Poziv na buđenje – Arefatski zov savjesti i moralna obnova čovječanstva

Piše: Mustafa Cerić

Danas je Dan Arefata 09. Zulhidže, 1447/26. maj, 2026. godine.

Danas smo u sjeni Oprosnog govora posljednjeg Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem

Postoje riječi koje ne pripadaju samo jednom vremenu. Riječi koje nadžive stoljeća jer nisu izgovorene samo ljudskim glasom, nego dubinom istine. Takve su riječi Oprosnog govora Allahovog Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorene na Arefatu — na mjestu gdje se nebo i zemlja gotovo dodiruju kroz dovu, suzu i pokajanje.

Dok danas stojimo pred novim izazovima svijeta, pred ratovima, podjelama, nepravdama, moralnim umorom i gubitkom ljudskosti, čini se da čovječanstvo nikada nije bilo tehnološki moćnije, a duhovno usamljenije. Ljudi su povezani mrežama, ali udaljeni srcima. Govori se o ljudskim pravima, a čovjek sve češće zaboravlja svetost drugog čovjeka.

I upravo zato riječi Poslanika sa Arefata danas zvuče snažnije nego ikada.

“O ljudi, vaši životi i vaši imeci su sveti…”

Kakva bi bila današnja civilizacija kada bi zaista vjerovala u svetost ljudskog života? Kada bi dijete u Palestini, Sudanu, Ukrajini ili bilo kojem dijelu svijeta bilo jednako vrijedno kao i dijete najmoćnijih naroda? Kada bi ljudsko dostojanstvo bilo važnije od interesa, granica i profita?

Poslanikov govor nije bio samo oproštajni govor jedne epohe. Bio je moralni ustav čovječanstva.

Na Arefatu nije govorio samo muslimanima sedmog stoljeća. Govorio je svakom čovjeku koji će doći poslije njega i tražiti put kroz tamu vlastitog vremena.

“Ne činite nepravdu jedni drugima…”

Koliko je samo današnji svijet gladan ove jednostavne istine.

Jer najveća kriza našeg vremena možda nije ekonomska ni politička. Najveća kriza je kriza srca. Čovjek je izgubio osjećaj za granicu između moći i odgovornosti, između slobode i pohlepe, između prava i milosti.

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsjetio nas je da prava snaga nije u dominaciji nad drugima, nego u moralnoj odgovornosti prema drugima.

U njegovom govoru nema rasizma. Nema nacionalne oholosti. Nema ideje da je jedan narod vrjedniji od drugog.

“Arap nema prednost nad nearapom, niti nearap nad Arapom; niti bijelac nad crncem, niti crnac nad bijelcem — osim po bogobojaznosti i dobrim djelima.”

Koliko bi ratova prestalo kada bi čovječanstvo ovu rečenicu zaista razumjelo.

U vremenu kada ljudi ponovo dijele svijet po vjeri, naciji, boji kože i političkim identitetima, Arefat nas vraća iskonskoj istini: svi smo djeca Adema i Have. Svi smo prolaznici na istoj zemlji. I svi ćemo jednog dana stajati pred Allahom, bez titula, zastava i privilegija.

Možda upravo zato Arefat toliko potresa ljudsku dušu. Jer tamo čovjek vidi koliko su male sve dunjalučke razlike pred veličinom susreta sa Gospodarom svjetova.

U ovim blagoslovljenim danima Zulhidždžeta osjećam da “Poziv na buđenje” nije više samo lično putovanje pojedinca. To je poziv cijelom čovječanstvu da se vrati temeljnim vrijednostima: pravdi, milosti, odgovornosti, istini i saosjećanju.

Jer bez moralne obnove nema ni istinskog mira.

Nijedna tehnologija neće izliječiti srce bez vjere. Nijedna politika neće donijeti pravdu bez savjesti. Nijedna ekonomija neće donijeti sreću čovjeku koji je izgubio smisao.

Zato Poslanikove riječi ostaju svjetionik:

“Čuvajte svoju vjeru… Šejtan je izgubio nadu da će vas odvesti u velikim stvarima, ali ga se čuvajte u malim stvarima.”

Koliko se samo velika tama uvukla u svijet kroz male kompromise savjesti. Kroz normalizaciju laži, nepravde, poniženja drugoga i ravnodušnosti prema tuđoj boli.

A prava moralna obnova počinje upravo tu — u malim stvarima srca.

Počinje kada čovjek odluči govoriti istinu i onda kada je teško. Kada čuva dostojanstvo drugoga čak i u neslaganju. Kada ne uzima ono što mu ne pripada. Kada ne mrzi drugačijeg. Kada zna da je svaka osoba Allahovo stvorenje.

U susret Kurban-bajramu razumijem da kurban nije samo čin žrtve. To je poziv da žrtvujemo vlastiti ego, pohlepu, mržnju, sebičnost i ravnodušnost. Da obnovimo čovjeka u sebi.

Jer svijet neće postati bolji samo promjenom sistema — nego promjenom ljudskih srca.

I možda je upravo zato Poslanik na kraju svog govora pogledao prema nebu i rekao:

“Allahu moj, budi svjedok da sam prenio poruku.”

A sada je pitanje upućeno nama:

Šta ćemo mi učiniti sa tom porukom?

Hoćemo li ostati uspavani u svijetu buke, podjela i prolaznih interesa? Ili ćemo se probuditi za istinu da je čovjek stvoren da bude nosilac milosti, pravde i dobra?

U ovim svetim danima Arefata i Kurban-bajrama molim Allaha da obnovi naša srca vjerom, naše porodice ljubavlju, naše društvo pravdom i naše čovječanstvo milošću.

Da nas nauči da budemo ljudi mira u svijetu nemira. Ljudi nade u vremenu beznađa. Ljudi svjetla u vremenu tame.

Svim ljudima dobre volje, našoj domovini Bosni i Hercegovini, muslimanima Balkana i cijelog svijeta želim mubarek dane Zulhidždžeta, hairli Arefat i blagoslovljen Kurban-bajram.

Neka nam Bajram donese više međusobnog poštovanja, više zagrljaja nego podjela, više oprosta nego gorčine, više zahvalnosti nego straha.

I neka nas Arefat podsjeti da je najveća čast čovjeka ne ono što posjeduje na zemlji — nego čisto srce s kojim će stati pred Allaha.

(Preporod.info)