Kad bol progovori umjesto nje

Piše: Muhamed Šemoski

Postoji trenutak koji se ponavlja u hiljadama domova, iako ga rijetko čujemo. To je onaj težak, lomljiv udah žene prije nego što izgovori istinu o nasilju koje trpi. Udah koji često ostane jedini nijem svjedok njenog straha, njene borbe i njene samoće.

Nasilje nad ženama nije samo fizička povreda, ono je sistem tišine, straha, socijalne mlitavosti i društvene nebrige. Judith Herman, jedna od najutjecajnijih istraživačica trauma, kaže: Nasilje nad ženama nije privatni događaj, nego političko i društveno pitanje.

To je istina koju mnoge institucije i danas odbijaju čuti.

Emocionalne posljedice nasilja kao što su depresija, PTSP, poremećaji vezani za strah i samopoštovanje, ostavljaju dublje rane nego modrice. Ali ono što najviše boli jeste to što društvo i institucije često dopuštaju da žena sama nosi težinu koju nikada nije zaslužila.

Religijski aspekt

Islam, za razliku od onoga kako ga neki pogrešno predstavljaju, apsolutno zabranjuje nasilje nad ženama. Poslanik Muhammed, a.s., rekao je: Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama.

U Kur’anu je zapisano da su muž i žena "odjeća jedno drugome" – zaštita, toplina, sigurnost (El-Bekara, 187).  Isto tako, u Kur’anu se navodi da je žena "stvorena da budete smiraj jedni drugima" (Er-Rum, 21). Smiraj, a ne strah.

Poštovanje, a ne poniženje. Ljubav, a ne dominacija. Islam gradi odnos zasnovan na pravdi, rahmetu i međusobnom dostojanstvu – a nasilje negira svaki od tih principa. Ni u jednoj vjerodostojnoj islamskoj tradiciji nema opravdanja za nasilje. Ono što ga opravdava nije religija, nego neznanje, ego i kultura moći.

Institucije i političari: Tišina koja postaje saučesništvo

Ovdje prestaje samo lična tragedija i počinje odgovornost sistema. Predugo smo gledali kako institucije, odnosno policija, centri za socijalni rad, pravosuđe, prebacuju odgovornost jednu na drugu, dok žena ostaje sama, bez zaštite, bez hitnosti, bez pravde.

A političari? Često su daleko od problema koji tvrde da rješavaju.

Dok se voze u luksuznim automobilima pod rotacijom (u ovoj zemlji, gotovo da je postalo pravilo da svaki političar, bez obzira na važnost funkcije, vozi automobil pod rotacijom, taman da je u selu "prvi", pa mu pripada povlašteni prolaz i simbol moći, rotacije, koje bi u normalnim državama koristili samo najviši funkcioneri zbog stvarne potrebe, kod nas su postale statusni ukras, par sekundi lažnog osjećaja veličine, zaista ovim ne liče na svoj narod) , dok se natječu čiji je sat skuplji i čije odijelo bolje krojeno, dok paradiraju po medijima sa frazama koje ništa ne mijenjaju – žene čekaju. Čekaju da ih neko zaštiti. Da ih neko čuje. Da ih neko ozbiljno shvati.

Nasilje nad ženama nije tema koja skuplja političke poene, i možda je baš zato godinama ostavljena na margini. Ali društvo u kojem su prioritet automobili, protokoli i pozlaćene kancelarije, a ne životi žena, društvo je koje je pogrešno rasporedilo vlastite vrijednosti.

Šta možemo i moramo uraditi?

Institucije moraju reagovati odmah, ne poslije tragedije. Hitna zaštita mora biti standard, ne izuzetak. Političari moraju prestati glumiti distancu od naroda. Nasilje nad ženama mora biti vrh državnih prioriteta. Kaznene politike moraju biti strožije i dosljedno primjenjivane. Vjerske zajednice moraju jasno i glasno isticati da vjera nikada ne stoji iza nasilnika. Društvo mora odbiti normalizaciju agresije, mizoginije i šutnje.

Simone de Beauvoir je upozorila: Svako društvo koje toleriše nasilje nad ženama – odriče se vlastitog dostojanstva.

Svaka institucija koja se pravi da ne vidi nasilje, svaka politika koja ga gura u fusnotu, svaki političar koji se brine više o vlastitoj pratnji nego o tuđem životu, postaje dio tog nasilja.

Možda je vrijeme da prestanemo pitati: "Zašto ona nije otišla?" i počnemo pitati: "Zašto su institucije i oni koji ih vode dozvolili da ostane sama u strahu?" 

(Preporod.info)