Bosanska džamija u Bagdadu

Piše: Hamza Ridžal (Putem svile)

Prvi se suton razastro nad prostranim bagdadskim nebom. Ulicom El-Mutenebbi koračao sam uzbuđen, kao žedni putnik koji zna da oaza nije daleko. Znao sam da me svega pola kilometra dijeli od građevine koja je dugo palila moju maštu, vreliju od ovog iračkog dana. Iz prostrane ulice Rešid skrenuli smo u tijesne bagdadske sokake o čijoj davnašnjoj slavi šute duboke sjene prašnjavih zidina. Sa svakim korakom kroz naselje Džumhurijja raslo je i uzbuđenje što sam napokon ovdje.



Nakon iskustva iz 2023, kad smo iračku vizu platili 2.000 dolara i nismo je dobili, bojao sam se da možda nikada neću obići građevinu od koje me sada dijeli samo sto metara. Ipak, nije se ukazivala na obzoru. Visoki glineni zidovi, kroz čije se vrhove vidio tek komadić mezopotamijskog neba, zaklonili su je od mog pogleda. A onda sam, skoro poskakujući, izvirio iza raskrsnice. Iz pustinjskog sivila bagdadskih sokaka, krijući se u gustoj krošnji, provirio je zeleni osmijeh munare koju sam tako dugo gledao samo na slikama.

Ah, napokon! Ovu džamiju s medresom sagradio je 1673. godine jedan Bošnjak, Husein-paša Šarić, Stočanin! Baš ovdje, u staroj jezgri glavnog grada svemira! Žurno sam došao do džamijskih vrata da vidim postoji li na njima trag domovine. I zaista, nije ga bilo teško pronaći. Iz daljine sam vidio omiljene bosanske cvjetove, osam ljiljana, što ponosito krase prastara džamijska vrata - Bogu dragom hvala, izvorna vrata iz 1673. godine! I ovdje, na kraj svijeta, na vakufu jednog Bošnjaka dočekali su nas naši simboli.



Na moju beskrajnu radost, vrata su bila otškrinuta. S Ahmedom i Hazimom ušao sam ponizno, želeći obići ovo zdanje i napraviti fotografije. Želio sam svome narodu i zemlji vratiti ovu džamiju i priču o bosanskom upravitelju slavnog grada Bagdada - legendu izgubljenu u maglinama vremena. Ali, čim kročismo u dvorište, neko povika na nas. Neznani Arapin prijetio je prstom, tražeći da kameru vratim u ruksak.

Prvo pomislih kako smo trojica jači od njega samog. Već sam zamišljao scenarij u kojem ga Ahmed drži oborenog dok mu Hazim pjevuši Ringe ringe raja, a ja pravim fotke. Ali, pomislih da bi prije toga, ma kako primamljiva bila ova slika, trebalo dati šansu diplomatiji.

Iz razgovora saznasmo da je ovaj čovjek, ustvari, imam džamije. Zove se Muhammed Mehdi. Kad mu rekosmo zašto smo ovdje, istaknuvši da je ovu džamiju pravio naš predak, on se oduševi i reče da radimo šta hoćemo.

Nažalost, džamija Husein-paše Šarića porušena do te mjere da danas ovdje stoji tek munara, mihrab i nekoliko zidova, te ulazna vrata iz vremena izgradnje. Kao na stećcima, ljiljani su ostali, prkoseći pustošenjima. Džamijska kupola se urušila zbog nebrige i njenoga pravovremenog neobnavljanja. Pojedine prostorije iza same džamije koje su ostale koristile su se kao internat za učenike Medrese i još uvijek ih je moguće raspoznati.

Površina u nivou prizemlja, koja je nekada korištena kao ljetna musalla, adaptirana je za obavljanje molitve. Napravismo fotografije, a onda se uspesmo na krov medrese u kojoj već cijelo stoljeće nema učenika. Kad sam izišao ispred, da obiđem džamiju kako bih napravio bolju fotografiju munare, ulice preplaviše akšamski ezani s bagdadakih munara. Među njima čuh i poznat glas. Čekaj, je li moguće?

Da, ovo je Hazimov ezan! Ponovo sam ušao unutra da osejrim u ovom trenutku... Najbolji bosanski učač ezana kojeg znam okuiše u jednoj bosanskoj džamiji na kraj svijeta! Učini mi se da su se i oni ljiljani na vratima na trenutak uspravili. Hazim je i predvodio namaz, a onda smo zasjeli da progovorimo. Nazvah i Ahmeda Šarića da nam pomogne s arapskim jezikom, kako neku informaciju ne bismo krivo preveli. Muhammed Mehdi nam reče da je ovdje imam od 2013. godine i da klanja svaki namaz osim sabaha, jer živi daleko. Sve to radi bez ikakve plate. Kad to reče, Ahmed Šarić me zamoli da nešto novca u njegovo ime dam ovom čovjeku kad krenemo, što smo svakako učinili. Bit će da je dobio solidnu mjesečnu platu.

Nekad 1950-ih ovaj dio Bagdada bio je poplavljen te je većina žitelja zauvijek napustila okrug. Zbog toga je na akšamu, osim nas i imama, bio samo jedan čovjek. Muhammed Mehdi kaže da ga malobrojnost džemata ne ometa. Služenje ovoj džamiji smatra svojim hizmetom islamu. A mi dodajemo: i Bosni, zemlji dalekoj, čiji ljiljani još ukrašavaju Bagdad - grad hiljadu svjetova.