Od otvaranja Roditeljske kuće prije godinu dana do danas, pogodnosti ove kuće potpuno besplatno koristilo je više od 70 porodica s područja cijele Federacije BiH, a iskorištenost je više od 70 posto, što je dokaz da je opravdala svoje postojanje.

U Zavičajnom muzeju Visoko je otvorena izložba konceptualnih instalacija "Država Bosna i Hercegovina, domaće i strane političke elite“ autora Senada J. Hodovića, muzejskog savjetnika, koja će biti postavljena do 2. augusta.

Sinoćnje nevrijeme koje je zahvatilo okolna područja Čapljine izazvalo je masovno stradanje ptica, a stradalo je čak oko 1500 ptica većinom čvoraka i španskih vrabaca, saopćilo je u utorak Ornitološko društvo "Naše ptice".

Federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Salko Bukvarević jučer je posjetio općine Novi Travnik i Gornji Vakuf i s demobilisanim borcima usaglašavao dinamiku realizacije Sporazuma potpisanog 7. jula 2017. godine.

Turski predsjednik Reddžep Tajip Erdogan optužio je u ponedjeljak Izrael da ignoriše međunarodno pravo u vezi s krizom oko uvođenja sigurnosnih mjera na svetom mjestu u Jerusalemu i ocijenio da Izrael šteti i sebi i regionu.

Izraelska policija uklonila je tokom noći detektore metala na ulazima u džamiju Al-Aksa, javlja Anadolu Agency (AA).

U epohi „poraza sekularnih ideologija“ u muslimanskim narodima valja se iznova zapitati zašto su kod svih njih tokom prošlog stoljeća bili tako neuspješni i modernisti, i reformisti, i fundamenta-listi... i doći do odgovora koji, u svojoj simplificira-nosti, izgleda nestvaran mada je i povijesno i empirijski tačan, i poučan. Radi se o tome što su svi spomenuti tokovi mišljenja u prošlom stoljeću zanemarivali spoznaju srcem, spoznaju koja islamsku civilizaciju čini jedinstvenom. Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove uče, vjerovanje im učvršćuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju. (8,2)   U epohi „poraza sekularnih ideologija“ u muslimanskim narodima valja se iznova zapitati zašto su kod svih njih tokom prošlog stoljeća bili tako neuspješni i modernisti, i reformisti, i fundamentalisti... i doći do odgovora koji, u svojoj simplificiranosti, izgleda nestvaran mada je i povijesno i empirijski tačan, i poučan. Radi se o tome što su svi spomenuti tokovi mišljenja u prošlom stoljeću zanemarivali spoznaju srcem, spoznaju koja islamsku civilizaciju čini jedinstvenom. Jer razum, kao Allahov dar na koga se kur’anska Objava toliko često referira, čak i kada pada na sedždu pred svojim Stvoriteljem, ne pokreće na akciju, ili, ako to i čini, ta akcija nejma onog zanosa koji donosi velika, krupna djela. „A ništa krupno se u povijesti nije dogodilo bez strasti!“ (Hegel). Pogledamo li duhovne i materijalne spomenike islamske kulture i civilizacije u Bošnjaka: džamije, tekije, medrese, mezaristane i njihove nišane, knjige iz kojih su učile naše softe i alimi, vidjet ćemo da je naše pretke na „krupna i ozbiljna djela“, na koja nas je Resulullah, s.a.v.s., pozvao na Oprosnom hadždžu, poticala primarno spoznaja srcem, a ne toliko racionalna spoznaja. Na tu spoznaju Kur’an se referira u također velikom broju ajetu, pogotovo u onim ajetima u kojima se spominje čišćenje (tezkije) srca, a ajet koga navedosmo ispred naše besjede jasno naglašava da je Kur’an spušten ne samo ljudskom razumu, nego i ljudskom srcu. Ovdje nejmamo prostora da šire govorimo o sinonimnim pojmovima „srca“ u Kur’anu kakvi su: qalb, fu’ād, nefs, ‘aql... kako ih vidi Gazali u Ihja’u; dovoljno je da navedemo njegovu definiciju „srca“ kao „središta duše“ ( u Alkemiji sreće i drugim risalama) pa da znamo o čemu govorimo.  Govorimo, dakle, o spoznaji do koje se dolazi onim svojstvom koje se u doba Resulullaha, s.a.v.s., ashaba i tabi’ina nazivalo zuhd-om, a od sredine drugog hidžretskog stoljeća tesavvuf-om. I jedan i drugi termin označavaju onu duhovnu disciplinu, ili „put“ (sulūk), koji muslima dovede u takvo blagoslovljeno stanje da ga nijedan dunjalučki čar ili briga ne mogu odvesti sa staze na kojoj „prije svake stvari vidi Allaha, u svakoj stvari vidi Allaha i poslije svake stvari vidi Allaha, dž.š.,“ odn. kako stoji u jednom hadisu:“da obožavaš Allaha tako kao da Ga vidiš“ (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejrea,r.a.). Istina do koje „srce“ dolazi jednostavna je i duboka u isto vrijeme, bliska svakom ljudskom biću, svejedno bilo on muškarac ili žena, starije ili mlađe, učeno ili nepismeno, bogato ili siromašno (Mi smo čovjeku bliži od njegove vratne žile kucavice..., 50, 16).   Medinski šejh nakšibendi u današnjem Londonu   U svojoj risali Džāmi’ul-murīd fī’s-seferi ile’l-Haqq koju je u Londonu prošle godine objavio vjerodostojni šejh nakšibendijskog tarikata na Zapadu danas Eš-Šerif ibn Hašim Abdullah el-Husejni el-Medenijj, potomak iz loze ehl-i bejta, hazreti Alije i Fatime, r.a., odn. hazreti Husejna, r.a., porijeklom iz Medine Munevvere, dovodi nakšibendijski tarikat u vezu sa Muhammedovim, a. s., poslanstvom, a preko njega – sa Ibrahimom, a. s. Naime, šejh El – Husejni tesavvuf vidi kao tezkijjetun li’l-muslimi (čišćenje muslimana) u kome su bili Ibrahim, a. s., i Ismail,a. s., i koje su najavili sa nubuvvetom Muhammedovim, s.a.v.s., u slijedećem ajetu u kome Uzvišeni navodi njihovu dovu: Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš nek bude odan Tebi..., Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi i mudrosti ih učiti i očistiti ih (ve juzekkīhim) (2, 128-129). „Sve što vodi čišćenju srca,“ kaže šejh El-Husejni,“ sve je to čišćenje jednog muslimana, čišćenje njegova qalba, ‘aqla, nefsa, ruha i tijela, kao i čišćenje imetka, vida, sluha i unutrine od grijeha i neposlušnosti Allahu, dž.š., i to je cilj tesavvufa.“ Prema istom piscu, Allah, dž.š., je tokom trostrukog „ispiranja prsa“ (u djetinjstvu, pred Objavu i pred Miradž) očistio Resulullaha, s.a.v.s., pripremivši ga za najveće pozvanje, a onda je Resulullah, s.a.v.s.,  svoje ashabe očistio od svakog vida širka i džahilijjeta te duhovnih bolešćina kakve su: zavidnost, oholost, škrtost, želja za samopokazivanjem, kukavičluk, očaj itd., skinuvši sve zastore koji čovjeku prekrivaju Istinu i dovevši ih do najviših spoznaja Allaha, dž.š., putem srca; on je bio njihov šejh, muršid (vodič), a njegov Sunnet je vječiti put do Allahovoga, dž.š., svjetla. S tim u vezi, šejh El-Husejni u Sunnetu gleda vanjski (zāhirski) i unutarnji (bātinski) aspekt; slijedeći oba aspekta Sunneta, ashabi su dosezali najveću ljubav (hubb) prema Allahu, dž.š., i Resulullahu, s.a.v.s., te najviše mertebe spoznaje srcem i razumom, došli u Allahovu, dž.š., blizinu (qurbe), gdje su im primane dove i odakle su krenuli u činjenje „krupnih i ozbiljnih djela“, koja do danas traju.    Sejjid Muhammed Behauddin Nakšibendi     Prirodno je – veli šejh El-Husejni – da je Resulullah, s.a.v.s., ostavio svoje nasljednike „čistoga srca“ i da je nūrullah (Allahovo svjetlo) – u jedinstvenoj silsili – ostalo da svijetli do Kijametskoga dana. Prema ovom šejhu, iz Medine je to čisto svjetlo odnio u Buharu jedan od potomaka Resulullahovih, s.a.v.s., sejjid Muhammed Behauddin el-Haseni el-Husejni (717.-791.h., Buhāra, Uzbekistan) - Allah mu posvetio tajnu - poznatiji po svome priimenku Naqšibendi (od riječi naqš – klesanje) – „zato što je Allah, dž.š., njemu dao takvu moć spoznaje da se Njegovo Uzvišeno ime Allah uklesalo  u Behauddinovo srce kako iz toga srca nikada ne bi izišlo“ (48).  El-Husejni kaže da nakšibendijski tarikat nije zasnovao sejjid Behauddin Nakšibendi, nego Resulullah, s.a.v.s.,“izvor svih svjetlosti koje vode do osvjetljenja srca, a onda do spoznaje Allaha, dž. š. (ilā ma’rifetillāhi Te’ālā); Vjerovjesnikov, s.a.v.s., tarikat nije mezheb, nego dževher (suština) islama koji nas povezuje sa rūhom svih ibadeta u svim životnim situacijama“(53), počevši od krpljenja ogrtača do najvažnijih državnih poslova.   „Nasljednici Allahovih vjerovjesnika“    Poistovjećujući ova dva tarikata i ističući da nakšibendije baštine samo ono što je „neprekinuta silsila“ Allahovih, dž. š., evlija nepatvoreno u svoja srca unijela iz razumijevanja Kur›ana i Sunneta iz nauka o Šeriatu (‘ulūmu’š-Šerī’ati) i nauka o duševnoj sufijskoj stvarnosti (‘ulūmu’l-haqīqati), El-Husejni se osvrće i na dodavanja (akhlāt) koja su ljudi unosili u tesavvuf, pa i u nakšibendijski tarikat. Po njemu, sve što nije u skladu sa akaidom i fikhom ehl-i Sunneta ve’l-džema’ata, nije i ne može biti nakšibendijski tarikat, pri čemu se osvrće na upotrebu muzičkih instrumenata tokom učenja zikrullaha, uzvikivanje, vrćenje u krug i tome sl. El-Husejni samo kaže da to nije sastavni dio nakšibendijskih virdova, ali on nejma riječi osude takvih „dodavanja“ kada su izvan virda. (Sam Šejh piše ilahije i kaside na engleskome jeziku, ali ih i komponuje i objavljuje u aranžmanima u kojima se upotrebljavaju muzički instrumenti iz kulture muslimanskih naroda kakvi su def, naj i sl.) Uzimanje šejha za vodiča (muršida) na nakšibendijskom putu nije gajenje kulta ličnosti, veli šejh El-Husejni obrazlažući tu tesavvufsku praksu vrlo uvjerljivom argumentacijom prema kojoj su ljudi nemoćni da sami dolaze do spoznaje Allaha, dž.š., o kojoj ovdje govorimo i da im je za to potreban muršid – jedan od onih Allahovih, dž.š., robova koje Uzvišeni šalje svakoj zajednici u svakom vremenu. Te muršide El-Husejni vidi u onima koje je Resulullah, s.a.v.s., najavio u svojim hadisima opisavši ih kao svoje nasljednike, a oni su: el-’ulemā’ (učenjaci iz obje vrste nauka) i el-ikhvān (Resulullahova, s.a.v.s., „braća“); nakon Resulullaha, s.a.v.s., i njegovih ashaba, te dvije vrste ljudi očišćenih srca prenosit će Allahovo svjetlo do Kijametskoga dana. U Muslimovom Sahihu  nalazi se hadis koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., u kome stoji kako je Resulullah,s.a.v.s., nakon što je jedne prilike poselamio stanovnike mezaristana; rekao:“Volio bih da sam vidio našu braću!“ pa kad su ashabi, r. a., upitali: -A zar mi nismo tvoja braća, ya Resulallah?- on im je odgovorio: “Vi ste moji ashabi, a naša braća sa oni koji će doći poslije, a ja ću ih sačekati pokraj Havza (vrela u Džennetu)!“ dok imam-i Ahmed prenosi kratki opis te „braće“ u hadisu od Ebu Džum’e prema kojem su to one skupine muslimana koji će doći poslije Resulullaha, s.a.v.s., koji će vjerovati u njegov nubuvvet mada ga neće vidjeti. Hadis o učenjacima prenosi se u više hadiskih zbirki od Ebu Derda’a a glasi:“Vjerski učenjaci su nasljednici vjerovjesnika; vjerovjesnici iza sebe nisu ostavljali ni dinare ni dirheme, nego znanje, pa ko uzme to znanje, uzeo je obilni dar!“    Bošnjačko nakšibendijsko vrelo   Kada govorimo o ovoj Resulullahovoj „braći“ i „učenjacima-njegovim nasljednicima“ kod Bošnjaka, onda bi bilo nepravedno njih svesti samo na pripadnike nakšibendijskog tarikata u Bosni; ovaj tarikat čuva neku vrstu standarda o kome piše šejh El-Husejni, ali njegovu glavnicu nalazimo već kod prvih muslimana na bosanskom tlu koji su se ovdje pojavili čak prije fetha u vrijeme kad je našu Bosnu za Allahovo svjetlo otvorio sultan Fatih Mehmed-han 1463. g., vladar koga je također najavio Resulullah, s.a.v.s., Allah mu posvetio tajnu. No, kao isto tako svijetao trenutak naše povijesti bio je povratak šejha Husein-babe Zukića (pres. na Ahiret 1799.h./1800., Allah mu posvetio tajnu) iz Buhāre u Bosnu, na Vukeljiće iznad Fojnice, gdje je utemeljio nakšibendijsku tekiju i medresu. Oglavačko vrelo šeriatskih i hakikatskih nauka razbudilo je spoznaju Allaha, dž. š., srcem u Bošnjaka, i, fala milom Allahu, dž. š., ono to i danas čini i činit će sve dok bude bilo Vremena, amin. 

Pozorište Zgrada Narodnog pozorišta, na čijem portalu je i sada vidljiva godina gradnje 1949. i 1951., djelimično je izgrađena na vakufskoj imovini. Osim prostora harema Šehitluci za potrebe gradnje pozorišta oduzeta je jedna magaza vlasništvo Karađoz-begova vakufa.    Gradska pijaca Tepa Projektom preuređenja i proširenja gradske tržnice Tepe našla se na udaru medresa ispred Koski Mehmed-pašine džamije. Medresa je zaista i porušena, pa kasnije vraćena. Vakufsko povjerenstvo je, navodno, kako stoji u aktima, smatralo da je ta ideja korisna i u interesu grada, te da stoga daju saglasnost i prihvataju prijedlog za proširenje pijace gdje su se nalazili medresa i jedan stari dućan. Kako bi izvukli kakvu-takvu korist IZ je zatražila da se provede zakonska procedura, odnosno da se provede zakonska eksproprijacija za koju daju saglasnost, da se očuva šadrvan pred džamijom u ispravnu stanju, a da se drveni materijal koji se dobije od rušenja medrese preda Vakufsko-mearifskom povjerenstvu na raspolaganje za opravku drugih objekata u Mostaru. Kako bi ipak odvojili džamiju od javne površine Povjerenstvo je „radi ljepšeg izgleda“ predlagalo da se između prostora pijace i džamije postavi niska kamena ili betonska ograda, a na nju odgovarajuća željezna rešetka sa vratima od željeznih rešetaka koja bi se mogla i zaključavati kako bi se nasadi pred džamijom mogli sačuvati, potom da treba sačuvati mezarove ispred džamije i prenijeti na prostor iza džamije mezar Mahmud ef., brata osnivača džamije i prvog upravnika Medrese. Ročišta za popis i procjenu nekretnina Koski Mehmed-pašine džamije u svrhu proširenja pijace eksproprijaciona komisija provela je 22. 01. 1952. god.    Arhiv Hercegovine Na mjestu porušene Roznamedžijine medrese gradske su vlasti namjeravale izgraditi ljetno kino. Eksproprijacionim predmetom protiv Roznamedžijine džamije od 21. 3. 1951. čini se da su samo opravdali vandalizam koji je počinjen njenim rušenjem, jer je Medresa porušena još 1948. godine. Kako je kino radilo malo ili nimalo, rukovodstvo IZ je pokušalo kasnijih godina da ponovo vrati na bilo koji način u pravnu proceduru, jer nadoknada za eksproprijaciju nikad nije izvršena.    Gradska uprava Kako je slobodnih površina u gradu sve više nestajalo vlast se okomila i na hareme. Harem u mahali Cernici, kojeg se malo ko od živih Mostaraca sjeća, vlast je nonšalantno oduzela od IZ. Sekretarijat za komunalne poslove samo je obavijestio Sresko vakufsko povjerenstvo da je dao lokaciju vojnom građevinskom preduzeće „Majevica“ iz Mostara za izgradnju upravno-stambene zgrade u Ulici Adema Bića na mjestu gdje se nalazi dječije igralište u površini od 1 208 m2, vlasništvo vakufa hadži Memijine džamije. Nakon dvije godine „Majevica“ je ponudila Vakufskom povjerenstvu da kupi nekretnine. Povjerenstvo je ponudilo cijenu od 200 dinara po m2 i smatrajući to izuzetno povoljnim za vakuf, tim više što je bila odobrena eksproprijacija iste nekretnine pa bi vakuf slabije prošao. Prijenos zemljišta je izvršen 17. augusta 1956. g. Povjerenstvu je saglasnost na ovaj kupoprodajni ugovor dao Saborski odbor Vakufske direkcije 25. 6. 1956. god.    Muzička škola Zgrada Muzičke škole je gruntovno bila upisana na Vakufsku direkciju u Sarajevu, jer je do ukidanja Muftijstva 1936. god. u njoj bilo smješteno Mostarsko muftijstvo, a prije toga mekteb ibtidaijja (Arpadžića mekteb). Budući da je u ratu dobrano propala nova joj je vlast odredila namjenu, najprije dječijeg vrtića, a potom Muzičke škole. Bez prethodne saglasnosti Islamske zajednice, a po odobrenju Narodnog odbora počeli su sa opravkom, a naknadno poslali račune Vakufskom povjerenstvu Mostar. Kako se u gruntovnim knjigama vodila na Vakufskoj direkciji, iz Mostara su zahtjev proslijedili u Sarajevo. Vakufska direkcija u Sarajevu u oštro intoniranom pismu Gradskom stambenom preduzeću Mostar povratila je dostavljeni račun u iznosu od 60. 609 dinara, jer sredstva ne mogu isplatiti, nisu im dali bilo kakav nalog da se zgrada opravlja, niti su bili upoznati o eventualnim potrebama popravke. Sresko vakufsko povjerenstvo u Mostaru smatralo je da je opravak zgrade bio potreban, što je uradio Narodni odbor i pregrađivanje prilagodio za dječije obdaništa. Obdanište je potom iselilo, a uselila muzička škola, pa je opet bio potreban opravak krova i unutrašnjosti. U ovoj zgradi kasnije je djelovao Simfonijski orkestar Grada Mostara po kojem je kolokvijalno i imenovana sve do posljednje agresije na BiH.    Zgrada Muftijstva Zgradu Lakišića vakufa na Musalli, gdje je danas sjedište Muftijstva mostarskog, za sebe je „begenisao“ Narodni front grada Mostara. Jednostavno Gradski narodni odbor dostavio je račun Sreskom vakufskom povjerenstvu u Mostaru da isplate opravak krova na vakufskoj zgradi. Oni su pak vratili račune s napomenom da ih Povjerenstvo ne može u ovoj godini isplatiti jer opravak nije bio planiran. Zamolili su Odbor da odbijaju izdatke od kirije, što upućuje na zaključak da je postojao ugovor o najmu ove zgrade.    Ćejvan Ćehajin mekteb Zgrada Ćejvan Ćehajinog mekteba (nakon agresije desetak godina u njoj je radila Karađoz-begova medresa), imala je drugačiju sudbinu. Socijalističke vlasti su je dodijelile Zavičajnom muzeju Hercegovine, a budući da ju je trebalo obnavljati i adaptirati poslužila je kao hipoteka za podizanje kredita. Muzej je u njoj radio sve do agresije na BiH. Možda je hipoteka bila jedini način da se zgrada spasi od trajnog otuđenja.    Vakufski dvor Najdramatičniji proces korištenja vakufske zgrade, njene upotrebe, opravke i stavljanja u založni najam imala je zgrada Vakufskog dvora i Karađoz-begova mekteba. Riječ je o jedinstvenom kompleksu kojeg je uvakufio Mehmed-beg Karađoz. Na mjestu imareta i karavan-saraja austrougarska vlast je izgradila Vakufski dvor, a zgradu Karađoz-begova mekteba obnovila i arhitektonsku cjelinu objedinila sa Vakufskim dvorom.  Gradski narodni odbor je vršio opravku, podižući tri puta kredit od banke, a obnovu je finansirala Islamska zajednica, odnosno vraćala kreditno zaduženje. Kao zalog za kredit stavljan je objekat.  Založni najam hipoteka nad Karađoz-begovim dvorom još dugo se provlačio kroz završne račune Vakufskog povjerenstva i Islamske zajednice u Mostaru, skoro do pred agresiju na BiH. Hipoteka nad zgradom mekteba ostala je upisana u zemljišnoknjižne izvatke sve do prošle godine. 

    Nidal Aboud obavio je molitvu s jerusalemskim muslimanima. Kad su oni činili naklon kao dio molitve, on se prekrstio. Dok su oni izgovarali molitve iz Kur'ana, on je čitao Bibliju, dok su glasno izgovarali "Allah je najveći", on je stajao tiho, ispunjen poštovanjem.

Otkrivanjem spomen obilježja svirepo ubijenim civilima i poginulim borcima A R BiH s područja Nevesinja jučer je u selu Kljunima kod Nevesinja obilježena 25 godišnjica zločina nad Bošnjacima ovoga kraja. Spomen ploču na kojoj je ispisana rečenica „Bošnjače, zaboravi ako smiješ!“, otkrili su Mirsad Čopelj, Elmedin Kljako, Muhamed Crnomerović i Asim Brajević, Nevesinjci u čijim porodicama je ubijeno najviše članova.

U organizaciji Udruženja logoraša Prijedora i Kozarca u Prijedoru je danas obilježena 25. godišnjica zločina u logoru "Keraterm", javlja Anadolu Agency (AA).

Početkom augusta očekuju se snimanje prvih kadrova mini serijala o prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine, Aliji Izetbegoviću, koja bi turskoj publici trebala biti predstavljena za nekoliko mjeseci.

U Fojnici je jučer završen 22. Memorijalni turnir Kenan Memija, koji se odigrava u znak sjećanja na nekadašnjeg člana NK Fojnica, koji je poginuo u redovima ARBiH u novembru 1993. godine.

Predsjednik Mahmoud Abbas izjavio je u nedjelju da palestinsko rukovodstvo neće prihvatiti detektore metala koje je Izrael nedavno instalirao kod ulaza u džamiju al-Aqsa u Jerusalemu.

Udruženje Međunarodni forum solidarnosti Emmaus dvanaestu godinu organizuje u Srebrenici Međunarodni omladinski radni kamp u kojem ove godine učestvuje oko 70 volontera iz cijele BiH, Evrope i svijeta, koji svojim društvenim radom doprinose razvoju i unapređenju životnih uslova stanovništva na području Srebrenice.

Kad sam na internetskoj enciklopediji Wikipedia vidio da se profesora Atifa Purivatru, primarno, karakterizira kao “teoretičara evolucije bošnjačkog nacionalnog identiteta”, pomislio sam da se tom definicijom debelo u pravu. Purivatra je zaista bio i teoretičar i dosljedni zagovornik evolucijskog procesa unutar bošnjačke nacionalne samosvijesti... Mogao je biti januar 1993. godine, u prizemlju sarajevske Općine Centar, na njenoj sjevernoj strani, prema Alipašinoj džamiji, bila je prostorija koja se svojom haotičnom zapreminom predstavljala kao “Vijeće kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca”, tu sam, uz peć plinaru, jednoga studenog popodneva zatekao profesora Enesa Durakovića (1947.) i Atifa Purivatru (1928.-2001.), a koji metar dalje sjedio je Alija Isaković (1932.-1997.), s obaveznim šalom oko vrata. U ratu se u razne kancelarije više dolazilo onako negoli iz neke konkretnije potrebe ili obaveze, kao da se intuitivno željelo pokazati kako se, hvala Bogu, još živo, još zdravo, tu sam, kako ste svi vi, važno je bilo znati kako su i drugi. Najpouzdanije vijesti uglavnom su išle od usta do usta...  Enes i Alija se u nečemu nisu slagali, ne bih se mogao sjetiti o čemu su njih dvojica tog dana raspravljali, sigurno je da se nisu doticali književnosti. Profesor Atif je sve pratio s izvjesne distance, sa sebi svojstvenim dobrohotnim cinizmom. Bjesnio je rat, trajala je barbarska opsada Sarajeva, ništa se nije događalo i sve se, zapravo, odjednom i naveliko događalo, granice države Bosne mogle su biti i granice naših tijela, imalo se beskrajno vremena pričati, sporiti, neslagati, planirati, osporavati, predlagati, “tražiti rješenje”, komentirati, nadati se. (Književnik Alija Isaković bio je tad predsjednik a profesor Atif Purivatra generalni sekretar Vijeća Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca.) U prostorije bahnu jedan od mlađahnijih bosanskomuslimanskih književnika (tad su se Bošnjaci još uvijek naveliko sporili jesu li Muslimani, jesu li Bošnjaci, jesu li Bosanski Muslimani, šta su oni uopće u nepredvidivim nacionalističkim tumbama diljem ubijene Jugoslavije, nisu se mogli složiti o svome nacionalnom “imenu i prezimenu” ni u vrijeme organiziranja ratnoga kongresa intelektualaca decembra 1992. godine i utemeljenja Vijeća Kongresa) i podviknuo kako će nam “ovaj muslimanski merhamet doći glave”, aludirajući na masovne četničke i, sve izraženije, ustaške zločine širom Bosne i Hercegovine, a profesor Purivatra se samo nasmijao i odmjereno cinično, kako bi to samo on umio izvesti, rekao kako se često nepravično miješaju pojmovi merhamet i kukavičluk, jer svi mi koji, evo, dreždimo uz plinsku vatru a nismo na liniji, nismo u rovu, nismo u direktnoj odbrani grada i države, i nismo nikakve merhametlije, nego smo, u ovom slučaju, kukavice. (Tih sam dana u svoje ratne dnevničke bilješke unosio razmišljanja šta su to intelektualci u jednom društvu i narodu, koja je uloga inteligencije, koje bi boje mogla biti paralela između pojmova intelektualci – inteligencija, gdje je granica između osobnog mišljenja i tekućih ideoloških govora, između intelektualne aktivnosti i konformizma, pa sam tu večer, za sebe, napravio dvije moguće tabele: ko su, prvo, “goluždravi ptići” među bosanskomuslimanskim intelektualcima a ko “jastrebi” među intelektualcima Muslimanima. Sad mi je drago što te bilješke, nastale iz zabave, nisu nigdje objavljene. Ne znam ni gdje su, nema ih u mojim dnevničkim bilješkama. Profesora Atifa Purivatru nisam mogao smjestiti ni u prvu ni u drugu postavljenu “kategoriju”.) I nakon rata, često sam, sâm ili s prijateljima, odlazio u prostorije Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Bilo je to u Ulici Valtera Perića, stotinjak metara od ratnih prostorija u zgradi Općine Centar. Profesor Atif, predsjednik VKBI od 1995. godine pa do tragične smrti istoga onoga dana kad su srušeni tornjevi u New Yorku, pa je vijest o pogibiji poznatog profesora, pregaoca, intelektualca (udarilo ga auto) bila prignječena izazvanim haosom u Sjedinjenim Američkim Državama, uvijek je bio vedar, nasmijan, stalno u konkretnim planovima, akcijama, projektima, poticajima za druge. Takvu poletnost i radnu energiju nisu imali mnogi koji decenijama bijahu mlađi od njega. Bio sam radoznao pitati ga o mnogo čemu iz njegova rada i djelovanja, pa i o tome zbog čega ga mnogi brzomislići iz tzv. muslimanskih krugova napadaju, omalovažavaju, vrijeđaju, spotičući mu udbašku komunističku prošlost. Atif je bio odmjeren i strpljiv da o svemu kaže šta misli i osjeća. Bez ikakvih opterećenja i zadrški. Vrijeme je najbolji sudija, rekao bi. Koliko je istrajavao na podršci u mišljenju, stavu, zdravom odnosu prema postojećoj stvarnosti možda najbolje pokazuje činjenica s kolikom je odgovornošću vodio računa o javnim sedmičnim tribinama koje je godinama organiziralo Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. I mene je, tamo neke 1999. godine, nagovorio, nakon jedne od ugodnih kahvi u prostorijama Vijeća, da održim tribinu o suodnosu Tradicije i Slobode.  Kad sam na internetskoj enciklopediji Wikipedia vidio da se profesora Atifa Purivatru, primarno, karakterizira kao “teoretičara evolucije bošnjačkog nacionalnog identiteta”, prvo što sam pomislio bilo je da se tom definicijom debelo u pravu. Purivatra je zaista bio i teoretičar i dosljedni zagovornik evolucijskog procesa vis a vis bošnjačke samosvijesti o vlastitom identitetu. Na jednoj od kahvi u prostorijama VKBI podsjetio sam ga kako smo nas dvojica, po zadatku Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, išli u srednju Bosnu u vrijeme popisa stanovništva na prostoru Jugoslavije 1991. godine. (Koji dan kasnije bio sam, s književnikom Miljenkom Jergovićem i profesorima Gazi Husrevbegove medrese Zijadom ef. Ljevakovićem i Mujkijem ef. Spahićem u Maglaju.) Iznenađivalo me i nije mi bilo pravo na koji način profesor Purivatra na tribini za građanstvo u Vitezu i Travniku govori protiv bošnjaštva i koliko je prioritetno da se pripadnici islama nacionalno izjasne isključivo kao Muslimani. Nikakvi Bošnjaci, nikakvi Jugoslaveni, nikakvi neopredjeljeni, samo kao Muslimani! Morao sam tako reći, govorio mi je Atif koju godinu kasnije, morali smo u onom nacionalističkom haosu diljem Jugoslavije pokazati koliko nas ima, gdje smo, sa čime demografski raspolažemo, pojavile su se tada priče i o novim masovnim iseljavanjima u Tursku... (Kad danas razmišljam o tom, prijeratnom popisu stanovništva, čini mi se da je i popis na tlu Jugoslavije 1991. godine, i šaranje velikih etničkih karata, vješanih po zidovima novoformiranih političkih stranaka, udruženja, javnih ustanova, da je sve to bilo u službi već zahuktaloga velikosrpskog nacističkog projekta.) U biografskim podacima stoji da je profesor Atif Purivatra u akademski i javni život Sarajeva i Bosne i Hercegovine stupio u drugoj polovini šezdesetih godina XX. stoljeća. Bilo je to vrijeme dugo očekivanog i najavljivanog bošnjačkog nacionalnog preporoda, kad su Bošnjaci, pod etničkim imenom Muslimani, mogli početi graditi stabilniju nacionalnu samosvojnost, zajedno s drugim narodima države Jugoslavije. Njegova zasluga u jačanju svijesti o zasebnoj nacionalnoj pripadnosti muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, pa i na Kosovu, potpomognuta je i time što je Purivatra od 1967. do 1972. godine bio veoma prijegoran član Komisije za međunacionalne odnose pri CKSKBiH i CKSKJ. U tom će periodu, kao i kasnije, u svojstvu naučnog istraživača i profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, dati ogroman doprinos u otkrivanju, izučavanju, blagovremenom afirmiranju bošnjačkoga i ukupnog bosanskohercegovačkoga društvenopolitičkog naslijeđa. (Kao što je poznato, na popisu stanovništva na tlu države Jugoslavije 1971. godine 8,4 građana se nacionalno izjasnilo kao Musliman, što je bilo oko 1.700.000 duša u tadašnjoj državnoj zajednici od Triglava do Đevđelije. Iz današnje perspektive gledano, bilo je to daj-šta-daš, bilo je to i doba žestokih otpora, javnih polemika, ideoloških etiketiranja, upornih srpsko-hrvatskih nacionalističkih uvjetovanja pod krinkom jugoslavenstva i “proleterskog internacionalizma”, dirigiranih strahova... Tek će udružena srpsko-hrvatska fašistička agresija na državu Bosnu i Hercegovinu 1992. godine i stravični genocid nad bošnjačkim muslimanskim stanovništvom koliko-toliko uozbiljiti Bošnjake kao samosvjesni evropski narod.)  Zvanje magistra političkih nauka Purivatra je stekao 1965. godine, a doktora nauka 1972. godine na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Među najznačajnija Purivatrina djela ubraja se knjiga rasprava i članaka Nacionalni i politički razvitak Muslimana (1969.) te monografija JMO u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1974.). Danas možemo postavljati mnoštvo pitanja šta su intelektualci Bošnjaci u Sarajevu i Bosni u odnosu, recimo, na intelektualce iz vremena Atifa Purivatre, Alije Isakovića, Kasima Suljevića, Nerkeza Smailagića. Kolika je danas kontradikcija između onoga što se objektivno može i onoga što se (ne)čini? Koliko bi bosanskohercegovačko društvo bilo manje korumpirano a Bošnjaci, kao narod, u manje opasnim društvenopisholiškom rasulima da su mnogi ovdašnji intelektualci manje konformisti, manje egoisti, manje ideološki sinekuristi raznih partija, lobija, ideologija, političkih volja, mindera, plaćenih savjetovališta, a više odgovorni pojedinci koji svojim žustrim tekstovima, odgovornim javnim istupima, nepotkupljivom i slobodnom mišlju, iskrenim i djelotvornim aktivizmom, doprinose ozdravljivanju zapuštene i, u moralnom smislu, sve iskvarenije društvene zajednice? Intelektualac koji šuti, koji ignorira zabrinjavajuću društvenu stvarnost i nije nikoji intelektualac, to je tek načitani i obrazovani mulac, dembelan, bilmez, egoist, koji vlastito znanje, iskustvo, energiju zatire sitnosopstveničkim konformizmom i, reklo bi se, nekom naročitom vrstom bosanskoga bešćutnog bezobrazluka! Neka je rahmet Božiji smjernoj i čestitoj duši radinog, odgovornog, plemenitog profesora Atifa Purivatre!