Moje putovanje po pomoć u Gazi bilo je kao u seriji "Squid Game"

Sljedeće lično svjedočenje Yousefa al-Ajourija (40) ispričano je palestinskom novinaru i saradniku portala Middle East Eye Ahmedu Dremlyju u Gazi. Izjave su redigovane radi jasnoće i sažetosti.

Moja djeca stalno plaču od gladi. Žele hljeb, rižu – bilo šta da pojedu.

Nedavno sam imao zalihe brašna i drugih namirnica. Sve je nestalo.

Sada se oslanjamo na obroke koje dijele dobrotvorne kuhinje, obično je to leća. Ali to nije dovoljno da zasiti moju djecu.

Živim sa suprugom, sedmero djece, majkom i ocem u šatoru u Al-Sarayi, blizu centra Gaze. Naš dom u izbjegličkom kampu Jabalia potpuno je uništen tokom izraelske invazije na sjever Gaze u oktobru 2023. godine.

Prije rata bio sam taksista. No, zbog nestašice goriva i izraelske blokade morao sam prestati raditi.

Nisam ranije išao po humanitarnu pomoć otkako je rat počeo, ali situacija s glađu više nije izdrživa.

Zato sam odlučio otići do centra za raspodjelu pomoći Gaza Humanitarian Foundation, kojeg podržava Amerika, na cesti Salah al-Din, blizu koridora Netzarim.

Čuo sam da je opasno i da ljudi tamo bivaju ubijeni ili ranjeni, ali sam ipak odlučio otići.

Neko mi je rekao da, ako ideš jednom u sedam dana, možeš dobiti dovoljno da prehraniš porodicu za tu sedmicu.

Mračan i smrtonosan put

Bilo je oko 21 sat, 18. juna, kada sam čuo muškarce iz susjednog šatora kako se spremaju krenuti prema centru za pomoć.

Rekao sam susjedu Khalilu Hallasu (35) da želim poći s njima.

Khalil mi je rekao da obučem široku odjeću kako bih mogao brzo trčati i biti pokretan.

Rekao je i da ponesem vreću za nošenje konzervirane i pakovane hrane. Zbog gužve niko nije mogao nositi kutije u kojima je pomoć dolazila.

Moja supruga Asma (36) i kćerka Duaa (13) ohrabrivale su me da idem.

Vidjele su u vijestima da i žene idu po pomoć i željele su mi se pridružiti. Rekao sam im da je preopasno.

Vidio sam najmanje šest šehida kako leže na tlu.

Krenuo sam s još petoricom muškaraca iz kampa, među njima su bili inžinjer i učitelj. Za neke od nas to je bio prvi put da idemo.

Vozili smo se u tuk-tuku – jedinom preostalom prevoznom sredstvu na jugu Gaze, uz konjske i magareće zaprege – ukupno 17 ljudi. Među njima djeca od 10 i 12 godina.

Mladić koji je već išao tim putem rekao nam je da ne idemo službenom rutom koju je odredila izraelska vojska – jer je prenatrpana i ne bismo dobili ništa.

Savjetovao nas je da idemo alternativnim putem blizu službene rute.

Tuk-tuk nas je ostavio u Nuseiratu, u središnjoj Gazi, odakle smo pješačili oko kilometar do ceste Salah al-Din.

Put je bio izuzetno težak – i mračan. Nismo smjeli koristiti svjetiljke da ne bismo privukli pažnju izraelskih snajperista ili vojnih vozila.

Otvorena područja prelazili smo puzeći.

Dok sam puzao, iznenadio sam se kad sam vidio i žene i starije osobe kako prelaze istu opasnu rutu.

U jednom trenutku zapucano je svuda oko nas. Skrivali smo se iza ruševne zgrade.

Ko god bi se pomjerio, bio bi odmah pogođen snajperom.

Pored mene je bio visoki mladić svijetle kose, koji je koristio svjetlo mobitela da si osvijetli put.

Ostali su vikali na njega da ugasi svjetlo. Sekundu kasnije pogođen je.

Srušio se i ostao ležati, krvareći. Niko mu nije mogao pomoći. Umro je za nekoliko minuta.

Neki ljudi su tijelo pokrili praznom vrećom koju je ponio da napuni konzervama. Vidio sam još najmanje šest šehida na zemlji.

Također sam vidio ranjene kako se vraćaju unazad. Jedan čovjek je krvario nakon što je pao i povrijedio ruku na neravnom terenu.

I ja sam više puta pao. Bio sam prestravljen, ali nije bilo povratka. Najopasnije sam već prošao, a centar za pomoć bio je na vidiku.

Svi smo se bojali. Ali bili smo tu da nahranimo našu gladnu djecu.

Borba za hranu

Bilo je skoro 2.00 ujutro, tada su mi rekli da se centar otvara.

I zaista – u tom trenutku se na centru upalilo veliko zeleno svjetlo. Ljudi su počeli trčati prema njemu iz svih pravaca.

Trčao sam koliko sam mogao.

Bio sam šokiran masom. Toliko ljudi je već bilo ispred mene.

Pitao sam se kako su tamo stigli.

Jesu li sarađivali s vojskom? Jesu li bili doušnici koji su imali prednost? Ili su prošli isti, možda još gori put?

Pokušao sam se probiti naprijed, ali nisam mogao. Toliko je ljudi bilo da se više nije vidio ni centar.

Ljudi su se gurali i rušili, ali sam morao proći – zbog svoje djece. Skinuo sam cipele, stavio ih u vreću i počeo se probijati kroz masu.

Ljudi su mi bili na leđima, a i ja drugima.

Vidio sam djevojčicu kako se guši pod nogama ljudi. Povukao sam je za ruku i izvukao.

Počeo sam pipati kutije s hranom i uhvatio neku vreću – činilo se da je riža. Ali neko mi ju je oteo iz ruke.

Pokušao sam je zadržati, ali taj čovjek mi je zaprijetio nožem. Većina je imala noževe – da se brane ili da otimaju drugima.

Na kraju sam uspio uzeti četiri konzerve graha, kilogram bulgura i pola kilograma tjestenine.

U roku od nekoliko minuta sve je nestalo. Većina – uključujući žene, djecu i starce – nije dobila ništa.

Neki su molili druge da podijele. Ali niko nije imao šta da da.

Čak su i prazne kutije i palete uzimane – za loženje vatre.

Oni koji nisu dobili ništa, pokušavali su pokupiti prosutu pšenicu i brašno s tla.

Vojnici su gledali i smijali se

Okrenuo sam se i vidio izraelske vojnike – možda 10-20 metara daleko.

Pričali su međusobno, koristili telefone, snimali nas. Neki su držali oružje upereno prema nama.

Sjetio sam se scene iz korejske serije "Squid Game", gdje je ubijanje bilo zabava – igra.

I mi smo ubijani – ne samo oružjem, nego glađu i poniženjem – dok su nas oni posmatrali i smijali se.

Počeo sam se pitati: snimaju li nas još? Gledaju li ovo ludilo – kako neki otimaju, a najslabiji ostaju bez ičega?

Napustili smo to područje kada su sve kutije ispražnjene. Nekoliko minuta kasnije bačene su crvene dimne bombe – znak za evakuaciju. Ubrzo je počela žestoka pucnjava.

Ja, Khalil i još nekoliko ljudi otišli smo u bolnicu al-Awda u Nuseiratu jer je naš prijatelj Wael povrijedio ruku.

U bolnici sam zatekao stravičan prizor. U jednoj prostoriji ležalo je najmanje 35 mrtvih.

Ljekar mi je rekao da su svi dovedeni tog dana. Pogođeni su u glavu ili prsa dok su čekali red za pomoć.

Njihove porodice su ih čekale s nadom – a dočekale su tijela.

Počeo sam plakati. Pomislio sam: zašto moramo umirati da bismo prehranili djecu?

U tom trenutku sam odlučio – nikada više neću ići tamo.

Spora smrt

Kući sam se vratio u tišini, oko 7.30 ujutro u četvrtak.

Supruga i djeca su me čekali – nadajući se da sam živ i da nosim hranu.

Bili su razočarani kada su vidjeli da sam se vratio s gotovo ničim.

To je bio najteži dan mog života. Nikada nisam osjetio veću sramotu.

Nadam se da će pomoć stići – na dostojanstven način, bez poniženja i smrti. Sadašnji sistem je haotičan i smrtonosan.

Više me ne zanima ni da li će rat trajati – samo da hrana stigne.

U ovom sistemu nema pravde. Većina ostaje bez ičega, jer nema organizacije, a pomoći je premalo za previše ljudi.

Siguran sam da Izrael želi da ovaj haos potraje. Kažu da je to jedini način da Hamas ne uzme pomoć.

Ali ja nisam Hamas – i mnogi drugi nisu. Zašto onda moramo patiti? Zašto moramo rizikovati život da bismo dobili pomoć?

Moj sin, Yousef, ima tri godine. Budi se plačući, traži da jede. Nemamo šta da mu damo. Plače dok ne utihne od umora.

Ja jedem jednom dnevno – ponekad ni to – da bi djeca imala.

Ovo nije život. Ovo je spora smrt.

(Preporod.info)