Bajram u Begovoj džamiji: Središte zajedništva

Postoje mjesta i trenuci koji nadilaze svakodnevicu i postaju dio kolektivnog pamćenja jednog naroda. Bajram u Gazi Husrev-begovoj džamiji upravo je takav trenutak, spoj vjere, tradicije i osjećaja pripadnosti koji traje gotovo pet stoljeća.

Tradicija obavljanja bajram-namaza u Gazi Husrev-begovoj džamiji predstavlja jedan od najvažnijih i najprepoznatljivijih vjerskih i društvenih događaja u Bosni i Hercegovini.

Ona traje još od 1531. godine i sačuvala se čak i kroz najteže historijske periode.

Od vremena Gazi Husrev-bega pa do danas, bajram u ovom prostoru ima posebno mjesto u životu Sarajeva i šire zajednice. Kao centralna džamija, oduvijek je bila mjesto okupljanja muslimana iz svih dijelova grada, ali i iz drugih krajeva.

U osmanskom periodu dolazak na bajram-namaz bio je i društveni čin, prilika za susret, razmjenu čestitki i potvrdu zajedničke pripadnosti. Taj običaj i danas živi među ljudima, a gotovo svi ramazanski sadržaji spontano se vežu za džamiju, kao da sve dobija dodatnu vrijednost kada se čini u njenom haremu.

Jedna od posebnosti bajramskog jutra jeste njegovo tiho, ali snažno okupljanje. Već prije sabah-namaza harem, okolne ulice i Baščaršija ispunjavaju se posebnim duhovnim ozračjem. Dok se tekbiri razliježu Baščaršijom, ljudi polako zauzimaju safove i osjeti se poseban mir. Generacije se susreću, od djece koja prvi put dolaze na bajram-namaz do starijih koji nose sjećanja na ranija vremena.

U tom ambijentu svakodnevno su se tokom ramazana učile hafiske mukabele, hatme pred dušu vakifa, ostajalo se u tesbihu i nafilama, i upravo ti trenuci daju ramazanu njegovu puninu. To nije samo okupljanje. To je pripadnost.

U tim trenucima čovjek ne samo da osjeti nego i razumije da pripada nečemu većem od sebe, zajednici koja traje i koja ga nadilazi.

Bajram-namaz u Gazi Husrev-begovoj džamiji tradicionalno predvodi reisul-ulema, čime ovaj događaj dobija centralni značaj za cijelu zemlju. Hutba koja se iz ovog prostora upućuje često nosi poruke koje nadilaze samu priliku, poruke o odgovornosti, solidarnosti, moralnim vrijednostima i izazovima vremena u kojem živimo. Te riječi dopiru do naših ljudi širom domovine i dijaspore.

Nakon namaza nastavlja se ono što je jednako važno. Selami, zagrljaji i čestitke šire se Baščaršijom, porodice se okupljaju, a razgovori nastavljaju ono što je započelo u safovima. Mnoge porodice generacijama dolaze upravo ovdje, čuvajući vezu koja se ne mjeri godinama nego osjećajem pripadnosti.

Posebnu težinu ovoj tradiciji daje činjenica da nije prekidana ni u najtežim vremenima. Kroz različite historijske epohe, društvene promjene i iskušenja, bajram-namaz u Gazi Husrev-begovoj džamiji ostao je simbol duhovne postojanosti muslimana na ovim prostorima.

Za Bošnjake danas bajram ima posebno značenje. U vremenu ubrzanih promjena i potrebe za očuvanjem zajedništva, on nas vraća temeljnim vrijednostima: vjeri, porodici, međusobnom poštovanju i odgovornosti prema zajednici. Svaki narod ima svoje centralne duhovne tačke okupljanja, mjesta na kojima se učvršćuje svijest o zajednici. Za Bošnjake, Gazi Husrev-begova džamija jedno je od takvih mjesta.

Nije slučajno da su se kroz historiju upravo u ovom prostoru donosile važne odluke, oblikovale ideje i jačala svijest o zajedničkoj odgovornosti. Ova džamija nije bila samo mjesto ibadeta nego i prostor sabiranja, promišljanja i usmjeravanja zajednice.

Ova višestoljetna tradicija ne traje sama od sebe niti se podrazumijeva, ona se čuva, organizira i prenosi kao odgovornost generacije prema generaciji. Ona živi kroz sistem vakufa i kroz predan rad ljudi koji svakodnevno, često nevidljivo, brinu o svakom detalju.

Posebno mjesto u tome imaju službenici vakufa, ljudi koji u tišini, bez isticanja, pripremaju prostor, vode računa o redu, čistoći i organizaciji, kako bi hiljade vjernika u bajramskom jutru osjetile dostojanstvo i ljepotu ovog mjesta.

U trenucima kada se safovi ispune, a tekbiri odjeknu Sarajevom, nemoguće je ne pomisliti na samog vakifa. Gazija, i nakon pet stoljeća, hrani generacije, pomaže potrebne i čini korist široj društvenoj zajednici. I to je možda najjasniji dokaz snage vakufa. To je snaga vakufa.

Može se s pravom kazati: kada bi danas bio među nama, Gazi Husrev-beg bi se radovao. Radovao bi se što njegova ideja nije ostala samo zapis u vakufnami nego živa stvarnost, prostor u kojem se ljudi okupljaju, ibadete, raduju se i jačaju svoju zajednicu.

Bajram u Gazi Husrev-begovoj džamiji zato nije samo vjerski obred. To je trajno dobro koje živi među ljudima, povezuje ih i podsjeća ko su i kome pripadaju.

(Gazi Husrev-begov vakuf/Preporod.info)