Jesu li očevi važni?

"Vjerujem da smo ono što jesmo postali zahvaljujući malim lekcijama naših očeva u trenucima kad nisu ni bili svjesni da nas zapravo uče. Oblikovani smo tim malim komadima mudrosti." - kaže Umberto Eco.

Mnogi očevi smatraju da je odgoj djece samo zaduženje majke, a da se od njih ne traži ništa više od toga da obezbjede materijalne potrebe svoje porodice. Tako vidimo mnoge očeve kako većinu vremena provode izvan kuće, na poslu, s prijateljima, pa čak i kada se vrate kući žure da se odvoje sami u sobi upozoravajući suprugu da ga ne ometa ni ona ni djeca sa svojim zahtjevima.

Gledajući kroz prizmu islama može se primjetiti da preuzimanje odgojne odgovornosti nad djecom treba da prihvate oba roditelja zajedno.

Uzvišeni Allah u sljedećem ajetu upotrebljava odrednicu u općenitom smislu:“O vi koji vjerujete“, obuhvatajući s njom i oca i majku:

„O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.“ (Et-Tahrīm: 6)
U tom kontekstu i Poslanik a.s. kaže: „Svako od vas je čuvar i svako će biti pitan za svoje stado“ (mutefekun alejhi).

Naučna istraživanja potvrđuju da otac ima veoma jaku i važnu ulogu u životu djeteta koja je izjednačena sa ulogom majke. Mnoga istraživanja su dokazala da se učešćem oca u odgoju ostvaruju višestruki pozitivni rezultati na mnogim planovima kod djeteta, kao što je razvijanje mišljenja, sposobnosti analiziranja i usvajanje spoznaje, a što se ostvaruje kroz interakciju djeteta i oca. Znači, uloga oca nije upotpunjavajuća u odnosu na ulogu majke, već je on sposoban da realizuje samostalno mnoge odgojne smjernice koje majka po samoj prirodi stvari uopće nije u stanju.

Spomenut ćemo ovdje neke od odgojnih predispodizicija oca s kojima se on odlikuje čak i nad majkom:

1. Otac ne komplicira stvari niti otežava moguća rješenja

Jeste li nekada posmatrali oca dok pokušava svezati kosu svoje djevojčice u rep? Pomalo smiješan prizor. Zašto? Zato što rezultat definitivno neće izgledati savršeno. Zašto? Jednostavno zato što otac ne posvećuje u tome pažnju detaljima i sitnicama kao što to čini mati, koja će pokušavati čak i više puta da savršeno sveže kosu svoje djevojčice, pa čak i dok ona vrišti dajući majci do znanja da to ne voli. Uloga oca u ovoj situaciji je da usadi tu prirodnu jednostavnost kod djeteta, tako što će je naučiti da rješava izazove i pronalazi rješenja do cilja na najjednostavniji način.

2. Otac zna kada treba reći ne

Mnoge majke trčeći žure da udovolje mnogim zahtjevima svog djeteta koje vrišti sve dok ne dobije što želi, čvrsto uvjerene da je to bolje za njihovo dijete, dok s druge strane vidimo mnoge očeve kako se lahko nose s tim izazovom. Da nema oca koji ostaje čvrsto i dosljedno pri svojoj odluci, dijete ne bi naučilo da postoje granice u ponašanju, niti bi razumjelo da mu je potrebno strpljenje i trud kako bi ostvarilo ono što želi.

Nameće se pitanje, da li je upravo poveliko odsustvo očeva iz kuća, dovelo do toga da sada imamo čitave generacije razmažene djece koja sve što požele moraju i dobiti?

3. Otac omogućava prostor za radost i zabavu

Ko to kaže da uvažavanje i respekt prema ocu ne znači i da je on jedna od osoba s kojim se najbolje može zabaviti i razonoditi?! Jahanje na njegovim leđima ostaje jedno od najljepših sjećanja svakog djeteta.

Abdullah ibn Šaddas prenosi od svog oca: „Došao je Allahov poslanik a.s. jedne noći da predvodi akšam ili jaciju, i nosio je Hasana ili Huseina. Božiji poslanik došao je naprijed da predvodi namaz i spustio dijete dolje, a zatim je rekao tekbir i započeo molitvu. Tokom molitve, išao je na sedždu i ostajao na sedždi dugo. Rekao mi je otac: „Podigao sam glavu sa sedžde i vidio dijete na leđima Allahovog poslanika dok je on bio na sedždi, pa sam se vratio na sedždu. Kada je Allahov poslanik završio molitvu, ljudi su rekli: „O Allahov poslaniče, tokom molitve ostajao si na sedždi tako dugo da smo mi mislili da se nešto dogodilo ili da si primao Objavu.“On reče: „Ništa se od toga nije dogodilo, nego je moj unuk jahao na mojim leđima i nisam ga htio ometati dok sam nije odlučio da siđe.“ (En-Nesa’i)

4. Otac razvija kod djeteta osjećaj odvažnosti i smjelosti kroz doživljaj avanture

I dok je majka podložna da odvraća dijete od mnogih stvari bojeći se opasnosti i ozljeda, otac ima potpuno drugačiji stav, jer je on uvjeren da pretjerani oprez i nadziranje može biti štetan po djetetov misaoni i društveni razvoj. Očevi pružaju ne samo utočište, poput majki, nego i zaštitu. Kada ga npr. otac baci u zrak, dijete uči da je zabavno riskirati, da to ne mora uvijek biti opasno i da postoji netko tko će ga uhvatiti.

5. Otac otklanja strahove od napada životinja i sablasti

Koliko ste se samo puta u djetinjstvu stvarno prepali od životinje ili pak sablasti po noći ili za vrijeme sna? U takvim trenucima dijete se privija uz članove porodice tražeći kod njih zaštitu i smiraj. I dok majka u takvoj situaciji grli dijete ponavljajući riječi: „Neće, neće“ i privijajući ga na grudi, vidjet ćemo da se otac postavlja kao junak između djeteta i prijeteće opasnosti, jer njegova jaka građa i krupni glas neće dozvoliti da niko našteti njegovom djetetu u stvarnosti, ili pak ako se to desilo za vrijeme sna, otac upotrebljava riječi:“Nema ništa, vidiš ti si dobro“. Iz ovakvog stava dijete može naučiti da je suočavanje jako oružje za prevladavanje straha.

6. Ne odriče se svojih potreba da bi se dokazao kao dobar otac

Često ćemo vidjeti ženu kako se nakon poroda potpuno posvećuje ulozi majke, te čitav njen život počinje da se okreće oko njene djece, te potpuno zaboravlja na sebe i svoj društveni život. To će je dovesti na ivicu da osjeća premorenost, da je sama prepuštana svim tim obavazama, što može imati za rezultat da svoje nezadovoljstvo i bijes iskali na djeci ili pak suprugu. S druge strane vidjet ćemo da otac veoma uspješno uspjeva da očuva privatni prostor za hobi i svoje potrebe, a što mu pomaže u lakšem podnošenju dnevnih obaveza i životnog pritiska, bez kukanja i žaljenja.

Možda je krajnje vrijeme da istinski spoznamo i praktično primjenimo to, da i majka i otac imaju svoje predispozicije i zaduženja, i da napokon svako od nas počne da djeluje u skladu s tim mogućnostima.

Nermina Ljubijankić/Preporodinfo

Podijeli:

Povezane vijesti