Hadž te ne uljepša, on te ogoli: Bilješke o zahvalnosti, egu i poniznosti

Crtice s hadža 2026. godine, bez romantiziranja putovanja koje čovjeka suočava sa samim sobom.

Tekst i foto: Selma Haskić

Jedno mogu reći sa sigurnošću: na hadžu je ego stalno na udaru. Stalno si na iskušenju, ponajviše u odnosima s drugim ljudima.

Narušene su sve lične granice: i one fizičke (stalno te guraju i ulaze u tvoj lični prostor, tu i tamo dobiješ koji udarac laktom, udišeš razne tjelesne mirise i tako redom), ali i one druge (razna pitanja i sugestije koje niko nije tražio).

Dođem u harem, oko mene sestre iz svih krajeva svijeta. Svaka nosi svoje navike, odgoj i kulturu. Neko kašlje i šmrče, neko spava, neko jede, neko ne popunjava saf onako kako bih ja htjela.

I samo zamisli šta te sve može nervirati kod drugih ljudi – velika je vjerovatnoća da ćeš to tamo i pronaći.

Jer ego je krhak.

Ali, uprkos svemu tome, osjećaj zahvalnosti bio je veći od svega što se dešavalo oko mene.

Ja sam na hadžu. U haremu.
Kod Ka'be. Tu je stajao Ibrahim, a.s.

U Meki je rođen naš voljeni Poslanik, alejhi selam, i njegove mubarek stope tuda su hodile. Ka'bu su posjećivale i pored nje dovu upućivale generacije pravovjernih. U mislima mi ožive slike svih tih čestitih ashabijki i ashaba. Imanske veličine.

I ja, Selma iz Donje Večeriske.

Idemo dalje.

Tamo uspješno izbjegavam zajedničke toalete, posebno čučavce, i stalno trčim iz harema u hotel da obnovim abdest. Potrebna mi je potpuna tišina, mrak i određena temperatura sobe da bih zaspala. Na obrocima tražim neki mirniji kutak i biram nutritivno bogatu hranu.

Imam tuš kada poželim i dovoljno čiste odjeće. I sve ostale taktike koje sam primjenjivala kako bih svoj boravak tamo učinila što ugodnijim. Život privilegovanih.

Onda je došla Mina

Oko 150 žena u šatoru. Većinu njih ne poznajem. Upaljena svjetla, telefoni, razni zvukovi onih koje spavaju i ne spavaju. Spužva do spužve. Naše su blizu vrata pa druge žene stalno prolaze i hodaju preko nas. Vrata škripe i udaraju. Čučavci (moja noćna mora).

Jedeš obrok koji dobiješ ili ne jedeš nikako ako ti se ne sviđa. Vrućina. Pali klimu, gasi klimu. Dvadeset četiri sata dijeliš šator s drugima. Nema ličnog prostora.

Međuljudski odnosi stalno su na testu. Mnogi na tim testovima padaju. I sama sam ponekad bila na rubu. I znate šta? Tu mi je bilo najljepše.

Moje srce je stalno bilo u stanju zahvalnosti što me je Gospodar počastio da budem tu i slijedim sunnet Poslanika, alejhi selam.

Nisam se prijavila. Nije bilo mjesta. Otvorilo se u posljednji čas. Došla sam potpuno nespremna. Ali sretna. I zahvalna. Allah, dž.š., je olakšao. Od Njega sam tražila snagu i izdržljivost. A On mi je dao smiraj. Gospodar mi je dao bereket u odnosima s ljudima.

Upoznala sam najdivnije osobe koje su se smjestile na posebno mjesto u mom srcu. Provela sam vrijeme s njima i ponovo bih prošla sve to, pa i gore, za tu neizmjernu blagodat. Mina je osvojila moje srce. A rekoh da neću romantizirati.

Daleko od udobnosti hotela, ali kada Gospodar podari bereket u nečemu, luksuz više nije potreban, nego srce koje prepoznaje prave vrijednosti. U suštini, kada zamijeniš stav privilegovanih stavom zahvalnosti i poniznosti pred Gospodarom svega stvorenog, desi se potpuno drukčija percepcija života.

Tijelo je opuštenije, kao da se nešto unutar tebe presloži pa ono što bi te ranije uznemirilo više nema istu težinu. I da, dijelili su nam sladolede na Mini. Koja je to radost bila. A tek kada su došli nuggetsi za večeru.

Mina 1, Hotel 0.

Uslijedio je povratak u Meku, hadžski tavaf i sa'j, te oprosni tavaf. Sasvim neočekivano, to mi je bilo najveće iskušenje. Jer fizički sam spremna i to mi nije neki poseban napor.

Ali... Tamam krenem da dovim, neko me udari, gurne, objesi mi se na ruksak. Nekoliko puta me obuzeo poriv na povraćanje zbog raznih mirisa. Nedostaje mi zraka. Htjela bih da se potpuno prepustim dovi i krivo mi je što ne mogu.

Krivim te druge. Ponovo – stav privilegovanih. Što moja Mirela reče: samo se prepusti! I uspijevalo mi je, a nekada i nije (hehe).

Među milion i po ljudi shvatiš da je ego zaista poput malog djeteta: vrišti, baca se i doživljava tantrume kada nije po njegovom. Zato su potrebni trening duše i stalna svijest da Gospodar može sve. On može promijeniti stanje tvoga srca. A kada se to desi, sve izvan tebe postaje manje važno.

Hadž ti ukaže na tvoje najveće slabosti, ali i one skrivene, ako želiš da ih uvidiš. Ali ti pokaže i koliko snage i kapaciteta imaš kada se oslanjaš na svog Gospodara.

Hadž te ne uljepša. On te ogoli. Daje ti priliku da, rasterećen od grijeha, nastaviš dalje. Ali po povratku slijede rad, disciplina i ustrajnost.

El-Vedud

Onaj Koji voli. Onaj Koji je pun ljubavi.

Svi očekujemo neka čuda. Pitala sam se šta će se to promijeniti unutar mene na hadžu. A onda sam shvatila da me je Gospodar kroz ovo putovanje podučavao jednom od najljepših značenja Svoga imena El-Vedud.

Ljubav nije uvijek ono što je ugodno. Nije uvijek ono što odgovara mom egu i mojoj potrebi za kontrolom. Nekada se ljubav ogleda u tome da te Gospodar dovede na mjesto na kojem ćeš jasnije vidjeti sebe. Da ti pokaže gdje si nestrpljiv, gdje si osjetljiv i gdje se još uvijek grčevito držiš komfora.

A onda ti, zajedno s tim spoznajama, podari smiraj. To je bila ljubav koja me je odgajala.

Zato hadž i ostali propisani ibadeti nisu teret.
Oni su poziv.

"I oglasi ljudima hadž!"
(El-Hadž, 27)

(Preporod.info)