Po spisku

Piše: Elvedin Subašić

Nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine sutra mogu biti napadnuti, Ukrajinci to dobro znaju, ali je pitanje šta smo i kako radili otkako živimo slobodu i nezavisnost.

Koliko smo dostojanstveni bili u ovoj slobodi i nezavisnosti? A, dostojanstvo se ne ogleda u parolama, već u ozbiljnom odnosu prema sadašnjosti i strateškom planiranju za budućnost? Da se ostane dostojanstven subjekt, a ne objekt. Hoćemo li izgubiti energetski i ekonomski suverenitet, 80 godina BHRT-a, preko 80 godina Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, skoro 140 godina Zemaljskog muzeja i baštinu drugih institucija, koje svjedoče postojanje naše domovine, neodgovornošću političara - što je eufemizam za neznanje i uništavanje vlastite domovine?

Za ovih nekoliko godina aktuelne vlasti, možda najnedoraslije u postdejtonskoj povijesti, vidjeli smo mnogo. Bježimo od kolokvijalnog izraza da smo vidjeli sve, jer to, zaista, ne želimo vidjeti.

No, trebamo biti iskreni.

Mogu li se decenije i stoljeća naslijeđa izgubiti baš odjedanput, za jedan mandat i jedan potpis? Možda, ali o odnosu prema vlastitoj domovini i njenim institucijama trebali bi govoriti svi političari koji su proteklih godina barem deklarativno zagovarali probosanske interese, stavljali potpise na brojne odluke i aminovali dogovore i koalicije, obrazlažući to realpolitikom ili konstruktivnom političkom trgovinom u kojoj za cijenu, kao građani, nismo ni pitali.

Primjera radi, zar je mogla postojati ikakva cijena za naše povratnike, njihovo prebivalište i budućnost?

Borba za nezavisnost i slobodu jedne zemlje i naroda često je bolna. I ne potvrđuje to samo povijest, već i sadašnjost u kojoj mrtva tijela nastavljaju biti puka statistika u međunarodnom pravu i ukupnom civilizacijskom poretku. Isto tako, često je bolno i samo čuvanje nezavisnosti u miru.

O tome ovih dana mogu razmišljati ljudi na Grenlandu, a mi u Bosni bismo trebali to imati na umu svaki dan. Ko nije spreman (is)krvariti svoju udobnost i lične interese za pravu nezavisnost, ne bi trebao u politici preuzimati odgovornost za njeno očuvanje, jer je svaki naš konformizam u miru skupo plaćen. To svjedoče diplomatski porazi i separatistički podvizi, te sadašnje stanje državnih institucija, kao i raniji potezi koji su uzrok takvog stanja.

Kao građani trebali bismo to percipirati u okviru našeg razumijevanja načela kauzalnosti, a kao vjernici u okviru našeg razumijevanja ajeta na naslovnici Preporoda te životnog pravila da toleriranje neodgovornosti i Bogu mrske nepravde za posljedicu ima njihovu realizaciju nad nama samima, kad-tad.

Govoreći o slobodnim političarima za mirnodopsko doba, trebali bismo razmisliti i o tome kako je moguće da naše povjerenje na izborima dobivaju politike koje su pokušale idejno ostati postrani dok smo se borili za nezavisnost? Kako smo mislili da će se neko odgovorno baviti našom sadašnjošću ako se u prošlosti nije želio zamarati našom budućnošću? Zar ih ne bismo trebali zapamtiti za sva vremena? Zar ne bismo trebali strahovati da u svakom trenutku takva politika može potpisati međunarodni ugovor koji će dovesti u pitanje našu izborenu nezavisnost ili ograničiti naš ekonomski ili energetski suverenitet?

Ne uranjajući duboko u prošlost, princip pamćenja ko je šta radio u bliskoj prošlosti potreban nam je radi općeg napretka društva. To je moguće samo ako će se težiti transparentnošću i kontrolnom i evaluacijskom uvidu u završene mandate.

Nakon smrti mladića u tramvajskoj nesreći u Sarajevu, aktuelni ministar saobraćaja je zaprijetio da će iznijeti u javnost sve šta su njegovi prethodnici i uprava javnog preduzeća radili. Nije baš uvjerljivo od osobe koja krije od javnosti ugovore i zaduženja na koja je pristao sa stranačkim i koalicionim partnerima, ali slažemo se s njim i pozdravljamo odluku.

Uglavnom, ta praksa ne bi trebala biti problem nikome za sve javne poslove i dogovore. Želimo vidjeti ko je šta i kako potpisao. Naravno, neko će kazati da to nije mudro, ne može se o svemu javno govoriti, s obzirom da ne živimo u crno-bijelom svijetu ili vremenu kada su stvari bile jednostavnije - bez sofisticiranih špijunskih aktivnosti i drugih subverzivnih metoda. Savremena diplomatija i politika su, kazali bismo, poput glečera: dvije trećine su nevidljive pod vodom.

Međutim, skoro za sve javne poslove olahko se poziva na državni i narodni interes i brojne djelatnosti se svode pod odrednicu takvih interesa.

Kad god se zatraži transparentnost, poziva se na taj interes. Tako svaki interes postaje neki princip, a s vremenom se zaboravi šta je uistinu princip. Godine tako prolaze. Vlastodršci paternalistički uvjere i najobrazovanije da je potrebno djelovati na jedan način i nikako drukčije, jer oni znaju šta drugi ne znaju i vide procese na način kako drugi ne vide pa zato i odlučuju tajnovito i u zatvorenim krugovima „radi većih zajedničkih interesa“.

Ako neko upozori na sumnjive dogovore i biznismene, subjektiviziranje interesa, institucionalnu grešku i općenito takav metod odlučivanja, on postaje opasnost. Umjesto fokusa na očitom neprijatelju, on postaje glavni problem.

Poznata nam je scena kada se poslanik Musa nakon razgovora s Bogom, vratio svom narodu i zatekao prizor slavljenja zlatnog teleta čiju je izradu inicirao Samirija. Upravo je i taj ugledni građanin Samirija pravdao svoj postupak riječima da je vidio nešto što drugi nisu, dok je Musaov brat Harun blago reagovao na to, štiteći zajedništvo naroda, iako takav pristup nije mogao pružiti stvarnu zaštitu kada je zanemarivan ključni princip koji je određivao svrhu i poziciju tog naroda kod Boga.

Musa izopćava Samiriju uz napomenu da će zauvijek ostati sam, bez doticaja s narodom. Postoje različiti opisi kazni u Kur’anu, ali ova kazna je jedinstvena. Ličnosti poput Samirije, koji izdaju principe jednog naroda, trebaju biti što dalje od njega, jer mu je dokazano naštetio i ugrozio njegovo dostojanstvo. Zajednica koja zaboravi svoje principe, rizikuje da izgubi i političku stabilnost.

Da li mi imamo mudrosti da ovo primijenimo u vlastitoj politici: da onoga ko prodaje našu nezavisnost, državnost, dostojanstvo i budućnost za (zlatnu) teletinu i zanemaruje principe u bilo kojem javnom poslu, „ekskomuniciramo“na način da ga nikada više ne revitaliziramo u političkom i javnom životu, bez obzira čiji bio, kojoj stranci i kojem saffu pripadao?

Bilo bi korisno da imamo internetsku stranicu s imenima svih onih koji su učestvovali u političkom životu, bili nosioci javnih funkcija, uz spisak šta i kako (ni)su radili te u kakvim pogubnim radnjama su učestvovali. Kao trajni podsjetnik da tim ljudima treba sve po spisku suditi, kada god odluče ponovo uzeti emanet koji se tiče naše domovine i našeg dostojanstva.

(IIN Preporod)