enesa Karića. Za razliku od prethodna tri, roman Boje višnje na prvoj je razini razumijevanja roman o odrastanju, intimna ispovijest što je evokativno ispisuje ličnost opsjednuta nastojanjem da se egzistencijalna drama odrastanja u mučnom vremenu i surovom prostoru zaturenog biljansko-višnjevskog zavičaja i zatvorenog ruralno-patrijarhalnog svijeta, zabilježi veristički dokumentarno, s mnoštvom naturalistički zornih slika što su se poput dubokih ožiljaka urezale u sjećanju djeteta.“ Miljenko Jergović: “Boje višnje” kronika je tog vlašićkog sela [Višnjeva], u vremenu od 1963. do 1973, pisana u trećem licu, iz prikrivene perspektive djeteta, dječaka, đaka, od njegove pete do petnaeste godine. Karić svoja sjećanja uobličava bez naknadne pameti i iskustva, bez gradskog i intelektualnog odmaka, pripovijedajući kako se nešto dogodilo, jezikom u kojem se dogodilo. Hrabar je to i rizičan postupak, pri kojemu se pisac može pouzdati isključivo u svoj književni i jezični dar, jer druge ispomoći neće i ne može biti.“ Iva Beljan Kovačić: “Kao jedan od najvažnijih elemenata romana funkcionira i sjajna jezična stilizacija, oživljavanje lokalnog idioma povezanog s očištem subjekta priče, kao i humor koji, ujedinjen s mirnim kroničarskim ritmom pripovijedanja, daje osnovni ton ispričanom, koji obilježava suosjećanje i poštovanje prema ljudskoj muci. Kombinirajući tradicionalne i suvremene teme i tehnike te se kreativno odnoseći prema kulturnoj tradiciji, Enes Karić potvrđuje se kao vrlo autentičan pripovjedač, a Boje višnje kao njegovo (dosad) možda i najbolje pripovjedno ostvarenje.“ Mirsad Maglajac: “U odnosu na druge naše pisce, koji su jednako empatično zalazili u začudni svijet ruralne Bosne i iz njega crpjeli svoju književnu inspiraciju, primjerice Čolaković i Andrić, Kikić, Kulenović i Sušić, Enes Karić ovim romanom čini značajan iskorak: u svom vidnom nastojanju da ga utemelji na faktima i nadgrađuje dokumentarnim i autobiografskim elementima, on je daleko bliži književnom naturalizmu i modernizmu nego realizmu, dok njegovo pripovijedanje istovremeno krase i humor i samoironija, a mjestimice i groteska renesansne snage jednog Françoisa Rabelaisa (Fransoa Rable).“ Napominjemo da je tokom svoga višedecenijskog djelovanja izdavačka kuća HECE YAYINLARI objavila veliki broj djela i književnih djela od autora i pisaca kao što su: Amos Oz, Andre Marloux, Annemarie Schimmel, Conor Fitzgerald, Dagmar Danko, Fjodor Mihailovič Dostojevski, Edward W. Said, Ercan Yildirim, Ezra Pound, Graham Greene, Halef Nas, Hamid Inayet, Ihab Hassan, Jaroslava Blazkova, Martin Lings, Mehmet Akif Ersoy, Muhammed Ikbal, Orhan Sanikaya, Siniša Malešević, Soren Kierkegaard, Thomas Mann i deseci drugih zapadnih, evropskih i bliskoistočnih autora i pisaca. “Boje višnje“ (VİŞNE RENKLERİ) je treće Karićevo književno djelo koje je objavljeno na turskom. Karićev roman “Pjesme divljih ptica“ (Yaban kuşların şarkıları) objavljen je na turskom 2016. u prijevodu Azemine Brkan Baymak (također u izdanju Hece Yayinlari), a njegov putopis na hadž “Crni tulipan“ (Dönüş Bir Hac Yolculuğu) objavljen je u Istanbulu 2017., u prijevodu Mirele Crnovršanin-Kurtali i Sanele Crnovršanin, u izdavačkoj kući Erdem yayinlari.  (...)

U izdanju renomirane izdavačke kuće HECE YAYINLARI iz Ankare izišao je turski prijevod romana  “Boje višnje“  Enesa Karića. Roman su na turski prevele Mirela Crnovršanin-Kurtali  i  Sanela Crnovršanin, urednica i redaktorica prijevoda je Azemina Brkan Baymak, a predgovor je napisala prof. dr Kerima Filan.  

Kurban, pojam koji dolazi od arapske riječi "karibun", znači bliskost. Kurban bi se, u tom smislu, mogao definisati i kao žrtva koja približava Bogu. Propisi o kurbanu utemeljeni su na Kur'anu i Sunnetu i klanje kurbana je vadžib za svaku muslimansku porodicu koja je to u mogućnosti, odnosno čija je imovina tolika da može podmiriti njihove svakodnevne porodične potrebe. Kurban je naređen Kur'anom, tačnije u suri Kewser, u kojoj se kaže: "Pa klanjaj se Gospodaru svome i kurban kolji". Kada je riječ o samim propisima o kurbanu, ono na šta se mora obratiti pažnja jeste starost životinje namijenjene za kurban (ovca da bude stara blizu godinu, koza da je napunila godinu, krava da je napunila dvije). Drugi propis je da životinja koja se kolje kao kurban bude potpuno zdrava i bez ikakvih fizičkih mahana. Treći je vrijeme klanja kurbana, koje nastupa ujutro poslije klanjanja bajram-namaza, u skladu sa riječima Božijeg Poslanika: "Onaj ko je (kurban) zaklao prije bajram-namaza, neka ga ponovo zakolje". Četvrti propis je da se kurban zakolje po šerijatskim propisima. Ono što je pohvalno, a istovremeno i praksa muslimana u BiH, jeste da se kurbansko meso podjeli na tri dijela, gdje se jedan dio ostavlja za potrebe ukućana, drugi dio dijeli kao sadaka siromasima, a treći dio prijateljima i komšijama. Poželjno je da svaka osoba lično zakolje svoj kurban, no s obzirom na to da danas, posebno u urbanim sredinama, nema uvjeta da vjernik sam zakolje kurban, u bh. gradovima se to već godinama obavlja kroz organizovano klanje kurbana. Islamski pravnici se slažu da se klanje kurbana može povjeriti drugoj osobi i da je tako zaklan kurban u potpunosti ispravan. Projekat koji osnažuje bh. društvo Islamska zajednica u BiH institucija je koja ima višedecenijsku praksu organizacije klanja kurbana za potrebe obrazovnih ustanova i u humanitarne svrhe. I ove godine IZ je organizovala akciju "Kurbani 2019", a ove godine nazvali su je "akcijom kojom se osnažuje bh. društvo”. Bilal Memišević, šef Odjela za ekonomske poslove pri Rijasetu Islamske zajednice u BiH, u razgovoru s novinarom AA ističe kako "Kurbani 2019" nije bez razloga nazvana tako. To, prema njegovim riječima, potvrđuje i činjenica da je u prošloj godini u organizaciji IZ u BiH žrtvovano više od 23.000 kurbana, što je blizu 100 tona mesa. Najmanje 72 pravna lica su korisnici tog kurbanskog mesa. -Mi nismo slučajno kazali da se ovim projektom jača bh. društvo. Kurbani o kojima govorimo su domaći proizvod, kupljeni od domaćih uzgajivača i to mahom od povratnika u RS koji žive od tog posla. To je poenta ovog projekta - poručio je Memišević. Govoreći i o distribuciji mesa koje bude osigurano u okviru ove akcije, Memišević kaže kako se uspijevaju pokriti sve potrebe odgojno-obrazovnih ustanova čiji je osnivač IZ, odnosno internati medresa i Fakulteta političkih nauka (FIN), ali isto tako i potrebe koje imaju brojne javne ustanove, bolnice, studentski domovi, centri za stara i iznemogla lica, obdaništa, centri za odvikavanje, kao i mnoga druga pravna i fizička lica u stanju socijalne potrebe. -Mi u srednjem Podrinju, koje obuhvata Srebrenicu, Zvornik, Bratunac i Vlasnicu, otkupimo oko 2.000 kurbana, a niti jedan kilogram mesa ne iznesemo iz te regije. Više od hiljadu kurbana se kupi na području Goražda, koje žrtvujemo u klaonici u Goraždu i kompletno meso se podijeli na tom prostoru - objasnio je Memišević. S obzirom na to da se Kurban-bajram već neko vrijeme obilježava u ljetnom periodu, kada je izazovno i teško raditi sa živim mesom zbog brzog kvarenja, Memišević pojašnjava kako je IZ pokrenula jedan novi proces gdje se u ovom periodu najveći dio kurbanskog mesa upućuje u preradu mesnim industrijama, koje imaju halal certifikat, te se kurbansko meso kroz njihove proizvode tokom cijele godine, putem Ureda za društvenu brigu Rijaseta, stavlja na raspolaganje ustanovama i fizičkim licima u stanju socijalne potrebe širom BiH. Cijena kurbana u Islamskoj zajednici iznosi 350 KM, a to je cijena koja je fiksna posljednjih 15 godina. Memišević pojašnjava kako je akcija "Kurbani 2019" projekat koji u IZ ima veliku infrastrukturu, projekat u koji su uključeni svi imami, a prošle godine je bilo čak 248 kooperanata, od kojih su otkupljeni kurbani. Adekvatno zbrinjavane kurbanske kožice Islamska zajednica, kako je naveo Memišević, prema kurbanu ima vrlo ozbiljan pristup te se, prije svega, prema njemu odnosi kao prema emanetu koji joj je dat na povjerenje. -Kada govorimo o šerijatskim standardima i propisima, iza onoga što mi radimo, stoje najveći mogući autoriteti, Vijeće muftija na čelu se reisu-l-ulemom, koji su relevantni i adekvatni tumači šerijatskih propisa - istakao je Memišević, podsjećajući da je Vijeće muftija prošle godine izdalo fetvu o obaveznom dijagnostičkom ispitivanju životinje (koja je namijenjena za kurban) na zaraznu bolest brucelozu, s obzirom na to da jedan od uvjeta ispravnosti kurbana jeste da životinja koja se žrtvuje bude zdrava. Memišević je na kraju ukazao i na vrlo bitan segment kod klanja kurbana, a to je adekvatno zbrinjavanje kurbanske kožice. Podsjetio je i na hadis u kome se kaže da je "kurban zbrinut tek onda kada se zbrine i posljednja kurbanska dlaka". -Ono što želimo zamoliti članove Islamske zajednice, sve vjernike u BiH koji kurban doživljavaju kao obavezu. Ako žele da upotpune svoju obavezu, to će učiniti na način da, nakon što su žrtvovali 200, 300, 500 ili 1.000 konvertibilnih maraka za svoj kurban, da žrtvuju i dvije tri marke za 2-3 kilograma soli, da kurbansku kožicu svog kurbana obavezno rasole (s unutrašje strane), i onda je dostave na mjesta koja su za to određena u organizaciji IZ. Kurbansku kožicu nipošto i ni pod kakvim uslovima ne stavljati u najlonsku kesu. Dakle, donijeti je u gajbi ili papirnoj vreći - zaključio je Memišević.

"Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja s njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!“

U Fazlagića Kuli, gdje je lijepa riječ svakoga dočekivala stoljećima, gdje je minaret džamije potvrda bošnjačkog identiteta, ne zaboravljaju se oni koji su za vrijednosti slobode dali najvrjednije što su imali – svoje živote. Gačani su se okupili 3. 8. 2019. godine na godišnjicu izgradnje šehidskog spomen- obilježja, te ponovnog uzdizanja džamije u Fazlagića Kuli.Naše džamije dijelie su sudbinu ljudi na ovim prostorima. Uprkos brojnim opstrukcijama, proces povratka i obnove u ovom kraju nije zaustavljen.Zahvaljujući nepresušnoj nadi ovdašnjih Bošnjaka, odlučnost da obnove život na spaljenim domovima, jakim patriotskim osjećanjima čak i treće generacije raseljenih Gačana, iz godine u godinu, sve više se osjeća pregalaštvo vrijedno svakog divljena. Na tom putu, uz narod ovoga kraja je i Sadet efendija Bilalić, glavni imam Medžlisa Gacko i Bileća. U svom obraćanju na skupu u Fazlagića je istakao: „Šehidski emanet nas obavezuje, šehidi su iz naših kuća, ne mogu biti zaboravljeni, kao ni ovo mjesto koje su umili svojom krvlju. Ovo je kula sa koje se daleko možemo vidjeti, čuti i pouke uzeti, kula koja nosi našu priču i koja je vrijedna spomena.“Okupljeni u Fazlagića Kuli još jednom su potvrdili svoj povratak u bilo kojem smislu. Prisjećanje na prošlost, kako bi gradili i odlučnije djelovali za bolju budućnost, svoju, našeg društva i zajednice. Naši ljudi vjerni svome kraju vraćaju se ma gdje ih je životna sudbina odvela, međutim, posebno priznanje odajemo našim ljudima koji ovdje danonoćno razvijaju svoj život i stvaraju pristojne uslove života svojim porodicama. Na taj način nose i daju važnu poruku da ovdje u ovom našem kraju ima života. Da je taj život moguć i da borba za ove krajeve i odbranu države nije bila uzaludna.To svjedoče ljudi koji su ovdje i koji razvijaju sve oblike društvenog, kulturnog, vjerskog i političkog života. Mi smo ponosni na ono što radi Sadet efendija Bilalić u Gacku, Bileći, na području općine Ravno, na Ivanjici nadomak Dubrovnika. „To otvara nadu i perspektivu. To nam govori da trebamo istrajavati, a za istrajnost nam treba zajedništvo“, kazao je u svome obraćanju, mr. Salem ef. Dedović, muftija mostarski.Svoju postojanost i odanost ovome kraju potvrdili su Gačani ujedinjeni u namjeri da obnove svoje džamije i izgrade šehidsko spomen-obilježje u čast najboljima među njima.Znali su i po nekoliko puta za kratko vrijeme obnavljati svoje džamije, kao što je slučaj sa džamijom u Ključu i sa džamijom u Fazlagića Kuli, koja je zapaljena 8. decembra 2008. godine uoči Kurban- bajrama. „Budite ponosni što ste iz ovog dijela Bosne i Hercegovine. Ovo je jedan od branika naše domovine. Zajedno moramo učiniti da ljudi u ovim dijelovima naše domovine žive bolje, jer su oni graničari, jer su oni čuvari naše domovine, jer samo ako oni budu zadovoljni ovdje i na drugim mjestima imat ćemo sigurnu našu domovinu BiH“, poručio je Ramiz Salkić, potpredsjednik bosanskohercegovačkog entiteta RS. Član Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, je u svome obraćanju kazao da se odazvao na poziv Sadet ef. Bilalića , zahvalio je prijteljima iz turske razvojne agencije TIKA, koji su pomogli da se zapaljena džamija u Fazlagića Kuli obnovi. On je podsjetio da je svrha okupljanja sjećanje na 182 ubijena bošnjaka Gacka, koji su nastojali odbraniti svoje domove, ali i 400 Gačana koji su svoje živote dali na linijama odbrane širom BiH. „Povratnici u svim dijelovima BiH su najbolji borci za reintergaciju države BiH. Uvijek ću se odazvati na svaki poziv povratnika, jer zastupam politiku , a i ličnih sam ubjeđenja da je jedini put ove zemlje njena unutrašnja reintegracija, a onda integracija u EU i NATO savez. BiH možemo reintegrirati u interesu svih naroda koji žive u ovoj zemlji na način da ćemo jačati institucije države BiH, a na njihovo funkcioniranje utičemo svi mi. Svi narodi i svi građani koji u njoj žive“, kazao je Džaferović. Naši ljudi su odavnina, kroz generacije bili oni koji dobro čine i to dobro oko sebe prenose. Oni su vakufili svoja dobra zarad zajednice i naroda kojem pripadaju. U povodu uvakufljenja imovine rahmetli Avde Ćampare, muftija mostarski Salem ef. Dedović uručio je vakufnamu sinu rahmetli Avde, Aljoši Čampari za kuću koju su, kao porodica, uvakufili. Uručeno je prizanje i Sadet ef. Bilaliću za rad i peglaštvo. Okupljenim Gačanima koji žive širom BiH, ali i diljem svijeta u rodnom kraju ugođaj su uljepšali svojim nastupom članovi hora MIZ Mostar i solisti Zerina Rahimić i Adnan Pajević, koji je posebne emocije kod prisutnih izazavao izvedbom pjesme „Šargan“.Uz učenje Kur'ana časnog, šehidsku dovu proučio je hafiz Sadik ef. Fazlagić, glavni imam MIZ Trebinje.Generalni sponzor obilježavanja godišnjice bili su: Javno preduzeće BH Pošta, Općina Centar Sarajevo i Ćustović Gerustbau.Do narednog susreta u Fazalagića Kuli Gačani i njihovi prijatelji nastavit će čuvati spomen na najbolje kćeri i sinove naše domovine u ljubavi prema domovini sa svojim dobrim djelima. (BIR)

Bez prethodne medijske najave i popratnih vijesti proteklih dana nepoznati počinitelji su na lokalitetu Merdžan Glave, jednoj od kota na platou Podveležja, gdje su tokom vojnih operacija 1992.god. stradali pripadnici HVO-a podigli krajnje uvredljivo spomen obilježje. Na natpisnim pločama ispisana su imena pripadnika HVO-a, većinom hrvatske nacionalnosti i pet imena poginulih Bošnjaka. Iznad ispisanih imena uklesani su grbovi Herceg Bosne, a umjesto s ljiljanima što je bio službeni grb Države Bosne i Hercegovine, onaj postdejtonski dok je u lijevom uglu na posebnoj ploči otisnut krst, karakteristično vjersko obilježje Katoličanstva. Bešćutna monstruoznost aktera takvih ideja nadvisila je svaku pomisao o navodnom pijetetu prema žrtvama kakvim se žele predstaviti u javnosti, na gnusoban način povrijedila dostojanstvo mrtvih i nanijela nesagledive duhovne boli njihovim porodicama. S početka agresije na Mostar Bošnjaci su, zbog nesnalaženja rukovodstva A R BiH, i mimo svoje volje mobilizirani u jedinice HVO-a. Svoje učešće, koje nije trajalo duže od nekoliko mjeseci, u tim jedinicama razumijevali su kao zajedničku borbu protiv zajedničkog srpsko-crnogorskog agresora, ostajući pri tome vjerni i odani svom identitetu, svojoj vjeri i općim interesima svoga naroda. Čak šta više u to doba čelništva HDZ-a i HVO-a su insistirala da Bošnjaci slobodno ispovijedaju svoju vjeru, lukavo im sugerirali da nose svoja vjerska a ne državna obilježja. Među njima su bili i oni čija su imena, bez saglasnosti porodica utisnuta na novopostavljenoj spomeničkoj ploči. Neke od njih i potpisnik ovih redova s kojima je u bližem srodstvu, poznavao je od ranog djetinjstva tako da sa sigurnošću može tvrditi da ni oni ni njihove duše nisu mirni ako se uz njihova imena nalazi krst, vjersko obilježje kojem nisu i ne bi pripadali. Bol je u toliko veća što je HVO njihove porodice brutalno u maju 1993 godine protjerao u istočni dio grada, tako da ova vrsta pomena doživljavaju kao najopakiju vrstu izrugivanja. S druge strane otvara se pitanje uloge i djelovanja brojnih bošnjačkih udruženja proisteklih iz odbrambeno oslobodilačkog rata koja su baš ove godine iz sveg glasa i u skoro svim mjestima samodopadno hvalila sebe i svoj patriotizam. Toliko su te njihove samohvale nabrekle da su unijele razdor nesagledivih posljedica ko je pravi heroj a ko nije, ko je pokretač otpora a ko je pak prvi vidio tenkove. Na sramotu njihovu bivši pripadnici HVO-a im se na ovaj način rugaju. Lucidni neimenovani počinitelji podizanja, još prošle godine porušenog, spomen obilježja na Merdžan Glavi sličnog sadržaja i sličnih poruka, odveć dobro znaju da će upravo samoinicijativno ispisivanje bošnjačkih imena pored krsta izazvati revolt kod svakog normalog čovjeka, i podigli su taj spomenik jer priželjkuju njegovo ponovno rušenje, e da bi još jednom pokazali da su „Bošnjaci“ vandali. Koliko je nama poznato na nivou Kantona ne postoji Odluka koja reguliše ova pitanja. Svakom je ostavljeno na volju da čini kako hoće i čime hoće. Ni tužbe po ovom pitanju ne bi dale nikakve rezultate.

Svaki put kada se dođe u  Kamp-Lintfort, mali gradić na sjevero-zapadu Njemačke, ambijent bošnjačkog džemata sa  džamijom i munarom čini  se tako nestvarnim.

Saopćenje za javnost Vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini povodom pritisaka na rad pravosuđa u slučaju Sultan Sulejmanove džamije u Jajcu

Još se sjećam tog jedinog Bajrama na koji smo otišli zajedno u džamiju. I kako me je čekao ispred ulaznih vrata. Bio sam već momčić i danas na to gledam kao na nekakav ritual: svih ranijih godina bio sam premlad, dijete. Bila je to i poruka okolini: evo ga, sad ga možete smatrati odraslim muškarcem. Možda nije bilo ništa od toga, možda nisam razumijevao ništa od društvene dinamike sela, možda se memorija opet igra sa mnom “držeći zajedno” ono što je inače nespojivo i neodrživo da bih ostao na okupu[1]. Ako je tako, onda je to zato što pamtim kako smo napadnuti kao dio nečega većeg od nas samih, a to nešto je moralo počivati na kakvim-takvim društvenim temeljima, sa vlastitom historijom, ritualima, unutrašnjom strukturom i logikom. Takav napad nije i ne može biti ličan. Da, lična patologija će doći do izražaja, ali u tretmanu ne postoji razlika između dojučerašnjih komšija i potpunih stranaca. Oduzimanje ljudskosti U priznanju Dragana Obrenovića, načelnika štaba Zvorničke brigade, u julu 1995. godine – pretpostavljam da se u takvim situacijama svaki zatvorenik sjeti svih iskupljujućih djela, svih izgovorenih i iskupljujućih riječi – navodi se epizoda iz augusta 1995. godine: „General Krstić došao je u Zvornik i tražio je da ga odvedem na teren vojnicima koji su učestvovali u najžešćim bitkama. Odlučio sam da ga odvedem do desnog boka 7. bataljona gdje su ljudi držali položaje u rovovima. Stajao sam sa generalom Krstićem pored rova gdje je jedan vojnik slušao mali tranzistorski radio. Na programu koji je emitovala Radio Tuzla, jedan od preživjelih sa strijeljanja je govorio o tome šta mu se desilo. Stajali smo tu oko dva minuta i slušali preživjelog, a zatim je general Krstić naredio da se ugasi radio i rekao da ne treba da slušamo neprijateljski radio. Pitao me je da li sam izdao naredbu da se ne sluša neprijateljski radio i ja sam mu rekao da nisam. Na putu nazad razmišljao sam o priči ovog preživjelog na radiju i to me je navelo da pitam generala Krstića zašto su se desila ta ubistva. Rekao sam da znamo da su ljudi koji su pobijeni bili obični ljudi i pitao sam ga zašto su morali biti pobijeni. Rekao sam mu da bi, čak i da je toliko pilića pobijeno, morao za to postojati neki razlog. Iskorijenjivanje ‘turskog’Stav da su Ratko Mladić i njegovi oficiri navodno „ukaljali“ sjajnu srpsku vojnu tradiciju je - mit. Štaviše, njihov odnos prema civilnom muslimanskom stanovništvu tokom devedesetih godina prošlog vijeka dolazi iz glavnog toka srpske tradicije ratovanja: od Prvog srpskog ustanka, Balkanskih ratova preko Drugog svjetskog rata do ratova devedesetih. General Krstić me pitao gdje sam ja bio. Rekao sam mu da sam bio na terenu na Snagovu kao što mi je naređeno. Krstić me prekinuo i rekao mi da o tome više nema priče.”[2] Dehumanizacija je ireverzibilan proces. Oni koji su to jednom prestali biti, teško, ako ikad, ponovo mogu postati ljudi. Na jednom, fundamentalnom nivou, dehumanizacija je dvostran proces. Poricanje tuđe ljudskosti je moguće samo po cijenu gubitka vlastite, duhovnog osiromašenja i gubitka najvažnije stvari koju jedan narod može steći: obostrano korisnih veza sa drugim sličnim grupama. Dehumanizacija je, nažalost, proces koji radi i među žrtvama. Vrlo teško se, naime, suočiti sa individualnom ljudskošću jednog, još manje svih svojih sunarodnika. Svoju krhkost krijemo iza brojeva. Ukradeni život u sto riječi Negdje pred kraj 2004. godine dobio sam poziv da se priključim radu na Memorijalnoj sobi Memorijalnog centra u Potočarima. Ideja je bila da odem u Tuzlu, u zgradu u kojoj se nalaze predmeti pronađeni u srebreničkim masovnim grobnicama, izaberem predmete koji najbolje govore priču, identifikujem njihove vlasnike i u razgovoru sa njihovim obiteljima pokušam da ispričam njihove živote. U sto riječi. Sto riječi na bosanskom, sto riječi na engleskom. Radio sam skoro cijelu zimu. Nikad ni u šta se nisam unio toliko kao u tih 26 pričica, 26 sličice ljudskih života. Od njih 26, izabrane su 22 za stalnu postavku u Memorijalnom centru; 22 priče koje najrječitije govore o našem zajedničkom iskustvu opsade, onome što joj je prethodilo, iskustvu pada. Shvatio sam da je pamćenje zajedničke katastrofe moguće samo ako ponovo humaniziramo svakog pojedinačnog čovjeka, svakog muškarca i svaku ženu, koje smo izgubili. Samo tako je, naime, moguće doći do zaključka o veličini zajedničkog gubitka: on se mjeri izgubljenim potencijalom, onim što smo mogli biti da tog gubitka nije bilo. O svakom budućem pokolju se sudi na osnovu posljednjeg. Ali, jedno je – u logističkom, ideološkom i političkom smislu – uništiti brojnu evropsku manjinu, raštrkanu u nekoliko nezavisnih i suverenih država, na jednoj strani, a potpuno drugo jugoslovensku manjinu, grupu čije je postojanje samo po sebi historijska fusnota, devijacija od glavnog toka historija i kuriozitet. Dvije su stvari, međutim, manje-više iste: količina resursa koja je tome posvećena u relativnim okvirima, te proces društvene konstrukcije žrtve. Ubijanje - u vrhu liste prioriteta Obrenović, ponovo, u priznanju navodi kako se 15. jula 1995. godine, uplašio da bi se kolona preživjelih koja se od Srebrenice probijala prema Tuzli mogla okrenuti u pravcu Zvornika, koji je bio skoro nebranjen: dio vojnika učestvovao je u napadu na Žepu, a drugi zauzet ubijanjem. I da vojnika za ono što se moglo smatrati legitimnim vojnim aktivnostima nije bilo zato što je ubijanje bilo više na ljestvici prioriteta njegovih nadređenih: „Otišli smo direktno u komandu 4. bataljona na Baljkovici i stigli smo oko 14:00 sati. Vidio sam tamo Ristića i članove njegovog štaba na isturenom komandnom mjestu uključujući veziste i pozadince. Vidio sam da je parkirana i “Praga”. Premjestio sam grupu od oko 60 ljudi koje sam prethodno poslao u 4. bataljon i razmjestio ih na položaj na brdu iznad isturenog komandnog mjesta. Sa Ristićem sa razgovarao o vojnim stvarima i oko sat do sat i po kasnije podsjetio sam ga na naš razgovor o zarobljenicima iz Srebrenice koji smo vodili 14. jula. Ranije sam od njega tražio da jedan vod dođe u pojačanje linije i on mi je rekao da nema ljudi, a u Orahovac ih je ipak poslao.“ U Orahovcu je 14. jula ubijeno između hiljadu i dvije hiljade ljudi[3], dok je Obrenović strahovao za slučaju da se kolona – čiji je dio bio naoružan – umjesto prema Tuzli usmjeri prema navodno nebranjenom Zvorniku. Ubijanje je bilo važnije. Za Genocid nad Bošnjacima – bratska logistička podrška iz Srbije Samo organizacija deportacije i prijevoza zarobljenika zahtijevala je mobilizaciju svih prijevoznih sredstava na raspolaganju: „Popodne 12. jula u Potočare je stigao velik broj autobusa i drugih vozila. Autobusi su stizali sa cijelog tog područja, pa i iz Srbije. Ministarstvo odbrane RS naredilo je da se svi raspoloživi autobusi i minibusi koji pripadaju VRS-u stave na raspolaganje komandi Drinskog korpusa. U Dnevnom borbenom izvještaju Bratunačke brigade navodi se da je tog dana izvršen transport bosanskih Muslimana iz Potočara: dva autobusa koja je mobilisala Bratunačka brigada koristila su se u Potočarima za transport bosanskih Muslimana iz srebreničke enklave. Osim toga, razne jedinice VRS-a i civilne vlasti mobilisale su civilna vozila.“[4] Autobusi su bili iz transportnih preduzeća: “Raketa” iz Titovog Užica, “Lasta” iz Beograda, “7. juli” iz Šapca i “Strela” iz Valjeva. Lista naređenja izdatih od različitih nivoa civilne i vojne vlasti, navedena u fusnoti ovog pasusa iz presude Vidoju Blagojeviću, komandantu Bratunačke brigade, pruža otriježnjujući uvid u uložene napore i resurse: naređenje Ministarstva odbrane Republike Srpske/Sekretarijat Zvornik, 12. juli 1995., u skladu sa zahtjevom Glavnog štaba za mobilizaciju najmanje 30 autobusa i vozača iz opština Zvornik, Višegrad, Vlasenica, Milići i Bratunac: prema naređenju, vozači su se s autobusima najkasnije do 12. jula 1995. u 14:30 sati trebali javiti na stadion u Bratuncu; naređenje generala Živanovića iz Drinskog korpusa koje je Bratunačka brigada primila 12. jula 1995. u 08:35 sati, u vezi s “obezbeđenjem autobusa za evakuaciju iz enklave Srebrenica”; naređenje Drinskog korpusa u kojem se citira naređenje Glavnog štaba da treba obezbijediti 50 autobusa i gorivo za evakuaciju bosanskih Muslimana iz enklave Srebrenica; zahtjevi Ministarstva odbrane Sekretarijatu odbrane u Bijeljini za mobilizaciju najmanje 20 autobusa iz Pala, Sokoca, Rogatice i Han Pijeska koji treba da se 12. jula 1995. jave u Bratunac; spisak preduzeća, registarskih tablica i raspodjele goriva, 12. juli, koji je pronađen u Bratunačkoj brigadi: brigada je imala dva mobilisana autobusa koja su korišćena za prijevoz, dva kamiona marke TAM, dva kombija za dostavu, tzv. “tamića”, i traktore za prijevoz opreme i hrane. Kad postojeća dva autobusa nisu bila dovoljna za prijevoz vojnika Bratunačke brigade, privremeno su konfiskovani dodatni autobusi transportnog preduzeća “Vihor”.[5] Iskorijenjivanje ‘turskog’ Dnevni borbeni izvještaj Bratunačke brigade za 12. juli 1995. godine kaže: “U toku je prevoženje turskog stanovništva (muslimanskih izbeglica) iz reona s. Potočari prema Kladnju. Ogroman broj (10.000) izbeglica očekuje prevoz iz s. Potočari prema Kladnju.” Malo je dokumenata kao što je ovaj u kojima se na ovaj način u interakciji susreću društvena konstrukcija žrtve i logistički napori potrebni za provođenje genocidne namjere u djelo. Blagojević, koji je izvještaj potpisao, o civilnom stanovništvu u Potočarima govori kao „turskom“, iznoseći istovremeno hladno i suhoparno ocjenu stanja i slijedeće korake za njihovu neometanu deportaciju, odnosno iskorijenjivanje. Rekonceptualizacija identiteta se odnosi na proces u kojem su žrtve konstruirane kao: a) “strane (tuđe) političkoj zajednici; ” b) “gotovo nadljudski moćan neprijatelj čiji nastavak egzistencije prijeti samom opstanku političke zajednice;” i paradoksalno c) kao niža vrsta ili neka vrsta koja uopće ne pripada ljudskoj vrsti[6]. Rekonceptualizacija je provijavala kroz sve segmente srpske proto-države u Bosni i Hercegovini. Slijedeći pasus iz presude Radovanu Karadžiću ilustruje sva tri „okidača“ rekonceptualizacije: „U januaru 1993., drugi poslanici, naprimjer Vlado Kovačević, govorili su u Skupštini bosanskih Srba o prijetnji s kojom se suočava srpski narod, opisujući islamsku i katoličku prijetnju kao ‘dvoglavu aždaju’ koja želi da uništi srpski narod i da Evropa želi da ih zatvori ‘u tamni vilajet islama’. Krajišnik je zahvalio Kovačeviću na govoru i pohvalio ga riječima: ‘Moram konstatovati da ste najbolji kad imamo protivnika’. Krajišnik je dalje rekao da bosanski Muslimani nisu nacija, ni narod i pozvao je Skupštinu bosanskih Srba da zauzme stav da su Muslimani grupa nevjernika, sekta, ‘komunistička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije’. Krajišnik je takođe rekao: ‘Hoćemo li onda sada da rasrbimo muslimane za sva vremena?’.“ Zaključak je jednoglasno prihvaćen. [7] Ljubiša Beara, načelnik Službe bezbjednosti Glavnog štaba VRS i dirigent genocidne operacije u Srebrenici, u dokumentu od 18. jula 1995. godine, govori o balijskoj enklavi Žepi. Obavještavajući Vrhovni vojni sud i Vojno tužilaštvo smješteno u Bijeljini da su formirani specijalni timovi koji će isljeđivati pripadnike Armije Republike BiH (ARBiH) zatočene u zatvoru u Foči[8], kaže: “U KPD Srbinje će biti prikupljeni svi zarobljenici bivše balijske enklave Žepa (pripadnici 285. lpbr. tzv. A BiH). Od organa bezbjednosti VRS i MUP RS je formiran istražno-operativni tim koji će saslušavati zarobljene balije sa ciljem stvaranja krivično-pravne dokumentacije, kojim se dokumentuju krivična djela protiv međunarodnog prava i čovječnosti, a da bi na osnovi te dokumentacije mogli potraživati bivše pripadnike jedinice iz Žepe koji se sada nalaze u Republici Srbiji.”[9] Izjava Ratka Mladića u centru Srebrenice 11. jula da je „napokon, došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“, nije bila nikakav „grandstanding“. To je bila politika. I nije nimalo specifična i jedinstvena za juli 1995. godine, kada se to moglo pripisati brutalizaciji trogodišnjeg pokolja. U decembru 1992. godine, nakon što u Zvorniku nije bilo više muslimana, Drinski korpus – koji će tri godine kasnije odigrati ključnu ulogu u genocidnim operacijama u Srebrenici – izvještava da: “Dolaskom paravojne organizacije u opštinu Zvornik, tačnije, dolaskom Arkana i njegovih ljudi, teritorija je oslobođena od Turaka. Turci su sačinjavali 60% populacije opštine, sada je opština očišćena i naseljena etnički čistim srpskim stanovništvom“.[10] Stav da su Ratko Mladić i njegovi oficiri navodno „ukaljali“ sjajnu srpsku vojnu tradiciju je - mit. Štaviše, njihov odnos prema civilnom muslimanskom stanovništvu tokom devedesetih godina prošlog vijeka dolazi iz glavnog toka srpske tradicije ratovanja: od Prvog srpskog ustanke, Balkanskih ratova preko Drugog svjetskog rata do ratova devedesetih. Sjajni srpski (i crnogorski) oficiri u jugoslovenskim partizanima nisu prije svega sebe smatrali srpskim oficirima i nisu uzore i model ponašanja tražili u srpskim osvajačkim i „čistačkim“ poduhvatima, te nisu dio te historije. O korijenima te vojne tradicije piše srbijanski historičar Vladimir Petrović da se temelji na tome što se državnost Srbije tokom tri četvrtine 19. vijeka „gradila u oštroj opoziciji prema otomanskom političkom i kulturnom nasleđu i u otvorenom neprijateljstvu prema islamskim vernicima. Njihov progon se rutinski opisivao kao očišćenje.“[11] Genocid nad Bošnjacima moguće je, ako je ovo slučaj, razumjeti samo ako se razumije da „ljudi prema objektima, uključujući i druge aktere, djeluju na temelju značenja koja ti objekti imaju za njih“. Ponašanje je uslovljeno „distribucijom znanja“ na kojem se temelji njihova koncepcija sebe i drugih. Kolektivna značenja, navodi Alexander Wendt, čine „strukture koje organizuju naše djelovanje“; akterima su potrebni identiteti – relativno stabilno razumijevanje uloge i očekivanja o samom sebi – da bi učestvovali u takvim, kolektivnim značenjima“. I dok svako od nas ima mnogo identiteta, povezanih sa institucionalnim ulogama, a obavezanost i značaj svakog identiteta varira, svaki je inherentno društvena definicija aktera utemeljena u teorijama koje akteri imaju o sebi i jedan o drugom i koje su temelj strukture društvenog svijeta.[12] I zato biram da vjerujem da je naš prvi zajednički odlazak u džamiju na Bajram nešto značio, tačnije značio još nešto osim toga, odlaska na molitvu. Da je imao još neke implikacije, ne samo za mene i za njega, nego i za zajednicu, da je predstavljao neki društveni obred. Jer, ako nama u tom smislu nije značilo ništa, nekome je sigurno značilo nešto.   [1] Borislav Pekić, “Godine koje su pojeli skakavci“, knjiga 1, BIGZ-Jedinstvo, Beograd, 1988., str. 223 [2] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i ostalih, Izjava o činjenicama kako ih je naveo Dragan Obrenović  (“Tab A” “Aneksa A” “Zajedničkog prijedloga za razmatranje Sporazuma o izjašnjavanju o krivici između Dragana Obrenovića i Tužilaštva”), 20. maj 2003. [3] „Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. godine odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenika koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 – 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako optužba sugeriše da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. Gimnastička sala je bila pretrpana i zagušljiva: stražari bi povremeno zapucali u plafon kako bi smirili uspaničene zarobljenike. Neke zarobljenike su izveli napolje i tamo ubili. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: “Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti”. Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korišćene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Svjedok N, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.“ Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, 2. august 2001. godine, paragrafi 220 i 221, str. 94-95 [4] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, Presuda, 17. januar 2005., paragraf 180, str. 68 [5] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, Presuda, 17. januar 2005., paragraf 180, str. 68 [6] Maureen S. Hiebert, Constructing Genocide and Mass Violence: Society, Crisis, Identity), (New York, Routledge, 2017, str. [7] Pretresno vijeće, Tužilac protiv Radovana Karadžića, Javna redigovana verzija presude, 24. mart 216. godine, paragrafi 250 i 751, str. 1027-1208 [8] Foča je jedan od nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini čije je, da posudim čak i ime „etnički očišćeno“. Većina dokumenata srpske provinijencije nastalih između 1992. i 1995. stoga umjesto Foča koriste naziv Srbinje. [9] Glavni štab Vojske Republike Srpske, Sektor za bezbjednosno-obavještajne poslove, Uprava bezbjednosti, Strogo povjerljivo, Br. 12/46-575/95, 16. avgust 1995. godine [10] Izvještaj Drinskog korpusa, 17. decembar 1992. [11] „Srpski sveštenik i diplomata, prota Mateja Nenadović, jedan od vođa Prvog ustanka, priseća se u memoarima ‘kako se Požarevac preda i očisti od Turaka’. Opisujući početne faze ustanka, i Vuk Karadžić piše: ‘Pošto Srbi zauzmu i očiste Biograd od Turaka godine 1807, premjesti se Sovjet iz Smedereva u Biograd’. Da je čišćenje predstavljalo više od pobedničkog ekscesa, svedoči drugi Karadžićev opis strateških aspekata čišćenja na terenu današnjeg Sandžaka: ‘Kara-Đorđije, očistivši tako onaj kraj od Turaka, i sastavivši Srbiju s Crnom Gorom, ostavi ondje nešto vojske...’. Konstantin Nenadović, Karađorđev biograf, opisuje ulazak svog heroja u Beograd: ‘Kako dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Sovjeta, rečeno bude: da se svi Turci i iz donjeg Grada očiste... I tako do 10 sati pre podne budu iz sve varoši Turci istrebljeni i varoš zauzeta.’ Pisac zaključuje da ‚dođe vreme da se i taj Beli-grad od kuge Azijatske očisti’. Dubina ove eufemističke normalizacije zločina postaje jasnija kada joj se protivstave opisi istih događaja kod kasnijih autora. Stanoje Stanojević, na primer, kratak je i jasan: ‘U to ustanici prirede pokolj među Turcima u Beogradu i Šapcu’”. Petrović, Vladimir. “Etnizacija čišćenja u reči i nedelu: Represija i njena naučna legitimizacija”, Hereticus, 1/2007, str. 15 [12] Wendt, Alexander. „Anarchy is what states make of it: the social construction of power politics”, International Organization, 46/02, mart 1992., str. 396-398

Svečno otvorena manifestacija “Slobodarski dani viteškog grada Bužima 2019.