Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine je nacionalni praznik koji se obilježava 1. marta svake godine, a kojim se proslavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ. Održan je 29. februara i 1. marta, a označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti zemlje. Punoljetni građani Socijalističke republike Bosne i Hercegovine glasali su o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na referendumu na kojem je jedino pitanje bilo: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7% je glasalo za nezavisnost, a 0,3% protiv te odluke. Rezultati referenduma su prihvaćeni 6. marta iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Svima onima kojima je Bosna i Hercegovina u srcu želimo sretan Dan nezavisnosti! Radio BIR

Prošlo je 26 godina od održavanja referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine na kojem je od 64 posto građana koji su se odazvali glasanju, 99,44 posto glasalo "za" nezavisnost. Referendumsko pitanje je glasilo: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?". Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti BiH, ali je bio i uvod u troipogodišnji krvavi rat, agresiju na BiH koja je odnijela više od stotinu hiljada žrtava, dok je više od milion građana Bosne i Hercegovine protjerano s ognjišta. Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995. godine, tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine. Prethodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština RBiH, 28. februara 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan nezavisnosti obilježava samo na dijelu teritorije BiH, u entitetu Federacija BiH. Disolucija SFRJ i pregovori Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini SRBiH donijeta je u vrijeme disolucije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kada su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost. Bilo je to vrijeme intezivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništava jugoslovenskih republika o iznalaženju izlaza iz krize, ali i vrijeme kad su se ratna dešavanja iz Hrvatske već prelila u Bosnu i Hercegovinu napadom Jugoslovenske narodne armije u septembru 1991. godine na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini. U BiH to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U holandskom Den Haagu je 5. novembra 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. Praktično, to je značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu. Evropska zajednica je 16. decembra 1991. usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom. Vođena tim uvjetom, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici 25. januara 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, donijeta je odluka o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ. Odluka o referendumu i prijetnje Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio današnji haški optuženik Radovan Karadžić, napustili zasjedanje. Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, Radovan Karadžić, prvostepeno osuđen za ratne zločine i genocid u BiH pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, uputio muslimanskom narodu. "Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje", poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine koji je prethodio odluci o referendumu. Na ovu izjavu odmah je reagirao Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH. "Njegov (Karadžićev, op.a.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji... Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana... jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi", istakao je Izetbegović. Prema odluci Skupštine SRBiH, referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije. Tadašnji SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprotstavljale referendumu, a mnogi od njih bili su i naoružani. Mediji izvještavaju o zaprekama na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala. Ipak, na referendum su izašli građani srpske nacionalnosti koji su živjeli uglavnom u većim gradovima. Prema novinskim izvještajima, prvog dana referenduma Srbi iz Jajca su izašli na glasanje u naseljima bare, Volijak i Pijavica... Navodi se da su u Tuzli glasali građani svih nacionalnosti... Drugi dan referenduma počeo je u opuštenijoj atmosferi jer je stigla vijest da su noć prije sklonjene barikade na Komaru. Miro Lazović, jedan od osnivača Foruma parlamentaraca BiH 1990, u vrijeme referenduma poslanik u Skupštini SRBiH, bio je među srpskim predstavnicima koji su podržali odluku o održavanju referenduma. Nakon toga, i on i njegova porodica bili su izloženi direktnim prijetnjama. Lazović, koji je sve vrijeme opsade i rata ostao u Sarajevu, kazao je jednom prilikom kako će „1. mart ostati jedna od najsvjetlijih tačaka u historiji BiH“. Napad na suverenu i međunarodno priznatu BiH Prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio: „Mislim da možemo da kažemo da smo, ne samo suverena i nezavisna država nego i međunarodno priznata država.“ Ali, samo nekoliko sati nakon te izjave, nove slike glavnog grada BiH su šokirale svijet. U predvečerje 1. marta na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je srpski svat Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a tokom noći budu dignute barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu. Narednog dana grad je osvanuo potpuno blokiran. Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH. Dnevni list "Oslobođenje" osvanuo je s naslovnicom: "Barikade protiv Sarajeva". No, bh. patriote su se brzo organizirale i odgovorile na barikade. Sa Dobrinje je ka centru grada krenula povorka ljudi pred kojom su se maskirani ekstremisti s barikada počeli povlačiti... Šestog marta 1992. godine Republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma. "Na osnovu člana 28. Tačke 6. Zakona o referendumu (”Službeni list SRBiH”, br 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija na sjednici održanoj 6. marta 1992. godine, utvrdila je rezultate Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine i iste objavljuje: Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 posto i to prema izvodima iz opštih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opšti birački spisak 83.535. glasača. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 posto. Od ukupnog broja vazećih listića “ZA” je bilo 2.061.932 glasača ili 99,44 posto, dok je "PROTIV" glasalo 6.037 ili 0,29 posto, a nevazećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 posto. Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (”Sluzbeni list RBiH”, br. 7; 27. mart 1992.)." Ovi rezultati su omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda. No, već prvih dana bh. nezavisnosti počeli su napadi na Sarajevo i cijelu BiH… Ratni pakao okončan je tri i pol godine kasnije pregovorima u američkoj vojnoj bazi Right Patterson u gradu Daytonu, a potom potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, 14. decembra 1995. u Parizu. Mirovnim sporazumom potvrđene su međunarodno priznate granice, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. No, priznato je i njeno unutrašnje teritorijalno ustrojstvo koje znači podjelu na dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine (51 posto teritorija) i Republiku Srpsku (49 posto). Alija Izetbegović možda je najbolje opisao postignuti mirovni sporazum: "U svijetu kakav je i sa ljudima kakvi jesu, nije se moglo više postići." Nedostaci i alternative Dejtonu Dejtonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je donesen kao njegov sastavni dio, na snazi su do danas. Komplikovano državno uređenje, sa 14 parlamenata i vlada na različitim razinama vlasti, gomilanje administracije I višestruka podjela nadležnosti, značajna su prepreka ekonomskom i svakom drugom napretku BiH. Proteklih godina bilo je i pozitivnih iskoraka u namjeri da se poprave nedostaci dejtonskog Ustava. Među njima je odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti tri naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba, na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Odluka je provedena na način da su izmijenjeni entitetski ustavi u smislu uvođenja jadnakopravnosti tri naroda u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Suštinski konstitutivnost sva tri naroda na području cijele države I u svim sferama nikad nije zašivjela. Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je 2009. presudu u predmetu Sjedić – Finci protiv BiH. Implementacija presude u najkraćem znači izmjene Ustava Bosne i Hercegovine kojima bi se izjednačili svi građani Bosne i Hercegovine prilikom kandidiranja za člana Predsjedništva BiH i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i to postalo pravo svih, a ne samo pripadnika tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi). Presuda nije provedena u djelo. U godinama prije, formirano je državno Ministarstvo odbrane i Oružane snage BiH koje su danas na takvom niovu obučenosti da učestvuju u međunarodnim mirovnim misijama pod vodstvom NATO-a. Odluka o upisu vojne imovine na državu, kojom bi bio otkočen put ka članstvu u NATO, odnosno dobijanje Akcionog plana za članstvo, na čekanju je. BiH je 15. februara 2016. godine predala aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji, koja je usvojena u septembru te godine. Taman što se stišalo slavlje i povodom tog čina, stigla je nova kriza povodom predaje zahtjeva za reviziju presude u predmetu BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu kojem se protive predstavnici srpskog naroda u institucijama BiH. Četvrt stoljeća od referenduma o nezavisnosti BiH, u zemlji su aktivne politike koje ne odustaju od zapaljive retorike koja poziva na unutrašnje podjele i teritorijalni preustroj po etno-nacionalnom principu… U vremenu kad je političko vodstvo sve razjedinjenije u pogledu budućeg unutarnjeg uređenja zemlje, kad se konsultacije o budućem unutrašnjem ustroju BiH održavaju sve češće izvan državnih institucija, pa i van granica BiH, put ka euro-atlantskim integracijama umjerene snage u zemlji vide kao najoptimalnije rješenje. Prvi mart obilježava se samo u Federaciji BiH kao Dan nezavisnosti BiH, dok se taj praznik ne obilježava u entitetu Republika Srpska.

U novom printanom izdanju Preporoda od 1. marta 2018. čitajte:                                                 PREPORODOV SPECIJAL DAN NEZAVISNOSTI: Šta su Muslimanski glas i Preporod pisali o referendumu 1992. godine INTERVJU Iva Lučić, predavačica na Univerzitetu Uppsala u Švedskoj: Kako je Bošnjacima priznat nacionalni identitet “Muslimani”? POVODI Šaćir Filandra: „Od zabranjene do uvažene nacije“ UVODNIK Senada Tahirović: „Patriotizam i hrabrost danas, u miru“   DUHOVNOST Ammar Bašić: Šta djelima poručujemo? Mensur Kerla: „Vrijeđanje domovine nije od muslimanskog edeba!“ POGLEDI Muhamed Jusić: Kome je problem muslimanski identitet Bošnjaka? Asim Jelovac: Prošlost kao teret ili inspiracija? KOLUMNE Osman Kozlić: Bez promjene svijesti, nema dobrih vijesti Fikret Karčić: Militarizacija policije RS HUTBA „Naša omladina odlazi“, imam džamije u Velikoj Kladuši ISLAMOFOBIJA Evropski izvještaj za 2017.: Bošnjaci kao „OSTALI“ TEME Selman Selhanović: „Što više znanja to manje praznovjerja“ Elvedin Subašić: „Okriviti sihr nije rješenje životnih problema“ NOVE KNJIGE Akbar Ahmed: “Putovanje u Evropu: islam, imigracija i identitet” KULTURA Manifestacije: Važnost očuvanja maternjeg jezika Promocije: Promovirana_knjiga hafiza koji ima sened u kiraetu do Poslanika, a.s. Godišnjice: Dvadeset_pet godina od zločina u Bukovici, Sjeverinu, Kukurovicima i Štrpcima MEDŽLISI Zapis o džematu Luka kod Kaknja Kiseljak: Projekat_džematskog_odbora za primjer drugima Donacija Medžlisa Bugojno Merhametu PITANJA I ODGOVORI Da li se dva rekata jacijskih sun-sunneta mogu klanjati nakon što se otklanja vitr namaz?   ZAJEDNICA Udruženje ilmijje: Studijsko putovanje imama u Tursku Ne treba politizirati pitanje sporazuma Islamske zajednice s državom Razgovor o saradnji Islamske zajednice i Republike Austrije KONKURSI Konkurs za izbor i imenovanje direktora Medija centra Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini     Potražite još mnogo informativno-edukativnih sadržaja u novom printanom izdanju Preporoda, kojeg možete nabaviti na trafikama u vašem gradu. Pozovite nas na broj tel. +387 33 236 493 i postanite član porodice pretplatnika Preporoda. Obnovite na vrijeme pretplatu za 2018. godinu slanjem prijave na e-mail adresu preporodpretplata@gmail.com. Pratite nas na Facebook i Twiter stranici. Čitajmo Preporod, budimo preporod.

Odnos patriotizma i islama je tema o kojoj se malo pisalo. Što se tiče naših prostora, jedini članak koji valja istaći je članak Kasima ef. Dobrače (1910-1979) Nacionalizam i patriotizam, o (Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača – Život i djelo, El-Kalem, Sarajevo, 2005, str. 168-191). Članak je u neku ruku aktuelan i danas, ali, pošto je napisan prije oko 50 godina, a budući da su se od tada desile stanovite promjene, ipak je potrebno pitanje obraditi u kontekstu našeg vremena.

Prvi mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, neizostavno u nama budi osjećanja radosti ali i nelagode. Radosni smo jer smo postali nezavisna i suverena država, u zajednici evropskih država, a zabrinuti smo i uplašeni jer je taj datum označio uvod u stradanje naše domovine i njenih naroda. To je, zapravo,  bila uvertira u neviđenu agresiju i stradanje, ponajviše,  Bošnjaka. No i pored toga, taj datum nas je opredijelio da se malo prisjetimo tog historijskog trenutka zbog kojeg do danas trpimo njegove posljedice.

Pojam referendum dolazi od latinske riječi refe koja se prevodi kao neodlučna borba ili igra, dok referendum označava riješenu stvar ili igru.

Foto: Xinhua / Khalil Dawood Muslimani Bliskog Istoka isparčani sektaškim sukobima – na Zapadu su jedinstvena „islamska prijetnja“  Nasilje na Bliskom istoku ima mnogo više veze sa borbom oko političke, vojne i ekonomske prevlasti nego teološkim razlikama. Cijeli mit o sektaškom Bliskom Istoku, između ostalog, proizvod je simplističnog i klišejskog novinarstva. Takvim načinom razmišljanja, svaki savremeni sukob ili izbijanje tenzija posmatra se kao nova interpretacija srednjovjekovne bitke između sunnija i šija, a ne savremena geopolitička preplitanja u kojima su evropske zemlje i SAD itekako umiješane. Samo su se SAD od početka dvadesetog stoljeća više puta miješale u unutrašnja pitanja zemalja Bliskog istoka pod izgovorom da žele ‘’zaštiti manjine’’, ‘’podržati vjerske slobode’’, ‘’boriti se protiv komunizma’’, ‘’zaštiti demokratiju’’ i ‘’boriti se protiv terorizma.’’ Zato im takvo tumačenje situacije itekako odgovara, jer ih oslobađa od odgovornosti zbog katastrofalne i nepromišljene vanjske politike kakvu vode već decenijama prema većinski muslimanskim zemljama. Uz sve navedeno, vrijedno je spomenuti i jednu ironiju, a to je da svi zapadni mediji koji posmatraju politička previranja na Bliskom istoku kroz sunnijsko-šiijsku prizmu, imaju tendenciju da govore o jedinstvenoj ‘’islamskoj prijetnji’’ svaki put kada se dogodi napad na tlu Evrope ili SAD-a. Kako je moguće da Bliski istok implodira zbog navodne unutrašnje sektaške anarhije, a istovremeno predstavlja ujedinjenu civilizacijsku prijetnju Zapadu?

Foto: Xinhua / Chen Bin U posljednjih deset godina u BiH zabilježena je negativna stopa prirodnog priraštaja stanovništva Zašto pada natalitet u BiH? Istraživači raznih profila razloge iseljavanju kao i pada nataliteta pronalaze u ekonomskim prilikama, sigurnosti, percepciji budućnosti, životnom okruženju (školstvo, zdravstvo, sport i komunikacije), mjerama podrške i dr. Uzroci su poznati, dijagnoza time uspostavljena, ali kako ih liječiti? Potrebno je, kako je to izrekao direktor Federalnog zavoda za statistiku Emir Kremić, sistemskim mjerama uspostaviti materijalne, kulturne i druge uvjete za o(p)stanak. Posebno se to odnosi na pad nataliteta koji je, prema njegovom mišljenju, sada veći problem od iseljavanja. Stoga treba poduzeti odgovarajuće mjere demografske politike i podići ih na državni nivo. Sličnog mišljenja bio je i naš sagovornik dr. Zolić koji nam na naše pitanje koliko je i da li je iseljavanje veći problem od problema pada nataliteta, rekao:  „ U oba slučaja nužno je preduzeti mjere. Osnovno je da ljudi ne odlaze. Mi nemamo populacionu politiku. Ona se kod nas više tretira i smatra kao socijalna politika koja se provodi mahom kroz nadoknade ženama. Međutim, kada gledamo u RS-u tu je sve zakonski uređeno, ali kad vidite budžet tamo nema ništa od toga. Otuda i nedavni protesti u Banjoj Luci. Kod nas svaki kanton vodi neku svoju politiku. Eto, i u Zenici su bili protesti. No, u budžetu nema novca. Dječiji doplaci su u većini mali i neredovni. Isto je i sa pitanjima zaštite majki porodilja. Jedno su nadoknade za djecu, a drugo majkama kao porodiljama. Naravno, trebaju sredstva kako bi se dijete pravilno razvijalo. U Francuskoj, Danskoj i drugim razvijenijim državama to je riješeno. Kod nas, nažalost, nije obezbijeđena ta vrsta sigurnosti. Mislio sam da će ova vlada to na nivou Federacije riješiti, ali još nisu doneseni zakoni kojim bi se riješio status majki porodilja“.

U srijedu 28. februara održana je konstituirajuća sjednica Muftijstva tuzlanskog, kojom je predsjedavao muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović.

Donosmo 1. dio petog poglavlja nove knjige Akbara Ahmeda “Putovanje u Europu: islam, imigracija i identitet”, koje govori o Bosni i islamu u našoj zemlji. Knjigu je početkom februara, ove godine, objavio Brookings Institution Press, a uskoro će se pojaviti i na bosanskom jeziku u izdanju El-Kalema.   Sredinom 1990-tih godina, zatekao sam se usred izrazito žestokog rata na Balkanu koji nam je dao termin etničko čišćenje. Bio sam u Bosni kako bih snimao dokumentarac za BBC, sjedio sa velikom grupom ošamućenih žena svih uzrasta i opisa u jednoj fakultetskoj auli. Jedna stvar bila im je zajednička: bile su sistematski obeščašćene od strane pijanih vojnika u “kampovima za silovanje” i bile su prestravljene da će se njihovi progonitelji vratiti. Susretao sam se sa autohtonim muslimanima Europe i bilo je to teško i nesretno iskustvo.   Bol i patnja Bosne Žene su tiho jecale dok su mi govorile, oklijevajući, mehanički rezignirano, svoje užasavajuće priče o grupnim silovanjima i prisilnim trudnoćama. Bilo im je teško završiti kazivanja o svojim patnjama; a pokrivajući svojim rukama lica pokazivale su da je njihova čast narušena, ostavljajući veoma malo prostora za maštu. Jedna mlada žena koja je nosila crveni pulover, crne kose koja je slobodno padala, govorila je nježnim glasom o skrivanju od Srba koji su poklali njene komšije i popljačkali njenu zajednicu. Zadržavala je jedan dostojanstven, trezven izraz cijelim tokom njenog svjedočenja. “Četiri dana nakon pokolja ostali smo u kući – niko se nije usudio izaći napolje,” ispričala je. “Odjednom su Srbi bili posvuda. Čuli smo kako siluju jednu mlađu ženu.” U tom trenutku bol i strah su preovladali, primakla je maramicu očima, malo se okrenula od kamere i tiho zajecala. Potom je srednjovječna žena u gracioznoj plavoj haljini i hidžabu počela pričati o svom mučenju: “Pobjegli smo u drugo selo. Bila sam u tom selu nekih mjesec dana, kod moje snahe. Nakon mjesec dana morale smo pobjeći u drugo selo – Bišćane.” Pri samom spomenu imena, izraz njenog lica se naglo promijenio. Poput brane koja je popucala, njene suze su nekontrolisano potekle, te je svoje lice morala pokriti maramicom dok je nerazgovjetno promrmljala: “U Bišćanima su ubili... preteško je da ponovim.” Svi mi koji smo slušali ove žene blagih glasova mogli smo osjetiti njihovu bol i patnju, kao da smo svjedočili da se ti događaji odvijaju upravo ispred naših očiju. Buljio sam u ponor. Postalo je teško održati imalo autoriteta i kontrole koja mi je bila potrebna kao voditelju BBC-ovog serijala Živi islam. Čak i viši producent, Englez i iskusni BBC TV rukovodilac, okrenuo je svoje lice od ekipe, ne želeći da iko vidi suze u njegovim očima. Sjedište nam je bilo u Splitu, maloj živopisnoj luci na hrvatskoj obali, a u Bosnu bismo išli rano ujutro da snimimo i obavimo intervjue, a vraćali bismo se kasno noću. Tokom ovih intervjua u pozadini se stalno čula buka od pucnjave. Ipak, unatoč svoj toj ljudskoj nesreći, nisam mogao a da ne budem pogođen čvrstinom i duhom ljudi i ljepotom zemlje, njenim valovitim zelenim poljima, slikovitim šumskim gorama, te malim urednim kućama i selima.   Tamni i opasni Balkan U Splitu sam također naišao na grupu mladih britanskih muslimana južnoazijskog porijekla koji su tu bili da dostave pomoć svojoj bosanskoj braći po vjeri. U privatnosti, žalili su mi se da bosanski muslimani znaju malo o islamu i da ne znaju čak pravilno klanjati. Bio sam grubo povrijeđen. Bosanski muslimani su se hrabro i dostojanstveno suočavali sa genocidom, a ovi britanski muslimani su stali zanovijetati o nedostatcima njihovih islamskih obreda. Ukorio sam tu grupu zato što su pokazali nedostatak suosjećanja i razumijevanja i podsjetio ih na temeljne vrijednosti islama, koje naglašavaju upravo ove vrline. Ovaj susret me je upozorio na drugačije niti islama koje su se širile na kontinentu i na posljedice koje će proizići iz njihove konfrontacije. U međuvremenu, bilo mi je teško pomiriti se s činjenicom da ovdje u Bosni postoje Europljani koji kasape i siluju druge Europljane. Najstrašnije od svega, ovo se dešavalo jedva pola stoljeća nakon što su Europljani pobožno kazali “nikada više” kada su se razotkrile strahote Holokausta. I dok je država Jugoslavija slabila, da bi se potom raspala, na površinu su počeli izranjati prikriveni primordijalni plemenski identiteti, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci su se našli jedni drugima za vratovima. Ovo nije bio rat u kojem se širom kontinenata jedna protiv druge sukobljavaju velike tenkovske divizije, već rat u kome se prikrada u susjedov dom sa kamom i sjekirom. To je Balkan, čije samo ime ima konotacije tamnog i opasnog područja u umovima mnogih Europljana. Upravo je ovdje, u Sarajevu, jedan mladić divljih očiju sa revolverom počeo Prvi svjetski rat, koji je zatim potaknuo Drugi svjetski rat. Na kraju, ta dva rata su odnijela nekih 100 miliona života. Autohtoni muslimani Europe – u koje spadaju Bosanci – također poznati kao Bošnjaci, zatim Pomaci, Turci, Albanci, Tatari, Romi i Čami – žive uglavnom na Balkanu i često bivaju ispušteni u raspravama o islamu na Zapadu. Mi se u ovom poglavlju s njima susrećemo i slušamo njihove glasove. I dok se ovi muslimani ponose svojim muslimanskim identitetom, oni su jednako ponosni i svojim europskim identitetom. Budući da se na njih gleda kao na ljude koji egzistiraju između dvije kulture – jednoj zasnovanoj na Zapadu i drugoj u muslimanskom svijetu – oni se često odbacuju kao isuviše muslimani od strane Europljana i isuviše Europljani od strane muslimana. Suočavali su se s brutalnim progonom i potrebno je sprovesti dodatno istraživanje o njihovim izvanrednim, ali slabo poznatim historijama i kulturama. Region Balkana bio je na prvim linijama sukobljavanja između kršćanske Europe i muslimanske Osmanske carevine. Stoljećima se dešavao sukob i konflikt, ali također su bila i vremena mira i harmonije između židova, kršćana i muslimana koja su obilježena konvivencijom i etosom iluma. Doista, Balkan pod osmanskom vlašću je osigurao utočište židovima koji su bježali iz Andaluzije i nastavili napredovati u gradovima poput Sarajeva i Soluna, kako ćemo razmatrati u 7. poglavlju. Ipak, stoljeća vojnog sukoba u regionu, u kojemu su ogromna područja prelazila u i iz kontrole sila poput Habsburgovaca i Osmanlija, stvorila su ideju u umovima Europljana da je islam prijeteći, predatorski, stran i neciviliziran.   Rat u Bosni i pojava “globalnog islama” Kada je komunizam doživio kolaps, nekadašnji osmanski kršćanski narodi Balkana zacrtali su jedan novi kurs nacionalizma i agresivne promocije primordijalnog identiteta ispunjenog jakim predatorskim tonovima koji su se isuviše često vraćali na stare mržnje i predrasude, kao što smo vidjeli u užasavajućim slučajevima genocida i etničkog čišćenja u Bosni. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i njegova vlada predstavljali su Bosance i Albance kao Turke koje treba ukloniti iz srpske države i iz same Europe. Oživljavajući sjećanje na njihov otpor Osmanlijama, Srbi su krenuli da se konačno i potpuno osvete za stotine godina osmanske vladavine. Između 1988. i 1989., kovčeg kneza Lazara, srpskog zapovjednika ubijenog 1389. u Bici na Kosovu protiv Osmanlija, nošen je u svojevrsnom hodočašću kroz gradove i sela širom Srbije, popraćen žalosnim naricateljima obučenim u crno. Miloševićev govor 1989. godine, pred milion Srba okupljenih povodom 600. godišnjice Bitke na Kosovu neposredno je prethodio raspadu Jugoslavije i srpskim kampanjama genocida i etničkog čišćenja. Rat na Balkanu je vođen u kontekstu jednog mijenjajućeg svijeta i pojave onog što se nazivalo “globalni islam”, rasprave koja je pokrenuta nakon Iranske revolucije. Kriza u Bosni se dogodila između ponižavajućeg izgona Sovjetskog Saveza iz Afganistana koncem 1980-tih i pojave Talibana i al-Qaide u toj zemlji koncem 1990-tih godina. Tokom ovog kratkog intervala suosjećajan i nepodijeljen fokus muslimanskog svijeta bio je na Bosni. Tokom 1990-tih godina bio sam aktivan i iz svoje baze na Univerzitetu Cambridge glasno sam govorio o genocidu na Balkanu. Britansko društvo, uključujući vladu i kraljevsku porodicu, je bilo žestoko pogođeno strahotama koje su se odvijale u Europi. Govorio sam, naprimjer, na poziv Veanesse Redgrave zajedno s njom, bosanskim ambasadorom u Ujedinjenom Kraljevstvu i dvoje članova Parlamenta u Centralnoj dvorani Westministera u julu 1995. godine. Princ Charles mi je u martu 1996. godine napisao pismo u kojemu je kazao, pozivajući se na moje iskustvo u Bosni, “Vi ste vidjeli mnogo više od onog što sam ja ikada mogao vidjeti i mogu dobrano zamisliti koliki je to ožiljak na vama ostavilo... To je monstruozan, zločinački čin kojim je trajno urezana rana muslimanskom stanovništvu, a posebno na njihovim najdragocjenijim vjerskim i kulturnim spomenicima. Srce mi slama i pomisao na sve ono što je izgubljeno.” Upravo tokom ovog perioda imao sam privilegiju u Londonu prvi put sresti dr. Harisa Silajdžića, koji je tada bio premijer Bosne i Hercegovine. Poklonio sam mu moju knjigu Živi islam, koju je BBC objavio uz televizijski serijal istog naslova. Srdačno je primio knjigu, a potom smo razgovarali o situaciji na Balkanu i u muslimanskom svijetu. Susret sa Harisom podsjetio me je da postoji mnogo više o muslimanima Balkana osim njihovog stradanja. To je bila drevna zajednica koja dala doprininos književnosti, arhitekturi i ostvarenju jednog pluralističkog društva u kojemu ni anti-semitizma niti mržnja spram bilo koje vjere nisu imali mjesta. Bio sam odlučan da jednoga dana detaljnije istražim muslimanska društva Balkana.   Bosanski muslimani Balkana Dvije decenije kasnije 2014. godine, dok smo obavljali terenski posao za ovaj projekat srest ću Harisa u Sarajevu. Nimalo iznenađujuće za jednog europskog intelektualca, sjedio je sam, zamišljen pijući kafu i pušeći cigarete Dunhill u jednom uglu kafaane prikladno nazvane Marocco, smještene blizu hotela Europa u kojem smo bili odsjeli, tek nekoliko stotina metara od mjesta gdje je izvršen atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda, čin koji još uvijek odzvanja i u našim vremenima. U našim dugim opuštenim razgovorima, primjetio sam da kada počne razvijati neku ideju ne napušta je dok je ne istraži do one mjere do koje misli da je njen logički zaključak. Kad smo napustili kafanu, stupili smo u obilan pljusak. Kako nijedan od nas nije imao kišobran ubrzo smo pokisli, ali on je stajao odlučno i nastavio govoriti, zaboravivši na kišu. Nakratko je skrenuo razgovor na globalno zagrijavanje i klimatske promjene, ukazujući na “malezijsku” kišu koja je padala, nakon čega se vratio na temu o kojoj smo raspravljali. Poput Andrea Malrauxa, francuskog ministra za kulturu u vladi de Gaullea, i Vaclava Havela, prvog predsjednika Češke Republike, Haris je primjer izvornog europskog javnog intelektualca. Poput njih, on je i filozof i nacionalni državnik; kao filozof zauvijek fasciniran i očajan nad ljudskim stanjem, a kao državnik otjelovljujući nadu i težnju naroda uprkos tom stanju. Bosanski musliman, Haris je obavljalo funkcije ministra vanjskih poslova, premijera (dva puta) i predsjednika Bosne i Hercegovine, države koju je pomogao stvoriti 1990-tih godina. On je također i pjesnik izrazito svjestan svijeta oko sebe, bola i radosti, suza i smjeha u njemu. Iznenađujuće, za čovjeka koji je obavljao najviše funkcije u svojoj zemlji, vjerovatno među posljednjim živim utemeljiteljima države, koga se smatra njenim najistaknutijim živim državnikom, da oko njega nema nikakvog obezbjeđenja. Doista, njegova uzdržana pojava, u obično otvorenoj i opuštenoj bijeloj košulji i sivim hlačama, potvrđuje utisak jednog običnog Bosanca koji ide za svojim poslom. Možda je to zbog njegovog vjerskog obrazovanja – jedno vrijeme je vodio kabinet reisu-l-uleme – ili je to možda karakteristični bosanski praktični stav prema životu.

U Behram-begovoj medresi održano XXI debatno takmičenja Bosne i Hercegovine

Jednodnevni seminar za mlade u džematu Kulturno-obrazovni centar Tušanj-Slatina Dana 25. 2. 2018. godine u Kulturno-obrazovnom centru Tušanj - Slatina održan je jednodnevni seminar (druženje) za mlade. Program je počeo sasabah-namazom, nakon čega je uslijedilo upoznavanje učesnika te upoznavanje sa samim programom. U daljem programu uspješno su realizovane razne aktivnosti (predavanja, radionice, rekreativni sadržaji) iz domena duhovnosti, pozitivne psihologije, strateškog planiranja i prevencije različitih vrsta ovisnosti. Također, mladi su imali priliku da se kroz turnir u stonom tenisu rekreiraju i druže. Predavači (edukatori) koji su uzeli učešće na ovom seminaru su: Hafiz mr. sc. Saudin ef. Gobeljić, Valdet Peštalić, trener/konsultant i Adis Mahalbašić, prof. Seminaru je pristupilo, zbog ograničenosti broja i samih resursa koji su bili na raspolaganju 20 mladih, uglavnom studenata, koji su nakon završetka seminara izrazili zadovoljstvo i oduševljenje što su imali priliku prisustvovati ovom novitetu, te su poželjeli da prisustvuju sličnim aktivnostima u budućnosti. Program je uspješno priveden kraju sa zajedničkim akšam-namazom.  

U posjeti Agenciji za certificiranje halal kvalitete  26.02.2018. boravio je  NJ.E. ambasador Malezije u Bosni i Hercegovini gospodin Zakri Jaafar. Povod za posjetu je registracija Agencije za certficiranje halal kvalitete kod JAKIM-a (Department of Islamic Development Malaysia) nadležnog državnog autoriteta za pitanja halala u Maleziji. U pratnji ambasadora bila je gospođa Wan Shafawati Wan Mustapha, šef ureda ambasade Malezije u BiH.

Dvadeset pet godina od zločina u Bukovici, Sjeverinu, Kukurovićima i Štrpcima

Programom “Večer Kur’ana hafiza Karađoz-begove medrese” i obilježavanjem 22. godišnjice izgradnje džamije “Bosanski mudžahidi” svečano su započeli “Dani Karađoz-begove medrese”.

Jednodnevni edukativni seminar na temu „Strateško promišljanje i strateško planiranje“, u organizaciji Unije studenata islamskih fakulteta, održan je 24.02.2018. godine u Sarajevu.