Njena gradnja danas prerasta u lijepu priču, nakon što su gotovo sedamnaest godina strpljivo čekali administrativne dozvole i ostalo, upravo kada su mnogi gotovo odustali, kada je strpljenje i ustrajnost popuštala Allah je dao bereket i nafaku, te odredio vrijeme kada će se to ostvariti. „Mi smo u aprilu prošle godine otpočeli s izgradnjom džamije, a prethodno smo u martu cijeli mjesec uklanjali staru džamiju, da bismo u aprilu počeli sa kopanjem temelja za ovu novu džamiju. Dakle, u aprilu će se, ako Bog da, navršiti puna godina dana i kao što vidite radovi su pri kraju. Što se tiče suterena završili smo oko 90 posto posla. Imamo još gore da završimo mihrab i minberu, unutra uradimo kaligrafiju, te uredimo kupolu i ako Bog da tepih kojeg ćemo zadnjeg postaviti. Grijanje smo već ugradili i isprobali. Dakle, radovi su u svome samom finišu i već smo zakazali otvor džamije za 21. juli, te se nadamo da ćemo do tada završiti sve radove“, kaže Mujo-ef. Spahić, imam u džematu Ribić   Sedam harfova A, svojom arhitektonskom posebnošću, ljepotom, i motivima koje je arhitekta Amir Ramić udahnuo u njenu prepoznatljivost i simboliku, džamija dominira u središtu naselja nadvisujući tamo prema Uni, gdje su davno stajali ribići, koji i odrediše ime naselju Ribić, a danas se rastrčale kuće, do kojih dopire sva njena simbolika šireći se dalje i dalje. Sedam je prozora u njoj, poput sedam ajeta Fatihe i sedam nebesa. Unutrašnjost džamije bi trebala bit ukrašena sa sljedećim natpisom „Sedam harfova Kur’ana kur’anska je mudžiza, kur’ansko čudo, koje uključuje njegovo faktično jezično tkivo, ali ide i dalje od toga, ide prema onome što jezik, tj. kur’anski jezik najavljuje, razotkriva.“ Otud i hrabrost prilikom početka gradnje. Prvo su džematlije prikupljale sredstva, pa su onda po oporuci rahmetli Sakiba Hadžića sagrađena vrata, mihrab, minber. Drugi je džematlija uveo grijanje, pa elektro instalacije i tako redom.  „Za lijep dizajn naše džamije zaslužan je naš arhitekta Amir Ramić,koji nam je ponudio tri varijante i mi smo izabrali ovu. Svi koji su vidjeli našu džamija, dopao im se njen izgled. Aplicirali smo jednoj kuwajtskoj organizaciji ali su oni planirali dati sredstva za neku manju džamiju i kada su vidjeli kolika je naša džamija, odustali su. Hvala Allahu on je poslao donatore i nije to nikakva organizacija nego prilozi naših sugrađana Bišćana, te smo je zato nazvali Nafaka džamija“, kaže efendija Spahić.   Džematlije zadovoljne Sa efendijom smo zatekli i dvojicu starijih džematlija koji nisu krili svoju oduševljenost novom džamijom.  „Elhamdulillah, zadovljan sam svim, uvijek smo u plusu što se tiče novca, s imamom nemamo nikakvih problema. Sve ide dobro, novca za džamiju ima i radovi teku bez problema“, kazao je Salih Behić. Za Mujagu Hodžića ovo nije prva džamiju čiju izgradnju je svjedočio. Iako nema novca da pomogne u kupovini materijala, Mujaga dođe i obiđe svoga efendiju i pomogne izgradnju džamije lijepom riječju i savjetom.  „Ovo je meni treća džamija u mojih 85 godina, čijoj sam gradnji svjedočio. I sad sam u ovoj novoj našoj džamiji radostan i zna efendija da sam ja tu svaki dan. Dođem gledati kako se radi, nisam finansijski jak, penzija mi je mala, ali dođem da pomognem šta mogu.“

Udruženje ilmijje je skrenulo pažnju i na komentare o tome zašto brojni imami izbjegavaju da se bave liječenjem poznatom kao učenje rukje: „Temeljna misija imama je promocija dobra i suzbijanje lošega u okruženju u kojem djeluje, odnosno u džematu u kojem radi. Imami koji za djelovanje na polju duhovnoga liječenja imaju odgovarajuća znanja, i žele se tome posvetiti, trebaju tom djelovanju prići predano, ali i odustati od poziva džematskog imama u Islamskoj zajednici i posvetiti se isključivo djelovanju za koje su se odlučili (učenju rukji i duhovnom liječenju). Poslovi koje ima džematski imam obimni su i ozbiljni: dnevni namazi, mektebska pouka, rad sa mladima, itd. tako da imam koji ozbiljno prihvata svoje obaveze nije u stanju kvalitetno posvetiti se svojoj osnovnoj misiji, ako se pored toga prihvati i nekih drugih poslova“.  

Pri monitoringu OSCE-a, ali i drugih institucija koje prate kršenje ljudskih prava, reakcija građana i nevladinog sektora je vrlo važna. Zaista, presuda Golubu je upravo poziv svim ljudima, naročito povratnicima i ženama s mahramom da pravovremeno reagiraju pravnim putem kada dođe do narušavanja njihovih osnovnih prava. Nažalost, svijest muslimana o prijavi napada i diskriminacije je još uvijek na upitnom nivou. Primjera radi, nakon odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama, pri čemu se mislilo i na mahramu koja se ovom prilikom svela na samo vjersko obilježje, pored brojnih verbalnih reakcija, Agencija za ravnopravnost spolova BiH 28.01.2016. godine zaprimila je Zahtjev za ispitivanje povrede Zakona o ravnopravnosti spolova BiH (ZORS) od Saše Gavrića u ime Sarajevskog otvorenog centra, a ne od brojnih bošnjačkih udruženja s vjerskim predznakom i muslimanskih aktivista. Drugim riječima, svijest o pravnoj državi i načinu reagiranja na povrede ljudskih prava kod većeg dijela muslimanske javnosti u BiH ostaje na razini pisanja komentara, izjava i uličnih protesta.

Jedan od važnih fondova Gazi Husrev-begove biblioteke predstavlja zbirka arhivske građe na osmanskom i bosanskom jeziku, koja se sastoji od oko 20 000 dokumenata.

U znak sjećanja na velikog pisca, rahmetli Nedžada Ibrišimovića, donosimo nekoliko njegovih rečenica.

Hutba održana u mesdžidu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, 23.02.2018.

Imre Kertes (1929-2016), mađarski književnik, rođen je u Budimpešti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao četrnaestogodišnak deportovan je u nacistički logor Aušvic, a zatim u logor Buhenvald. Po završetku Drugog svjetskog rata, vraća se u Budimpeštu gde radi kao novinar za Vilagošag, od 1948. Godine 1951. dobija otkaz i posvećuje se pisanju. Svoje najpoznatije djelo Besudbinstvo, u kojem opisuje iskustvo petnaestogodišnjeg dječaka u koncentracionim logorima Aušvic, Buhenvald i Zajc, započinje 1960. a objavljuje ga tek 1975. godine. Dobitnik je brojnih književnih nagrada i priznanja, a Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2002. godine. Objavio je djela Besudbinstvo, Fijasko, Kadiš za nerođeno dijete, Izviđač, Engleska zastava, Galiotov dnevnik, Drugačiji ja: hronika metamorfoze, Holokaust kao kultura, Tren tišine dok vod za streljanje ponovo puni puške, Prognani jezik, Likvidacija... Kadiš za nerođeno dijete je priča jevrejskog mađarskog intelektualca koji je prošao kroz pakao Aušvica da bi potom odživotario manje-više jalove decenije u tvrdom, staljinističkom, pa potom smekšalom gulaš-socijalizmu, posjedujući “sve predispozicije za sramnu egzistenciju uspješnog mađarskog pisca”... Takav je, uostalom, i njegov odnos prema “jevrejstvu” kao identitetu: on za takvu odrednicu, u njenom iole konvencionalnom smislu, uopće ne mari, ali joj je istovremeno “zahvalan” za jedno neuporedivo, baš koliko i strašno iskustvo postranjenosti. Utoliko je i to njegovo jevrejstvo na neki način “metafora”; samo, ovo se može reći jedino ako se ni za sekund ne zaboravi da Aušvic nije metafora: on je demonski realan i opipljiv. Kadiš za nerođeno dete jedna je od onih knjiga majstorski salivenih od najbolje kovine, ali koje zahtijevaju i doraslog čitaoca; morate pristati na njena pravila igre ako želite da od nje dobijete ono što ona ima, a što vam treba.

Održana promocija knjige dr. Rifeta Šahinovića „Muhammad Asad tumač Kur’ana za Zapad“.

U sklopu aktivnosti Odjela za brak i porodicu MIZ Mostar je u Subotu (17.02.2018.) u prepunoj džamiji Hadži Tere Jahje na Carini održano Večer Kur'ana za žene.

Foto: Xinhua / Khalil Dawood Muslimani Bliskog Istoka isparčani sektaškim sukobima – na Zapadu su jedinstvena „islamska prijetnja“  Sektaštvo kao pojam je izuzetno maglovit i ambivalentan, ali u suštini označava negativno djelovanje manje skupine unutar jedne religijske zajednice ili filozofske škole koja se izdvaja posebnim uvjerenjima od općeprihvaćenih. Ussama Makdisi u svom članku Understanding Sectarianism in the Middle East navodi da ni jedna grupa na Bliskom istoku sebe per se ne naziva ‘’sektaškom’’ već da im se takav epitet nameće od strane trećih lica. Iako je taj pojam na Bliskom istoku usko povezan sa nacijom, državnim suverenitetom i nacionalnim jedinstvom, u zapadnim zemaljama je povezan sa idejom o evropskoj ili američkoj kulturnoj hegemoniji ili prevlasti nad (navodno) inferiornim narodima nekadašnjih kolonija. Novinari i analitičari isti termin često koriste kada treba pojasniti uzročno-posljedične veze tekućih konflikata čiju suštinu i historiju ne poznaju najbolje. Nakon napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine, uz argumente da se radi o sukobu civilizacija, kulturnoj i vjerskoj netrpeljivosti, sektaštvo se pojavilo kao zgodno pojašnjanje (i catchphrase) za brojna dešavanja na Bliskom istoku: od rata u Jemenu i Siriji, raspada Iraka, saudijsko-iranskog rivalstva, sukoba Talibana i Sjeverne Alijanse, napada grupe Boko Haram u Nigeriji, paralizu Libanske države, propasti Libije, nasilje u Pakistanu do pojavljivanja grupe ISIL. Realnost je, ipak, dijametralno suprotna.

Efendija Aljo Harić šejtane hvata u magični ceker“ bio je naslov brojnih internetskih portala koji su prenijeli priču o izvijesnom efendiji iz Doboj-Juga koji pomaže ljudima s problemima sihra, magije, uroka, ali i svih nesreća. Aljo nije efendija, ali on kao i mnogi drugi koji sebe bez ikakvog dekreta nazivaju efendijom iskorištavaju nesreću i neznanje ljudi te svoje bankovne račune pune seansama koje nemaju veze sa zdravim razumom, a kamoli islamom. Hodža – vidovnjak – prorok „Ljudi su po trgovinama nabavljali sve i svašta, bespotrebno bacali novce. Ja mogu proučiti i na te cekere, ali kakav će učinak biti? Moj Magični ceker je poseban i on je neka vrsta porodične hamajlije. Prvo mi osoba mora ispričati za šta želi zaštitu. Za svaku tegobu imaju posebne molitve i cekeri“, pojasnio je Aljo za magazin aura.ba. Ako je ovo nekome smiješno, onda bi trebalo biti i žalosno što Aljo ima svoje klijente, a njegov posljednji poslovni potez bio je otvaranje kancelarije ili „klinike“ u blizini autobuske stanice u Tešnju. Za Alju se ne može reći da pravi sihre ljudima, ali njegov način liječenja je, najblaže kazano, upitan s islamskog stanovišta. Naravno, Aljo nije jedini u Tešnju koji se predstavlja kao osoba koji liječi ljude, iskorištavajući pojmove, simbole i identitet koji pripada časnoj funkciji imama, koja se imenuje i kao efendija ili hodža. Neke od ovih osoba idu i dalje u svjesnoj ili nesvjesnoj diskreditaciji funkcije imama pa u svojoj poslovnoj nadriljekarskoj promociji dodaju i dodatna „zvanja“. Tako vrlo neukusno izgleda opis Huseina Hadžića na čijoj naslovnoj stranici stoji: hodža – vidovnjak – prorok. Naravno, nijedan opis nije tačan. „Preko dvije decenije, molitvama iz časnog Kur’ana, zapisima i hamajlijama Husein Hadžić pomaže ljudima da dosegnu sreću... Strah, očaj, depresija, kao i zabrinutost za egzistenciju i budućnost, plodno su tlo za magijske čarolije ili sihire. Sve dok su ljudi pod njihovim djelovanjem, ne postoji nikakva šansa za nafaku“, stoji u opisu rada ovoga pseudo hodže, koji, pozivajući se na liječenje Kur’anom, nije za ovoliko godina naučio jednu od osnovih načela islama: Nafaku i svaku šansu za nafakom daje Allah i ona ne ovisi ni o čovjeku, a kamoli njegovim neprijateljima.

I osluškuj onoga Dana kada će pozvati glasnik iz mjesta koje je blizu! (Qaf, 41) ‘’Dan’’ je Dan oživljenja kada će duše biti pozvane na suđenje. Glasnik je, kažu komentatori Kur’ana, melek Israfil. ‘’Mjesto koje je blizu’’ je Stijena u Kudsu, Jerusalemu (sahre Bejti-l-Makdis), sa koje će melek pozvati: ‘’O, ljudi, uputite se ka polaganju računa. Allah vam naređuje da se sakupite zbog suđenja!’’ U komentarima Kur’ana se veli da je ta Stijena mjesto na Zemlji koje je najbliže nebu ili da je ona centar Zemlje (Ibn Džuzejj, Teshil, 4/66; Ibnu l-Dževzi, Zadu l-mesir, 4/102). - Muslimani su od dolaska u Jerusalem ovaj grad nazvali Bejtul Makdis (Mukaddes): Sveta kuća, ili samo Kuds: Sveti grad. U kućama koje je Allah dozvolio da se podignu i da se u njima spominje Njegovo ime, hvale Njega jutrom i večerom. (en-Nur, 36) Ovaj ajet dolazi nakon dobro poznatog ajeta o tome da je ‘’Allah svjetlo nebesa i zemlje’’. Očigledna interpretacija ajeta jeste ta da su ‘’kuće’’ sve kuće, džamije i mjesta iskrenog obožavanja, gdje god se one mogu naći (Taberi, Džami’u-l-bejan, 7/6063). Ipak, neki tradicionalni komentatori specificiraju ‘’kuće’’ na kuće u Jerusalemu (bujut Bejti l-Makdis), Mekki i Medini. Ibn Burejde još više specificira, odnosno ‘’kuće’’ ograničava na četiri džamije koje su sagradili isključivo vjerovjesnici: Kabu u Mekki, Jerusalemski mesdžid, (Poslanikovu) džamiju u Medini i Džamiju u Kubba’u (Kurtubi, El-Džami’ li ahkami l-Qur’an, 15/270). I učinili smo sina Merjemina i majku njegovu znakom, i sklonili smo ih na jedan brježuljak pogodan za boravak i sa tekućom vodom. (el-Mu’minun, 50) U ajetu sure Merjem (22) ‘’brježuljak’’ (rebve) se naziva mekan kasijj - udaljenim mjestom. Identitet ovog mjesta izazvao je mnogo rasprava. Zamahšeri i Bejdavi nabrajaju slijedeće lokacije: a) mjesto u Jerusalemu jer je ono na brježuljku ili uzvišici; b) mjesto u Damasku; 3) Remla u Palestini; 4) mjesto u Misiru, Egiptu (Tefsiru-l-Keššaf, 709; Envaru-t-Tenzil, 2/472). ‘’Pogodan za boravak’’ podrazumijeva da su se na brježuljku nalazile njive gdje se moglo baviti zemljoradnjom i voćarstvom. I spasismo njega, a i Luta, u zemlju koju smo blagoslovili svim svjetovima. (El-Enbija’, 71) Pod ‘’njega’’ misli se na Ibrahima, a.s.; pod ‘’zemljom koju smo blagoslovili svim svjetovima’’ misli se na Šam (Zamahšeri, Tefsiru-l-Keššaf, 683; Ibn Džuzejj, Teshil, 3/30). Ibn Kesir navodi da je ‘’blagoslovljena zemlja’’ Mekka, a neki su rekli: Jerusalem ili Egipat (Tefsiru-l-Kur’ani-l-’azim, 3/247). Suludi među ljudima će reći: “Šta ih odvrati od Kible njihove spram koje bijahu?” Ti reci: “Allahu pripadaju i Istok i Zapad! On koga hoće upućuje na Pravi Put!” (El-Bekare, 142) Prema tradiciji, poslanik Muhammed, a.s., oko šesnaest mjeseci poslije njegovog iseljenja u Medinu, u namazima se okretao prema Jerusalemu. Onda je smjer namaza promijenjen ka Mekki. A Sulejmanu [potčinismo] vjetar jaki, puhao je po zapovijedi njegovoj prema zemlji koju smo blagoslovili. Mi sve dobro znamo. (el-Enbija’, 81) Ponovo: ‘’zemlja koju smo Mi blagoslovili’’ je Palestina, u kojoj je Sulejmanov, a.s., glavni grad, Jerusalem, bio smješten. Ovime Uzvišeni Allah potvrđuje drevnu tradiciju da je Sulejmanova čuvena mudrost uključivala sposobnost kontrole duhova, vjetrova i cijele prirode (M. Al-Khateeb, Al-Quds, 94-95). I pozvaše ga meleci, dok se on stojeći u mihrabu molio, i rekoše: “Allah te obveseljava Jahjaom koji će vjerovati u riječ od Allaha, koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik od onih dobrih.” (Ali Imran, 39) Zekerijja, a.s., dakle, prima prima vijest da će dobiti sina po imenu Jajha (biblijski Ivan) u Jerusalemskom hramu. Brojni događaji povezani sa životom Isaa a.s., smješteni su, prema Kur’anu, u Jerusalemu. Također, u Kudsu hazreti Merjema blagoslovljena je zimskim voćem u ljetno doba kao poseban dar od Allaha, dž.š. Zatim, Isa, a.s., je govorio Merjemi dok je još bio dijete u kolijevci, a što je bilo prvo čudo u Bejtu-l-Makdisu. Odavdje je on živ uzdignut na nebo kako bi bio spašen iz kandži njegovih neprijatelja koji su ga htjeli ubiti. Isaovom, a.s., dovom, također kod Bejtu-l-Makdisa, sa neba je spuštena izobilna sofra sa hranom. U islamskoj eshatologiji, Isa, a.s., će se spustiti sa neba kod Damaska i uputiti prema Bejtu-l-Makdisu. Dedždžal (Antikrist) neće ući u Jerusalem, čije područje će meleci osiguravati. Njega će Isa, a.s., ubiti na vratima Lud. Bejtu-l-Makdis će biti zemlja okupljanja i proživljenja i mjesto gdje će se puhnuti u Rog sa Stijene u Bejtu l-Makdisu.

Susret majki Srebreničkog genocida sa specijalnim savjetnikom generalnog sekretara UN za prevenciju genocida Adameom Diengom Specijalni savjetnik generalnog sekretara UN za prevenciju genocida Adame Dieng sa majkama, žrtvama I svjedocima Genocida:” Kako ljudsko biće može glorificirati Mladića?! On nije nikakav heroj. Pravi heroji su žrtve, preživjeli i svjedoci. Mi im dugujemo mnogo i mi ćemo učiniti sve što je u našoj moći da vam pomognemo da u ovu zemlju dovedemo trajni mir.”

Akademiku Dževadu Jahiću uručena „Povelja 'Muhamed Hevai Uskufi' za doprinos u razvoju bosanskohercegovačke lingvistike i filologije"

Takmičenje iz vjeronauke za pet osnovnih škola već je postalo dio kalesijske tradicije.

Gotovo pola života nosio se sa bolešću, koja ga je posljednje dvije decenije vezala za kuću i za brigu i pomoć drugih, starijeg brata Rašida, uglavnom, prije svih i nakon svih. U vremenu bolesti izgubio je sina i suprugu. Iza sebe je ostavio kćerku i dvoje unučadi. Rođen je 1950. u Sokolovićima kod Kaljine, od oca Saliha i majke Šide. Bio je odličan učenik Gazi Husrev-begove medrese, u prvoj generaciji koja je imala dva odjeljenja, i također izvrstan student sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Po završetku medrese, a prije sarajevskog studija, proveo je jednu školsku godinu u učenju arapskog jezika na Univezitetu u Bejdi, u Libiji. Prvo profesionalno zaposlenje imao je kao sekretar Islamskog teološkog fakulteta, kako se u prvo vrijeme zvao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Prije toga privremeno je obavljao dužnost imama u Gornjem Vakufu i odgajatelja u Gazi-Husrevbegovoj medresi. Na Islamskom teološkom fakultetu je jedno vrijeme držao nastavu iz sociologije u svojstvu asistenta-predavača. Na put intelektualca Mustafa Sjenar je bio usmjeren svojom ljubavlju prema knjigama i čitanju, svojom vedrom radoznalošću, svojim porivom za pouzdanim saznanjem. Velika djela književnosti čitao je sa uživanjem i rafiniranom uživljenošću, djelima iz filozofije i sociologije bavio se sa izuzetnim misaonim udubljivanjem, u djela sufija ponirao je puštajuće da određuju i nose njegove kontemplacije. Svoje postupke i veze sa ljudima temeljio je na vedrom odnosu prema svijetu i životu. Znao se šaliti, i činio je to sugestivno i uvjerljivo, jer se umio šaliti i na svoj račun. Bio je osoba od duha, i širio ga je oko sebe na vjerodostojan način, kao duh životne radosti i vedrine, kao manifestiranje vlastitih vjerskih i misaonih veza sa višom stvarnošću, kao svoju dublju predanost temeljnom osjećanju i razumijevanju stvorenja u odnosu na Stvoritelja. Za svečani dvjestoti broj „Preporoda“, koji je izašao u decembru 1978. godine, rahmetli Mustafa Sjenar je napisao esej „Lukavstvo uma i vizija“. Esej nosi pečat njegove ličnosti, njegovih znanja i razmišljanja u trećem desetljeću života , njegova identificiranja sa misijom „Preporoda“ u tim vremenima u kojima se manje imalo, a više se i razgovjetnije mislilo, razgovaralo, bilo.