Zemljonauka i duhovna domovina

Piše: Mustafa Bećirović

Evo me u bašti mog djetinjstva. U hladu izbeharale trešnje pijem kahvu i posmatram uzoranu i zasijanu zemlju. Napisao bih nešto, ali ne ide. Malo mi ta nesposobnost počinje narušavati unutarnju mogucnost oslobođenja iz "gradskog ništavila" iz kojeg sam se izmilio.

Kao da sam zombi koji se ukocio usred metafizičkog izvora.

Sjetih se Spenglerovog poglavlja „Porijeklo i krajolik“ u njegovom dvotomnom djelu „Propast zapada“ u prijevodu Nerkeza Smailagića a koji počinje ovako:

"Posmatraj cvjetove navečer... Nijemu šumu, tihe livade, onaj grm... Samo se vjetar njima poigrava. Jedino je mala mušica slobodna; jos pleše u večernjem svjetlu; kreće se kamo hoće. Jedna biljka za sebe nije ništa.... Pojedinoj biljci nije na volju da se za sebe stara, da hoće ili da bira. Ona je dio krajolika u koji ju je slučaj prisilio da se ukojeni"

Dok su mi sjećanja na ova Spenglerova razmišljanja rušila ego koji je na svojim ramenima čvrsto držao vlastitu mi sliku o sebi, dotrča mi unuka, zadihana i zajapurena, preplanulog lica, ushicena i držeći na dlanu malog crva, upita: Jel i ovo Allah stvorio.

Jašta je, nego, stvorio, odgovorih. Onda me je pitala, jel Allah veći od onih brda tamo daleko.

Pa kako Allah izgleda, možemo li ga vidjeti i pronaći negdje. A onda se prebacila na pitanje o šejtanu. Žao joj sto će on goriti u Džehennemu. A priča li Allah bosanski ili engleski jezik i da li njega razumiju biljke i životinje?

Nadam se da postoji neki ekspert, učenjak koji će moći objasniti ova pitanja djevojčici koja ide u prvi razred osnovne škole. Ono što je mene šokiralo je činjenica da mi ta pitanja moja unuka nikad nije postavila u glavnom gradu u kojem živimo.

Prvi put vidim dijete koje na čistoj zemlji dodiruje metafizičke svjetove, mušica koja pleše na svom putu ka nepoznatom i skrivenom.

 "To su mali svjetovi za sebe u drugom velikom svijetu " kako napisa Spengler.

U nesposobnosti da djetetu odgovorim na pitanja koja ne znaju ni odrasli, odlučih da se vratim na lekcije ilmihalske naših predaka. To su lekcije za djecu koje se naslovljene  sa „Božija svojstva- sifatiz-zatije i sifati subbutijje“.

Moja generacija je u mektebu tu lekciju morala naučiti napamet. Tek sada vidim da je u toj lekciji moguća jasnoća s kojom čovjek proživi život. Pitanja jedne male djevojčice djedu, pitanja su koja su upućena svima nama. Promjena postojećih paradigmi, normi, narativa spašavaju našu djecu od iluzije života. Moramo ih učiti da se penju na brdo, da osvajaju vrhove i da im pogledi vide daljine.

Umjesto preteškog školskog i vjeronaučnog, nerazumljivog gradiva, moramo ih odvesti na selo, u zavičaj, u porijeklo, isčupati biljku i pokazati korjen i žile. Ako nas umjetna inteligencija galopirajućim koracima ostavlja bez posla i bez nade, naš jedini izlaz je zemlja naših predaka od koje smo pobjegli u gradove.

Za koju deceniji zemlja će imati vrijednost koja se neće moći kupiti "suhim zlatom".

Da li će je naše potomstvo znati obrađivati i doživljavati kao majku koja izdašno hrani svoju djecu. Majka je najsretnija kad dijete svoje miluje u krilu.

Zato se, što je prije moguće, moramo vratiti predmetu zemljonauk.

(Preporod.info)