Genocid nad Bošnjacima - Julske lekcije iz historije
Još se sjećam tog jedinog Bajrama na koji smo otišli zajedno u džamiju. I kako me je čekao ispred ulaznih vrata. Bio sam već momčić i danas na to gledam kao na nekakav ritual: svih ranijih godina bio sam premlad, dijete. Bila je to i poruka okolini: evo ga, sad ga možete smatrati odraslim muškarcem. Možda nije bilo ništa od toga, možda nisam razumijevao ništa od društvene dinamike sela, možda se memorija opet igra sa mnom “držeći zajedno” ono što je inače nespojivo i neodrživo da bih ostao na okupu[1]. Ako je tako, onda je to zato što pamtim kako smo napadnuti kao dio nečega većeg od nas samih, a to nešto je moralo počivati na kakvim-takvim društvenim temeljima, sa vlastitom historijom, ritualima, unutrašnjom strukturom i logikom. Takav napad nije i ne može biti ličan. Da, lična patologija će doći do izražaja, ali u tretmanu ne postoji razlika između dojučerašnjih komšija i potpunih stranaca.
Oduzimanje ljudskosti
U priznanju Dragana Obrenovića, načelnika štaba Zvorničke brigade, u julu 1995. godine – pretpostavljam da se u takvim situacijama svaki zatvorenik sjeti svih iskupljujućih djela, svih izgovorenih i iskupljujućih riječi – navodi se epizoda iz augusta 1995. godine:
„General Krstić došao je u Zvornik i tražio je da ga odvedem na teren vojnicima koji su učestvovali u najžešćim bitkama. Odlučio sam da ga odvedem do desnog boka 7. bataljona gdje su ljudi držali položaje u rovovima. Stajao sam sa generalom Krstićem pored rova gdje je jedan vojnik slušao mali tranzistorski radio. Na programu koji je emitovala Radio Tuzla, jedan od preživjelih sa strijeljanja je govorio o tome šta mu se desilo. Stajali smo tu oko dva minuta i slušali preživjelog, a zatim je general Krstić naredio da se ugasi radio i rekao da ne treba da slušamo neprijateljski radio. Pitao me je da li sam izdao naredbu da se ne sluša neprijateljski radio i ja sam mu rekao da nisam. Na putu nazad razmišljao sam o priči ovog preživjelog na radiju i to me je navelo da pitam generala Krstića zašto su se desila ta ubistva. Rekao sam da znamo da su ljudi koji su pobijeni bili obični ljudi i pitao sam ga zašto su morali biti pobijeni. Rekao sam mu da bi, čak i da je toliko pilića pobijeno, morao za to postojati neki razlog.
Iskorijenjivanje ‘turskog’
Stav da su Ratko Mladić i njegovi oficiri navodno „ukaljali“ sjajnu srpsku vojnu tradiciju je - mit. Štaviše, njihov odnos prema civilnom muslimanskom stanovništvu tokom devedesetih godina prošlog vijeka dolazi iz glavnog toka srpske tradicije ratovanja: od Prvog srpskog ustanka, Balkanskih ratova preko Drugog svjetskog rata do ratova devedesetih.
General Krstić me pitao gdje sam ja bio. Rekao sam mu da sam bio na terenu na Snagovu kao što mi je naređeno. Krstić me prekinuo i rekao mi da o tome više nema priče.”[2]
Dehumanizacija je ireverzibilan proces. Oni koji su to jednom prestali biti, teško, ako ikad, ponovo mogu postati ljudi. Na jednom, fundamentalnom nivou, dehumanizacija je dvostran proces. Poricanje tuđe ljudskosti je moguće samo po cijenu gubitka vlastite, duhovnog osiromašenja i gubitka najvažnije stvari koju jedan narod može steći: obostrano korisnih veza sa drugim sličnim grupama. Dehumanizacija je, nažalost, proces koji radi i među žrtvama. Vrlo teško se, naime, suočiti sa individualnom ljudskošću jednog, još manje svih svojih sunarodnika. Svoju krhkost krijemo iza brojeva.
Ukradeni život u sto riječi
Negdje pred kraj 2004. godine dobio sam poziv da se priključim radu na Memorijalnoj sobi Memorijalnog centra u Potočarima. Ideja je bila da odem u Tuzlu, u zgradu u kojoj se nalaze predmeti pronađeni u srebreničkim masovnim grobnicama, izaberem predmete koji najbolje govore priču, identifikujem njihove vlasnike i u razgovoru sa njihovim obiteljima pokušam da ispričam njihove živote. U sto riječi. Sto riječi na bosanskom, sto riječi na engleskom.
Radio sam skoro cijelu zimu. Nikad ni u šta se nisam unio toliko kao u tih 26 pričica, 26 sličice ljudskih života. Od njih 26, izabrane su 22 za stalnu postavku u Memorijalnom centru; 22 priče koje najrječitije govore o našem zajedničkom iskustvu opsade, onome što joj je prethodilo, iskustvu pada. Shvatio sam da je pamćenje zajedničke katastrofe moguće samo ako ponovo humaniziramo svakog pojedinačnog čovjeka, svakog muškarca i svaku ženu, koje smo izgubili. Samo tako je, naime, moguće doći do zaključka o veličini zajedničkog gubitka: on se mjeri izgubljenim potencijalom, onim što smo mogli biti da tog gubitka nije bilo.
O svakom budućem pokolju se sudi na osnovu posljednjeg. Ali, jedno je – u logističkom, ideološkom i političkom smislu – uništiti brojnu evropsku manjinu, raštrkanu u nekoliko nezavisnih i suverenih država, na jednoj strani, a potpuno drugo jugoslovensku manjinu, grupu čije je postojanje samo po sebi historijska fusnota, devijacija od glavnog toka historija i kuriozitet. Dvije su stvari, međutim, manje-više iste: količina resursa koja je tome posvećena u relativnim okvirima, te proces društvene konstrukcije žrtve.
Ubijanje - u vrhu liste prioriteta
Obrenović, ponovo, u priznanju navodi kako se 15. jula 1995. godine, uplašio da bi se kolona preživjelih koja se od Srebrenice probijala prema Tuzli mogla okrenuti u pravcu Zvornika, koji je bio skoro nebranjen: dio vojnika učestvovao je u napadu na Žepu, a drugi zauzet ubijanjem. I da vojnika za ono što se moglo smatrati legitimnim vojnim aktivnostima nije bilo zato što je ubijanje bilo više na ljestvici prioriteta njegovih nadređenih:
„Otišli smo direktno u komandu 4. bataljona na Baljkovici i stigli smo oko 14:00 sati. Vidio sam tamo Ristića i članove njegovog štaba na isturenom komandnom mjestu uključujući veziste i pozadince. Vidio sam da je parkirana i “Praga”. Premjestio sam grupu od oko 60 ljudi koje sam prethodno poslao u 4. bataljon i razmjestio ih na položaj na brdu iznad isturenog komandnog mjesta. Sa Ristićem sa razgovarao o vojnim stvarima i oko sat do sat i po kasnije podsjetio sam ga na naš razgovor o zarobljenicima iz Srebrenice koji smo vodili 14. jula. Ranije sam od njega tražio da jedan vod dođe u pojačanje linije i on mi je rekao da nema ljudi, a u Orahovac ih je ipak poslao.“
U Orahovcu je 14. jula ubijeno između hiljadu i dvije hiljade ljudi[3], dok je Obrenović strahovao za slučaju da se kolona – čiji je dio bio naoružan – umjesto prema Tuzli usmjeri prema navodno nebranjenom Zvorniku. Ubijanje je bilo važnije.
Za Genocid nad Bošnjacima – bratska logistička podrška iz Srbije
Samo organizacija deportacije i prijevoza zarobljenika zahtijevala je mobilizaciju svih prijevoznih sredstava na raspolaganju:
„Popodne 12. jula u Potočare je stigao velik broj autobusa i drugih vozila. Autobusi su stizali sa cijelog tog područja, pa i iz Srbije. Ministarstvo odbrane RS naredilo je da se svi raspoloživi autobusi i minibusi koji pripadaju VRS-u stave na raspolaganje komandi Drinskog korpusa. U Dnevnom borbenom izvještaju Bratunačke brigade navodi se da je tog dana izvršen transport bosanskih Muslimana iz Potočara: dva autobusa koja je mobilisala Bratunačka brigada koristila su se u Potočarima za transport bosanskih Muslimana iz srebreničke enklave. Osim toga, razne jedinice VRS-a i civilne vlasti mobilisale su civilna vozila.“[4]
Autobusi su bili iz transportnih preduzeća: “Raketa” iz Titovog Užica, “Lasta” iz Beograda, “7. juli” iz Šapca i “Strela” iz Valjeva. Lista naređenja izdatih od različitih nivoa civilne i vojne vlasti, navedena u fusnoti ovog pasusa iz presude Vidoju Blagojeviću, komandantu Bratunačke brigade, pruža otriježnjujući uvid u uložene napore i resurse: naređenje Ministarstva odbrane Republike Srpske/Sekretarijat Zvornik, 12. juli 1995., u skladu sa zahtjevom Glavnog štaba za mobilizaciju najmanje 30 autobusa i vozača iz opština Zvornik, Višegrad, Vlasenica, Milići i Bratunac: prema naređenju, vozači su se s autobusima najkasnije do 12. jula 1995. u 14:30 sati trebali javiti na stadion u Bratuncu; naređenje generala Živanovića iz Drinskog korpusa koje je Bratunačka brigada primila 12. jula 1995. u 08:35 sati, u vezi s “obezbeđenjem autobusa za evakuaciju iz enklave Srebrenica”; naređenje Drinskog korpusa u kojem se citira naređenje Glavnog štaba da treba obezbijediti 50 autobusa i gorivo za evakuaciju bosanskih Muslimana iz enklave Srebrenica; zahtjevi Ministarstva odbrane Sekretarijatu odbrane u Bijeljini za mobilizaciju najmanje 20 autobusa iz Pala, Sokoca, Rogatice i Han Pijeska koji treba da se 12. jula 1995. jave u Bratunac; spisak preduzeća, registarskih tablica i raspodjele goriva, 12. juli, koji je pronađen u Bratunačkoj brigadi: brigada je imala dva mobilisana autobusa koja su korišćena za prijevoz, dva kamiona marke TAM, dva kombija za dostavu, tzv. “tamića”, i traktore za prijevoz opreme i hrane. Kad postojeća dva autobusa nisu bila dovoljna za prijevoz vojnika Bratunačke brigade, privremeno su konfiskovani dodatni autobusi transportnog preduzeća “Vihor”.[5]
Iskorijenjivanje ‘turskog’
Dnevni borbeni izvještaj Bratunačke brigade za 12. juli 1995. godine kaže: “U toku je prevoženje turskog stanovništva (muslimanskih izbeglica) iz reona s. Potočari prema Kladnju. Ogroman broj (10.000) izbeglica očekuje prevoz iz s. Potočari prema Kladnju.”
Malo je dokumenata kao što je ovaj u kojima se na ovaj način u interakciji susreću društvena konstrukcija žrtve i logistički napori potrebni za provođenje genocidne namjere u djelo. Blagojević, koji je izvještaj potpisao, o civilnom stanovništvu u Potočarima govori kao „turskom“, iznoseći istovremeno hladno i suhoparno ocjenu stanja i slijedeće korake za njihovu neometanu deportaciju, odnosno iskorijenjivanje.
Rekonceptualizacija identiteta se odnosi na proces u kojem su žrtve konstruirane kao: a) “strane (tuđe) političkoj zajednici; ” b) “gotovo nadljudski moćan neprijatelj čiji nastavak egzistencije prijeti samom opstanku političke zajednice;” i paradoksalno c) kao niža vrsta ili neka vrsta koja uopće ne pripada ljudskoj vrsti[6].
Rekonceptualizacija je provijavala kroz sve segmente srpske proto-države u Bosni i Hercegovini. Slijedeći pasus iz presude Radovanu Karadžiću ilustruje sva tri „okidača“ rekonceptualizacije:
„U januaru 1993., drugi poslanici, naprimjer Vlado Kovačević, govorili su u Skupštini bosanskih Srba o prijetnji s kojom se suočava srpski narod, opisujući islamsku i katoličku prijetnju kao ‘dvoglavu aždaju’ koja želi da uništi srpski narod i da Evropa želi da ih zatvori ‘u tamni vilajet islama’. Krajišnik je zahvalio Kovačeviću na govoru i pohvalio ga riječima: ‘Moram konstatovati da ste najbolji kad imamo protivnika’. Krajišnik je dalje rekao da bosanski Muslimani nisu nacija, ni narod i pozvao je Skupštinu bosanskih Srba da zauzme stav da su Muslimani grupa nevjernika, sekta, ‘komunistička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije’. Krajišnik je takođe rekao: ‘Hoćemo li onda sada da rasrbimo muslimane za sva vremena?’.“
Zaključak je jednoglasno prihvaćen. [7]
Ljubiša Beara, načelnik Službe bezbjednosti Glavnog štaba VRS i dirigent genocidne operacije u Srebrenici, u dokumentu od 18. jula 1995. godine, govori o balijskoj enklavi Žepi. Obavještavajući Vrhovni vojni sud i Vojno tužilaštvo smješteno u Bijeljini da su formirani specijalni timovi koji će isljeđivati pripadnike Armije Republike BiH (ARBiH) zatočene u zatvoru u Foči[8], kaže:
“U KPD Srbinje će biti prikupljeni svi zarobljenici bivše balijske enklave Žepa (pripadnici 285. lpbr. tzv. A BiH). Od organa bezbjednosti VRS i MUP RS je formiran istražno-operativni tim koji će saslušavati zarobljene balije sa ciljem stvaranja krivično-pravne dokumentacije, kojim se dokumentuju krivična djela protiv međunarodnog prava i čovječnosti, a da bi na osnovi te dokumentacije mogli potraživati bivše pripadnike jedinice iz Žepe koji se sada nalaze u Republici Srbiji.”[9]
Izjava Ratka Mladića u centru Srebrenice 11. jula da je „napokon, došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“, nije bila nikakav „grandstanding“. To je bila politika. I nije nimalo specifična i jedinstvena za juli 1995. godine, kada se to moglo pripisati brutalizaciji trogodišnjeg pokolja. U decembru 1992. godine, nakon što u Zvorniku nije bilo više muslimana, Drinski korpus – koji će tri godine kasnije odigrati ključnu ulogu u genocidnim operacijama u Srebrenici – izvještava da:
“Dolaskom paravojne organizacije u opštinu Zvornik, tačnije, dolaskom Arkana i njegovih ljudi, teritorija je oslobođena od Turaka. Turci su sačinjavali 60% populacije opštine, sada je opština očišćena i naseljena etnički čistim srpskim stanovništvom“.[10]
Stav da su Ratko Mladić i njegovi oficiri navodno „ukaljali“ sjajnu srpsku vojnu tradiciju je - mit. Štaviše, njihov odnos prema civilnom muslimanskom stanovništvu tokom devedesetih godina prošlog vijeka dolazi iz glavnog toka srpske tradicije ratovanja: od Prvog srpskog ustanke, Balkanskih ratova preko Drugog svjetskog rata do ratova devedesetih. Sjajni srpski (i crnogorski) oficiri u jugoslovenskim partizanima nisu prije svega sebe smatrali srpskim oficirima i nisu uzore i model ponašanja tražili u srpskim osvajačkim i „čistačkim“ poduhvatima, te nisu dio te historije. O korijenima te vojne tradicije piše srbijanski historičar Vladimir Petrović da se temelji na tome što se državnost Srbije tokom tri četvrtine 19. vijeka „gradila u oštroj opoziciji prema otomanskom političkom i kulturnom nasleđu i u otvorenom neprijateljstvu prema islamskim vernicima. Njihov progon se rutinski opisivao kao očišćenje.“[11]
Genocid nad Bošnjacima moguće je, ako je ovo slučaj, razumjeti samo ako se razumije da „ljudi prema objektima, uključujući i druge aktere, djeluju na temelju značenja koja ti objekti imaju za njih“. Ponašanje je uslovljeno „distribucijom znanja“ na kojem se temelji njihova koncepcija sebe i drugih. Kolektivna značenja, navodi Alexander Wendt, čine „strukture koje organizuju naše djelovanje“; akterima su potrebni identiteti – relativno stabilno razumijevanje uloge i očekivanja o samom sebi – da bi učestvovali u takvim, kolektivnim značenjima“. I dok svako od nas ima mnogo identiteta, povezanih sa institucionalnim ulogama, a obavezanost i značaj svakog identiteta varira, svaki je inherentno društvena definicija aktera utemeljena u teorijama koje akteri imaju o sebi i jedan o drugom i koje su temelj strukture društvenog svijeta.[12]
I zato biram da vjerujem da je naš prvi zajednički odlazak u džamiju na Bajram nešto značio, tačnije značio još nešto osim toga, odlaska na molitvu. Da je imao još neke implikacije, ne samo za mene i za njega, nego i za zajednicu, da je predstavljao neki društveni obred. Jer, ako nama u tom smislu nije značilo ništa, nekome je sigurno značilo nešto.
[1] Borislav Pekić, “Godine koje su pojeli skakavci“, knjiga 1, BIGZ-Jedinstvo, Beograd, 1988., str. 223
[2] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i ostalih, Izjava o činjenicama kako ih je naveo Dragan Obrenović
(“Tab A” “Aneksa A” “Zajedničkog prijedloga za razmatranje Sporazuma o izjašnjavanju o krivici između Dragana Obrenovića i Tužilaštva”), 20. maj 2003.
[3] „Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. godine odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenika koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 – 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako optužba sugeriše da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. Gimnastička sala je bila pretrpana i zagušljiva: stražari bi povremeno zapucali u plafon kako bi smirili uspaničene zarobljenike. Neke zarobljenike su izveli napolje i tamo ubili. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: “Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti”. Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korišćene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Svjedok N, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.“ Tužilac protiv Radislava Krstića, Presuda, 2. august 2001. godine, paragrafi 220 i 221, str. 94-95
[4] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, Presuda, 17. januar 2005., paragraf 180, str. 68
[5] Tužilac protiv Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, Presuda, 17. januar 2005., paragraf 180, str. 68
[6] Maureen S. Hiebert, Constructing Genocide and Mass Violence: Society, Crisis, Identity), (New York, Routledge, 2017, str.
[7] Pretresno vijeće, Tužilac protiv Radovana Karadžića, Javna redigovana verzija presude, 24. mart 216. godine, paragrafi 250 i 751, str. 1027-1208
[8] Foča je jedan od nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini čije je, da posudim čak i ime „etnički očišćeno“. Većina dokumenata srpske provinijencije nastalih između 1992. i 1995. stoga umjesto Foča koriste naziv Srbinje.
[9] Glavni štab Vojske Republike Srpske, Sektor za bezbjednosno-obavještajne poslove, Uprava bezbjednosti, Strogo povjerljivo, Br. 12/46-575/95, 16. avgust 1995. godine
[10] Izvještaj Drinskog korpusa, 17. decembar 1992.
[11] „Srpski sveštenik i diplomata, prota Mateja Nenadović, jedan od vođa Prvog ustanka, priseća se u memoarima ‘kako se Požarevac preda i očisti od Turaka’. Opisujući početne faze ustanka, i Vuk Karadžić piše: ‘Pošto Srbi zauzmu i očiste Biograd od Turaka godine 1807, premjesti se Sovjet iz Smedereva u Biograd’. Da je čišćenje predstavljalo više od pobedničkog ekscesa, svedoči drugi Karadžićev opis strateških aspekata čišćenja na terenu današnjeg Sandžaka: ‘Kara-Đorđije, očistivši tako onaj kraj od Turaka, i sastavivši Srbiju s Crnom Gorom, ostavi ondje nešto vojske...’. Konstantin Nenadović, Karađorđev biograf, opisuje ulazak svog heroja u Beograd: ‘Kako dođe u Beograd, u tajnom zasedanju Sovjeta, rečeno bude: da se svi Turci i iz donjeg Grada očiste... I tako do 10 sati pre podne budu iz sve varoši Turci istrebljeni i varoš zauzeta.’ Pisac zaključuje da ‚dođe vreme da se i taj Beli-grad od kuge Azijatske očisti’. Dubina ove eufemističke normalizacije zločina postaje jasnija kada joj se protivstave opisi istih događaja kod kasnijih autora. Stanoje Stanojević, na primer, kratak je i jasan: ‘U to ustanici prirede pokolj među Turcima u Beogradu i Šapcu’”. Petrović, Vladimir. “Etnizacija čišćenja u reči i nedelu: Represija i njena naučna legitimizacija”, Hereticus, 1/2007, str. 15
[12] Wendt, Alexander. „Anarchy is what states make of it: the social construction of power politics”, International Organization, 46/02, mart 1992., str. 396-398
