Ramiz Salkić nakon 33 godine, pored oca Hameda i brata Ahmeta, ukopao i brata Hamdiju

U Memorijalnom kompleksu Veljaci u Bratuncu danas je klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop šest identificiranih žrtava bošnjačke nacionalnosti, ubijenih tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.

Današnja dženaza bila je obilježena ukopom najmlađe žrtve – šestomjesečne Almere Paraganlije, koja je zajedno s majkom Zinetom ubijena u maju 1992. godine. Njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2021. godine na lokalitetu "Joševa".

Ramiz Salkić, zastupnik u Narodnoj skupštini RS-a, danas je nakon 33 godine ukopao i posmrtne ostatke brata Hamdije, pored oca Hameda i brata Ahmeta.

Salkić se prisjetio mučenja, ubistava i progona Bošnjaka iz Bratunca i okolnih mjesta. Salkiću su ubijeni otac i braća.

Sve je, ističe, počelo krajem augusta i početkom septembra 1991. godine, kada je JNA pokušala da izuzme dokumentaciju iz Vojnog odsjeka u Bratuncu, kako bi bošnjačke mladiće slali na front u Hrvatsku i tamo gdje bi oni to procijenili.

Bošnjaci su podigli svoj glas, suprotstavili se. No, kako kaže, to je bilo sve što su Bošnjaci uradili do maja 1992. godine. Nažalost, u septembru 1991. godine ubijena su dva mladića u Kravici, što je, prema njegovom mišljenju, bila i prekretnica i poslana poruka Srbima da Bošnjaci nisu dovoljno organizirani da odgovore na takvo ubistvo.

S druge strane se, također, pokazala i slabost sistema da ispita i uhapsi počinioce.

Uslijedila je okupacija Bratunca 17. aprila, SDS je nasilno preuzeo vlast, a uz pomoć JNA i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije koje su podržane od Službe bezbjednosti Srbije.

– Od 17. aprila do početka maja bošnjačko stanovništvo u Bratuncu je ostalo obezglavljeno, bez vizije, bez jasne organizacije. Tih dana bošnjačka naselja su posjećivana, vršen je pritisak, prijetnje. Bošnjaci su od 3. maja, napadom na Hranču koji je bio jasno isplaniran, postali predmet progona, zlostavljanja i ubistava – navodi Salkić.

Cerovac, mjesto u kojem je živio, napadnut je 9. maja. Sve je spaljeno i uništeno.

– Ja sam tada imao 18 godina. Mi, mladići, završili smo u nekoj šumi, gdje smo se sakrili. Naše porodice su protjerane, stariji ljudi, naši očevi, su uglavnom ubijeni. Moj otac je ubijen 9. maja, strijeljan je u neposrednoj blizini glavne saobraćajnice koja ide prema Bratuncu – priča Salkić, koji kaže da mu je to bila "najteža noć u životu".

Uprkos skrivanju, mnogi su zarobljeni u logor Osnovne škole "Vuk Karadžić", gdje su svakodnevno izvođeni civili, maltretirani i ubijani. I sam je bio mučen.

– Gledao sam svojim očima svirepa ubistva. Saznao sam tu da je netom prije mene uveden moj stariji brat Ahmet, koji je ubijen prije nego što smo mi, ja i brat Hamdija, uvedeni u taj logor – priča nam Salkić.

Nakon nekoliko dana, više desetina ubijenih i stotina zlostavljanih u logoru Osnovne škole "Vuk Karadžić" povedeno je u razmjenu koja nije uspjela, nakon čega su završili u logoru Trening centra Skijaškog kluba na Palama, gdje su zlostavljanja nastavljena. Imao je sreću da bude razmijenjen.

U međuvremenu, njegov brat Hamdija, koji je razmijenjen zajedno s Ramizom, krenuo je s grupom mladića prema Sarajevu.

U Ahatovićima su naišli na srpsku vojsku, gdje su zarobljeni i ubijeni.

– Zarobljeni su i ubijeni u nekom logoru u Ilijašu. Hamdija je ukopan nakon 33 godine od kada je ubijen, pored našeg starijeg brata Ahmeta i oca Hameda, koji su već ranije ekshumirani u masovnoj grobnici Blječeva kod Bratunca. Na takav način bit će ispunjena jedina i posljednja želja naše majke, koja to nije dočekala, da bude pronađen i ukopan na dostojanstven način – kazao nam je Ramiz.

Do sada je, kako je naveo, šest osoba presuđeno za monstruozne zločine nad Bošnjacima Bratunca 1992. godine.

– Mi smo spremni da živimo s našim komšijama, uz nadu i očekivanje da budu kažnjeni oni koji su počinili teške zločine. A nažalost, mnogi koji su počinili zločine su slobodni, nisu kažnjeni, i zbog toga imamo razačarenje naspram institucija koje su trebale uraditi svoj posao, a nisu ga uradile. Te institucije nisu ohrabrile ljude da govore. Zapravo, njihovo nedjelovanje je sputalo i mnoge ljude da govore o zločinima nad Bošnjacima Bratunca – kaže Salkić.

Prema podacima brojnih organizacija, među kojima su Institut za nestale osobe BiH i Memorijalni centar Srebrenica-Potočari, tokom agresije na BiH u općini Bratunac ubijeno je više od 3.000 Bošnjaka, uključujući oko 600 žena i djece.

Najveći broj zločina počinjen je u proljeće 1992. godine, a brojni odgovorni još uvijek nisu procesuirani.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)