Masakr na pijaci u Gazi: Mog sina su mi ukrali

Noah al-Saqa upravo je proslavio svoj deseti rođendan, ali je postao žrtva izraelskog napada na restoran i pijacu, u kojem je ubijeno 33 ljudi. Priču jedne porodice koju oslikava kontinuiranu tragediju Gaze, za Midldeeasteye piše Ahmed Dremly.

Noah al-Saqa imao je samo deset godina i sanjao je da postane arhitekta kako bi pomogao u obnovi razorene Pojasa Gaze.

U sedmici prije rođendana, koji je bio 6. maja, Noah je stalno molio roditelje da mu organizuju proslavu. No, s praznim pijacama i bez sastojaka za kolače ili slatkiše, slavlje se činilo nemogućim.

Od 2. marta nijedna pošiljka hrane, robe ni humanitarne pomoći nije ušla u Gazu. Ipak, njegova majka Faten (38) danima je tražila po štandovima, sve dok nije pronašla malo bijelog brašna, šećera, praška za pecivo i jedno jaje – dovoljno da mu napravi jednostavan kolač.

– Pozvao je sve svoje rođake, tetke, amidže i prijatelje iz komšiluka da slave s njim. Iako smo imali malo razloga za slavlje zbog rata, njegova radost nas je sve ispunila neizmjernom srećom – rekao je njegov otac Daoud al-Saqa (43). 

Pošto mu nije imao šta kupiti za poklon, otac mu je dao 20 šekela (oko osam dolara) i rekao mu da može kupiti šta god želi.

– Pokloni su mu bili lopta i 170 šekela koje su skupili tetke i amidže. Htio ih je sačuvati da sebi kupi bicikl. Zagrlio sam ga i poljubio. Nisam mogao ni zamisliti da će to biti posljednji put – rekao je otac kroz suze. 

Kobno poslijepodne

Noah je bio presretan. Nije mogao zaspati od uzbuđenja i odbijao je presvući rođendansku odjeću.

Sljedećeg dana tražio je majci nešto za jelo. Kada mu je rekla da ima samo konzervirano meso, uzeo je 20 šekela od rođendanskog novca i rekao da ide igrati fudbal s prijateljima i da će usput kupiti čips na obližnjoj pijaci.

Oko 15.00 sati, izraelski zračni udari pogodili su područje oko restorana al-Thailandi i obližnje pijace u naselju Rimal, u sjevernom dijelu Gaze.

– To je bio najstrašniji zvuk eksplozije koji sam čuo od početka rata, a onda su se začuli krici ljudi koji su dozivali pomoć – prisjetio se Saqa.

On i njegov stariji sin Muhammed (15) radili su na svom štandu u ulici Al-Wihda, svega 150 metara od mjesta napada. Odmah su potrčali da pomognu povrijeđenima.

– Vidio sam više od sedmero djece ubijene – učenike, prolaznike, djecu s roditeljima – zajedno s desetinama drugih, mladih i starih – rekao je.

U napadu je ubijeno najmanje 33 osobe, a deseci su ranjeni.

– Onda me presjeklo. Nazvao sam ženu da provjeri gdje je Noah. Potražila ga je po kući, ali ga nije bilo – kazao je.

Više ga nije bilo

Nastupila je panika. Saqa je pretraživao ulice, gledao unesrećene i mrtve. Kada nije bilo traga Noahu, potrčao je u bolnicu Al-Shifa, udaljenu samo 200 metara. Supruga i sinovi su mu se pridružili.

– Tražio sam ga među ranjenima i mrtvima dozivao, iznova i iznova – "Noah!" Bilo je toliko tijela – rekao je.

Jedan stranac mu je prišao i zamolio da opiše sina, a zatim ga pozvao da pođe s njim u drugu prostoriju.

Tamo, na podu zbog nedostatka kreveta i prostora, ležalo je njegovo maleno tijelo u lokvi krvi.

– Njegova majka je vrisnula i srušila se. Molio sam doktore da ga spase, još je disao. Priključili su ga na aparate, ali nakon nekoliko minuta monitor je utihnuo. Više ga nije bilo – rekao je otac. 

Noah je bio razmažen, darežljiv i pun snova. Komadiće hljeba dijelio je s pticama na prozoru. Bio je živahan i svi su ga voljeli – rodbina, komšije, pa i potpuni neznanci.

– Uvijek je govorio da jedva čeka da odraste – prisjeća se otac. – Najveći san mu je bio da postane arhitekta – da obnovi našu kuću, komšiluk i Gazu.

S kim ću sada igrati?

Kao i sva djeca u Gazi, Noah se užasavao bombi. Kada bi ih čuo, trčao bi ocu u zagrljaj i vrištao od straha.

– Ne boj se, tu sam s tobom – šaptao bi mu otac.

Saqa navodi kako je njegov sin bio nevin i da mu je "ukraden".

Porodica Al-Saqa živjela je u naselju Al-Talateni u centru Gaze, ali je njihova kuća uništena izraelskim zračnim napadom 2023. godine. Nakon naredbe izraelskih snaga da se civili premjeste u "sigurnu zonu", preselili su se kod rodbine u ulicu Al-Rimal.

Ali ni tamo bombardovanje nije prestajalo – nije im preostalo ništa drugo.

Noah je često pitao oca postoji li mjesto na svijetu bez bombi i kada će rat završiti.

– Vrlo brzo će prestati, ljubavi – govorio bi mu otac.

– Njegov brat Adem (12) stalno drži fudbalsku loptu koju mu je poklonio i plače, pitajući: "S kim ću sada igrati?" Nemam odgovor – kaže Saqa.

Upitao je "Zašto svijet šuti, dok nam ubijaju djecu?"

– Moj sin je bio nevin – ukraden mi je. Kakav je to otac koji može izdržati bol kakva gori u mojim prsima? Koji je zločin moj sin počinio? To što je Palestinac i što je živio u Gazi? Je li naša krv postala toliko bezvrijedna? – poručio je Daoud al-Saqa.

(Preporod.info)