Pokaži mi, Bože, da se srce smiri!

Ne razumijem se u prirodu smokve osim što sam primijetio da broj zrelih plodova biva veći što su dani sunčaniji. U jutarnjoj nerazbuđenosti, dok pipam po granama tražeći sočan zalogaj ja u stvari i ne razmišljam o toj vezi sunca i ploda nego, zadovoljan što sam među onima koji dan dočekuju s jutarnjom molitvom u džamiji, slijedim drhat zažiljene mističnosti u svojim grudima pa plodovima smokve prilazim vezujući njihovu sočnost sa zikrullahom koj do nje dopire kroz prozor džamije nakon pet molitvi.
U suri Et-Tin, koju u zadnje vrijeme počesto učim baš zbog ovog stabla u haremu džamije, Bog se kune smokvom i maslinom.

Tako mi smokve i masline!

Pa razmišljam koga bih našao da mi nabavi i posadi stablo masline u ovo isto dvorište, nebitno ima li šanse u ovoj klimi plod svoj dati. Meni bi plod dala moja žeđ za mistikom, za Sinajskom gorom i gradom bezbjednim kojima se Bog u istoj suri u nastavku, također kune.
Gode mi znakovi koji mi misli u tom pravcu okreću u ranim jutarnjim časovima dok iščekujem prve zrake Sunca.

-Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem-, kaže Uzvišeni Bog nakon ovih zakletvi, a ja mislim da taj lik najljepši nje samo naš vanjski lik nego i onaj unutrašnji što se lakše skruši i pred znakovima Božijim poput ove smokve ljepšim učini.

Lakše osjetim u sebi mistični zrak Istoka pored smokve nego li pored bukve. Lakše se u hladu smokve i zamišljene masline razvremenim u glavi, razkrajoličim, lakše se otisnem u prostore vremena u kojima nisam imao priliku biti i mjesta koja nisam ni pogledom ni nogom dosegao.

A volim, tako, čekajući Sunce da se otisnem stazama i krajolicima koji pamte tapat Musaova štapa, Isaovu lagani hod, mubarek Ahmedove stope...

Znam dan će donijeti dunjalučke obaveze, uzburkati misli, skrenuti im tokove, ušančiti im snagu u prolaznost koja traži svoje kao što i vječnost ima žeđ svoju, koju, eto, ovako, ujutro, nakon sabaha, pojim pod krošnjom smokve u haremu čaršijske džamije.

Podsvjesno, onim još neiživljenim dijelom bivstva svakog jutra iznova se smiješeći pomisli jal' vjere jal sujevjerja, da će mi dan koji slijedi biti jednako sladak kao taj prvi zalogaj, kao te prve misli...

-Zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti- kaže Uzvišen Gospodar u nastavku sure Et-Tin.

Strah se strese u meni, moji dani minuli, moje noći pređašnje, izaći će preda me...
I grudi se od jeze i straha skupe ko usne nakon zagriza u nedozrelu smokvu. Kako god težak dan došao, pomislim, nije poput onog koji čeka kušače plodova džehennemskog Zekum drveta. Da nas Allah sačuva od njega!

-Samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njih čeka nagrada neprekidna... nastavak je riječi Gospodara u suri et-Tin koji bude zahvalnost, jačaju nadu i misli ponovo utapaju u vjerovanje kako su plodovi smokve dozreli na zikrullahu koji pet puta dnevno dopire kroz obližnji džamijski prozor.

Zagrizam i ubjeđujem se da ova smokva nije obična smokva niti su joj plodovi obični plodovi. Da potvrdim želju dozivam u sjećanje stihove kaside koju u sličnom okruženju napisah prije dvadesetak godina:

U haljetku starom bos ću ove noći
kroz dolinu Tuva ka Sinaju poći,
u hladove drevne gdje još šapat piri,
Pokaži mi, Bože, da se srce smiri!

Vođen pjesmom naja, daleko od ljudi,
potražit ću pute u doraslost ćudi,
gdje lahori lotos na vjetru tišine
i brda se lome od Tvoje siline.

Uhvatiću svjetlo sa nebeskih strana,
kroz nemirne krošnje maslinovih grana
i nemani strasti u trenu će pasti
od siline tapa Musaova štapa.

Izbrisat ću staze što ne vode Tebi,
napojit' se kapim' tek popale rose,
sastaviti mora ljubavi u sebi
i upregnut vjetre da me Tebi nose.

-Pa šta te onda navodi da poričeš onaj svijet, zar Allah nije sudija najpravedniji?! - zadnjim ajetima sure Tin obraćam se sam sebi, nefsu svom, sebi jaranu svom, sebi dušmanu svom, sebi koriocu svom, sebi iskušenju svom, tihim koracima sa suncem granulim u zatioku, hodeći kroz haremsku kapiju dunjalučkoj kući...