Putopisni zapis o Džakarti: Između sjećanja i budućnosti mira
Piše: Mustafa Cerić
U tropskoj maglovitoj sparini koja se, poput prozirnog vela, spušta nad jutarnju Džakartu, svjetlost dana rađa se polahko, kao da oklijeva probuditi metropolu koja, reklo bi se, nikada ne spava.
Između visokih krošnji palmi i vreve motora koji ispunjavaju ulice poput stalnog otkucaja njenog srca, osjetio sam kako mi se vraćaju davni mirisi, prizori, tiha treperenja duše — ona iz vremena kada sam profesorovao na ISTAC-u pod okriljem prof. Naqiba Al-Attasa u Maleziji početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Otkad sam je upoznao u mirisu i ukusu Nasi Gorenga i papaje, Azija za mene nikada nije bila samo prostor; ona je sjećanje, ritam, duhovna bliskost. Ovaj povratak u Indoneziju nije bio povratak u geografiju, već u jedno vrijeme koje je uveliko odredilo liniju moje sudbine .
Džakarta me, od 8. do 12. novembra, 2025., dočekala kao živi organizam: topli vjetar koji donosi miris mora, ulice u kojima se smjenjuju osmijesi i užurbanost, i ljudi čija kultura gostoprimstva ne poznaje granice.
Grad je istovremeno star i mlad, nadmoćno moderan, a duboko ukorijenjen u svoju povijest. I dok sam kroz njega prolazio, grad mi se činio kao metafora — mjesto gdje se spajaju epohe, gdje se čovjeku vraća vjera da svijet, unatoč svemu, još ima snage da se usidri u miru.
Osmi novembar, 2025., subota navečer - smještaj u hotelu Grand Sahid Jaya sa pet zvjezdica. Osmijeh, miris i osjećaj da si poželjan čini te sretnim dok ti skrušeni hotelijer otvara lift i vodi do sobe.
Ovo je najbolje doba godine u Aziji. Gotovo da ti nije potreban air-condition. Nakon 14 sati avionskog leta, Jet lag je neminovan, ali, ovoga puta ne toliko da mi se nije dalo odmoriti za sutrašnji slobodan dana (nedjelja).
Zamolio sam da odem do indonežanske nacionalne džamije „Istiklal“, koja je uzor za našu „Istiklal“ džamiju na Otoci, koju je inicirao predsjednik Suharto preko svog izaslanika Haruna, kojeg sam upoznao prilikom jedne posjete Džakarti dok bijah u Kuala Lupuru.
Lijepo sam se osjećao dok sam uzimao obdest s mnoštvom Indonežana i klanjao musafirski farz podne i ikindiju.
Ogromna unutrašnjost džamije sa nekoliko galerija odzvanjala je vazom jednog alima, koji je tumačio Alaihisselamov hadis o znakovima munafika: Kad govori, laže; kad obeća, ne ispuni obećanje; i kad mu se povjeri emanet, on ga iznevjeri.
Rekoh, ovakav isti vaz se može čuti i u našoj „Istiklal“ džamiji na Otoci. Oh, kako je lijepo biti dio Ummeta.
Iako mi se prvi puta miris njegov nije dopao, ali sam vremenom, još dok bijah u Maleziji, postao zaljubljenik u Durijan. Smatra se za zloglasnog „kralja voća“. Durijan ima prijatno-slatki okus, čija aroma prevladava neugodnim mirisom tako da može da traje nekoliko dana.
To je dovelo do zabrane unošenja Durijana u hotel. No, iako nije sezona, moji domaćini su me odveli u jedan Mall, gdje se prodaje Durijan. Naravno, unio sam ga u moju hotelsku sobu i uživao tri dana u njegovom neobičnom mirisu.
Navečer, ministar za kulturu Indonezije dr. Fadil Zon bio je domaćin multikulturne gala večere. Posrećilo mi se da sjedim za prvim stolom sa komšinicom Atifetom Jahjagom, prvom predsjednicom nezavisne Republike Kosova i najmlađom izabranom predsjednicom u jugoistočnoj Evropi. Energična i samopouzdana Madam Atifete nije krila zadovoljstvo što smo se zajedno našli u Džakarti da pričamo o našem stanju na Balkanu i u Europi. Indonezija još uvijek nije priznala Republiku Kosovo.
Tu smo zajedno da objasnimo našim domaćinima u Indoneziji da priznavanje nezavisnosti i suvereniteta Republike Kosova nije protiv Srbije, već je to pomoć Srbiji da prihvati realnost nezavisnih i suverenih država na Balkanu nakon raspada bivše Jugoslavije.
Ova gala večera u Džakarti ostat će mi u pamćenju po jedinstvenom muzičkom ugođaju, gdje su nam podijelili mali muzički instrument od drveta s kojim smo kao ansambl pod dirigentom pravili ugodan zvuk muzike. Štoviše, rekli su nam da taj instrument možemo ponijeti doma. Dakako, donio sam ih četiri kao dragu uspomenu.
Deveti Svjetski Forum za mir
Sutradan u ponedjeljak (09.11. 2025) održano je oficijelno otvaranje konferencije Devetog foruma za mir u svijetu u indonežanskom državnom parlamentu. Ovdje sam na poziv Profesora Din Šamsuddina, predsjednik Centara za dijalog i suradnju među civilizacijama i predsjednik Foruma za mir u svijetu.
Prije tri godine prisustvovao sam održavanju osmog Forumu u Surakarti, Džava, gdje sam bio izabrana za predsjednika savjetodavnog vijeća Foruma. Inače, Forum okupljanja ugledne pojedince iz oko trideset zemalja svijeta na razmeđu akademskog, duhovnog i globalno-humanističkog nastojanja da u svijetu zavlada mir u vrijeme kada svijet sve više odabire ratnohuškački govor.
Nakon sviranja indonežanske nacionalne himne, uvodni govor održao je profesor Din Šamsuddina, gdje je ukazao da su tri osnovna postulata Forumu: Jedan svijet, jedan ljudski rod i jedna odgovornost za mir u svijetu. Iza toga su uslijedila obraćanja uglednih indonežanskih i svjetskih ličnosti. Obratila se i Madam Atifete, pozvavši Indoneziju da prizna Kosovo.
Nisam propustio priliku da podržim njezin pozivi i napomenem da je NATO intervencija za zaustavljanje masakra na Kosovu uslijedila nakon srpskog genocida Srebrenici, što je bila bosanska žrtva za kosovsku nezavisnost i slobodu. Madam Atifete je to potvrdila.
Svečano otvaranje konferencije završeno je dovom, koju sam proučio na molbu profesora Dina Šemsuddina!
Poslije podne u 16.00 sati održana je prvi sesija, koju som imao čast moderirati o temi Svjetonazor vesatijje u islamu i kineskom Tiong Huau.
Među ostalim penalistima bio je i rektor Internacionalnog islamskog univerziteta prof. dr. Osman bin Bakar. Tražio sam od penalisti svako na svoj način definira pojmove: Jedan svijet, Jedan ljudski rod i Jedna odgovornost.
Bio je inspirativno i informativnost slušati moje penaliste, koji su se složili da je današnji svijet u velikoj moralnoj krizi, da je ljudski rod podijeljen po svim osnovama te da je nužno da se ljudi uče moralnoj savjesti i odgovornosti za mir u svijetu.
Konferencija Devetog foruma za mir u svijet završena je u utorak 11.11. 2025. sa uobičajenim zaključcima i porukama za mir u svijetu, s posebnim naglaskom na mir i sigurnost u Palestini, Ukrajini i Sudanu.
Istog dana navečer bili smo gosti na svečanoj večeri kod ministra za primarno i sekundarno obrazovanje dr. Abdul Mu'tia u izuzetno dekorativnoj sali, gdje su djevojčice i dječaci u narodnoj indonežanskoj nošnji imali fantastičnu predstavo u pjesmi i igri.
Sedamdeseta godišnjica Universitas Muhammadiyah Jakarta
Prije puta u Džakartu, organizatori su me zamolili da pristanem održati govor na Univerzitetu Muhammadiya u Džakarti.
„Muhammadiyah“ je društveno-religijska organizacija u Indoneziji, osnovana 1912. godine u Yogyakarti, s ciljem prilagođavanja islama modernom indonezijskom životu.
Organizacija je bila prvenstveno inspirirana egipatskim reformskim pokretom, koji je predvodio Muhammad ʿAbduh, a koji je nastojao dovesti muslimansku vjeru u sklad s modernom racionalnom mišlju.
„Muhammadiyah“ zagovara ukidanje svih praznovjernih običaja, uglavnom ostataka predislamskih vremena, te ublažavanje krutih tradicionalnih veza koje su gušile suvremeni kulturni život. Da bi postigla ove ciljeve, „Muhammadiyah“ je koristila mnoge misionarske metode.
Osnovala je škole po modernom modelu, gdje su se, pored vjeronauke, predavali i svjetovni predmeti (uključujući i holandski jezik). Također je osnovala sirotišta, bolnice i druge socijalne institucije. Do 1920-ih godina „Muhammadiyah“ je postala dominantna snaga u indonezijskom islamu i najefikasnija organizacija u zemlji.
Dakle, za mene je bio poseban trenutak, koji je svojom simbolikom nadmašio sâmu konferenciju, a to je proslava sedamdesete godišnjice Universitas Muhammadiyah Jakarta.
Riječ je o neprofitnoj privatnoj visokoškolskoj instituciji smještenoj u urbanom okruženju metropole Južni Tangerang. Zvanično je priznata od strane Ministarstva obrazovanja, kulture, istraživanja i tehnologije. Prema procjeni ima između 20.000 i 24.999 studenata.
Nudi kurseve i programe koji vode ka zvanično priznatim visokoškolskim diplomama, poput pred-diplomskih zvanja, diplome osnovnih studija, magistarskih i doktorskih studija u različitim oblastima. Pruža studentima niz akademskih i neakademskih sadržaja i usluga, uključujući biblioteku, smještaj, sportske objekte, finansijsku pomoć i/ili stipendije, programe razmjene i studiranja u inostranstvu, kao i administrativne usluge.
U kampusu, ukrašenom zastavicama, mirisom jutarnje kiše i žamorom stotina studenata, osjećao se ponos generacija. Pred ogromnom dvoranom ispunjenom mladim licima — licima koja nose konture budućnosti — stajali su i važne ličnosti Indonezije: ministar za primarno i sekundarno obrazovanje Abdul Mu’ti, rektor dr. Ma'mun Murod Al-Barbasi, kao i veliki broj profesora i akademika.
Njihovo prisustvo nije bilo samo protokolarno: osjetio sam da su tamo zato što je mir, kao tema i kao ideal, za njih stvaran i životan imperativ.
U ovoj svečanoj atmosferi održao sam predavanje “Novi pristup Wesatiyyi: od umjerenosti do posredništva radi mira u svijetu.” Cilj mog predavanja bio je da otvorim prostor za reinterpretaciju Qur’anskog koncepta Wasaṭiyye — pojma koji se uobičajeno prevodi kao “umjerenost” ili “srednji put”.
Ovo je sažetak mog izlaganja:
Moje izlaganje predlaže ponovno čitanje kur’anskog koncepta Wasaṭiyye — tradicionalno prevođenog kao “umjerenost” ili “srednji put” — kao dinamičkog etičkog principa posredovanja u globalnoj potrazi za mirom. Dok klasično razumijevanje Wasaṭiyye naglašava ravnotežu i suzdržanost u individualnom i zajedničkom ponašanju, moje izlaganje argumentira za njenu evoluciju prema aktivnom relacijskom djelovanju: preobrazbi od unutrašnje umjerenosti ka vanjskom posredništvu.
Oslanjajući se na kur’ansku hermeneutiku, praksu Poslanika (Sīrah) i civilizacijsku historiju islama, moje izlaganje postavlja Wasaṭiyyu ne kao pasivnu ravnotežu, nego kao aktivnu metodologiju pomirenja različitosti. Kroz historijske primjere — poput muslimanskog starateljstva nad ključem Crkve Svetog Groba u Jeruzalemu i očuvanja kršćanskih svetinja pod muslimanskom upravom, poput Pećke Patrijaršije na Kosovu — moje izlaganje ilustrira kako je muslimansko posredovanje kroz stoljeća utjelovljavalo povjerenje, pravdu i zaštitu svetog kod “drugog”.
Teološki, ovaj pristup ponovno uspostavlja kur’anski opis muslimanske zajednice kao “ummatan wasaṭan” — pravedno uravnotežene zajednice — kao mandat za posredovanje između vjera, civilizacija i svjetonazora, potvrđujući mir kao božanski emanet i moralnu dužnost.
Filozofski, koncept Wasaṭiyye smješten je u širi okvir etičkog kosmopolitizma, u kojem suživot nije puka tolerancija, nego oblik stvaralačkog moralnog starateljstva. U završnim razmatranjima mog izlaganja predlažem da primjena Wasaṭiyye u 21. stoljeću zahtijeva promjenu paradigme — od etike samo-savladavanja ka etici angažmana, od umjerenosti kao neutralnosti ka posredništvu kao služenju.
Obnova ovog principa nudi kur’anski model za izgradnju globalnog mira, međureligijsku diplomaciju i njegovanje zajedničkog moralnog horizonta utemeljenog na istini, pravdi, samilosti i međusobnom priznanju.
Nisam propustio priliku da se zahvalim Indonezijskom narodu i vladi na svesrdnoj pomoći i podršci našem narodu i državi kada nam je bilo najteže.
Džamija „Istiklal“ na otoci stoji kao trajni simbol te bratske pomoći. Također, nisam propsutio priliku da ministru Abdul Mu'tiu stavim „Cvijet sjećanja“ na srpski genocida nad našim narodom „Srebrenički cvijet“ te da mu uručim Monografiju „Srebrenica - Potočari – Srebrenička dova“.
Dok sam šetao kampusom nakon predavanja, Džakarta je izgledala kao da diše nekim posebnim ritmom: djevojke u mahramama smiješe se dok razgovaraju, mladići nose knjige kao da nose budućnost, a niz ulica širi se miris pržene kave i tropskog cvijeća.
Noćna Džakarta, osvijetljena hiljadama svjetala, djelovala je kao nebo koje se spustilo na zemlju. U tom svjetlucanju, u mješavini glasova i jezika, čovjek osjeti da mir nije apstraktan koncept nego živa, ranjiva potreba svakog ljudskog bića.
Ova posjeta desila se u vremenu kada se u Evropi govori više o ratu nego o miru: Ukrajina stoji kao rana otvorena na karti kontinenta, dok na Istoku Gaza i Palestina vape za pravdom i okončanjem patnje.
U takvom svijetu, moje iskustvo u Džakarti bilo je poput mekog, svijetlog daha: podsjetnik da postoje mjesta gdje se mir ne izgovara šapatom nego kao zajednički projekt.
Refleksija na holandsku kolonizaciju
Na putu od kampusa do hotela sat i pol vožnje, razmišljajući o tihoj snazi islama u Indoneziji i današnjoj Indoneziji — zemlji osmijeha, blagosti i zadivljujuće duhovne harmonije — nemoguće je zaobići dugu sjenku povijesti koja se nad njom prostirala više od tri i po stoljeća holandske kolonizacije. To je povijest duga 350 godina, povijest bola i potisnutih glasova, ali i povijest nevjerovatne izdržljivosti jednog naroda čije je srce ostalo uspravno, a čiji je duh ostao nesavladiv.
Holandska dominacija, započeta 1602. osnivanjem VOC-a (Dutch East India Company), bila je jedna od najdužih kolonijalnih epizoda u modernoj historiji čovječanstva. Njome je arhipelag preobražen u industrijski resurs evropske imperijalne mašinerije, u laboratorij ekonomskog iskorištavanja i u poligon za kolonijalnu administraciju koja je stoljećima nastojala slomiti, podčiniti, preoblikovati — ali nikada nije uspjela potpuno osvojiti duše stanovnika.
Jer u srcu Indonezije postojao je tihi, ali nesalomivi oslonac: islam, koji se u ovom prostranom arhipelagu nije širio sabljom nego osmijesima, prijateljstvom, trgovinom, poštovanjem, dijalogom. Islam je došao morem, na jedrima jemenskih i gudžaratskih trgovaca, noseći sa sobom ne prisilu, već blagu svjetlost etike, pravednosti i moralne ravnoteže. I ta se svjetlost urezala u tkivo nacije.
U vremenu kolonijalne represije, kada su tiranske uredbe pokušavale nadzirati život sela, čaršija i luka, muslimanske zajednice postale su čuvari identiteta, škole sufijskih tarikata postale su oaze duha, a džamije mjesta gdje se ne samo klanjalo i molio, nego se prenosila svijest o pripadanju jednom širem Ummetu — zajednici koja nije bila ograničena otocima niti strogo crtanim kolonijalnim kartama.
Upravo je u Indoneziji, toj najbrojnijoj muslimanskoj naciji Ummeta, islam pokazao svoju najmiroljubiviju snagu: snagu koja se ne potvrđuje dominacijom, nego postojanošću; ne osvajanjem, nego očuvanjem; ne sukobom, nego kulturom Wasaṭiyyah — srednjeg, pravednog puta.
Dok su kolonizatori podizali tvrđave i administracije, indonežanski muslimani gradili su škole, društvene mreže, moralne principe i osjećaj zajedničkog digniteta. I tako je otpor bio nenasilan, ali dubok; tih, ali trajan; nenametljiv, ali moćniji od političkih uredbi koje su se smjenjivale nad arhipelagom.
To je bila civilizacijska mudrost Indonezije: ne dopustiti da kolonijalna brutalnost oblikuje narodni duh, već dopustiti da ga islam oplemeni, smiri i poveže.
Zbog toga Indonezija danas nije samo najveća muslimanska zemlja na svijetu po broju stanovnika; ona je i jedna od najvažnijih ilustracija miroljubivog islamskog identiteta, identiteta koji se razvijao u dijalogu, skromnosti, i društvenoj solidarnosti.
Kada se danas, u razgovorima sa studentima i profesorima u Džakarti, osjeti ta posebna toplina i blagost, čovjek shvati da je to naslijeđe ne samo vjere, nego i stoljeća dostojanstvenog otpora. Indonežani su preživjeli kolonizaciju tako što su odbili da postanu ono što je kolonijalizam htio od njih — i izabrali da ostanu ono što ih je njihova vjera učila da budu: strpljivi, solidarni, pravedni, okrenuti miru.
Zato je Indonezija danas možda najjači svjetski podsjetnik da se islam i mir ne samo mogu sjediniti — oni su, u svojoj biti, jedno te isto.
Odlazeći iz Džakarte 12. novembra, nosio sam u sebi osjećaj mira, zahvalnosti i sigurnosti. Osjetio sam da se, uprkos globalnim lomovima, na ovom dijelu svijeta njeguje kultura dijaloga, tolerancije i posredništva. I možda je to najveća poruka mog boravka: da svijet još uvijek ima prostore nade — i da je na nama da ih prepoznamo, čuvamo i širimo.
Hvala Allahu, Milostivom, na Njegovoj milosti prema Ummetu, unutar kojeg je i Indonezija – primjer mira za cijeli svijet. Izražavam svoju duboku zahvalnost dragom bratu Dinu Šamsuddinu na njegovoj srdačnoj i bratskoj dobrodošlici ispunjenoj poštovanjem.
(Preporod.info)
