U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu jučer je u organizaciji Fonda „Bošnjaci“ održana svečanost obilježevanja 20. godina od formiranja Fonda i potpisivanje ugovora o stipendiranju nadarenih učenika i studenata u školskoj/akademskoj 2017/18. godini. U ovoj godini Fond „Bošnjaci“ dodjelit će 196 stipendija posebno nadarenim učenicima i studentima, s prosječnom ocjenom 4,96, odnosno 9,3. Fond „Bošnjaci“ do sada je stipendirao više od 2.300 posebno nadarenih učenika i studenata u Bosni i Hercegovini među kojima je više od 100 studenata sa prosječnom ocjenom 10,00 na najprestižnijim javnim visokoškolskim ustanovama u BiH, zatim više od 200 studenata dobitnika priznanja „Zlatna značka“, „Zlatna plaketa“, „Povelja rektora“, „Povelja dekana“, više od 150 brucoša učenika generacije i 16 hafiza Kur’ana. „Naši stipendisti su osvojili izuzetno velike nagrade i priznanja na međunarodnim, svjetskim takmičenjima iz raznih naučnih oblasti. Ove godine dodjeljujemo 196 stipendija učenicima i studentima, među kojima je 14 s prosječnom ocjenom 10,00 i deset učenika generacije“, kazao je Šahin Kerla, direktor Fonda „Bošnjaci“. Kerla je napomenuo da stipendije za učenike iznose 120 KM, za studente na prvom ciklusu studija 150 KM, za studente na prvom i drugom ciklusu studija s procječnom ocjenom 10,00 je 170 KM, dok je za studente za koje finansijska sredstva obezbjeđuje Bejtuzzekat iz Kuvajta izdvojeno cca 170 KM. „Mi od stipendista očekujemo da i dalje marljivo rade, da se usavršavaju, da dostižu najveća akademska zvanja kako u našoj zemlji tako u svijetu. Da žive i ostanu u našoj zemlji, da je izgrađuju, brane i čuvaju i da na taj način nakon školovanja i zasnivanja radnog odnosa naši stipendisti ostanu u BiH i rade na afirmaciji Fonda Bošnjaci i finansijski nam pomagati u skladu sa svojim mogućnostima pomoći generacijama koje dolaze“, rekao je Kerla. Među ovogodišnjih 14 dobitnik sa prosječnom ocjenom 10,00 je i Azra Ibrišević, studentica Medicinskog fakulteta u Tuzli, koja je već drugu godinu zaredom stipendista Fonda „Bošnjaci“. „Stipendija Fonda je velika privilegija i čast. Nije riječ samo o novčanoj nagradi, već prije svega ovo je jedno veliko društveno priznanje koje mnogo znači. Kada nešto radite i pogotovo ako ste uspješni u tome, jako je lijepo znati da to neko prati, cijeni i svakako nagrađuje. Ovo je svakako jedan oblik neophodne motivacije za svakog studenta, đaka i jako mi je drago što u našoj državi imamo organizacije ovog tipa koji na ovaj način okupljaju studente. Ovo je ogromna svečanost, ne samo podjela novčanih sredstava“, kazala je Ivrišević. Fond „Bošnjaci“ je 1997. godine osnovao prvi predsjednik nezavisne RBiH Alija Izetbegović, s ciljem zanavljanja visokostručnog kadra stradalog tokom oružane agresije na BiH. U želji da unaprijedi rad Fonda i oslobodi ga bilo kakvih političkih i drugih konotacija, Alija Izetbegović je 2001. godine uvakufio Fond „Bošnjaci“ prenoseći osnivačka prava na Vakufsku direkciju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Povodom obilježavanja 20. godišnjice od osnivanja Fonda „Bošnjaci“ danas je održana i promocija dokumentarnog filma koji će, kako je kazao direktor Fonda, ostati trajno svjedočanstvo o viziji Alije Izetbegovića i značaju obrazovanja mladih u BiH. Kerla je podsjetio da na osnovu Protokola o saradnji potpisanog između Fonda „Bošnjaci“, Ministarstva Republike Turske i Ambasade BiH u Republici Turskoj, Fond već četiri godine stipendira 20 učenika, djece rudara stradalih u rudniku Soma. Ovo je, kako je kazao, u turskoj javnosti naišlo na izuzetno veliki odjek, nakon čega je Ministarstvo obrazovanja Turske, u saradnji s Fondom „Bošnjaci“ i Federalnim ministarstvom obrazovanja, obezbijedilo edukaciju nastavnog osoblja, nastavna sredstva i opremu za potrebe gotovo svih škola za djecu sa poteškoćama u razvoju.

Bošnjački identitet je polje koje nije relevantno istraženo u proteklom periodu pogotovo ako pogledamo vjeru, kao sastavni dio bošnjačkog identiteta. Pogotovo je važno da se istraži pitanje tradicija Bošnjaka koja ima utemeljenje u vjeri, a i koja nema utemeljenje u vjerskim izvorima.

1. Dva slavna savremenika Muhammed ʻAbduhū (1849-1905), priznati muslimanski reformator i jedan od najvažnijih začetnika islamskog reformizma, i Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910), vjerovatno najveći književnik svijeta, razmijenili su pisma, bilo je to u aprilu i maju 1904. godine (a moguće da je pisama s obje strane bilo i kasnije). Podatke o ovoj korespondenciji u ovom osvrtu, koji se ovdje donosi u formi prigodne kompilacije, umnogome dugujemo Alexanderu B. Kudelinu i njegovoj studiji o ovoj znamenitoj razmjeni pisama o kojoj je Kudelin dokumentirano pisao u časopisu Manuscripta Orientalia (svezak 15., br. 1., juni 2009) koji izlazi u Petrogradu. Muhammed ʻAbduhū, vrhovni muftija Egipta u zadnjim godinama XIX. i u prvim godinama XX. stoljeća, pokazivao je zanimanje za evropsku književnost i filozofiju, poznati su njegovi susreti i prijateljstva sa engleskim književnikom i političarem Wilfridom Scawenom Bluntom (1840-1922), zatim Bluntovom ženom Anne (Lady Anne Blunt, 1837-1917), koja je, inače, bila unuka velikog pjesnika Lorda Byrona (1788-1824). U Engleskoj se Muhammed ʻAbduhū sastao i s filozofom Herbertom Spencerom (1820-1903), a svojevremeno je posjetio i velike evropske biblioteke u Istanbulu, Beču, Berlinu, Parizu, Londonu, Kembridžu itd. Pretpostavlja se da je za velika djela Lava Tolstoja muftija Muhammed ʻAbduhū saznao kako iz evropskih izvora (ʻAbduhū je dobro govorio francuski), tako i iz samih ranih arapskih prijevoda nekih Tolstojevih djela ili studija o njemu na arapskom jeziku. Ruski orijentalista Ignatij Julijanovič Kračkovski (1883-1951) tvrdi da je 1901. godine Salīm Qubʻayn objavio knjigu “Mezheb Tūlstūy“ (“Tolstojevo učenje“), a isti autor je 1904. godine objavio i djelo “Indžīl Tūlstūy“ (“Evanđelje po Tolstoju“). Oba djela sadrže dionice Tolstojevih rasprava ili tekstova kojima je ustrojstvo dao sam Tolstoj. Po svemu što se vidi, spomenuti Salīm Qubʻayn s radošću je predstavljao i prevodio djela Lava Nikolajeviča Tolstoja s ruskog na arapski. Prema Alexanderu B. Kudelinu, ovaj Salīm Qubʻayn je s ruskog na arapski preveo i jedan Tolstojev izbor izreka ili hadīsa Muhammeda, a.s., pod naslovom Hikam al-Nabī Muhammad li al-faylasūf Tūlstūy wa tāʼifa muhtāra min ārāʼi wa taʻlīm al-faylasūf al-rūsī aš-šahīr (“Mudre izreke vjerovjesnika Muhammeda od filozofa Tolstoja i odabrani dio iz pogleda i učenja poznatog ruskog filozofa“ - djelo je objavljeno u Kairu, bez godine izdanja).

Zbog restriktivnih zakonskih odredbi o dvojnom državljanstvu u Kraljevini Norveškoj veliki broj bosanskohercegovačkih građana u toj zemlji traži ispis iz državljanstva BiH kako bi ostvarili pravo na državljanstvo Norveške. Ambasador BiH u Norveškoj Nedim Makarević u razgovoru za radio BIR ističe da ipak postoji način da se to izbjegne.

Uprava za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta IZ je u Minhenu organizovala prvi seminar mreže mladih dijaspore.

Svaki se put uvjerim kako je vrijeme u zavičaju 1992. godine raspolovljeno krvavim nožem na dva nikad sastavljiva dijela. Svi smo mi iz doline rijeke Sutjeske, koji se, kao, osjećamo još živima, postali hodajuća groblja, ili, pak, odavno ležimo u nečijem sjećanju kao u još nezaborav-ljenu mezarju... Kad god se zateknem u haremu džamije u Šadićima, nahrupe snažne slike iz djetinjstva. Tu je abdesthana, pa ogromni kamen na metar-dva od zapadnog zida džamije, i prostrani orahov hlad, orekestri ptica u krošnjama, i lica koja se kreću tako što uviru jedno u drugo... Danas tu nema ni oraha, ni onih nekoliko šljiva uz rub harema, nema ni lica koja izgledaju kao da se na njima začinje Smak svijeta, imaju, međutim, u gornjem uglu džamijskog harema, uzdignuti bašluci šadićkim domaćinima poginulim na Suhoj gori u ranu jesen 1992. godine. U haremu je uvijek tiho, jedina buka i zuka je ona koju mi izdaleka donesemo u svojim glavama. Jedva da ima i mirisa. Kamen, koji kao da je, u drevna svilenosanjiva vremena, spušten s neba, i dalje stoji na svome starom mjestu. Kao opominjuća nebeska tačka na sve izgovorene i neizgovorene rečenice ovoga svijeta! I dok ispred bašlukā učim Fatihu, vidim Asima Smajlovića, zvali smo ga Aćim, Sulja Lončarića, Ibra Hajdarevića, Hasiba Puteša, vidim ih na Gaju, kraj virova Sutjeske, na putu prema Popovu Mostu, u zaigranostima iznad Kačare, u njihovim domovima, sve vrijeme vidim uzveseljene dječake u punim svojim bezbrižnostima i zanesenostima danom u kojemu su se zatekli. S njima je i Ejub Mešak, iz susjednog sela Ćureva... Među ukopanima u džamijskom haremu je i, nešto stariji, Smajo Glibo, stariji od mene nekolike godine, četnici su ga, kažu, uhvatili kad se iz šume privukao svojoj kući u Šadićima da nađe čizme. Ibro, Asim, Suljo, Hasib zajedno su poginuli u jednom septembarskom jutru kad su srpsko-crnogorski vojnici, iz pravca Ulobića, na Vučevu, privukli se kolibama na Suhoj gori i napali našu vojsku koja je, zapravo, bila skupina zbunjenih i na-vrat-na-nos naoružanih domaćina zatečenih u haosu i užasu istrijebljujuće neonacističke agresije. S donju stranu džamije, prema kući rahmetli Husa Haskovića i prema Polju, toliko su ugušćale vrbe i razno drugo rastinje da se u nekadašnjoj cvijetnoj avliji Haskovića ništa ne vidi, može samo da se naslućuje... A tamo gdje se, s lijeve strane Sutjeske, nekada prostirahu lijepo uređeni, obrađeni čairi, prema Perovićima, Dužici, Travniku, prema Prijeđelu, rastrčala se lakoma šuma, sve je zaraslo, i zrak kao da je zarastao u pustoš... Nigdje se, kao u džamijskom haremu u Šadićima, ne osjetim toliko svedenim na sjećanje, na uspomene; kao da ne postoji trenutnō vrijeme, nego se sva druga vremena i zadržane slike nanovo prepliću u mojoj svijesti, tvoreći neponovljivo jedinstvo od razasutih pričina i bezgranične sjete. Koliko god je smrti i umrlih u mezarjima, mnogo je više smrti i onih koji preseliše na Onaj svijet u preostalim našim životima. U džamijskom haremu, obavezno proučim Fatihu i imamu rahmetli Murat-efendiji Merdanu. On bi išao malčice pognut prema abdesthani, s blagošću i vedrinom koja je umirivala i udobravala sve oko sebe. Moj babo Agan bi, nakon abdesta, redovno obrisao desnu pa lijevu nogu o nogavice pantalona (nije tad u abdesthani bilo peškira) i onda navukao vunene čarape, uvijek vunene čarape, bilo da je ljeto, bilo da je zima. (I ja sebe, sve češće, zateknem da o pantalone brišem noge kad uzmem abdest gdje na meraji.) Nurko Bešović je volio glasno dozivati one koji bi stajali malo podalje. Tu je i Halilić, Halil Bunda, on upada u priču da bi pokazao kako i on o nečemu ima vlastito mišljenje. Alija Kršo je kačket okrenuo naopačke već kod šumarske kuće. Murat Smajlović bi uvijek bio u centru neke priče, volio je da priča i da ga se sluša dok priča. Mujo Fulurija je od onih koji voli i da bude gospodin. Derviša Muhovića ne mogu a da ne zamislim neraspoložena i nenasmijana. Zato su moj amidža Šaćir ili Huso Hasković uglavnom bili smrknutima. Pašo Ožegović ili Ejub Pačo su od onih domaćina  koje bi se rado upitalo za neki koristan domaćinski savjet. Među džematlijama, koji bi se iz više sela u dolini rijeke Sutjeske sastajali prvenstveno u petak, u vrijeme džume, nije bilo baš onih mlađih, osim Džemala Pilava iz Perovića, ili Velije Čorba iz Šadića. Svaki se put, u posljednjim odlascima u dolinu rijeke Sutjeske, uvjerim kako je vrijeme u zavičaju 1992. godine raspolovljeno krvavim nožem na dva nikad sastavljiva dijela. Svi smo mi iz doline rijeke Sutjeske, koji se, kao, osjećamo još živima, postali hodajuća groblja, ili, pak, odavno ležimo u nečijem sjećanju kao u još nezaboravljenu mezarju! Ovo je, međutim, 2017. godina. Ispred mene, među bijelim bašlucima, položeni su šehidi, bosanski šehidi, tako ih doživljavamo i trudimo se da ih tako doživljavamo, živjeli su, na selu, sasvim običnim seoskim životom i, vjerujem, nisu baš znali šta su to šehidi i ko su šehidi u muslimanskoj tradiciji, bili su mladi, samo je Smajo Glibo tek zašao u četrdesete, pa su, s drugim mladim šadićkim domaćinima, bili budućnost ovoga kraja. Hasib Puteš je bio moj vršnjak, Ibro mlađi osam godina, Smajo se volio družiti s mlađima od sebe, svi bismo u ljetnjim danima živo osjetili kako rijeka Sutjeska postaje ušćem nadošlim mladim energijama i sve odjednom postaje naše dokle god dopiru pogledi i čula... Na Jačištima ili Livadama igralo bi se klisa i pale, ili fudbala, dok sve uokolo ne zacrni a oči ne pobijele. A kad bih, u onim osamdesetim godinama prošloga stoljeća, dolazio u zavičaj, zaticao sam ih i u redovnim težačkim poslovima i u onim veselotugaljivim hedonističkim zanesenostima kad se, preda mnom, kao svršenikom Medrese, znaju posramiti poput djevojčica, i ja bih uvijek nastojao okrenuti priču na drugu stranu, da njima ne bude neprijatno što su “malo popili”, duboko osjećajući da je njihova blizina s Bogom mnogo iskrenija i intenzivnija od mnogih koji se ubiše zaposjesti prve safove u džamijama, od mnogih koji su pobjegli u neka daleka inostranstva kad je sa sviju strana ubijana zemlja Bosna. Bijaše sunčan dan kad su u džamijskom haremu iskopani mezari za njihove  sabrane posmrtne ostatke. Bilo je to dvije hiljade i neke godine. Na dženazu je došlo dosta i nas iz Sarajeva, Zenice, i iz raznih naših inozemstava. Među rodbinom i komšijama, svojom se pokretljivošću isticao Bajro Smajlović, Aćimov otac. Neko je glasno nešto prokomentirao, a Bajro se oslonio na svoju zdravu nogu i viknuo kako je tu njegov sin, nek se glasno ne priča, ovo je dženaza šehidima, mora se to znati, i žignulo me dok sam gledao u Bajra, nikad ga ranije nisam čuo da je na nekoga poviknuo, bijaše u njegovu istupu neke žalostive ponositosti, od sina Asima nađena je samo lobanja. Ibrov sin Admir trudio se biti potpuno sabran, nije ni stigao potpunije upamtiti i osjetiti svoga oca, pitao sam se koje mu i kakve slike prolaze kroz glavu. Ne mogu se sjetiti ko je sve bio na dženazi, znam da mi je poigravala jabučica u grlu i zasljepljivale oči od nadošlih slika dok sam, uz mezare, učio neku od sura. Ne znam ko je šta prigodno govorio. Siguran sam da ne postoje riječi ni rečenice u koje bi se mogle utisnuti nadošle emocije i misli. Šehidsko mezarje ostalo je svjedočiti na svoj vlastiti, grobljanski način. Više puta sam se pitao šta nama uistinu znače šehidska mezarja. Šta nama, preživjelimā, znače naši bosanski šehidi? Tekuća politika znala se često ogriješiti o šehidske porodice stranačkim/partijskim “ideologizacijama” i jeftinim politikantskim “upotrebama”. Pa i kad se, drugog dana Ramazanskog bajrama, koji je službeno prihvaćen i kao Dan šehida, uče Fatihe, ili “polaže cvijeće”, prvenstveno sudjeluju, pred televizijskim kamerama, dakako, ljudi iz politike, iz ove ili one političke stranke, s obzirom da, za medije i javnost, samo na taj način vijest postaje vijest i šehidi se, kao, trajnije zadržavaju u nacionalnoj memoriji. Ali to su već traumatična pitanja ove i ovakve, surove bosanske tranzicije, ne bih u ovome sjećanju o tome... Ostaje nam da znamo kako je najsuštinskija istina da su bol i tuga uvijek pojedinačni, uvijek lični, uvijek moji. Često, i kad sam u Sarajevu, odem do šehidskog mezarja u haremu džamije u Šadićima. I proučim Fatihu. Rahmet njihovim hrabrim i plemenitim dušama!

BUGOJNO -  Članice Aktiva žena Medžlisa Bugojno „Asr“ posjetile su vjerske znamenitosti u Makedoniji. “U Makedoniji polovinu, a možda i više od polovine, stanovništva čine muslimani“, kazao je glavni imam Medžlisa Bugojno Vehid-ef. Arnaut, koji je bio vođa puta na ovoj ekskurziji. Do sada su članice udruženja posjetile Distrikt Brčko, Muftijstvo tuzlansko, Zagreb, Grac i Sandžak.

Omladinski centar u Janji renovirali su i opremili Muftijstvo tuzlansko i Medžlis Islamske zajednice Janja Pored Deždid-džamije u Janji nalazi se zgrada u kojoj je nekada bio mekteb. Nakon što su mektebi u Janji ujedinjeni u prostorijama Atik džamije ovaj prostor bio je neiskorišten. S namjerom da se omladini ovoga grada pokloni prostor koji će biti adekvatno mjesto za njihove aktivnosti objekat je renoviran i opremljen. Tim povodom, 12. rebiu-l-evvela, ozvaničen je početak rada Omladinskog centra Medžlisa Islamske zajednice Janja. Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović uputio je mladima čestitke za njihove aktivnosti, a posebno za Omladinski centar koji će od sada biti njihovo mjesto okupljanja i još uspješnijeg djelovanja. Glavni imam Medžlisa IZ-e Janja Omer-ef. Camić ističe kako je rad s mladima važan segment rada ovoga medžlisa. Škola Kur’ana za mlade je jedan od projekata koji veoma uspješno djeluje, a na podučavanju mladih Kur’anu rade muallima Alma Cifrić i Omer-ef. Camić. U Medžlisu Janja veoma uspješno se realizuju programi rada s mladima, ženama, nevladinim organizacijama i socijalni programi, a o čemu brinu koordinatori Mugaja-ef. Cifrić, muallima Azemina Gutić, Omer-ef. Jakubović i Kemal-ef. Gutić. Mujaga-ef. Cifrić, koordinator za rad sa mladima, je istakao da Janja ima veliki potencijal, a mladi koji dolaze na druženja su različitih uzrasta i interesovanja. Zato se rad s mladima na poseban način osmišljava. Mladi u Janji su vrijedni i spremni su da učestvuju u različitim poslovima koji će njima i njihovoj zajednici donijeti dobro. Učestvovali su u opremanju Omladinskog centra, učestvovali su i u poljoprivrednim radovima na zasijanim vakufskim parcelama ovoga medžlisa, organizovali su program povodom Dana državnosti BiH, zajedno su u Bijeljini bodrili nogometnu reprezentaciju BiH – U19 u utakmici protiv Francuske… U ime mladih zahvalila se Vahdina Terzimustafić, kazavši kako mladima mnogo znače zajedniče aktivnosti u Janji, a posebno se raduju svome centru i prostorijama za koje su već osmislili brojne aktivnosti. Ovom prilikom nekoliko savjeta mladima uputio je i kordinator za rad s mladima Muftijstva tuzlanskog hafiz Abdullah Kapo. Omladinski centar u Janji renovirali su i opremili Muftijstvo tuzlansko i Medžlis Islamske zajednice Janja.

Proganjanje Rohinja nije nešto što je počelo u augustu ove godine. Izvještaji Human Rights Watcha govore o: neprizna-vanju državljanstva, ograniča-vanju slobode kretanja, zabrani obrazovanja osim osnovnog, proizvoljnom oduzimanju imovine i prisilnom radu. Mijanmar je unija koja je tokom hladnog rata bila vojna diktatura. Njegova sadašnja premijerka Aun San Su Ći (Aung San Suu Kyi) se dugo vremena borila protiv te diktature, zbog čega je i dobila Nobelovu nagradu. Djelimično, porastu njene popularnosti doprinijelo je i to što je kćerka ubijenog Aung San, najzaslužnije osobe za nezavisnost Burme (današnjeg Mijanmara). Njena šutnja nakon progona Rohinja je ponukala mnoge da zatraže oduzimanje nagrade, a njeno držanje tokom posljednjih obraćanja više podsjeća na držanje diktatora, nego onih koji se diktatorima suprotstavljaju. Čini se da je nekadašnja opozicionarka sa vojskom napravila pakt. (Inače, vojska u Mijanmaru ima povlašten položaj što između ostalog znači i zagarantovana mjesta u parlamentima, a budžet za njeno finansiranje je jedan od većih u tom dijelu svijeta.) Političarka, za čije je uključivanje u demokratski pokret bio zaslužan Maung Thaw Ka, mijanmarski musliman i najčitaniji autor koji je kasnije preselio na ahiret u zatvoru, danas ne podiže glas protiv progona muslimana u svojoj zemlji. Prije nekoliko sedmica za Aun San Su Ći je najveći problem bio korištenje riječi Rohinja od strane međunarodnih političara i medija, jer prognane Rohinje povezuje sa državom Rakhine unutar Unije Mijanmmar u kojoj oni žive. Za Mijanmar se i sada može reći da je policijska država, u što su se mogli uvjeriti reporteri koje su agenti u civilu cijelo vrijeme pratili i apsolutno nediskretno snimali mobitelima objašnjavajući svoje postupke sigurnošću samih novinara. Rohinje – narod bez državljanstva Proganjanje Rohinja nije nešto što je počelo u augustu ove godine. Izvještaji Human Rights Watcha govore o: nepriznavanju državljanstva, ograničavanju slobode kretanja, zabrani obrazovanja osim osnovnog, proizvoljnom oduzimanju imovine i prisilnom radu. Postoje informacije i da imaju zabrane sklapanja braka izvan svoje etničke skupine, rađanja više od 2 djece, kretanja i vlasništva nad zemljištem. Nemaju nikakva politička prava. Dio njihovog problema proistječe iz toga što je Mijanmaru (tadašnjoj Burmi) dobijanjem nezavisnosti dat i dio teritorija koji mu nije pripadao. Tu se našao i teritorij na kojem su Rohinje vijekovima živjele. Tri vlade nakon dobijanja nezavisnosti 1948. su priznavale državljanstvo i status etničke grupe Rohinjama, a nakon toga počinju njihovi problemi. Državni udar ‘62. mijenja njihov status, a Zakon o državljanstvu iz ‘82. im i pravno oduzima državljanstvo. Dokumenti su im oduzeti na prevaru: uz objašnjenje da im se uzimaju radi pravljenja novih (koje nikad nisu dobili). Broj Rohinja koji imaju dokumente i državljanstvo se kreće oko 4000. Ti dokumenti su dobiveni uz neko drugo etničko izjašnjavanje, a vjerovatno i podmićivanje. Rezultat svega toga je da su Rohinje narod koji je najveća skupina apatrida (ljudi bez državljanstva) na svijetu. Na popisu 2014. uopće nisu popisani, a vlada ih smatra bengalskim (bangladeškim) ilegalnim imigrantima. U Mijanmaru obrazovanje svakako nije idealno, osim vojnog. Podaci govore da je blizu 80% Rohinja nepismeno zbog tiranije mijanmarskog sistema. Nastava i u Rakhineu je na burmanskom, a taj jezik djeca Rohinja slabo ili nikako ne razumiju. Ono malo nastavnika Rohinja što ima zaposleno je do 1988. Učitelji budisti slabo ili nikako ne podučavaju djecu Rohinja. Većina djece ostane sa završena 4 razreda osnovne škole, a roditelji djecu šalje u mekteb i medresu uglavnom radi savladavanja arapskog pisma i učenja Kur’ana. Maung Zarni – Mijanmarac sa adresom u Londonu, je najaktivniji zagovornik Rohinja (kojeg su 16.9.2017. jedne mijanmarske novine proglasile izdajnikom i državnim neprijateljem). U naučnom radu The Slow-Burning Genocide of Myanmar’s Rohingya, koji potpisuje zajedno sa Alice Cowley i koji je izdat u Pacific Rim Law & Policy Journal (današnji Washington International Law Journal) govori o planskom djelovanju mijanmarske vlade u cilju uništavanja i raseljavanja Rohinja. Uvodni dio rada počinje sa nekoliko izjava mijanmarskih dužnosnika od kojih ćemo istaći dvije: „Kako to može biti etničko čišćenje? Oni nisu etnička grupa.“ (Win Myaing, zvanični glasnogovornik Vlade Države Rakhine, 15. maj 2013.); „Šta možemo, brate, njih (Rohinja) je previše? Ne možemo ih sve pobiti.“ (bivši brigadni general, ranije stacioniran u Državi Rakhine i ambasador u Brunejima, jesen 2012.). Koliko je nerazumijevanje za probleme Rohinja pokazuje i prilog Selam Hindavi, reporterke Al-Džezire koja je išla u jedan veći mijanmarski grad, u vrijeme antiratnih demonstracija. Na pitanje reporterke kakav je stav demonstranata u vezi situacije u Rakhineu, jedna demonstrantica je odgovorila: Ne, mi samo govorimo o Kačinima (kršćanskom narodu protiv kojeg vlada takođe ratuje).

Predavanje za žene održano je u subotu 23. decembra u prostorijama Medžlisa IZ Gradačac.

Danas je na Fakultetu islamskih nauka održan seminar o međunarodnom humanitarnom pravu u svjetlu islamskog prava. Organizator seminara bio je Fakultet islamskih nauka u saradnji sa Upravom za vanjske poslove i dijasporu i Međunarodnim komitetom Crvenog krsta u BiH.

Sarajevo, 23. decembar 2017. (MINA) - Danas je pod predsjedavanjem predsjednika Hasana Čengića održana deveta redovna sjednica aktuelnog saziva Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Hafiz Muharem-ef. Šeperović je rođen 1987. godine u Banjoj Luci. Završio je Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i Islamski pedagoški fakultet u Bihaću. Od 2008. godine je imam, hatib i muallim Ujedinjenih džemata u Medžlisu IZ Kozarac. Šta znači naziv Ujedinjeni džemati? Ujedinjeni džemati je naziv koji je možda i jedinstven  u Bosni i Hercegovini, a radi se o ujedinjenju tri džemata u jedan. Taj naziv na području Medžlisa Kozarac postoji još od 2008. godine kada sam na službu došao u džemate Kevljani, Hadžići, Srednji Jakupovići. Rijetkost je naći u današnjem vaktu da se ujedine dva džemata, a kamoli tri. Mi smo uz Allahovu pomoć to uspjeli slogom i jedinstvom među džematlijama. Potreba za ujedinjenjem se javila kod džematilija 2007. godine da sebi obezbijede stalnog imama, kako bi mogli sve potrebe vjerskog života u potpunosti izvršavati. Radi se o tri manja povratnička džemata, koji su teritorijalno povezani. Ujedinjeni džemati posjeduju dvije džamije i jedan mekteb, kao i jednog imama koji obavlja sve vjerske poslove. Svaki džemat posjeduje opremljene gasulhane i odvojene mezarluke. Vjerovatno je rijetkost da neko od imama ima trojicu mutevelija i tri džematska odbora, kao što je slučaj kod mene. Bez obzira na složenost, koja nam se čini na prvi pogled, to su, ipak, džemati koji veoma dobro funkcionišu. Neke od specifičnosti naših džemata jesu i to da imam kada uči ezan u mektebu, isti taj ezan u istom momentu se prenosi i čuje na ostale dvije munare dotičnih džamija. Također, u mjesecu ramazanu teravih-namaz obavljamo po deset noći u svakom džematu, a džematlije iz ostala dva džemata dolaze i obavljaju namaze u džamiji koja je po rasporedu. Džamija u Kevljanima je imala i svečano otvorenje, dok slijedeće godine je zakazano otvorenje naše ljepotice s dvije munare u džematu Hadžići. Mekteb u Srednjim Jakupovićima posjeduje i imamski stan na spratu mekteba. Koliko utječe politička situacija na povratnike? Svakako da politička situacija u BiH utiče i na vjerski život nas povratnika u manjem entitetu. Postoji diskriminacija u mnogim segmentima, što sam mogao osjetiti i na vlastitom primjeru. No, bez obzira na sve poteškoće, hrabro i bez imalo straha koračamo dalje. U ratu su nam uništili gotovo sve, ali ono što nisu uspjeli jeste naša lijepa kozaračka zemlja, koju nisu mogli ni ubiti ni odnijeti. Ljubomorno čuvamo svoju grudu. Postoji trend odlaska džematlija u evropske zemlje i kakvo je brojčano stanje u mektebu? Veoma mali broj ih je otišao i to pojedinci, dok ostali članovi porodice ostaju kod kuće. Smatram da će trend napuštanja svoje domovine prestati i da će ljudi vidjeti da u ostanku na svome topraku možemo živjeti i izgrađivati bolju i svjetliju budućnost. Što se tiče rada u  mektebu, mogu kazati da je broj učenika, koji su upisani u mekteb, gotovo isti već deset godina. Imamo gotovo svake godine novorođene djece, što nas svakako ohrabruje da ova mjesta neće se utišati i u zaborav pasti. Moje viđenje džemata za deset godina jeste da će se njegova struktura svakako izmijeniti, a vjerovatno će se broj džematlija smanjiti. To su činjenice na koje vrlo malo možemo uticati, ali, ipak, u nama postoji duh prema našem zavičaju, koji se neće niti smije ugasiti. Kakva je uloga iseljeništva u izgradnji džemata? Uloga iseljeništva u našim džematima je doista velika. Mogu slobodno kazati da veliki broj naših povratničkih džemata ne bi mogao u potpunosti funkcionisati bez naših džematlija u dijaspori. Odazivaju se rado na svaku našu akciju i nije im teško plaćati vazifu na dva mjesta: u iseljeništvu i u svom matičnom džematu. Mislim da samo u Kozarcu džematlije ovako cijene i poštuju svog imama. Svakako da smo i mi imami ponosni na njih što ih imamo, hvala Allahu, tako vrijedne i požrtvovane.

Danas je pod predsjedavanjem predsjednika Hasana Čengića održana IX redovna sjednica aktuelnog saziva Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Uvodnim riječima prisutnim sabornicima obratio se reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović koji je ovom prilikom rekao kako se odnosi u svijetu iz sata u sat kompliciraju, a događaji pretiču jedni druge. - Sve što se desi na jednoj strani svijeta, u istom trenu može biti poznato na svakom mjestu ljudskoga bivstvovanja i ti se događaji, na posredan ili neposredan način, reflektuju na svakoga od nas. Naša prsa posebno pritišću vijesti o sukobima i nesporazumima unutar muslimanskog svijeta. Osjećamo bol kada god se zasiječe u tkivo našega ummeta, bilo da se to događa na njegovoj vanjštini ili iznutra. Pred nama je ovih dana slika Jerusalema, prve kible muslimana, koja trepti od nemoći muslimanskog svijeta, koji osim beznadežne emocije, nema nikakav suvisao odgovor. No, takav muslimanski svijet najbolje ćemo razumjeti ako pogledamo nas same, ovako malobrojne, na ovako malom prostoru, kako se teško nosimo sa svojim unutarnjim nesporazumima, i to u svim segmentima našeg javnog i društvenog života. Ne pokazujemo spremnost da priznamo vlastite greške, nedostatke i slabosti, a istodobno smo neodmjereni u kritikama drugih. Sve ono što prigovaramo muslimanskom svijetu, kao razlogom njegove razjedinjenosti i suprotstavljenosti, možemo vidjeti u vlastitom okruženju. Pred nama, pred Islamskom zajednicom u BiH, pred njenim članovima, a posebno ulemom, težak je zadatak. On će zahtijevati rad i strpljenje, a prije svega, mudrost i razboritost - kazao je u uvodnom obraćanju reisu-l-ulema Kavazović te iskazao svoja očekivanja od današnjeg zasjedanja Sabora. Na Dnevnom redu Sabora bilo je više tačaka. Razmatrani su i usvojeni budžeti institucija Islamske zajednice u BiH za 2018. kao i Odluka o izvršenju budžeta Rijaseta za 2018. godinu. Također, razmatran je i usvojen Program rada Sabora za 2018. godinu i Plan rada institucija IZ u BIH za 2018. Razmatran je i usvojen, uz nekoliko sugestija sabornika, i Pravilnik o organizaciji IZ u BiH dijaspori i dopune Pravila medresa IZ u BiH. Na kraju su sabornici postavljali saborska pitanja. Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini usvojio je Izjavu povodom jednostranog pokušaja promjene statusa svetog grada Kudsa - Jerusalema. U Izjavi Sabora IZ u BiH se kaže: - Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini izražava svoje žaljenje i zabrinutost jednostranim pokušajem promjene statusa svetog grada Kudsa -Jerusalema. Kuds sa Mesdžidu-l-Aksom je jedan od tri sveta grada islama i prva kibla muslimana. On je sveti grad u tradiciji Jevreja, kršćana i muslimana. U njemu je uvijek bilo mjesta za sve vjere i njihove bogomolje. Muslimani su stoljećima upravljali ovim gradom i nikada ga nisu smatrali samo svojim. Pokušajem jednostranog mijenjanja statusa ovog svetog grada čini se velika nepravda i ugrožavaju izgledi za postizanje pravednog i trajnog mira. Proglašavanje Jerusalema glavnim gradom Izraela je ne samo nepravedno prema muslimanima i kršćanima Palestine, pa i čitavog svijeta, nego je i nelegalno. Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a br. 478 je jasno kazala kako tvrdnja Izraela da je Jerusalem «cijeli i jedinstven» glavni grad Izraela krši međunarodno pravo. Status Jerusalema je definiran rezolucijama Ujedinjenih nacija i međunarodnim pravom koje bi trebalo biti obavezujuće za svakog. Nadamo se da će se poštovati poseban status Kudsa - Jerusalema koji on ima u ibrahimovskim-abrahamovskim tradicijama, kao i volja međunarodne zajednice koja je jasno izražena na posljednjoj sjednici Generalne skupštine UN-a, stoji na kraju današnje Izjave Sabora Islamske zajednice.

(Sabina Voloder- Strinić: Badžije- pobožne muslimanke ) Prva autorska knjiga novinarke Sabine Voloder-Strinić je zbir novinarsko-istraživačkog rada na temu žene-sufije. Petogodišnji uporni rad koji je obuhvatio 54 knjiške jedinice i 22 sagovornika, bezbroj poučnih razgovora i prikupljanja savjeta i sugestija od eminentnih profesora i alima, zaokružen je u vidu knjige pod naslovom Badžije-pobožne muslimanke. Ovo nesvakidašnje djelo je prvo ovakvog karaktera na bosanskom jeziku koje je obuhvatilo sekvence iz života 121 žene, koje su svoj život posvetile samodricanju i ibadetu protkanom čežnjom za spoznajom i blizinom sa Uzvišenim Stvoriteljem. U svom duhovnom uzdizanju, ove časne žene nisu prestajale biti kćerke, supruge, majke, učiteljice, poslovne žene, umjetnice, književnice, liječnice, komšinice i gazije.  Badžije, kako ova knjiga nosi naslov, koristi se kao tesavvufski termin. Badži kao imenica ženskog roda u jednini znači starija sestra, kada se prevodi sa turskog jezika, mada se ovaj pojam koristio prilikom obraćanja šejhovim suprugama. Derviško obilježje pojma badži kasnije je zaboravljeno i danas ga gotovo niko ne koristi, osim derviša koji pripadaju bektašijskom redu. Autorica je smatrala da je upravo ovaj termin prikladan za naziv knjige, kako bi se otrgnule od zaborava pobožne muslimanke iz čijih života se može izvući snažna pouka. Žene koje su svoj život posvetile robovanju Allahu, dž.š., nazivali su još i dervišama, sufijama, a neke od njih koje su dostizale visoke deredže duhovnosti, bile su i šejhe, pa čak i kutbovi.  Knjiga Badžije-pobožne muslimanke nam nudi veoma interesantno, poučno i edukativno putovanje kroz 15 zemalja i 42 grada sa 40 naslova podijeljenih kroz tri poglavlja: Prve generacije pobožnih muslimanki, Pobožne muslimanke iz svijeta i Pobožne muslimanke iz Bosne i Hercegovine.  Pisati o ženama sufijama iza kojih je ostalo vrlo malo pisanih tragova, veoma je oskudno i nezahvalno, prije svega prema čitaocu koji bi želio da dozna pojedinosti iz njihovih života, a zatim i prema ovim divnim, skromnim ženama koje su svoje živote proživjele jednostavno i pobožno čineći hajir. Poslije žena koje su pripadale prvoj generaciji pobožnih muslimanki, a o kojima se manje- više zna, autorica je napravila izbor između više žena sufija i arifa čija su imena ostala nepoznata i sakrivena - žena koje su poput muškaraca svoj život žrtvovale u ime Allaha i čiji je odmjeren i melodičan govor budio uspavana srca mnogobrojnih Božijih robova, poput Rabije Adevijje, Fatime Nišapur, Fatime Kattanije, Merjeme Basri, Muaze Adevijje, Fatime-badži, Nane Esme i mnogih drugih.  U knjizi posebno poglavlje zauzimaju bosanskohercegovačke pobožne žene – sufije, o kojima se do sada nije nikada pisalo. Počevši od badži-kaduna u Sarajevu, šejhe Hemzade, šejhovica, hafiza, hadži-bula i derviša, knjiga završava zaključkom da se i žene mogu isto kao i muškarci okititi ahlakom Muhammedije, u što ćete se moći i sami uvjeriti čitajući ovu knjigu.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da član 1, stav 1, tačka 7 izmjena Pravilnika o nošenju uniforme od 30. januara 2017. godine, koji je donio direktor Granične policije Bosne i Hercegovine, u dijelu koji glasi: „Policijski službenici kada su u uniformi brada im mora biti obrijana“, nije u skladu sa članom II/3.f) i g) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 8. i 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Na ovaj način Ustavni sud, odlučujući u predmetu broj U 8/17, raspravljajući po zahtjevu Safeta Softića, zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, ustanovio je povredu prava na slobodu vjere i uvjerenja. U saopštenju Ustavnog suda se navodi da je Ustavni sud utvrdio povredu prava na slobodu vjere i da je sporna odredba neustavna. Izmjene Pravilnika koje je donio direktor se stavljaju van snage prvog dana nakon objavljivanja odluke u Službenom glasniku BiH, nakon čega će biti omogućeno nošenje brade kako je to bilo i prije izmjene. Ustavni sud je zaključio da su “apsolutnom zabranom nošenja brade policijskim službenicima Granične policije BiH dok su u uniformi prekršeni pravo na privatni život i pravo na slobodu vjere, budući da sporna mjera ne slijedi opće ciljeve propisane stavom 2. čl. 8. i 9. Evropske konvencije. Prema tome, Granična policija može propisati dužinu brade, ali ne može „apsolutno“ zabraniti nošenje brade. Kako je došlo do pokretanja apelacije Do pokretanja apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine došlo je nakon što je direktor Granične policije Bosne i Hercegovine Zoran Galić donio izmjene  Pravilnika o nošenju uniforme kojim se onemogućava nošenje brade uniformisanim osobama u Graničnoj policiji. Jedan broj muslimana, koji su do tada mogli nositi uređenu bradu, našao se na udaru nove odredbe.      Grupa zaposlenika u Graničnoj policiji, koji su željeli da nose bradu u skladu s islamskim običajima i praksom posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, a. s., obratila se Komisiji za slobodu vjere Rijaseta IZ. Komisija je razmatrala njihovu žalbu i nakon pravne analize utvrđeno je da se radi o povredi prava na slobodu vjere koje je definisano u članu 9. Evropske konvencije o ljudskim pravima. S obzirom da samo određen broj lica može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu BiH na ocjenu ustavnosti određenog propisa, advokat Emir Kovačević, potpredsjednik Komisije za slobodu vjere Rijaseta, u saradnji sa Safetom Softićem, zamjenikom predsjedavajućeg Doma naroda Parlamenta BiH, pripremio je apelaciju koju je Softić podnio Ustavnom sudu. Odgovor Ustavnog suda bio je veoma brz i efikasan. Apelacija je podnesena 4. 10. 2017., a odgovor je objavljen 30. 11. 2017. godine.   Trebaju nam odvažni ljudi Advokat Kovačević smatra da odluka Ustavnog suda ima ogromni značaj ne samo za zaposlenike Granične policije nego i za sve druge državne agencije, jer će ova odluka biti referentna za sve slične slučajeve. U konkretnom slučaju spornu odredbu je donio direktor Granične policije na svoju inicijativu, a Evropska konvencija eksplicitno navodi da se vjersko pravo može ograničiti samo zakonom. Pojašnjavajući značaj odluke Emir Kovačević kaže: „Odluka Ustavnog suda zasigurno jača povjerenje u pravosudni sistem. Muslimani, kao i pripadnici drugih religija, treba slobodno da ispoljavaju svoj vjerski identitet kako privatno tako i javno, uključujući i radno mjesto. To im garantuje Ustav BiH, Evropska konvencija i druga pravna regulativa koja definiše pravo na slobodu vjere. Ukoliko su ta prava uskraćena ili ograničena, muslimani trebaju pokretati predviđene pravne postupke u kojima će se utvrditi da li su ta ograničenja opravdana i da li ispunjavaju stroge uslove definisane u stavu 2. čl. 9. Evropske konvencije.“  Kovačević dodaje da bi bilo korisno o ovoj odluci upoznati i druge državne agencije da se ne bi ponavljale iste greške. Jedan od službenika Granične policije čija su prava bila povrijeđena, ne želeći da mu se navodi ime, u komentaru odluke za Preporod kazao je: „Allahovom voljom i moći došlo je do rješenja ovog problema kojim smo svi iskušani. Uz pomoć ljudi koji služe ovoj vjeri i svom narodu ispunjeni su sebebi pa je Allah pomogao da se riješi slučaj. Treba nam više odvažnijih ljudi kao što je g. Softić, Halilović i advokat Kovačević koji će legalnim sredstvima pomoći našu državu i sve narode u njoj. Hvala svima koji su se na bilo koji način žrtvovali, bilo riječima ili djelom. Hvala Allahu na pomoći i uspjehu.“ Zadovoljstvo odlukom Ustavnog suda Safet Softić, zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamenta BiH, ističe da nije sumnjao u opravdanost zahtjeva, ali je bio malo skeptičan da se Ustavni sud ne proglasi nenadležnim za niže akte koji nisu u rangu zakona. Nakon što su pripadnici Granične policije iskoristili sva raspoloživa pravna sredstva, procijenio je da ima osnova za pokretanje apelacije pred Ustavnim sudom. „Ovom odlukom Ustavni sud Bosne i Hercegovine pokazao je da zaista ima senzibiliteta za sve različitosti u pogledu vjerskih prava i specifičnosti naroda u Bosni i Hercegovini. Naime, meni su se obratili neki pripadnici Granične policije Bosne i Hercegovine i kazali da se izmjenom pravilnika ugrožavaju njihova vjerska i ljudska prava. Izmijenjen je dio Pravilnika koji je bio na snazi od 2005. godine, gdje se umjesto stava koji kaže „dozvoljeno je nošenje njegovane brade i brkovi“, taj stav briše, a u novom pravilniku donešenom 2017. godine se kaže „policijski službenici kada su u uniformi brada im mora biti obrijana“. Softić je uvjeren da je Ustavni sud ovom odlukom dao više nego jasnu smjernicu zakonodavcima i svim ostalim organima vlasti u BiH da su „vjerska prava i slobode imperativ o kojem moraju voditi računa“, posebno uvažavajući složenost, multietničnost i šaroliku strukturu bosanskohercegovačkog društva.