Možda će kasniji bolje razumjeti: Šta jedna rečenica sa Arefata govori o razumijevanju islama

Piše: Esad Bajić

Oprosni govor Muhammeda, a.s., izrečen na Arefatu, jedna je od najcitiranijih poruka u historiji islama. U njemu se nalaze načela koja su oblikovala civilizaciju: svetost života, zabrana kamate, jednakost ljudi bez obzira na porijeklo ili boju kože, prava žena. Ove rečenice se govore, pamte, prenose, promišljaju. 

Iako sma ga čuo, pročitao, sma drugima mnogo puta prenio, jedna rečenica mi je prolazila  neprimijećeno sve do jutrošnjeg ponovnog čitanja. 

Skoro pri kraju govora, Poslanik kaže: 

"Neka prisutni prenese odsutnome. Možda će onaj kome bude preneseno bolje razumjeti od onoga koji je čuo." 

Na arapskom: fa-rubba muballaghin aw'ā min sāmi'. 

Djeluje usputno. Kao tehnička napomena o prenošenju poruke. Ali ako se na trenutak zastane, postaje jasno da je ovo jedna od metodološki najdubljih rečenica cijelog govora. 

Ključna je riječ aw'ā dolazi od korijena koji znači obuhvatiti, pohraniti, dopustiti da smisao sazrijeva u svijesti.  

Poslanik ovo kaže o onima koji nisu bili prisutni. 

Možda o nama danas!? 

Možda ova rečenica dopušta i jedno dublje čitanje: daonaj ko primi poruku kroz lanac prenošenja, kroz generacije, kroz iskustvo vremena, razumije dublje od onoga ko je slušao na Arefatu. 

Ne kaže da prva generacija nije razumjela. Ne kaže da su ashabi pogriješili ili da treba ići mimo njih. Naprotiv, bez njih nema ni prenošenja, ni lanca, ni ičega što bi kasniji mogao razumjeti. Isnad, lanac predaje, ostaje neophodan stub. 

Ali kaže: prenošenje i razumijevanje nisu ista stvar. 

Ashabi su već u svom vremenu razvijali ozbiljna pravna rezonovanja, razilazili se u mišljenjima, donosili složene odluke. Nisu bili puki prenosioci. Ali ono što nisu morali razviti jesu kasniji slojevi metodologije koji su nastali u susretu s ogromnim civilizacijskim, pravnim i filozofskim pitanjima narednih stoljeća, pitanjima koja tada jednostavno još nisu bila na stolu. 

Čovjek često ne vidi dimenziju teksta dok ga život ne natjera da postavi pitanje koje ranije niko nije morao postaviti. 

Neka značenja Objave ne postaju vidljiva samo čitanjem, nego sudarom teksta i iskustva života i historije. 

To su i veliki klasični učenjaci sami razumjeli. 

Nije slučajno što fikh nikada nije bio samo citiranje tekstova, nego pokušaj razumijevanja njihove svrhe u stvarnom životu. Nije slučajno što su učenjaci pravili razliku između nepromjenjivih principa i njihovih historijskih manifestacija, između forme propisa i mudrosti koju taj propis pokušava ostvariti. Cijela nauka, usulul-fikh, nastala je upravo iz spoznaje da vjerna primjena Objave zahtijeva razumijevanje, a ne samo memoriju. 

Ashabi su prenijeli, tabi'ini sistematizirali, pravnici razvili metodologiju, teolozi odgovarali na filozofska pitanja koja su dolazila s grčkim nasljeđem, lingvisti kodificirali jezik da bi Objava ostala precizno razumljiva, a naučnici iz kur'anskog poziva na razmišljanje o stvaranju izvukli astronomiju, medicinu i matematiku. 

Danas se, nažalost, susrećemo s tim da se kao argument za zaustavljanje tog procesa koristi upravo suprotna logika: „Vrati se na razumijevanje prvih.“ 

Ako sam dobro shvatio ovu Poslanikovu, a.s., rečenicu, ona ne kaže da je razumijevanje zatvoreno samo u prvoj generaciji. 

Rekao je: možda kasniji razumije dublje. 

Ne nužno pobožniji. Ne nužno bolji čovjek. Nego možda sposobniji da razumije određenu dimenziju poruke, upravo zato što ga iskustvo njegovog vremena vodi do pitanja koja su tu dubinu izvukla na površinu. 

Prve generacije ostaju temelj. Ali temelj nije isto što i plafon.  

Ova rečenica ne otvara vrata proizvoljnom mijenjanju vjere. Granice Objave ostaju. Prenošenje ostaje uslov razumijevanja, a ne njegova zamjena. 

Ali otvara nešto što je jednako važno: legitimitet mišljenja. Prostor da se istina Objave ne zatvori u jednom trenutku, nego da njene implikacije sazrijevaju zajedno s ljudskim iskustvom. 

Ovo nas ne stavlja u povlašten položaj. Čak šta više, ona obavezuje! 

Možda Objavu ne nasljeđujemo samo pamćenjem nego i vremenom kroz koje prolazimo pokušavajući je razumjeti. 

*** 

Napomena: Klasična ulema je ovaj hadis tretirala pretežno kao pohvalu prenošenju znanja i poticaj da se ne oklijeva s prenošenjem čak i kad prenosilac misli da nije dovoljno učen. Epistemološku dimenziju, da kasniji može razumjeti dublje, dotakli su, ali je nisu razvijali kao metodološki temelj legitimnosti idžtihada.  

Imam Buhari je hadisu u Kitabu-l-ilmu (Knjiga o znanju) posvetio zasebno poglavlje, naslovivši ga riječima samog hadisa. U bosanskom prijevodu Buharijine zbirke (prijevod Hasan Škapur) poglavlje glasi: „Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi: 'Neki od onih kojima se prenese bolje shvate i od samog prenosioca.'" Ibn Hadžer el-Askalani u Fethul-Bariju bilježi tumačenje Kermanija koji kaže da rečenica znači da onaj kome bude dostavljeno može biti razumljiviji i pažljiviji od onoga koji je slušao direktno od Poslanika, te dodaje da hadis podrazumijeva poticaj na duboko promišljanje o znanju, ne samo njegovo prenošenje. Postoji i paralelni hadis, ocijenjen kao sahih, koji ide u istom smjeru: „Možda nosač znanja prenese nekome ko je učeniji od njega" — prenosi Zejd ibn Sabit, a bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže. 

(Preporod.info)