Glas pape Lava XIV je glas budućnosti razumnog čovječanstva

Piše: Mustafa Cerić

U vremenu koje se opasno približava zaboravu vlastitih moralnih temelja, glasovi razuma i savjesti postaju rijetki, ali time i dragocjeniji. Kao musliman iz Bosne – zemlje koja je kroz historiju naučila bolne lekcije o ratu, moći i zabludi ideologija – ne mogu ostati nijem pred tonom i sadržajem javnog govora koji dolazi iz najviših političkih krugova današnjice.

Izjava predsjednika SAD Donalda Trumpa o papi Lavu XIV nije samo politička kritika. Ona je simptom jedne dublje bolesti savremenog svijeta, bolesti u kojoj se moć poistovjećuje s pravom, a prijetnja s mudrošću.

Kada se poglavar Katoličke crkve, institucije koja stoljećima nosi moralnu odgovornost pred čovječanstvom, naziva “užasnim za vanjsku politiku” zato što upozorava na opasnosti rata i nuklearnog oružja, tada se moramo zapitati: gdje je nestala elementarna razlika između sile i istine?

Mi u Bosni znamo šta znači kada se rat pravda višim ciljevima. Znamo kako zvuče riječi koje prizivaju Boga, a u sebi nose sjeme razaranja. Zato riječi pape Lava XIV, kada kaže da je Isus (Isa a.s.) kralj mira koji odbacuje rat, ne doživljavam kao isključivo kršćansku poruku, nego kao univerzalni podsjetnik svim vjernicima – i muslimanima i kršćanima – da Svevišnji Bog nije saveznik ljudske oholosti.

U tom smislu, osjećam poštovanje prema Vatikanu, toj staroj instituciji koja je preživjela carevine, ratove i ideologije i koja, unatoč svim historijskim slabostima, i dalje pokušava govoriti jezikom savjesti. U vremenu kada se religija često instrumentalizira, kada političari prizivaju Boga da bi opravdali svoje geopolitičke interese, glas koji kaže “ne u moje ime” postaje čin moralne hrabrosti.

Zabrinjavajuće je što se u javnom diskursu sve češće pojavljuju aluzije na historijske fenomene poput Avinjonskog papinstva, kao da je moguće vratiti vrijeme u epohe kada su duhovne institucije bile podređene političkoj sili. Takva poređenja nisu samo neprimjerena 21. stoljeću u kojem živimo, nego i opasna, jer sugeriraju da je normalno da savjest bude podređena interesu.

Kao musliman, ne dijelim vjeru katolika, ali dijelim njihovu zabrinutost. Dijelim osjećaj da svijet ide putem gdje se prijetnje izgovaraju lakše nego molitve, gdje se rat naziva nužnošću, a mir slabošću. Dijelim i uvjerenje da nijedna civilizacija nema pravo da drugoj prijeti uništenjem, jer takve riječi ne razaraju samo neprijatelja, nego i onoga ko ih izgovara.

U konačnici, ovo nije pitanje jednog predsjednika ili jednog pape. Ovo je pitanje smjera u kojem ide čovječanstvo. Hoće li prevladati glasovi koji prizivaju razum, mjeru i odgovornost ili oni koji u ime moći prizivaju strah i razaranje?

Ako išta možemo naučiti iz bosanske historije, to je da nijedna sila nije vječna, ali da riječi ostaju. I zato je važno ko govori, ali još važnije šta govori. U ovom trenutku, čini se da glas iz Vatikana, tih ali odlučan, više pripada budućnosti nego mnoge glasnije prijetnje koje danas odzvanjaju svijetom.

(Preporod.info)