Znanje. Kultura. Strast.

Piše: Mustafa Bećirović

Evo sam se vratio sa sajma knjige u Zagrebu. Deset dana intenzivno sam bio angažiran u prezentacijama i promocijama kako na sajmu, tako i diljem Hrvatske u večernjim satima.

Osnovna poruka ispisana iznad ulaza u svaku halu bila je: ZNANJE, KULTURA, STRAST.

Ta poruka, ili temeljni logo Interlibera, potpuno je odgovarajuća, s obzirom na broj izlagača, naslova i prezentacije onoga što Hrvatska u kontinuitetu ulaže u znanost i kulturu sa strašću i kontinuitetom. Ne postoji oblast koja nije zastupljena, bilo da se radi o domaćim autorima ili prevodilačkim projektima; posebno, i naglašeno, zastupljeni su projekti za obrazovanje, edukaciju i odgoj djece, čak od treće godine života.

Naprosto se teško odlučiti šta kupiti.

Nije moguće ne usporediti taj festival knjige, utemeljen na ideji znanja, kulture, umjetnosti i duhovnosti, sa našim bosanskohercegovačkim odnosom prema istom. Među nama rečeno, tugaljivo. Na primjer, tugaljivo je to što se na aprilskom sajmu knjige u Sarajevu plaća ulaz marku ili dvije. Na Interliberu je ulaz besplatan.

Mislim da ne postoji škola u Hrvatskoj, a da nije organizirala posjetu učenika sajmu, i to na način da učenici kupuju knjigu vlastitim novcem. Naravno, i roditelji u velikom procentu čine isto. Desetine hiljada djece protutnjaju sajmom i na izlazu nose vrećicu makar s jednom knjigom. Na sajmu knjige Interliber ne postoje čuvari knjiga jer je nezamislivo da neko ukrade knjigu, za razliku od beogradskog, barem tako prenose učesnici i jednog i drugog.

Posebno je važno naglasiti kulturu komunikacije u ljudskom saobraćaju.

Svi poštuju pravila, svi čekaju red bez nervoze i psovke, i svi obavezno peru ruke na izlazu iz toaleta. Naravno, sve to nije onako slučajno i spontano. U Hrvatskoj je najniža stopa PDV-a na knjigu, svega 5 %. Osim što država daje značajne podsticaje izdavačima, od kojih komotno mogu pokriti troškove proizvodnje knjige, biblioteke su najznačajniji kupci knjiga, i to u otkupu po punim cijenama. Sve je to uređeno zakonski, propisanim budžetom.

Nisu izdavači lišeni menadžerskog truda i tržišne konkurencije, ali jesu, zahvaljujući sistemskoj podršci države, obezbijedili dostojanstvo, ponos i kreativnost, bez potrebe za udvaranjem političkim moćnicima kojima je knjiga, kao simbol kulturnog razvoja i napretka, zadnja rupa na svirali. Zapravo, to je samo rupa, i to golema.

Bilo bi dobro kada bismo bili sposobni prihvatiti analizu, usporedbu i kritičnost. Možda da pokrenemo najvažnije pitanje: da li mi ispravno mislimo i razmišljamo?

Jednu izreku sam na friško čuo od muftije Aziza. Njegov rahmetli babo, Sadik-ef., šehid, rekao mu je jednom prilikom: "Sinko, ako ne znaš šta ćeš raditi, izađi ujutro rano iz kuće i vidi šta drugi ljudi rade."

Bojim se da nemamo hrabrosti postaviti to pitanje na svim razinama: individualnoj te kulturnoj, vjerskoj, obrazovnoj i političkoj. Po svoj prilici zato što smo uzemljeni u vlastite zagledanosti. Dotle, samo ako zavirite u mentalno stanje nacije, čut ćete najvulgarnije psovke kod djece, osionost, provincijalizam. Da ne govorim o nasilju, nemoralu, drogi, krađi, ubistvima, dvoličnjaštvu, izdaji, prodanim dušama.

Koliko smo zastranili u vlastitu neosjetljivost i nebrigu za zdravo društvo, slušajmo medije: oni nas navikavaju na smrt duha. Emitiraju intervjue sa građanima i građankama koji se pitaju da li je ubica u Mostaru isključivi krivac, kakva je odgovornost ubijene. Niko ne postavlja pitanje zlatare u Kalesiji i ne pita da li je zlatar kriv. To je zato što je vrijednost ljudskog života spala ispod svih vrijednosti u našem stvarnom i suštinskom obožavanju dunjaluka koje smo udomili, utoplili i uzemljili u naše lažne religijske narative i obrasce. Ako nije tako, što je tako.

(Preporod.info)