Talas lažnog konformizma
Piše: Mustafa Bećirović
Kroz prozore gledam u Igman i snijeg koji nas je okovao. Sjetih se djetinjstva i zaleđenih stakala na prozorima. I sćućurenih i nakostriješenih vrabaca na vrhovima plotova koji su virili iz golemog snijega. I golubovi i vrapci od ranog jutra bi čekali da se otvore kućna vrata i da neko dijete istrči sa šakom punom kukuruza ili ječma i prospe u avliji. A mačak, crn, golem k’o štene, bi vrebao iza ćoška da zgrabi izgladnjelog i trapavog goluba.
Iz kuće bi se redovno čuo prijeteći glas majke svojoj djeci: – Nemoj slučajno ispod strehe! – jer ledenice su “narastale” i po dva-tri metra, debele i zašiljene k’o kolje, smrtonosne za dječije glave ako padnu.
Nevjerovatno je to koliko se ovaj današnji svijet čudi kad padne golem snijeg. Kao da žive u Sahari pa im je to neko prijeteće Božije čudo i sve je nekako u behutu, panici i strahu. Još kad prognozeri najavljuju nastavak snježnih padavina, naše mentalno stanje je deprimirajuće i već sebe vidimo kao bolničke pacijente. Nekad je to rahmetli Esad Kirlić nježno saopštavao na dnevnicima rečenicom: “talas vlažnog vazduha”.
A nekada davno, prije nego što nas je zadesio “talas strastvenog konformizma”, gazili smo snijeg koji je bio iznad naših glava. Zvali smo ga “cjelac”.
Mi bismo, navečer, dok bi roditelji sijelili, organizirali igru “trčanje po snijegu bosim nogama”. Pobjednik bi bio onaj ko napravi najviše krugova. Ali najveća merakuša je bila kad se poslije te igre noge i ruke upale i pocrvene, a mi ih pored šporeta fijakera grijemo i smijemo se do iznemoglosti. Čim se malo smirimo, pravimo plan kako da napravimo upad na tavan i pronađemo vješalicu suhog mesa ili stelju s koje je ranije babo rezao, da ne bi primijetio da je neko od djece bio u zijanu.
Zima i snijeg, kiša, vjetar i oluje, jako sunce od kojeg je zemlja gorila – bila je to naša Sparta u kojoj su roditelji učili djecu hrabrosti od malih nogu, djecu koja ne poznaju strah osim straha od Boga. Svaku prirodnu pojavu kojoj se nismo mogli suprotstaviti, poštovali smo kao Božiju moć i milost.
Nismo imali budžet da bismo čistili puteve do hambara, do štale, do podruma, jer su tu bile naše zimske prehrambene rezerve koje smo vlastitim trudom i znojem sakupljali do kasno u jesen. Čak i drvene lopate za snijeg sami smo pravili i njima sami lopatali. Nikad nam ništa država nije davala niti smo šta očekivali, osim da koga ne odvede u zatvor zbog vjere.
A država nije čistila put ni do škole, nego bi seljani organizirali konferenciju u mejtefu poslije jacije i dogovarali ko će napraviti vozu, ko će dati volove i konje da je tegle, i za jedan dan bi putevi bili očišćeni da je i fićo mogao komotno progurati.
Uništeni komforom, mi već odavno nismo svoji, ne računamo na sebe, svi su resursi u nama u fazi razarajuće distrofije, naročito mentalne. U toj metastazirajućoj bolesti naše najčešće štivo koje čitamo je vremenska prognoza i razočaranost talasom vlažnog vazduha i državom koja nam nije očistila snijeg sa naših stepenica, a mi smo prisiljeni izaći van – a kako, kad niko nam ništa nije očistio? To nema nikakvog smisla.
(Preporod.info)
