Ranjena u masakru na Markalama: Velida Tinjak se sjeća mrtvih tijela, straha i nevjerice

Prije tačno 32 godine brojni građani Sarajeva izašli su u kupovinu na pijacu Markale, među kojima je bila i tada 18-godišnja Velida Tinjak koja je krenula po hranu, a nakon što je eksplodirala granata koju je ispalila Vojska RS-a s položaja u selu Mrkovići, vratila se s ranama koje će zauvijek oblikovati njen odnos prema životu, ljudima i smislu čovječnosti.

Sarajevo je, prema riječima Tinjak, 5. februara 1994. bilo okupano suncem i sjeća se da je tada bio neobično topao dan, gotovo varljiv, kao da se spremao za sparinu i tegobu. Sa svojom sestrom je odlučila otići na pijacu Markale, na koju je stiglo mnogo hrane, a prema njenim sjećanju, prodavale su se čak i čokolade i mlijeko.

– Dugo smo se presvlačile i pažljivo birale šta ćemo obući. Put od stana u Ulici Maršala Tita 32 do Markala trajao je gotovo tri sata. Stalno smo se vraćale u stan da još nešto uzmemo. Kao da nam je bilo suđeno da tog dana shvatimo koliko je život krhak i koliko smo nemoćni pred sudbinom – prisjeća se Tinjak.

Na Markale su ona i njena sestra stigle sa prijateljicama, a granata je pala i eksplodirala dva metra ispred njih. Geleri su bili posvuda.

– Izgubila sam se u trenutku kada sam osjetila toplinu oko stomaka - bila sam ranjena. Svuda oko mene bila su mrtva tijela, mrtvi ljudi. Vladali su strah i nevjerica. Te slike i taj osjećaj potpune nemoći ostali su duboko urezani u meni – kaže Tinjak.

Poginut ću, a nisam se oprostila s najmilijima

Misao koja joj je tada prolazila kroz glavu bila je da će pasti i druga granata.

– Poginut ću, a nisam se oprostila s najmilijima. Nisam im rekla da ne brinu i da ih volim – pomislila je.

U strahu da ne padne nova granata, Tinjak je, ranjena, sa sestrom prešla ulicu. Drugarice koje su bile s njima više nisu vidjele.

– Dobri ljudi su nas povezli do bolnice i pružena nam je pomoć. Ali tek u bolnici smo vidjeli razmjere masakra. Ljudi bez ruku i nogu ležali su po hodnicima, a naši heroji, ljekari, nadljudskim naporima spašavali su ranjenike – govori ona.

O stradanju na Markalama u februaru 1994. pred pravosudnim institucijama Tinjak nikada nije svjedočila.

– Nisam uzela potvrdu da sam civilna žrtva rata jer bi me, s obzirom na to da su to bile lakše povrede, bilo sramota naših boraca – kaže ona.

Prošle su 32 godine od njenog ranjavanja, a kako ističe, i dalje je razočarana činjenicom da se nakon tri decenije ljudi moraju pravdati zašto nisu svi poginuli ili nestali.

– I dalje slušam da smo mi tu granatu sami sebi poslali – navodi Tinjak.

S vremenske distance, kaže, zna da je ostala živa kako bi promijenila odnos prema sebi i prema drugim ljudima.

– Svi se rađamo i umiremo s nekom misijom, a tu, na Markalama, moja misija je tek počela – poručuje Tinjak.

Danas je Tinjak direktorica Prve gimnazije u Sarajevu i profesorica bosanskog jezika i književnosti. U svom profesionalnom radu nastoji mlade ljude učiti da mržnja razara čovjeka, i iznutra i izvana, te da nema ničeg važnijeg od toga da ostanemo ljudi.

Kaže da želi dati svoj maksimalni doprinos kako bi mladi vjerovali u sebe i druge, u dobrotu kao najvažniju ljudsku osobinu, te u važnost pamćenja i sjećanja na ono što se dogodilo.

– To se ne radi da bi ljudi mrzili, već da bi prihvatili drugog i drugačijeg i shvatili da ništa nije važnije od dostojanstvenog, moralnog života koji zavređuje svako ljudsko biće – poručuje Tinjak, piše Detektor.

Granata ispaljena sa položaja Vojske RS-a na Mrkovićima

Pijaca Markale je tokom srpske opsade Sarajeva, najduže opsade jednog grada u modernoj historiji, okupljala građane i bila mjesto gdje se tokom rata u Bosni i Hercegovini trgovalo različitim proizvodima do kojih su građani mogli doći u tom periodu.

U eksploziji minobacačke granate 5. februara 1994. godine poginulo je 68 osoba, a oko 140 ih je ranjeno. Haški tribunal je u tri presude naveo kako je van razumne sumnje utvrđeno da je granata na Markale ispaljena s teritorije pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, odnosno njihovih položaja na Mrkovićima.

Haški tribunal je na doživotni zatvor osudio nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Stanislava Galića, između ostalog i zbog ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje njih otprilike 140 na pijaci Markale. Na doživotni zatvor su osuđeni Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, i Ratko Mladić, komandant glavnog štaba VRS-a, između ostalog i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva. I bivši komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora.

Prema Detektorovoj Bazi sudskih utvrđenih činjenica, u Hagu je zaključeno da su civili u Sarajevu granatirani bilo putem hotimičnog gađanja, bilo putem neselektivnih i nesrazmjernih napada, te da nijedan dio grada nije bio siguran od granata.

Za granatiranje i snajpersko djelovanje prema civilima u Sarajevu tužilaštva u Bosni i Hercegovini do sada nisu podigla nijednu optužnicu.

(Detektor)