Džemat koji traje u meni

Piše: Hajrudin Čirkić 

Čovjek kad uđe u pozne godine, dobije neobičan komoditet – vrijeme. A s vremenom dolazi i  navika da se čovjek osvrće, kao putnik koji na kraju puta izuje obuću i istresa iz nje prašinu vlastitih zabluda. Prebire po sjećanjima, mjeri postupke, preispituje uvjerenja i, pomalo kasno, ali iskreno, pita se je li moglo bolje.

Posebno to čini onaj koga je život vodio kroz različita mjesta i ljude, kroz različite običaje. U ovom slučaju, kroz više džemata. Ali jedan se nikad ne napušta, čak ni kad se fizički ode daleko: onaj u kojem si napravio prve korake, prvi put osjetio pripadnost, identitet i prvi put shvatio da te neko poznaje po imenu, makar i po nadimku.

Sjećanja iz djetinjstva su poput treptaja, kratko nas prosvijetle i ugase se. Ali neka ostanu urezana kao duboki tragovi na kori starog drveta. Takve su moje prve teravije. To nisu bile večeri koje se obave usput, nego ibadet koji je imao strpljenje starog vremena. Glas mujezina nije žurio, razlijevao se zrakom dugo, dostojanstveno, kao da je imao zadatak da pokrije što veći prostor i da pozove što veći broj vjernika.

A tri mujezina, Meho Štuka, Fehim Sivonja i Kadir Špica, vodili su svojevrsnu duhovnu konkurenciju. Svaki je bio uvjeren da je njegov glas bio bliži nebu. Ta borba za munaru bila je ozbiljna kao današnje političke kampanje, samo sa više dostojanstva  i manje obećanja.

Džamije su se punile, ljudi su dolazili sa svih strana, uprkos vremenu koje je zvanično tvrdilo da se u džamije baš i ne ide. Vjera je uvijek imala svoj ritam i tišinu koja nadživi svaku buku.

Noći Mevluda bile su posebna svečanost. Polukrug ispred mihraba, milozvučni  glasovi učača koji se smjenjuju, trenutak kada se ustaje na spomen rođenja Poslanika, a potom šerbe. Šerbe pripremljeno u velikim loncima, aromatično i tajanstveno, kao da je i ono dio ibadeta.

Mi djeca, nismo znali šta je u njemu, ali smo vjerovali da džamija i džamijski ambijent  daju posebnu slast svakoj kapljici. Tu je bio i Suljkan, čovjek čije pravo ime nikad nismo znali, ali smo znali njegov rekord: broj popijenih čaša koje niko nije uspio prebrojati.

Lijeva strana džamijskog predulaza bila je manje romantična. Škrinje poredane jedna do druge budile su dječiju maštu. U svakoj sam zamišljao putnika koji se vraća kući posljednji put. Izbjegavao sam pogledati prema njima, uvjeren da pogled ima moć da oživi ono čega se bojiš.

U tom svom dječijem džematu upoznao sam i biblioteku koja me, priznajem, privukla više nego teološka nauka. Hodžina kuća bila je prepuna knjiga, a prijateljstvo s njegovim sinom, najkraći put do njih. Između polica i stranica rodila se i prva simpatija. Završilo je tako što me hodžina ćerka s gumenim rukavicama na rukama, jurila po avliji, objašnjavajući da njena majkica u njima kupa mrtve. Završio sam u glogovoj živici, bježeći od prve simpatije, i doslovno shvatio da ljubav ponekad boli.

Tinejdžerstvo je, naravno, donijelo pobunu. Čovjek tada najviše vjerije upravo u ono što još ne zna. I ja sam, s ozbiljnošću revolucionara, bez revolucije, umislio da sam ateista. Članska knjižica je bila crvena, uvjerenja čvrsta, a roditeljski savjeti zastarjeli.

Onda je došao rat.  

Jedne noći granate su preoravale zemlju kao gvozdeni plugovi. Nebo je bilo rasparano, a zrak pun gelera. Te noći sam učio sure iz Kur'ana sve koje sam znao, i kad je znanje nestalo, počinjao iznova i iznova, sve do jutra. Granate su bez rasprave razriješile moju ateističku zabludu.

Ljeto 1995. godine donijelo je novu epizodu: odred, vojna formacija, sastavljena od starijih, ranjavanih i zaboravljenih, a ja postavljen za komandanta. Ti formirani odredi su dobili podrugljivo ime, vulgarno, zato ga neću ni navesti, ali smo nosili ozbiljan teret. Poslati smo na bužimsko ratište u vrijeme najteže srpske i Abdićeve vojne ofanzive "Spržena zemlja." 

Tu sam ponovo sreo vjeru, ovaj put u liku moraliste koji se predstavio kao Husein Kovačević. Očekivali smo jedinicu koja nas je trebala zamijeniti.

– Nema smjene dok se ofanziva ne završi i ne slomi otpor neprijatelja – saopštio mi je Kovačević.

Zadatak mu je bio da sa mnom obiđe naše vatrene tačke koje su se protezale od Kekića glavice, podnožjem Radoča, pa do Suhe međe. Negdje ispod Radoča zateče nas podne. Kovačević reče da ćemo klanjati podne. Ja uzeh abdest, s vjerom koja je još učila hodati, i stadoh iza njega. Kada me on upita hoću li mujeziniti, obuze me stid, i odgovorih mu da ne znam. I jedan od njegovih pratilaca da isti odgovor kao i ja i tad mi bi lakše.

Kovačević je tada rekao: "Onda ću ja." I klanjasmo.

Kada smo se rastajali poslije obavljenog zadatka, nisam ni slutio da ćemo se opet sresti. Nekoliko mjeseci kasnije stajali smo u Sanskom Mostu u uniformama. Nedugo zatim uniforme nam više nisu trebale, on se vrati svom imamskom zvanju, a ja nastavničkoj katedri. I ostasmo u istom džematu.

Danas, gledajući kako se ljudi sve više udaljavaju jedni od drugih, postaje mi jasnije da džemat nije samo mjesto – nego odnos. Nije samo skup ljudi, već osjećaj da negdje pripadaš, čak i onda kada fizički nisi tamo.

A ja svoj, onaj iz djetinjstva, nosim kao tihi plamen što u srcu sve čuva.