U Gazi Husrev-begovoj biblioteci je 26. februara predstavljena knjiga “Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu”, autora Yasin Istanbulija u izdanju Balkanskog centra za analizu i studije. Knjigu su predstavili dr. Emir O. Filipović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dr. Harun Karčić, urednik i voditelj na Al-Jazeera Balkans te Kemal Obad, prevodilac i predsjednik UO Balansa. Moderator je bio Anes Džunuzović.

Večeras u dvorani Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, u organizaciji Medžlisa Sarajevo i Gazi Husrev-begove biblioteke, upriličeno je druženje s književnikom Dževadom Karahasanom.

Moglo bi se reći da, od postojanja svijeta i čovjeka u njemu, postoje dvije vrste ljudi: postoje oni koji pričaju, koji vole pričanje i priču, i postoje oni koji u pričanju sudjeluju kao neposredni slušaoci. Pričanje je, oduvijek, bilo naročito umijeće koje pronosi dobre vijesti o pričaocu i njegovoj priči, bilo da je riječ o usmenom kazivanju, bilo da je riječ o književnoumjetničkom tekstu. Umijeće slušanja/recipiranja, s druge strane, podrazumijeva da pričanje bude upamćeno, da bude na primjeren način arhivirano, potom pronošeno drugima, trajno obogaćivano i uljepšavano. Moglo bi se doimati čudnim otkuda uopće tolika ljudska strast za pričanjem (i pisanjem), prenošenjem, obznanivanjem, vječitim traženjem odgovarajućeg sagovornika; potreba za pričom i pričanjem usađena je u ljudsko biće kao jedan od uvjeta njegova života i opstanka. Uvijek sam se ugodnije osjećao među onima koji slušaju druge negoli u poziciji onoga koji nekome nešto priča. U ovim se trenucima, dok sklapam tekst za “Iverje”, prisjećam koliko sam se osjećao ugodno u onim osamdesetim godinama protekloga stoljeća kad bi u redakciju Islamske misli, gdje sam bio angažiran honorarno kao lektor i kad je u životu sve bilo ispred a jedva šta da je bilo iza, navratili Rešad Kadić, Muhamed Hadžijahić, Hifzija Suljkić iz Zvornika, Ejub Todorovac, Nuraga Softić, pa, tada još uvijek mlađahni, Fehim Nametak, ili Enes Pelidija. Svi oni su više bili u kontaktu s glavnim i odgovornim urednikom Islamske misli Ismetom Bušatlićem, ja sam malo više bio postrani, ali rado bih se uključivao u započetu priču, pogotovo kad bi se poveo razgovor o književnosti i bosanskohercegovačkome kulturnom naslijeđu. Ejub Todorovac (1924.-1997.) navraćao bi u redakciju s jasnim davanjem do znanja da ne bi volio nikoga ometati u radu, neugodno mu je, mogao bi on navratiti sutra, ali, eto, volio bi malo sjesti, odmoriti, porazgovarati, i našaliti se, redakcije uostalom i postoje kao otvoreni prostori prijateljskih intelektualnih razgovora. Bio je revnosan čitalac dnevne štampe i tadašnje muslimanske periodike pa bi odmah pohvalio nečiji tekst, stav, odnos prema postojećoj društvenoj stvarnosti, ili izrazio čuđenje ukoliko mu štošta ne bi bilo po volji. Bila su to ona vremena kad je svaka izgovorena rečenica, “za svaki slučaj”, pakovana u prigodne zaštitne “omotnice”, zidovi su mogli imati vrlo neugodne “uši”, govorilo se “okolo” a na slušaocu je bilo da učitava šta se to “htjelo reći”. Osamdesete su, međutim, bile i godine najavljujuće slobode čijih se razmjera i “posljedica” nije bilo ni svjesno, samo se ta neka dolazeća sloboda u pričanju i slušanju itekako osjećala koliko god je, još uvijek, snažno funkcionirao ideološkorepresivni jugoslavenski državni aparat. U kasnim se osamdesetim slobodu moglo laznuti jezikom! Tad sam i saznao da stariji i učtivi gospodin, sijede glave, s francuzicom na koljenu, jakih prosijedjelih obrva, uvijek vedra lica, pažljivo izbrijan, i uredan, piše priče, objavljuje ih prvenstveno u muslimanskoj periodici, sklapa građu za svoj roman, i književnosti prilazi koliko kao umjetnosti toliko i kao važnoj životnoedukacijskoj misiji. Važno mu je bilo i moje mišljenje o njegovim prozama. Ne mogu se sjetiti šta sam mu sve rekao. Todorovca su književno prvenstveno bile zaokupirale muslimanske socijalne tradicionalne teme, pogotovo kad je u pitanju porodično i društveno raslojavanje unutar bosanskoga muslimanskog životnog miljea. Moglo bi se reći da je svojim neoromantičarskim književnostvaralačkim pristupom u kreiranju fabule i stvaranju ukupne pripovijedne atmosfere unekoliko naslijedio Hifziju Bjelevca, Šemsudina Sarajlića i druge bošnjačke pisce koji su pisali i objavljivali na prijelomnici XIX. i XX. stoljeća. Upamtio sam Todorovčevu gospodstvenu tihost i skromnost, obzirnost, više povučenost u sebe i vlastiti svijet negoli izloženost prema vani. Pričao bi polahko, oprezno, vodeći računa i o priči i o onome koji sluša ono što on govori, tako da su se u zraku osjećali zarezi, tačke, upitnici. S istom se intonacijom u glasu prisjećao rodne Banje Luke, Faletića poviše Sarajeva, gdje je živio, i čitalačkog iskustva nekog od bosanskohercegovačkih književnika. Interesiralo bi ga koje su nova književna djela izašla, i ja sam mu u tome bio solidan informator. U njegovu se slučaju najdirektnije potvrđivala opora istina kako se u ljudima vremenom akumulira nesloboda, pa se to “usvojeno” osjećanje neslobode manifestira i u neposrednom govorenju i ponašanju. Jedan od mlađih prijatelja Ejuba Todorovca, Mustafa Prljača, u mnogo kasnijim godinama će se prisjećati kako mu se Ejub Todorovac lično žalio da je kasno počeo pisati, nije ni imao gdje objavljivati ono što napiše i što bi mogao napisati, ponestaje mu vremena, hvatala bi ga panika hoće li prije smrti stići uobličiti ono što je zamislio, to bi ga često sikiralo... Nikad o tome nije govorio dok smo sjedili u redakciji Islamske misli. Jedino se sjećam da je jednom zgodom spomenuo kako mu se pokatkad učini da mu osobni život počne nalikovati na trpljenički život imenjaka vjerovjesnika Ejuba, pa se opet, hvala Bogu, sve vrati u svoju normalu. Od Todorovčevih proza, čitao sam knjigu pripovijedaka Kazivanja Šefke Bulbula (1990.) i roman Imam. Roman se pojavio 1989. godine u izdanju “El-Kalema”, a novo, nešto dorađeno izdanje Imama publicirano je 1997. godine u “Bosanskoj knjizi”. Romaneskna radnja odvija se pred početak Drugoga svjetskog rata, a kroz priču dječaka, jezikom punim tradicionalne bosanske leksike, predočena je složena priča o životu porodice gdje je otac vjerski službenik, imam, a majka sasvim obična i smjerna bosanska muslimanka; u brak i porodičnu atmosferu, međutim, useljava gorčina dolaskom lijepe i mlade učiteljice... Imam se pokazao kao sasvim moderan bosanskohercegovački roman, veliki književnoestetski iskorak u odnosu na autorove pripovijetke, i to je, reklo bi se, glavno, životno književno djelo Ejuba Todorovca. Roman Car veselog brijega, koji se pojavio u ratu 1994. godine, nisam nažalost bio u prilici ni vidjeti. Pitanje je koliko je primjeraka u tim teškim vremenima odštampano i šta je bilo s tiražom. Sjećam se da je tadašnji predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine Nedžad Ibrišimović cijenio ono što je pisao i mislio Ejub Todorovac pa ga je pozvao da bude član bosanskohercegovačke književničke asocijacije. Ne znam da li se i koliko ko danas sjeća književnika Ejuba Todorovca. Ljudi budu, odu, a oni koji ostaju na Ovom svijetu gotovo se potrude da zaborave one koji su preselili na Onaj svijet. Mustafa Prljača, koji se sjeća Todorovčeve dženaze na Vlakovu, kaže da je bilo jedva dvadesetak pristnih na piščevu ispraćaju. Kako je Todorovac živio tiho, i otišao je tiho. Bilo je to vrijeme kad još nije bilo mobitelskih i internetskih oglašavanja o nečijoj smrti i dženazi, ja sam za njegovo preseljenje na Ahiret saznao nekoliko mjeseci kasnije. U sadašnjem bošnjačkom odnosu prema vlastitoj književnoj i izdavačkoj tradiciji vrlo je izvjesno da je Ejub Todorovac samo pridružen mnogim zaboravljenim bošnjačkim autorima iz XX. i na prijelomnici XX. i XXI. stoljeća. Bez obzira što su prošle samo dvije decenije od Todorovčeva odlaska na Onaj svijet. Time se kontinuirano proširuju strahovite rupe u bošnjačkom pamćenju. Zbog tih rupa u nacionalnoj memoriji i dolazi do sirotanskih zbunjenosti u haotičnim i apokaliptičnim vremenima. Uvijek je najlakše zbuniti neznalice! Neznalice kao da jedva čekaju da ih neko zbuni! Nameće mi se pomisao: kad neke buduće generacije, za stotinjak godina, recimo, budu dolazile u Gazi Husrevbegovu biblioteku u Sarajevu, ili koju drugu ovdašnju biblioteku s transparentnim bošnjačkim nacionalnim predznakom, mogli bi pomisliti da se u vremenima u kojima, evo, mi živimo, o kojima je pisao i svjedočio i Ejub Todorovac, jedva šta pisalo, jedva šta mislilo, jedva šta osjećalo, ili objavljivalo, najvažnije nam je bilo, reći će, muzeiziranje orijentalnih rukopisa i nizanje pozitivističkih deskripcija/opservacija “o istima”, a oni koji su pisali i publicirali na bosanskom jeziku i latiničnim pismom jedva da su ikoliko bili bitni onima koji su morali brinuti o nacionalnoj memoriji jednog prostora i njegova vremena. Na jednom internetskom portalu našao sam pripovijednu dionicu “Iftar” iz Kazivanja Šefke Bulubula: “Treće godine, nakon što su Šefko i Šida savili zajedničko gnijezdo, buknu rat. U jesen stadoše kružiti priče o ustašama, četnicima, partizanima, zavladala nesigurnost na sve strane. Zasad se sve to doživljavalo kao jeka dalekih topova jer Mehovci su bili u dobroj zavjetrini što se ticalo ratnih nesreća. Pa ipak, rat je i za njih bio samo – rat. Dolazila su s vremena na vrijeme zloslutna šaputanja: nestalo nekih ljudi, odvelo ih u po noći, niko živ ne zna ni ko ni kada. Nekoga ubili u po bijela dana! Iz udaljenijih mjesta istočne Bosne dolazile priče kao s vjetrom o svjetskim stradanjima...” Vidno je da su gotovo sve bosanske priče uvjetovane ratnim ili kojim drugim stradanjima i traženjima spasonosnoga životnog gnijezda u dobima općih kataklizmi i pojedinačnih nesreća. Takva ja i ova priča vezana za Drugi svjetski rat, takve su mnoge druge proze Ejuba Todorovca... Pitanje je samo koliko su današnje generacije svjesne da su priča, tekst, prenošena riječ i, dakako, književnost kao umjetnost riječi i najpouzdaniji čuvar maternjega jezika, ponajvažniji instrument osobne i kolektivne memorije! Rahmet skromnoj i plemenitoj duši Ejuba Todorovca!

Na graničnom prijelazu u Brčkom, na desnoj obali Save, nema gužve. Bosanski carinik me pita imam li šta prijaviti. Ne zamjeram mu. Čovjek radi svoj posao. Odgovorno i rutinirano. U gepeku imam karton suhih krušaka i jabuka za kompota koje sam u Srebreniku kupio od Jusufa ef. Meholjića, poznatog bh. voćara. Na drugoj, lijevoj obali Save još jedna kapija. Još jedna pasoška kontrola koju, također, brzo prolazim. Već sam u Gunji, naselju i istoimenom općinskom centru, u kojem živi dobar broj Bošnjaka. Oni su Bosna u malom. Skoro da nema općine u BiH iz koje neko nema u Gunji. Tako je 55 porodica iz velikokladuške općine doselilo poslije čuvene Cazinske bune. Sedamdesetih godina doselilo je i pedesetak familija iz Srebrenice. Zanimljivo je da ima tridesetak prezimena porijeklom iz gornjepodrinjskog kraja. Prva masovnija doseljavanja Bošnjaka u Gunju zabilježena su u Drugom svjetskom ratu. U plodnu slavonsku ravnicu bježeći od ratnih strahota došli su muhadžiri sa podrinjskih i drugih bosanskih brda i dolina. Po završetku rata neki su se vratili u Bosnu da bi, nakon nekog vremena, zbog povoljnijih uslova za život, ponovo pohodili Gunju i u njoj se trajno nastanili. Kako je pedesetih i šezdesetih rastao broj bošnjačkih muhadžira ukazala se potreba za osnivanjem džemata i gradnjom džamije. Džemat je osnovan 1957. godine. Abdurahman Ramo Hodžić iz Ustikoline bio je prvi imam. Kratko je živio u Gunji, jer se iz zdravstvenih razloga (nije mu odgovarala voda) vratio u zavičaj. Nakon odlaska Abdurahmana za imama dolazi Hazim ef. Hodžić iz Vražića kod Čelića. U Gunju je došao po izlasku iz zatvora gdje je robijao kao pripadnik pokreta Mladi muslimani. Nakon njegovog odlaska u Bijeljinu džemat je ostao bez imama i pripojio se džematu Savske džamije u Brčkom. Uslijedilo je formiranje Odbora za izgradnju džamije. Nakon što je dobijena sva potrebna dokumentacija za gradnju džamije krenulo se sa temeljima. Za 14 mjeseci džamija je sagrađena i 28. septembra 1969. godine svečano otvorena. Prvi imam u novoj džamiji bio je rahmetli hadži Hasan ef. Suljkanović. Na toj dužnosti ostao je do 1981. kada je penzionisan. Na njegovo mjesto dolazi mladi Idriz ef. Bešić iz Gračanice. Budući da je u džematu već 36 godina i on će, najvjerovatnije, u mihrabu ove džamije dočekati penziju. Upravo žurim da stignem na džumu kako bih, nakon mnogo godina, ponovo poslušao hutbu čestitog Idriz efendije. Na glavnoj cesti koja Gunju povezuje sa Rajevim Selom, Bošnjacima, Županjom ima oznaka za skretanje prema džamiji. Na vrijeme stižem. Idriz efendija ima izoštren osjećaj šta, kako i koliko govoriti ljudima. Vodi računa o vremenu kao univerzalnom Božijem daru našeg trajanja, te o vremenu kao klimatskom faktoru. Ne upušta se u mogućnost da mu ljudi gledanjem u sat, zijevanjem ili drijemanjem kažu – dosta te je. Nakon namaza fotografišemo se za uspomenu i buduću monografiju džemata.   Mevlud u kući Jasmina i Enise Hasanović   Iz džamije odlazimo u kuću Jasmina i Enise Hasanović. Usput pitam Idriz efendiju otkud on u Gunji, a on kaže: „Naša generacija Medrese (a koja to nije) smatrala se pozvanom i prozvanom ‘’da mijenja svijet’’. Sa 22 godine života došao sam u džemat ‘’po mjeri’’ i kada sam mom rahmetli dedi, koji je radio kao imam u okolini Brčkog i poznavao ovaj džemat, rekao gdje sam se zaposlio, uzdahnuo je i rekao: ‘’Sine Mujo, opaši se kruto’’, jer u našem kraju kada nekog kunu kažu: Da Bog da mašio Gunju. Ja sam u ovaj džemat došao mlad i neiskvaren i donio nešto što se zove - IDEJA. Tek kasnije sam zaključio da je ideja nešto opasno i nepoželjno i da nema svako pravo na ideju. Ono što sam tada vidio kao munafikluk, danas vidim i nažalost konzumiram kao marifetluk. Što god sam obznanio da imam ideju uraditi, nisam uradio, što god sam šutio i radio, to i imamo. Tako smo 1995. godine započeli megalomanski projekat izgradnje društveno-poslovnih prostorija Islamske zajednice, s namjerom da dignemo nivo džemata, da nismo pogrebno društvo, da ne budemo uslovno rečeno - klub muslimana“. Prisjetih se njegovih riječi koje je u jednom intervjuu kazao kako je on bio hvaljeni i kuđeni hodža, kako je u mnogim idejama rano „prokukurikao“, ali su one kasnije bile općeprihvaćene. Tako je bio kritikovan za organiziranje bajramskih turnira u malom fudbalu, a desetak godina kasnije i visoki predstavnici IZ izvodili su početne udarce na takvim turnirima. Ulazimo u lijepo uređene prostorije naših domaćina gdje se kahva uveliko pije. Na stolu su slana i slatka jela skuhana po bosanskoj recepturi. Uz komšije prisutna je i rodbina iz okoline Čelića. Jedan od jabandžija (gostiju) uključuje se u izvedbu mevludskog programa. Na kraju programa tradicionalno učenje Fatihe pred duše umrlih. Jedna žena želi da se pred dušu njenog supruga prouči Fatiha. Izgleda, brižna neka hanuma. Žao joj supruga, jer je bio dobar. Možda joj je ostavio i dobru penziju. Bilo kako bilo, lijepo je bilo družiti se sa dobrim Gunjanima.   Sevdalinka na nišanu Iz kuće Hasanovića krećemo prema mjesnom mezarju. Mnoge njegove stanovnike Idriz efendija je poznavao i kao imam ispratio na posljednje ovodunjalučko putovanje. Međutim, tokom agresije na BiH u tom mezarju su svoj posljednji smiraj našli i mnogi muhadžiri čija tijela nisu mogla biti prevezena u Bosnu i Hercegovinu. Stoga ono ima i epitet muhadžirskog mezarja. Inače, ono datira od 1960. godine. Mezarje je doista uredno. Na mezarima nema svijeća. Budući da je tu gdje jeste, ovo se čini zanimljivim. Kažu da nikada do sada niti jedan Bošnjak musliman nije ukopan bez dženaze. Na glavnoj saobraćajnici, kao i u slučaju navigacije za džamiju, ima tabla sa oznakom mezarja. Dok obilazimo mezarje Idriz efendija mi pokazuje nišane koji su od bosanskog kamena. Za oko mi posebno zape nišan koji su svom babi podigli sinovi i kćeri, a na kojem je uklesan jedan nostalgični stih iz sevdalinke: Neko tiho ulicom pjevuši Tuga mu se osjeti u duši, Ista tuga u meni se javlja, To je pjesma iz mog rodnog kraja. Bošnjo je, očito, mnogo volio Bosnu, zavičaj. Ta ljubav je prerasla u dert koji ga nije popuštao do kraja života. Njegova djeca su to znala i na nišanu napisala ovaj stih. Idriz efendija kaže: „Ja sam insistirao da mezarje bude naše, tj. vlasništvo Islamske zajednice, jer sam problem mezarja promatrao kao vitalni vjerski i nacionalni interes koji se dugoročno rješava. Međutim, prevladalo je mišljenja koje problem mezarja promatra politički kao dio predizbornog programa. Radilo se bez mene. Izmanipuliran je i vrh Islamske zajednice u Hrvatskoj i mezarje je danas komunalni, a ne sakralni objekt, a dženaza je postala i sprovod.“   Bošnjaci bez Bošnjaka Nastavljamo put prema Županji i Đakovu. Usput mi Idris efendija govori o životu ovdašnjih Bošnjaka. I ovdje je prisutan problem emigracije i loše demografske situacije. Nažalost, ni Gunju nije mimoišla moderna životna filozofija mladih koja je stala u tri magične riječi: VOZAČKA, VIZA, NJEMAČKA. Narod se dobro slaže i nema međunacionalnih incidenata. Efendija Bešić podvlači da zakon o pravima nacionalnih manjina nije do kraja ispoštovan, jer u općini Gunja, iako je Bošnjaka oko 30%, nema niti jednog stalno zaposlenog Bošnjaka. Vjeronauka u školi odvija se bez problema. Kaže, također, da je Uzeir ef. Haskić prvi učenik medrese iz Gunje. Upisao je i završio Gazi Husrev-begovu medresu. Drugi je bio Sulejman ef. Šabanović. Obojica su imali zavidne imamske karijere i na najbolji način pronijeli su slovo o svojoj Gunji. Posljednjih decenija bilo je više mladića i djevojaka koji su upisali i završili jednu od naših medresa. Nastavljamo put. Idriz efendija dobro se snalazi za volanom. Ove puteve odlično poznaje.Vidi se da je stotinama puta njima vozio, a na svom vozačkom kontu nanizao je stotine hiljada kilometara. Naselja kroz koja prolazimo gotovo da su spojena u jedno. Najzanimljiviji mi je toponim Bošnjaci. Danas su oni zasebna općina. Uglavnom, u ovom naselju uglavnom žive Hrvati katolici. Po popisu stanovništva iz 2001. godine općina Bošnjaci imala je 4.653, a deset godina kasnije bio je 3.901 stanovnik. I Bošnjaci se suočavaju sa demografskim problemima.   Nad ostacima Ibrahim-pašine džamije u Đakovu Kiša nas prati duž cijele dionice puta od Bošnjaka do Đakova. Dok ulazimo u Đakovo polahko se približava prvi sumrak. Jedva stižemo osejriti i fotografirati sačuvanu kupolu Ibrahim-pašine džamije koja je odlaskom Turaka iz ovih krajeva pretvorena u crkvu koja je dobila ime Crkva svih svetih. Sačuvano je monumentalno visoko kubbe sa tri mala kubbeta. Inače, 1536. godine Đakovo su zaposjeli Turci i njime vladali gotovo 150 godina. Grad tada dobiva naziv Jakova. O Ibrahim-pašinoj džamiji Šefko ef. Omerbašić je napisao: „Đakovačka župna crkva Svih svetih najzanimljivija je građevina iz turskoga doba u Slavoniji. Njezina je povijest još uvijek dosta nejasna. Teško je reći kada je sagrađena i ko ju je gradio. Jedni misle da je ona srednjovjekovna crkva svetog Lovre, koja se 1336. godine spominje kao župska crkva u Đakovu, a Turci je pretvorili u džamiju. Drugi smatraju da je ona izvorno turska građevina, na šta očito upućuje bizantsko-maurski stil arhitekture. Čini se da je ovo drugo miš-ljenje vjerojatnije, pogotovu kad znamo da su Turci nerado pretvarali kršćanske crkve u džamije.“ U Đakovu postoji i mezarje koje je nastalo devedesetih, u vrijeme izbjegličkog centra u obližnjim Gašincima. Prema kazivanju Nakila Selimija, uglednog ugostitelja iz Đakova, u mezarju se nalazi 129 mezara, 122 Bošnjaka i 7 Albanaca. Posljednji musliman ovdje je ukopan 2002. godine. Nakil je zabrinut kakva će biti daljnja sudbina ovog mezarja. Sa Nakilom odlazimo u kuću Ajvaza Selimija gdje će se desiti akika, nadijevanje imena novorođenčetu. Idriz efendija je pripremio mevludski program. Atmosfera je lijepa. Okupili su se rođaci i prijatelji Selimijevih. Program se završava zajedničkom večerom. Kiša i dalje pada. Hladna. Prava zimska. Valja nama ponovo u Gunju, preko slavonskih ravnica.

 Omer Mujić, koji je omiljen u kraju gdje je našao životno stanište, kaže kako mu je kovački zanat pomogao da postane „užički Stradivari“, našalivši se kako je slavnog italijanskog majstora prevazišao jer, kao kovač, sam sebi izrađuje alate Omer Delić je još kao mladić stigao iz rodnog Bratunca u Sevojno kod Užica, završio kovački zanat u građevinskoj firmi „Zlatibor“, osnovao porodicu i ostao do danas. Omerove kovačke majstorije su priča za sebe, kažu kako mu u kovanju i kaljenju gvožđa nema ravnog, ali je vremenom postao nadaleko poznatiji kao majstor za izradu violina. „Kovač violina“, kako ga neki oslovljavaju , za 35 godina izradio je preko 30 violina vrhunske kvalitete koje su dospjele u najpoznatije muzičke i ine institucije u Srbiji, regionu i Evropi. Omer se prisjeća kako je zavolio kovački zanat i počeo izrađivati violine: - Još kao dječak gledao sam i divio se Romima kaji su u Bosnu stizali na vašare svirali i pjevali uz te divne instrumente koji su za mene imali zlaćani sjaj. Moj san se ispunio izrasdom prve violine prije 35 godina koju čivam kao najveću dragocjenost!   Užički Stradivari Omer Mujić je omiljen u kraju gdje je našao životno stanište i veoma cijenjen kao majstor svog zanata i komšija koji je pomogao mnogima. Kaže kako mu je kovački zanat pomogao da postane „užički Stradivari“, našalivši se kako je slavnog italijanskog majstora prevazišao jer za Stradivarija su alate izrađivali drugi, a on,kao kovač, to čini sam. Omer veli: - Zadovoljstvo je kada u svojoj kovačkoj radnji iskujem sve što oči vide, potkujem i okujem, ali violina me ispunjava cijelog i kao majstora i čovjeka. Pjevušim dok djeljam džefer javorovo drvo sušeno dvanaestak godina, sve dok iz njega nje poteknu omiljeni zvuci, a magija tek uslijedi kada ga oblikujem da dobije izgled viloline i kada iz nje začujem kako moje duša šapće.   Džefer javor Omer priča: - Drvo je specijalno, džefer javor, nalazim ga u Bosni u mjestu Olovo, raste i na Bjelasici u Crnoj Gori, to je lišćar koji raste na visini od preko hiljadu metara. Najveći deo violine je od javora, samo gornji manji dio daske je od smrče. Džefer javor mi emljac u Bosni odsjeku, drvo mora biti staro desetak godina, tačno se zna koji dio stabla ide, počev od korijena i koja strana stabla, zavisno od toga kako je drvo bilo okrenuto prema suncu i kakvi su mu godovi. Najvažnije je da drvo odstoji, jer od sirovog drveta violina nikada neće „propjevati“. Kod izrade violine nema sredine, ili će biti dobro urađena, ili ne valja. Za 200 radnih sati izradim otprilike jednu violinu. Uz ovaj posao, u mojoj skromnoj kovačnici popravljam i gitare, mandoline, tamburice, bio je nadavno i jedan kontarbas.Volim sve žičane instrumente, ali ipak najviše violinu.   Kovački zanat nestaje  „Užički Stradavari“, porijeklom iz Bosne, kaže kako njegovih unikata najviše ima u muzičkim školma u Užicu, Čačku, Kraljevu. S ponosom ističe kako je njegov mlađi sin, koji je završio Muzičku akademiju u Sarajevu, prdaje violinu u Muzičkoj školi u Užicu. - Sin je taj koji prvi proba kvalitet instrumenta kada izađe ispod moje ruke – dodaje i u sjeti pojašnjava kako kovački zanat polahko odlazi u zaborav. – Od kovačkog zanata napravio sam kuću, zakućio se i iškolovao djecu, pa i danas nešto otkujem i potkujem. U selima oko Užica ima još poneki kovač koji uglavnom potkivaju konje, naoštre motiku i budak, otkuju sjekiru. Tako je i u mojoj skromnoj kovačkoj radionici. Naoštrim kakvu poljoprivrednu alatku ili dlijeto za kamenoresce. Što je najvažnije mušterije dođu i odu zadovoljni!

Gradovi u pokretu – postosmansko naslijeđe, Ankara, Beograd, Istanbul i Sarajevo očima fotoreportera 20-ih i 30-ih godina  U Bošnjačkom institutu u Sarajevu, 8. februara 2018. godine, otvorena je izložba Gradovi u pokretu – postosmansko naslijeđe autorice prof. dr. Nataše Mišković, profesorice na Bliskoistočnim studijama Univerziteta u Bazelu. Kroz fotograđu preuzetu iz jugoslavenskih i turskih dnevnih listova autorica prati razvoj novih država nastalih na ostacima Osmanskog carstva. Izložba predstavlja pažljivo odabrane dvije stotine digitalno obrađenih fotografija koje bilježe promjene četiri grada: Beograda, Sarajeva, Istanbula i Ankare tokom 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka. Kroz objektive fotoreportera dnevnih listova Politike i Vremena iz Beograda te Džumhurijeta i Akšama iz Istanbula izložba istražuje kako su obnovljeni centralni dijelovi tih gradova da bi predstavili vrijednosti novih vlada, kako je kreiran moderni građanin uz pomoć masovnih sportskih manifestacija, novih trendova u odijevanju i ponašanju, a s druge strane, kako se svakodnevica u čaršiji nastavila kao da se nikada ništa nije desilo. Cilj izložbe je da u Zapadnoj Evropi prenese jugoslavenska i turska historijska iskustva osporavajući rasprostranjene predrasude prema velikim imigrantskim grupama u tim zemljama, dok u regionu teži da doprinese međusobnom razumijevanju i pozove na javnu raspravu o osmanskom naslijeđu odajući priznanje zajedničkim historijskim putanjama, koje su postojale pored svih očiglednih razlika, a koje su izgubljene pri stvaranju nacionalnih država. U pripremi izložbe, osim saradnika Univerziteta u Bazelu, učestvovali su stručnjaci Muzeja Jugoslavije i dr. Mehmed A. Akšamija, profesor fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, dok su autori postavke Irena i Igor Stepančić iz Beograda. Sarajevska publika izložbu će moći vidjeti do kraja aprila 2018. godine, nakon čega se seli u Istanbul.

Redžo-ef. Mehanović je rođen 1981. godine u Zelinji Donjoj kod Gradačca. Završio je Behram-begovu medresu u Tuzli i apsolvent je na FIN-u Sarajevu. Godinu dana radio kao vjeroučitelj u OŠ “Hasan Kikić“ u Gradačcu da bi nakon odsluženja vojnog roka, 01.6.2003. godine stupio na dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Tarevci, Medžlis Modriča.  Koliko stanovnika živi u Tarevcima? Džemat Tarevci obuhvata prostor istoimene Mjesne zajednice Tarevci i to je jedino prigradsko naselje u Modriči u kojem, osim u gradu Modriča, žive muslimani. Do rata u Tarevcima je živjelo oko 600 bošnjačkih porodica s oko 3.000 stanovnika čiji je vjerski život bio organizovan u dva džemata s kompletnom infrastrukturom potrebnom za odvijanje vjerskog života: 2 džamije, dva imama, 2 imamska stana i 7 mezarja. U toku rata je kompletna infrastruktura Islamske zajednice uništena, stanovništvo protjerano, a 39 naših džematlija stradalo: 26 šehida i 13 civilnih žrtava rata. Koje aktivnosti, pored redovnih, imate u džematu? U našem džematu je 2010. s radom počela Škola Kur′ana s kojom smo svim zainteresovanim džematlijama omogućili da nauče arapsko pismo, a zatim i da savladaju osnove učenja Kur′ana. Ovu edukaciju, koja intenzivno traje po 9 mjeseci svake godine, do sada je uspješno prošlo naših 55 džematlija. Oni aktivno učestvuju u svim našim programima koje organizujemo raznim povodima, a naročito u mjesecu ramazanu kada dio njih uči mukabelu. Manifestacijom Bijeli nišan, koja se održava početkom mjeseca maja a posvećena je uspomeni na naše šehide, nastojimo kod naših džematlija probuditi osjećaj patriotizma prema domovini i zahvalnosti našim šehidima čija nas žrtva obavezuje na trajno sjećanje i služi kao trajna opomena na ne tako davna dešavanja u domovini. Već tradicionalno, 20. jula obilježavamo Dan tarevačkih džamija. Taj datum je za nas izuzetno važan iz razloga što je na taj dan 2003. svečano otvorena naša Gornja džamija koja je bila prva obnovljena džamija u Posavini. Taj isti dan smo imali i svečano polaganje kamena u temelje i naše Donje džamije, a koja je svečano otvorenje imala na isti dan 2008. godine. Za samo 6 godina, velikim trudom i zalaganjem naših džematlija i vakifa uspjeli smo obnoviti obje naše džamije i jedan imamski stan a drugi je u izgradnji. Kroz Školu Kur′ana, manifestacijama Bijeli nišan i Dan tarevačkih džamija mi kod naših džematlija nastojimo kvalitet njihovog vjerskog života podići na viši nivo ali i izgraditi osjećaj patriotizma koji, evidentno je, kako vrijeme prolazi sve više slabi. Na koji način radite s mladima i nakon mekteba? Posvećujemo im dobar dio vremena i nudimo im razne sadržaje. Da bi efekat našeg rada bio što bolji i polučio što bolje rezultate, imami i koordinatori za rad sa mladima sa područja našeg Medžlisa, ali i iz Odžaka i Bosanskog Šamca koji su nam relativno blizu, kroz Mrežu mladih organizovali su Halku hadisa za mlade koju je vodio Adnan-ef. Kavazović. U toku njenog dvomjesečnog trajanja obišli smo sve naše džemate, a halki je prisustvovalo preko 130 mladih sa sva tri naša medžlisa. Za uspjeh ove aktivnosti zaslužni su svi naši imami koji su dali veliki doprinos u njenoj realizaciji. Omladina je uključena i u rad Škole Kur′ana. Za njih organizujemo razne turnire, tribine, iftare i izlete. Svake godine učestvuju u Maršu mira “Srebrenica“. Najaktivniji su nagrađeni sedmodnevnim učešćem u kampu Ljetna škola u Sarajevu, a tu aktivnost smo realizirali u saradnji sa fondacijom Izvor nade iz Sarajeva, kojim se i ovim putem zahvaljujemo. U planu su i nove aktivnosti poput Regionalnog kviza za mlade sa područja Podrinja i Posavine ali i nova druženja kroz halke hadisa i tefsira.

Nijet je jedan od šest uslova za ispravnost namaza, jer općenito ibadeti nisu valjani bez nijeta. El-Buhari (hadis br. 1) i Muslim (1907) bilježe od Omera, r. a., da je Božji Poslanik, a. s., rekao: „Djela se cijene prema namjerama. Čovjek će dobiti jedino ono što je uistinu namjeravao učiniti...“ Riječ nijet označava namjeru i želju, u ovom slučaju, namjeru da se klanja konkretni namaz. Islamski učenjaci se slažu da je želja stvar srca i za nijet za namaz dovoljno je da se donese u srcu. To znači da je osoba prije stupanja u namaz dužna u srcu donijeti odluku koji namaz namjerava klanjati. Međutim, učenjaci nemaju jedinstven stav o tome da li je izgovaranje namaskog nijeta jezikom na način kako je to u islamskoj tradiciji Bošnjaka uobičajeno, sunnet, mustehab ili novotarija? Učenjak El-Kasani bilježi da o izgovaranju namaskog nijeta u temeljnim knjigama hanefijskog mezheba nema spomena. Međutim, Muhammed eš-Šejbani (Kitab el-Asl, tom 2., str. 343-344.) navodi da se nakon oblačenja ihrama i klanjanja nafile izgovara hadžski nijet riječima: „Allahumme inni uridu-l-hadždže, fejessirhu li ve tekabbelhu minni (Allahu moj, namjeravam da obavim hadž, pa mi ga olakšaj i primi ga od mene)“. Ovaj nijet izgovara se na osnovu hadisa kojeg bilježi El-Buhari (1534) od hazreti Omera, r. a., da je čuo Allahovog Poslanika, a. s., kako za dolinu Akik kaže: „Sinoć mi je došao posjetilac od mog Gospodara (Džebrail) i rekao: ‘Klanjaj u ovoj blagoslovljenoj dolini i reci: ‘Umra s hadžem (Tj. nijetim obaviti umru s hadžem).’“ S tim u vezi El-Kasani (Bedai’, tom 2., str. 20) i drugi učenjaci hanefijskog mezheba smatraju da je sunnet izgovoriti namaski nijet, jer je u tome traženje pomoći od Allaha, dž.š., pri obavljanju namaza i molba Uzvišenom Allahu, dž.š., da primi namaz. Učenjak Hejsemi (Medžme’a ez-zevaid, br. 2578) bilježi da je Abdullah ibn Mes’ud, r.a., rekao: „Navikavajte se na dobro, jer ko se navikne na dobro on ga čini i čuvajte svoje nijete u namazu.“ Es-Semerkandi (Tuhfa, tom 1., str. 125) navodi da je, kao što je to uobičajeno u tradiciji Bošnjaka, namaski nijet najbolje donijeti ili izgovoriti neposredno prije izgovaranja početnog tekbira jer se time čuva čistoća nijeta. Nijet u džematu Kada se klanja namaz u džematu, potrebno je zanijetiti da će se taj namaz klanjati za imamom. (Es-Semerkandi, Tuhfa, tom 1., str. 125) U dužem hadisu El-Buhari (689) i Muslim (411) bilježe od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Imam je postavljen da se slijedi.“ Et-Taberani (Evsat, br. 3545) prenosi od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: „Imam je odgovoran. Ono što on čini, činite i vi!“ Oba navedena hadisa ukazuju na značaj i važnu poziciju imama u predvođenju namaza, pa stoga nije prihvatljivo da se neko priključi zajedničkom klanjanju namaza bez namjere da slijedi imama i bez prihvatanja njegovog predvođenja namaza. Ibrahim En-Nehai’ o tome kaže: „Ako pristupiš džematu, a nisi zanijetio da ćeš klanjati isti namaz kao i džemat tada tvoj namaz neće biti ispravan. Ako je, pak, imam zanijetio jedan namaz, a oni iza njega drugi namaz, imamov namaz će biti valjan, a namaz džemata neće.“ (Eš-Šejbani, Kitab el-Asar, u komentaru 102. predanja) Razmak nogu prilikom stajanja Uzvišeni Allah, dž.š. u Kur’anu kaže: „I pred Allahom ponizno stojte.“ (Kur’an, El-Bekare, 238.) Na osnovu ovog ajeta islamski učenjaci se slažu da je stajanje u namazu sastavni dio namaza - rukn. (El-Merginani, El-Hidaje, tom 1., str. 302) S obzirom da ne postoje vjerodostojni hadisi o tome koliki treba biti razmak između nogu na stajanju u namazu, Jusuf el-Binnuri smatra da je sunnet da osoba u namazu stoji skrušeno, te da stopala ne skuplja previše niti da ih odmiče jedno od drugog previše (Maerif es-Sunne, tom 2., str. 299), kao što to neki u današnje vrijeme čine. Čuveni hanefijski učenjak Ibn Abidin (Reddul-muhtar, tom 2., str. 131.) navodi da razmak između stopala na stajanju u namazu iznosi koliko je širina četiri spojena prsta jer je to najbliže skrušenosti u namazu. S druge strane, pokuđeno je skupiti stopala na stajanju u namazu tako da jedno stopalo dodiruje drugo bez razmaka. En-Nesai (904) bilježi da je ashab Abdullah ibn Mes›ud, r.a., vidio nekog čovjeka kako je skupio stopala na stajanju u namazu pa je rekao: „Postupa u suprotnosti sa sunnetom.“ Onaj ko nije u mogućnosti stajati u namazu klanjat će onako kako mu mogućnosti dozvoljavaju. El-Buhari (1117) bilježi od Imrana ibn Husajna, r.a., da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Klanjaj stojeći, a ako nisu u stanju onda sjedeći, a ako ni to nisi u stanju onda ležeći.“

Behram-begova medresa u Tuzli je bila domaćin XXI debatnog takmičenja Bosne i Hercegovine koje je održano od 23. do 25. februara. Organizator su Centar za kulturu dijaloga Bosne i Hercegovine iz Sarajeva i Behram-begova medresa u Tuzli.

Karađoz-begova medresa organizuje tradicionalnu manifestaciju "Dani Karađoz-begove medrese", kojom ispraća novu generaciju maturanata i maturantica.

Jednodnevni edukativni seminar na temu „Strateško promišljanje i strateško planiranje“, u organizaciji Unije studenata islamskih fakulteta, održan je 24. 02. 2018. godine u Sarajevu.

Njena gradnja danas prerasta u lijepu priču, nakon što su gotovo sedamnaest godina strpljivo čekali administrativne dozvole i ostalo, upravo kada su mnogi gotovo odustali, kada je strpljenje i ustrajnost popuštala Allah je dao bereket i nafaku, te odredio vrijeme kada će se to ostvariti. „Mi smo u aprilu prošle godine otpočeli s izgradnjom džamije, a prethodno smo u martu cijeli mjesec uklanjali staru džamiju, da bismo u aprilu počeli sa kopanjem temelja za ovu novu džamiju. Dakle, u aprilu će se, ako Bog da, navršiti puna godina dana i kao što vidite radovi su pri kraju. Što se tiče suterena završili smo oko 90 posto posla. Imamo još gore da završimo mihrab i minberu, unutra uradimo kaligrafiju, te uredimo kupolu i ako Bog da tepih kojeg ćemo zadnjeg postaviti. Grijanje smo već ugradili i isprobali. Dakle, radovi su u svome samom finišu i već smo zakazali otvor džamije za 21. juli, te se nadamo da ćemo do tada završiti sve radove“, kaže Mujo-ef. Spahić, imam u džematu Ribić   Sedam harfova A, svojom arhitektonskom posebnošću, ljepotom, i motivima koje je arhitekta Amir Ramić udahnuo u njenu prepoznatljivost i simboliku, džamija dominira u središtu naselja nadvisujući tamo prema Uni, gdje su davno stajali ribići, koji i odrediše ime naselju Ribić, a danas se rastrčale kuće, do kojih dopire sva njena simbolika šireći se dalje i dalje. Sedam je prozora u njoj, poput sedam ajeta Fatihe i sedam nebesa. Unutrašnjost džamije bi trebala bit ukrašena sa sljedećim natpisom „Sedam harfova Kur’ana kur’anska je mudžiza, kur’ansko čudo, koje uključuje njegovo faktično jezično tkivo, ali ide i dalje od toga, ide prema onome što jezik, tj. kur’anski jezik najavljuje, razotkriva.“ Otud i hrabrost prilikom početka gradnje. Prvo su džematlije prikupljale sredstva, pa su onda po oporuci rahmetli Sakiba Hadžića sagrađena vrata, mihrab, minber. Drugi je džematlija uveo grijanje, pa elektro instalacije i tako redom.  „Za lijep dizajn naše džamije zaslužan je naš arhitekta Amir Ramić,koji nam je ponudio tri varijante i mi smo izabrali ovu. Svi koji su vidjeli našu džamija, dopao im se njen izgled. Aplicirali smo jednoj kuwajtskoj organizaciji ali su oni planirali dati sredstva za neku manju džamiju i kada su vidjeli kolika je naša džamija, odustali su. Hvala Allahu on je poslao donatore i nije to nikakva organizacija nego prilozi naših sugrađana Bišćana, te smo je zato nazvali Nafaka džamija“, kaže efendija Spahić.   Džematlije zadovoljne Sa efendijom smo zatekli i dvojicu starijih džematlija koji nisu krili svoju oduševljenost novom džamijom.  „Elhamdulillah, zadovljan sam svim, uvijek smo u plusu što se tiče novca, s imamom nemamo nikakvih problema. Sve ide dobro, novca za džamiju ima i radovi teku bez problema“, kazao je Salih Behić. Za Mujagu Hodžića ovo nije prva džamiju čiju izgradnju je svjedočio. Iako nema novca da pomogne u kupovini materijala, Mujaga dođe i obiđe svoga efendiju i pomogne izgradnju džamije lijepom riječju i savjetom.  „Ovo je meni treća džamija u mojih 85 godina, čijoj sam gradnji svjedočio. I sad sam u ovoj novoj našoj džamiji radostan i zna efendija da sam ja tu svaki dan. Dođem gledati kako se radi, nisam finansijski jak, penzija mi je mala, ali dođem da pomognem šta mogu.“

Udruženje ilmijje je skrenulo pažnju i na komentare o tome zašto brojni imami izbjegavaju da se bave liječenjem poznatom kao učenje rukje: „Temeljna misija imama je promocija dobra i suzbijanje lošega u okruženju u kojem djeluje, odnosno u džematu u kojem radi. Imami koji za djelovanje na polju duhovnoga liječenja imaju odgovarajuća znanja, i žele se tome posvetiti, trebaju tom djelovanju prići predano, ali i odustati od poziva džematskog imama u Islamskoj zajednici i posvetiti se isključivo djelovanju za koje su se odlučili (učenju rukji i duhovnom liječenju). Poslovi koje ima džematski imam obimni su i ozbiljni: dnevni namazi, mektebska pouka, rad sa mladima, itd. tako da imam koji ozbiljno prihvata svoje obaveze nije u stanju kvalitetno posvetiti se svojoj osnovnoj misiji, ako se pored toga prihvati i nekih drugih poslova“.  

Pri monitoringu OSCE-a, ali i drugih institucija koje prate kršenje ljudskih prava, reakcija građana i nevladinog sektora je vrlo važna. Zaista, presuda Golubu je upravo poziv svim ljudima, naročito povratnicima i ženama s mahramom da pravovremeno reagiraju pravnim putem kada dođe do narušavanja njihovih osnovnih prava. Nažalost, svijest muslimana o prijavi napada i diskriminacije je još uvijek na upitnom nivou. Primjera radi, nakon odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine o zabrani nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama, pri čemu se mislilo i na mahramu koja se ovom prilikom svela na samo vjersko obilježje, pored brojnih verbalnih reakcija, Agencija za ravnopravnost spolova BiH 28.01.2016. godine zaprimila je Zahtjev za ispitivanje povrede Zakona o ravnopravnosti spolova BiH (ZORS) od Saše Gavrića u ime Sarajevskog otvorenog centra, a ne od brojnih bošnjačkih udruženja s vjerskim predznakom i muslimanskih aktivista. Drugim riječima, svijest o pravnoj državi i načinu reagiranja na povrede ljudskih prava kod većeg dijela muslimanske javnosti u BiH ostaje na razini pisanja komentara, izjava i uličnih protesta.

Jedan od važnih fondova Gazi Husrev-begove biblioteke predstavlja zbirka arhivske građe na osmanskom i bosanskom jeziku, koja se sastoji od oko 20 000 dokumenata.

U znak sjećanja na velikog pisca, rahmetli Nedžada Ibrišimovića, donosimo nekoliko njegovih rečenica.