U okviru manifestacije “Kalesijsko ljeto 2017”, u utorak, 25. jula upriličeno je književno popodne sa Hadžemom Hajdarevićem i uručivanje nagrada autorima najboljih priča na ovogodišnjem književnom natječaju za izbor najbolje kratke priče pod nazivom „Ratna priča“.

Dedo Ramo, starac iz Erzuruma, nije imao nikoga drugog osim tri mačke. Kad je došao iz svog rodnog kraja bio je snažan i jak mladić. Samo godine, te godine koje su tiho i bezglasno prolazile, istrošile su snagu i ishabale tog momka. Ramo, koji je nekad radio kao hamal, a nekad kao nadničar, jednog dana se teško razbolio. Dok je bio bolestan jedino čega se bojao bilo je to da će potrošiti onih nekoliko novčića koje je otkidao od usta i sakrivao ispod kreveta na kome je spavao i da neće moći svojim mačkama kupovati džigericu i škembiće. Stvarno, bilo je dana kad ne bi popio čak ni mlijeko, uskraćivao je sebi koliko je mogao samo da sirote životinje ne bi ostale nezbrinute. Za tri mjeseca, koliko je bolovao, istrošilo se i njegovo tijelo i ono malo para. Kad se počeo osjećati malo bolje i bio u stanju stajati na nogama, shvatio je da u rukama, koje su teške pakete podizale kao perku, i u leđima, koja su mogla podnijeti svaki teret, nema više snage da ponovo počne raditi teške poslove. Njegove noge, koje su se pod najtežim opterećenjem kretale bez drhtanja, sad su se ljuljale kao da će se slomiti noseći samo ovo slabašno tijelo.  Ramo nije shvatao da stari. Odlučio je da počne bolje jesti da bi ojačao kako bi ponovo mogao raditi i hraniti svoje tri mačke. S naporom je ustao, u uglu sobe stajao je čvrsti štap kojim je njegova rahmetli žena potapala svoje djevojačko ruho dok se otkuhavalo u kazanu. Ramo je, s nekim čudnim osjećajem opraštanja, što ga ni sam sebi nije mogao objasniti, uzeo štap koji je godinama stajao sakriven i izašao na ulicu. Toliko je bio bolestan da se nije mogao ni obrijati. Čvrsto se oslanjajući na štap s hiljadu muka krenuo je prema kafani. Usput su se neki mladići, koji su ga vidjeli kako jedva hoda, ponudili: „Dedo, ako ne možeš hodati, da te uhvatimo podruku.“ Nudili su se da pomognu Rami i ponesu iznemoglo tijelo starca, koji je nekad dizao terete teže od jednog čovjeka. Ramo je osjetio bol više zbog toga što su ga mladići oslovili sa „dedo“ nego zbog toga šta je ova ponuda stvarno značila. On se još uvijek nadao da će jednoga dana ojačati. Ali, ako je stvarno ostario, onda za to nema lijeka. Izgleda da je stvarno ostario kada ga zovu „dedo“. Zastao je prolazeći ispred dućana prodavača vode, dugo se gledao u okrnutom, mutnom ogledalu koje je stajalo pored vrata i koliko god da mu je bilo teško i bolno, shvatio je da su mladići bili u pravu. Da, ostario je. Ustvari, on je već odavno bio star, ali bio je tako jak i snažan čovjek da mu do sada, ni on sam, a ni bilo ko drugi, nije pripisao taj atribut. Više nije mogao biti nosač. Kad je drugi put izašao na ulicu prodao je svoj radni jelek koji je nosio dok je bio hamal. Cilj mu je bio da nađe neki lakši posao od koga će moći zaraditi koji novčić. Neće niko džaba hraniti ni Ramu ni njegove mačke samo zbog toga što je on ostario.  Odlučio je da počne raditi kao čistač cipela. Samo, morao je još nešto prodati da bi mogao kupiti kutiju za čišćenje cipela. Rješenje ovog problema se, možda, nalazilo u sehari njegove rahmetli supruge. Utroba mu se stezala dok je dizao poklopac. Osim jedne bezane košulje, najvrjednije u ovoj sehari bile su troje vunene čarape. Troje čarape koje je njegova sirota žena isplela svojim rukama. Ramo ih je prevrtao i okretao, nikako se nije mogao odlučiti da ih proda. Ali, shvativši da nema drugog izlaza, strpao ih je pod pazuho, izašao na ulicu i prodao budzašto. Da su mu barem pare koje je zaradio na ovim, ko snijeg čistim, dragim predmetima bile dovoljne da kupi kutiju za čišćenje cipela. Ali, nisu. Opet je ostao dužan nekoliko lira. Sada je hamal Ramo postao dedo Ramo, čistač cipela. Bilo mu je drago čuti kako ga svi, i djeca i odrasli, zovu dedo Ramo. Otkako se razbolio nije se ni brijao. Šta će, ionako je već bio star, zar je uz to bilo potrebe da troši novac na brijanje. S vremena na vrijeme, kad bi njegova sijeda brada jako narasla, pretvorio bi staklo jedinog prozora u sobi u ogledalo, stavljao komad kartona iza njega, otvarao ženinu seharu, koja je još uvijek mirisala na lavandin cvijet, vadio makaze i malo skratio gustu bradu. Nasmijani dedo Ramo navikao se i na ovaj novi posao. S ono novca što bi zaradio, dobro je živio. Ovim malim prihodom izdržavao je sebe i svoje mačke, ali nije mogao ništa uštedjeti i ostaviti u zavežljaj ispod kreveta. Iz njega je sve potrošio. Što bi zaradio, to bi i pojeli. *** Dok su tako dani prolazili dedo Ramo se opet razbolio. Ali, ovoga puta bolest uopšte nije ličila na onu prijašnju. Na nozi mu se pojavio veliki čir, crn kao gar, tako da mu je za tri dana cijela noga pocrnila. Što je još gore, kome god doktoru iz bolnice ili iz grada da se obratio, svi su govorili da od te noge nema ništa i, ako se ne odsiječe, da će se crnilo raširiti po cijelom tijelu, a on će umrijeti. Međutim, dedo Ramo nije želio umrijeti. On je imao jedan snažan razlog koji ga je održavao u životu, mačke! Ako on umre ko će se brinuti o ovim pripitomljenim, dobro zbrinutim mačkama? Sve su imale mala šilteta mekša i čistija od kreveta na kome je on spavao i blistavo čiste posude za jelo. Ako on umre, ko će se brinuti o njima, ko će im uveče donositi džigericu? Čak nije mogao ni leći u bolnicu da ne bi ostavio svoje ljubimce same.  Dedo Ramo je gledao u svoju otkrivenu nateklu nogu koja je poprimila zastrašujuću ljubičastu boju. Međutim, tog dana on nije mislio o svojoj bolesti koja se pogoršavala iz dana u dan, nego šta će biti s mačkama. A one su, svaka u svom uglu sklupčane spavale, site od džigerice koju su namalo prije pojele. Njihovi puni stomaci, koji su se podizali sa svakim udisajem, bili su okrugli poput lopte. Bahtijar, najdraži mačak dede Rame, koji je ležao u sredini, odjedanput je skočio s mjesta kao da je čuo miša. Pogledao je oko sebe sa jezom od koje se njegovo sjajno krzno nakostriješilo i poletjevši kao strijela prema svom bolesnom vlasniku, s užitkom grabežljivca koji napada lovinu, udario šapom po rani na nozi koja je bila opuštena pružajući tegoban prizor. Dedo Ramo je pao u nesvijest od bola, a Bahtijar je počeo lizati raspuknutu ranu.  Jednu sedmicu nakon tog događaja, dedo Ramo, jadni starac, za koga su svi s tugom i žaljenjem čekali da mu bude odsječena noga, došao je noseći kutiju za čišćenje cipela na ramenu, ne hramljući i ne osjećajući bol i sjeo na ugao ulice na kojem je uvijek čekao mušterije. Čak se ni na štap nije oslanjao. Tada su znatiželjnici počeli zapitkivati ovog nasmiješenog starca guste brade o tome kakva je tajna njegovog ozdravljenja. Među njima je bilo i mladih, obrazovanih ljudi koji su to komentarisali kao „zanimljiv slučaj“. No, kako je ovaj siroti starac mogao znati tajne stvaranja koje se nama pokazuju kao život? Čak ni onim obrazovanim nije bilo lahko shvatiti skriveni smisao ovog neobičnog događaja koji su opisivali riječima: „slučajana ili zanimljiva pojava“. Međutim, čistač cipela Ramo je znao da je svako stvorenje, čak i svaka trunčica, Allahov vojnik i da je velika moć „skrivene ruke“ koja zapovijeda tim stvorenjima i određuje šta će se dogoditi? Eto, ta snaga učinila je jednu malu mačku, stvorenje s kojim je starac dijelio svoju nafaku, posrednikom onda kad su naučna intervencija i ljudske mogućnosti ostali bespomoćni. Dedo Ramo, dok je sjedio u svojoj tekiji, svoje jednostavno i sažeto mišljenje o ovome događaju objašnjavao je svakome ko god bi sjeo s njim.  -Eto tako moj beže... dok sam sjedio i bez nade gledao u svoju nogu koju je trebalo odrezati, mačka je odjednom skočila s mjesta. Tako je krenula na mene da sam mislio da je pobijesnila. Sjećam se da me udarila kandžom po rani i da sam se od bola onesvijestio. Kad sam došao sebi, oteklina na nozi je nestala, a mačka je i dalje bila pored mene i gledala u moje lice. Te hefte, svakog dana bio sam sve bolje, dok rana i bol nisu sasvim nestali. Ne kaže se uzalud: „Dobro se dobrim vraća“. Prevela s turskog jezika: Fatima Kadić-Žutić Prijevod pripovijetke iz zbirke: Samiha Ayverdi, Mabedde Bir Gece, Damla Yayınevi, İstanbul, 1976., str. 50-54.

Sedamdesetdevetogodišnji tuzlanski hadžija Edhem Smajić svoju priču za Preporod počinje rečenicom da je preko dvadeset ljudi, iz svoje šire porodice, kao i svojih prijatelja i poznanika, tokom svoga života uveo u islam. Posebno se kaže raduje što je jednu doktoricu uveo u islam. - Jednoj sam doktorici kada sam odlazio na kontrolu u bolnicu rekao doktorice ko vam je dao da završite fakultet i postanete doktorica. Ona je šutjela, nije ništa odgovorila. Onda sam ja rekao, doktorice, vi to ne bi mogli završiti da vam Allah nije podario vid, sluh i pamet. Doktorice, kompletirajte se kao ličnost. Uđite u islam. Da budete i vjernica, kada ste ovako kvalitetan doktor koji liječi ljude. Sjećam se da sam otišao iz njene ordinacije u prvu vjersku knjižaru i uzeo joj ilmihal i sufaru. Onda sam se vratio doktorici u ordinaciju i rekao doktorice ovdje ćete naći sve o islamu. Što vam ne bude jasno vi mene pitajte kada vam dođem na kontrolu drugi put. Doktorica je sve to shvatila vrlo ozbiljno i počela klanjati. Posebno me raduje što je doktorica za dvije godine otišla i obavila hadž. Sretan sam zbog toga – emotivno priča hadžija Edhem. Hadžija Edhem kazuje da nikada nije išao na silu kako bi ljudi ušli u islam, nego je prilazio ljudima polahko, slijedeći Poslanikov primjer.  - Kada vidim čovjeka kratko mu kažem koju riječ o islamu. Onda kada ga vidim naredni put opet mu dam do znanja sa nekoliko rečenica o značaju vjere u životu svakog čovjeka. I tako nekoliko puta dok se čovjek ne smekša – iskreno govori hadžija Edhem. Hadžija Edhem priča da nikako ne može da shvati zbog čega su danas sve lošiji međuljudski odnosi. Smatra da takvo ponašanje ljudi nije dobro, i da takvo ponašanje nije vjersko.

Ljudi koji odluče utrošiti novce na "kupnju" više slobodnog vremena, a ne na nešto što ima materijalnu vrijednost osjećaju se sretnije i zadovoljnije, rezultati su studije koju su proveli znanstvenici s kanadskog sveučilišta British Columbia. Eksperiment je pokazao da su sudionici istraživanja bili zadovoljniji i sretniji kada su 40 dolara utrošili na plaćanje neke usluge ili posla i na taj si način omogućili dodatno slobodno vrijeme, nego kada su istu svotu novca potrošili na neku materijalnu stvar. Psiholozi su ustanovili da stres koji u modernom svijetu nastaje zbog stalne utrke s vremenom pridonosi nastanku tjeskobe i insomnije. Iznijeli su podatak po kojemu i vrlo bogati pojedinci često nerado troše novce kako bi platili drugima da neke poslove obave za njih. "Nizom eksperimenata smo ustanovili da su ljudi koji troše novce da bi si 'kupili' više slobodnog vremena - sretniji i općenito zadovoljniji", kaže dr. Elizabeth Dunn, profesorica psihologije na kanadskom sveučilištu. Na ovaj su fenomen značajno utjecali povećani prihodi pojedinaca u brojnim zemljama. Od Njemačke do Sjedinjenih Država ljudi su stalno "u stisci s vremenom", čini im se da ga nikad nemaju dovoljno, što rezultira stresom na dnevnoj bazi. Grupa američkih, kanadskih i nizozemskih psihologa provela je testiranje na 6000 odraslih osoba, među kojima je bilo i 800 milijunaša. Postavljena su im pitanja o tomu koliko novca troše na "kupnju vremena". Ustanovljeno je da manje od trećine sudionika istraživanja svaki mjesec izdvaja određenu svotu novca na to da neke poslove za njih obave drugi ljudi. No članovi te grupe odgovorili su da su smireniji i općenito zadovoljniji životom jer su, zahvaljujući povjeravanju poslova nekom drugom pod manjim pritiskom. Psiholozi su proveli još jedan dvotjedni eksperiment među 60 zaposlenih odraslih stanovnika Vancouvera. Od njih se tražilo da tijekom vikenda potroše 40 dolara na nešto što će im uštedjeti vrijeme. Neki su kupili obrok koji im je dostavljen na radno mjesto, neki su djeci susjeda platili da im obave neke manje poslove poput košnje trave ili su, umjesto pranja i sušenja rublja taj posao povjerili radnicima kemijske čistionice. Drugi su vikend dobili zadaću da istu svotu novca potroše na manje materijalne vrijednosti poput vina, odjevnih predmeta, knjiga.... Rezultati istraživanja pokazali su da su ispitanici bili puno zadovoljniji nakon što su novce potrošili na stvari koje su im uštedjele vrijeme jer su se osjećali puno opuštenije. "Vrijeme se definitivno može kupiti novcem, a rezultat je vrlo učinkovit", zaključuju dr. Dunn i njezini kolege koji su rezultate istraživanja objavili u časopisu Proceeedings of the National Academy of Sciences. "Razmislite postoji li nešto što mrzite raditi, a to bi, umjesto vas uz manju novčanu naknadu mogao obaviti netko drugi?", savjetuje dr. Dunn te dodaje da znanost potvrđuje kako je to jako dobro utrošen novac. Psiholozi kažu da bi rezultati studije mogli biti od koristi svima onima koji smatraju da po povratku s posla moraju obaviti još jednu smjenu kućanskih poslova, prenosi Hina. (FENA) 

U svijetu nogometa se priprema velika senzacija nakon što je Monaco navodno prihvatio ponudu Real Madrida za svog napadača Kyliana Mbappea koja je vrijedna 180 miliona eura. Ukoliko zaista Mbappe pređe u Real, to će biti novi rekord kada je riječ o visini transfera. Podsjetimo, još uvijek aktuelni rekorder je Paul Pogba koji je iz Juventusa prešao u Manchester United prošle godine za 105 miliona eura. Real će isplatiti Monacu 160 miliona eura, plus 20 miliona eura bonusa. Bonusi bi mogli porasti i na 30 miliona eura. Monaco je prvobitno tražio 190 miliona eura, no, dogovor je postignut na 180 miliona eura. Mbappe će tako pojačati napad Kraljeva nakon što je klub napustio Alvaro Morata i prešao u Chelsea. Potpisat će šestogodišnji ugovor, a po sezoni će zarađivati sedam miliona eura. Međutim, još uvijek se priča i o prelasku Neymara iz Barcelone u PSG, a taj transfer bi bio vrijedan 222 miliona eura, što bi također bio novi rekord.

Planirani radni ručak predsjedatelja Predsjedništva BiH dr. Dragana Čovića i članova Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i Mladena Ivanića koji je trebao biti održan danas u Mostaru otkazan je zbog nemogućnosti dolaska određenog broja sudionika. Kako je saopšteno iz Službe za odnose s javnošću Predsjedništva BiH sastanak je trebao biti održan u 13 sati. Podsjećamo, predsjednik HDZ-a pozvao je na "prijateljski ručak" u Mostaru članove Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i Mladena Ivanića te predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića i predsjednika SNSD-a Milorada Dodika. Prvi je posjetu otkazao predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Fahrudin Radončić je jučer telefonski kontaktirao Čovića kojem je kazao da neće doći na ručak u Mostar ukoliko se tamo ne pojavi predsjednik SDA Bakir Izetbegović. On je istakao da se time gubi politički kapacitet i smisao namjere. Dolazak su otkazali i predstavnici Saveza za promjene uz obrazloženje da ne žele učestvovati u radu s onima koji prave blokade u BiH i entitetu Republika Srpska. Predsjednik PDP-a Branislav Borenović kazao nam je on neće ići na sastanak u Mostaru, a da se član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić dvoumi.  Predsjednik SDA Bakir Izetbegović jučer je potvrdio da ni on neće prisustvovati sastanku koji organizuje Čović te da je za njega neprimjereno razgovarati u krnjem sastavu i u atmosferi u kojoj neki od najavljenih učesnika sastanka koordinirano ruše Vijeće ministara i druge institucije BiH.  (FENA)

Turistička zajednica Kantona Sarajevo predstavila je novi vizualni identitet i web stranicu www.visitsarajevo.ba.

U Teočaku je završen Kamp prijateljstva i tolerancije Sniježnica 2017, koji je uz podršku Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini organizirala Koalicija za borbu protiv mržnje „Društvo bez predrasuda" iz Teočaka.

BBI banka nastavlja sa podjelom 500 stipendija godišnje za djecu bez roditelja iz „Fonda Sheikh Saleh Kamel“.

Saopćenje Instituta za istraživanje genocida Kanada povodom sramnog puštanja na privremenu slobodu bivših čelnika Službe državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija, optužene za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

Sarajevo, 26. juli 2017. (MINA) - „Ministarstvo zdravlja Federacije Bosne i Hercegovine i Zavod za zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine su nas juče obavijestili da nisu u mogućnosti do 02.08.2017. godine obezbijediti vakcine protiv Meningococa za kandidate na hadž u tekućoj godini“, saopćeno je danas iz Ureda za hadž.

„Ministarstvo zdravlja Federacije Bosne i Hercegovine i Zavod za zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine su nas juče obavijestili da nisu u mogućnosti do 02.08.2017. godine obezbijediti vakcine protiv Meningococa za kandidate na hadž u tekućoj godini“, saopćeno je danas iz Ureda za hadž.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pozvao je u utorak sve muslimane da posjete i zaštite Jerusalem nakon izbijanja nasilja zbog detektora metala koje su izraelske vlasti postavile, a potom uklonile s kapija koje vode ka džamiji Al-Aqsa u tom gradu.

BBI banka nastavlja sa podjelom 500 stipendija godišnje za djecu bez roditelja iz „Fonda Sheikh Saleh Kamel“. Danas je otvoren konkurs za regiju sjeverne BiH, gdje će biti dodijeljeno 100 stipendija. Ova regija obuhvata područje Tuzlanskog kantona (Banovići, Čelić, Doboj Istok, Gračanica, Gradačac, Kalesija, Kladanj, Lukavac, Sapna, Srebrenik, Teočak, Tuzla, Živinice), Posavskog kantona (Domaljevac-Šamac, Odžak, Orašje) i općine: Derventa, Bosanski Brod, Doboj i Doboj Istok, Modriča, Šamac, Petrovo, Lopare, Bijeljina, Ugljevik, Zvornik, Šekovići, Vlasenica, Bratunac, Milići i Srebrenica, te Distrikt Brčko.

U prostorijama kompanije Srebreničanka doo Srebrenica održana je svečana ceremonija uručenja halal certifikata čime je potvrđena uspješna implementacija zahtjeva Halal standarda BAS 1049:2010. Halal certifikat direktoru kompanije, gospodinu Osmanu Agiću uručio je direktor Agencije, gospodin Amir Sakić.

Preporod ima zadovoljstvo predstaviti u originalu i prijevodu na bosanski i arapski jezik pjesmu znamenitog francuskog i svjetskog književnog klasika Viktora Igoa, posvećenu Muhammedu, a. s. Pjesma je nastala 15. januara 1858. godine, a prilikom valorizacije Igoova književnog djela na ovim prostorima pjesma je ostala potpuno neprimjećena i zanemarena. Akademik Enes Karić, uz uvodni tekst, pripremio je original i prijevode pjesme. Prijevod na bosanski se prvi put pojavljuje i urađen je za ovaj prilog.   Victor Hugo (Viktor Igo, 1802-1885), slavni francuski i svjetski književnik (poglavito romanopisac, pjesnik i esejist), napisao je veliki broj pjesama u kojima oslovljava islamske motive kao i Mediteran obilježen islamom i muslimanima. U dva njegova djela, u   Les Orientales  (“Istočnjaci“, odnosno  “Istočnjačke pjesme“,  “Pjesme o Istoku“) i u opsežnom djelu  La Légende des siècles (Legenda vjekova), Victor Hugo je uvrstio veliki broj svojih slavnih poetskih djela koja tretiraju, izbliza ili izdaleka, islamske motive, detalje, osobe.  Zbirka Les Orientales pojavila se 1829. godine, dok se zbirka  La Légende des siècles pojavila negdje u periodu od 1855. do 1876. godine, u četiri sveska. Za nas je ovom prilikom zanimljivo njegovo djelo Legenda vjekova. Naime, “grandiozni poduhvat Legenda vjekova zamišljena je kao niz pjesama u kojima se obuhvata cjelokupni razvitak čovječanstva.“  U Legendi vjekova Victor Hugo je  15. januara 1858. godine spjevao pa potom objavio svoju veliku pjesmu o Muhammedu, a.s. (“Nova hidžretska godina“ - L’an neuf de l’Hégire) o kojoj ćemo ovdje dati nekoliko informacija (a dobrotom “Preporoda“ ovu slavnu poemu objavljujemo na francuskom originalu, zatim u bosanskom prijevodu iz pera profesorice Sabine Berberović, te u arapskom prijevodu).    Napominjemo da se naslov ove Hugoove pjesme (L’an neuf de l’Hégire) u različitim tekstovima različito prevodi. Ima prevoditelja koji smatraju da se umjesto “Nova hidžretska godina“ francuska sintagma “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao  “Godina deveta po Hidžri“, ili čak kao “Devet hidžretskih godina“ (Hijri Nine Years), kako stoji u djelu “Victor Hugo’s Eastern View“ od Asgara Zeynalova. Ne sporeći da su ovi različiti načini prevođenja ovoga naslova i mogući i ispravni, u  priređivanju ove velike poeme Victora Hugoa za njezino objavljivanje mi smo se opredijelili za to da francusku sintagmu “L’an neuf de l’Hégire“ treba prevesti kao “Nova hidžretska godina“. Naime, njezin autor Victor Hugo opisuje smrt Muhammeda, a. s., i njegovo preseljenje na Bolji svijet. Taj se veliki događaj zbio jedanaeste godine po Hidžri, a ne devete godine po Hidžri. Poslanikova smrt najavljuje “novu hidžretsku godinu“ ili epohu u koju će muslimani stupiti nakon smrti Muhammeda, a. s. Doći će doba prosperiteta, smiraja i zadovoljstva – kao da je jedna od poruka naslova ove Hugoove pjesme.   VICTOR HUGO NOVA HIDŽRETSKA GODINA   Kao da je slutio da mu se čas bliži, nikome više nije zamjerao;  Hodao je pozdravljajući prolaznike; Vidjelo se kako svakim danom stari, iako imade  tek dvadeset sijedih u svojoj crnoj bradi; Ponekad bi zastao da gleda kamile dok piju, sjećajući se dana kada je i sam kamile vodio. Činilo se da vidi Raj, doba ljubavi, Vremena prošla, doba pradavno. Čelo mu bješe visoko, lice carsko, Obrva glatka, oko duboko i hitro, Vrat poput grla srebrne amfore, Izgled Nuha koji zna tajnu potopa. Kad bi ljudi dolazili da se posavjetuju, sudac bi ovaj puštao jednog da potvrđuje, drugog da se smije i poriče, slušao bi šutke i govorio posljednji. Na ustima mu je uvijek molitva bila; Jeo je malo, stišćući trbuh kamenom; Svoje je ovce sam muzao; Sjedio bi na zemlji i svoju odjeću šio. Postio je duže od drugih u dane posta, iako je gubio snagu i više nije bio mlad. U šezdeset trećoj godini groznica ga uhvati. Pročita opet Kur’ān svojom rukom ispisan, pa Zejdovom sinu dade svoju zastavu, i reče: “Bližim se svojoj posljednjoj zori. Nema božanstva osim Boga. Za Njega se bori!“ U oku je, sjenom prekrivenom, nosio sjetnu tugu  starog orla koji mora napustiti svoje nebo. Pođe u džamiju po svom običaju, oslanjajući se na Aliju, u pratnji ljudi; Sveta zastava se vihorila na vjetru. Blijed, okrenuvši se ljudima, povika: “Narode, dan se gasi, čovjek prolazi i nestaje; Prašina i noć, to smo mi. Samo je Bog velik. Ljudi, ja sam slijepac i neznalica sam. Bez Boga bih bio niži od pogane zvjeri.“ Jedan šejh mu reče: “O predvodniče istinskih vjernika! Čim te čuo, svijet je u tvoju riječ povjerovao; Na dan kad si se rodio jedna zvijezda se pojavi, i padoše tri kule Kisreve palače.“ On odgovori: “O mojoj smrti meleci vijećaju; Bliži se čas. Slušajte. Ako sam o nekome od vas  ružno govorio, neka ustane, ljudi, i nek me pred svima vrijeđa i grdi dok nisam umakao; Ako sam nekog udario, neka me udari.“ I ćutke pruži svoj štap prolaznicima. Neka starica, strižući ovcu na pragu kuće, viknu: “Bog ti pomogao!“ Činilo se kao da tužan prizor gleda, u misli zadubljen; odjednom, zamišljen, progovori: “Čujte me, svi, ja sam tek jedna riječ na ustima Allaha; Kao čovjek sam pepeo, a vatra kao poslanik. Dovršio sam nesavršenu svjetlost Isaovu. Ja sam, djeco, snaga; Isus je bio blagost. Sunce ima uvijek zoru za prethodnicu. Isus je bio prije mene, ali on nije Uzrok. Rodila ga je Djevica koja je mirisala ružu. Ja sam, kao živo biće, upamtite dobro, tek limun od poroka pocrnio; Čudnu sam blizinu svih grijeha doživio; Na mojoj koži više je [bilo] sramote nego blata na cesti, a tijelo mi je [bilo] svo zlom obeščašćeno; O čujte svi, u trenu bi me proždrli,  kad bi u tami samotnog lijesa  za svaku grešku po jedan crv iz zemlje došao. Sine, prokletnik se ponovo rađa na dnu hladne rake  Da bi ga opet crvi proždirali; Svaki put njegovo tijelo oživi, sve dok bol, prestajući, ne otvori spokojni beskraj za njegov let.  Sine, ja sam ništavno polje plemenitih bitaka, Čas bijah uzvišen, čas ništavan, a zlo se s dobrom u mojim ustima smjenjuje, k’o pijesak i čatrnje u pustinji; Al’ ipak bih, o vjernici! krio u sjenci glavu od strašnih anđela/meleka koji bi čovjeka u tmine opet spustili; U pesnicama sam ponekad sukao njihove zloslutne ruke; I poput Jakuba sam se često noću, stopu po stopu,  borio protiv nekog koga vidio nisam; Al’ život mi je najviše zbog ljudi krvario; bacili su na mene svoju mržnju i svoju zavist, a ja u sebi osjećah istinu, i protiv njih se borih, ali bez gnjeva, i u borbi sam uzvikivao: “Neka! Sam sam, go, krvarim, ranjen; to mi je draže. Neka me svi tuku! Nek’ im je sve dopušteno! I kad bi neprijatelji moji što me udaraju, imali sunce s lijeve i mjesec s desne strane,  kad bi me na tom uskom putu napali, nikad me u bijeg ne bi natjerali!“ I sad sam  poslije četrdeset godina borbe,  do ruba groba dubokog stigao, preda mnom Allah, svijet iza mene. A vi koji ste me u toj kušnji slijedili, kao Grci Hermesa i Hebrejci Levija, teško ste patili, ali ćete zoru ugledati. Nakon hladne noći, vidjećete zoru kako sviće; Narode, nemajte sumnje; Onaj koji je razasuo  lavove po liticama Džebbel-Kronnega, bisere po moru i zvijezde po tmini, može i turobnom čovjeku dati malo radosti.“ I nastavi; “Vjerujte, bdijte; pognite čela. Oni koji nisu ni dobri ni zli ostaće  na zidu koji razdvaja Raj od provalije, previše crni za Boga, previše bijeli za zločin; Gotovo niko nije dovoljno čist od grijeha da ne bi zasluživao kaznu; nastojte, dok molite, cijelim tijelom zemlju dodirnuti; Džehennem će u svojoj kobnoj tajnovitosti spaliti samo ono što nikad pepeo nije dotaknulo, a Bog, onome ko ljubi mračnu zemlju, otvara nebo plavo; Budite milosrdni; budite sveti; budite pravični; Gore su čiste voćke u visokim krošnjama, konji zlatom osedlani, i, za bijeg od sedam božanstava,  kočije žustre s munjama umjesto osovina; Svaka hurija, vedra, neporočna, sretna, u kućici od izdubljenog bisera obitava; Džehennem čeka prokletnike; zla kob! Imaće cipele od vatre od čije vreline će im glava ključati poput kotla. Lica odabranih biće ljupka i ponosna.“ Zastade, puštajući ljude da nadu osjete. Pa sporim korakom krenu opet i nastavi: “O vi koji živite! Ponovo kažem svima da je došao čas da se sklonim u drugo prebivalište; Zato požurite. Sad je vrijeme da me razotkriju oni koji su me poznavali, i, ako sam činio nepravdu, da mi pljunu u lice.“ Ljudsko mnoštvo se nijemo razmicalo dok je prolazio. Opra bradu na izvorima Abufleje. Neki čovjek mu zatraži tri drahme, i on mu plati, rekavši: “Bolje platiti ovdje nego u grobu.“ Ljudi su očima kao u golubice gledali ovog plemenitog čovjeka, njegovu snagu; Svi su plakali; i kad se kasnije domu svom vratio, mnogi ostadoše ne sklopivši oka, noć na kamenu provedoše.  Sutra ujutro, vidjevši da zora stiže: “Ebu Bekre, reče, ne mogu ustati, Ti uzmi Knjigu i moli!“ Njegova žena Aiša bješe iza njega; Slušao je kako je Ebu Bekr čitao, i često tihim glasom dovršavao ajet; I plakali su dok se tako molio. Predveče se na vratima Melek Smrti    pojavi, tražeći dozvolu da uđe. “Neka uđe.“  Pogled mu osvijetli  ista jasnoća kao na dan rođenja; A  melek [smrti] reče: “Bog želi tvoje prisustvo.“  - “Dobro“, odgovori on. Sljepoočnicama mu preletje drhtaj, uzdah mu otvori usne, i Muhamed umrije. (Victor Hugo, 15. januar 1858.) Prevela s francuskog:  Sabina Berberović​