Jesmo li ispunili emanete

Piše: Suad Mahmutović

Iza nas su dani Kurban-bajrama, jednog od najvećih blagdana za nas muslimane.

Samim tim, nameće se pitanje jesmo li ispunili zadate obaveze? Jesmo li žrtvovali kurbane i time se Dragom Allahu približili ili smo se udaljili od Njega?

Jesmo li svjesni da spremnost na žrtvu donosi život? Zar nije spremnost na žrtvu Allahovog prijatelja, Ibrahima, a.s., donijela život njegovom sinu, Ismailu, a.s? Allahu Dragom ne trebaju ničiji sinovi  nego spremnost na bogobojaznost, pokornost, odanost i svijest o Njegovoj sveprisutnosti.

Jesmo li se ikada zapitali koliko naše - bosanske djece je stradalo baš na Bajram? Jesmo li svjesni da žrtvom kurbana čuvamo svoju djecu? Žrtvuješ kurbana – osta sin, u suprotnom ode dijete. Svjesni smo da su ovo teške riječi. Ali, s kurbanom se ne smije igrati. Uostalom, kada su Bošnjaci pokazali spremnost na žrtvu dobili smo slobodu – imamo domovinu. Bez toga nema države.

Jesmo li razmišljali zašto se kurbani kolju baš tri dana? Sve prije i poslije toga nije kurban. Bilo je slučajeva da su pojedinci davali novac za izgradnju džamije umjesto kurbana. Nisu svjesni; kada bi čovjek sagradio džamiju ne može zamijeniti kurban! Zapravo, kurban ne može ništa  zamijeniti.

Iza nas su i dani hadža.

Je li se svjetska ulema okupila i donijela neke važne odluke za Ummet Muhammedov, a.s. na svemuslimanskom kongresu kako je hadž nazivao dobri Husein-ef. Đozo? O čemu su vazili hatibi sa minbera velikih džamija u Mekki i Medini? Jesu li, možda, govorili o gorućim problemima muslimana?!

Jesmo li poljubili ruku majci, ocu, didi, nani, našem starom imamu? Jesmo li otišli nekoj majci šehida za Bajram, a sve ih je manje!? Za kratko vrijeme ih neće biti na dunjaluku. Iskazujući poštovanje njima potvrđujemo ljubav prema šehidima. Nije dovoljno samo o tome govoriti nego to i praksom potvrditi.  

Jesmo li povodom bajramskih blagdana nazvali rodbinu i prijatelje ili smo im poslali neku bezličnu poruku? Jesmo li čuli njihov, a oni naš glas? Posebno su iritantne slikovne poruke. Nema tu emocije, ljudskosti, stvarne empatije.

Pošiljalac jednostavno kopira poruku i podijeli je na desetine brojeva. Je li moguće da nemamo vremena da nekog oslovimo imenom i lično mu se tekstom poruke obratimo? Vremena očito ima ali ga racionalno ne koristimo.  

Jesmo li podijelili bajramsku radost sa našom djecom, unučadima ili, pak, ni za to nismo imali vremena?

Treba znati da ako mi ne nađemo vremena za naše najmilije - naći će neko drugi. Ako mi sa njima ne budemo razgovarali  - hoće drugi. A ako se to desi, a desit će se sigurno, nemojmo se ljutiti na te druge, nego samo i isključivo na sebe. Ali, ljutnja nam tada neće pomoći. Zato, iskoristimo svaki trenutak za važne stvari i osobe koje nas okružuju, jer, vrijeme prolazi ali se za njega polaže račun, kako piše na jednom satu u Londonu.

(Preporod.info)