Učimo li, stvarno, iz prošlosti?

U predavanjima, vazovima za muslimane nerijetko se postavljaju teze da su u slavnoj prošlosti dobri i pobožni vladari bili na čelu ummeta, a njihovi podanici su bili primjeri dobrih i smjernih vjernika koji su kao takvi zaslužili takve halife, a halife i vladari su opet upravljali sretnom zajednicom.

Da li se može kazati da nepristrasno i realno pristupaju vlastitoj prošlosti, kritički i, što je još važnije, samokritički analiziraju pojedine povijesne osobe, ako muslimanske historiografije najčešće bilježe kako su ulema i vjerski učenjaci savršeni primjer bogobojaznih i skromnih duhovnjaka, obdarenih "morima" i "okeanima" znanja, u čiji autoritet ne smije biti ni malo sumnje i čija mišljenja, fetve, izreke i opaske su bezvremenske vrijednosti? Koliko je istine u ovakvom predstavljanju povijesti halifa? Koliko takva, pa skoro savršena povijest koja se među muslimanima prenosi s koljena na koljeno doista odgovara stvarnim povijesnim činjenicama i istinama?

Iluzije o muslimanskoj državi

Objektivnim i nepristrasnim pristupom isčitavanju povijesti halifa da se zaključiti kako slika te slavne prošlosti i slavnih halifa i vladara umnogome ne odgovara stvarnome stanju i događajima. O jedinstvu islamskog svijeta i ummeta koji su obilježili skoro cjelokupnu povijest muslimana, sagledavajući historijske izvore, malo se traga može naći. Povijest hilafeta j,e ustvari, bila vrlo često povijest nemilosrdne borbe za vlast, moć i dominaciju ponajčešće između najbližih srodnika. Krenimo redom od samoga uspostavljanja hilafeta.

Period hilafeta je trajao od godine Poslanikove smrti, 632. godine, pa sve do njegovog ukidanja 1924. godine. U periodu od 1292. godine na tronu hilafeta smijenilo se 92 halifa i sultana. Period pravednih halifa (hulefai rašidun) koji se i danas spominju u hutbama kao uzor pravednosti, a u koje se ubrajaju prva četvorica halifa i to Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, je trajao ukupno 29 godina. Veliki broj povijesničara ali i učenjaka u pravedne halife ubraja i Omera Ibn Abdulaziza čiji period hilafeta također ulazi u ovaj ukupni broj.

U kakvoj atmosferi i društvenom kontekstu je bio period za vladanja prvih halifa jasno govori podatak i činjenica o završetku vladavine svakoga pojedinačno. Samo prvi halifa i nasljednik Božijeg Poslanika hazreti Ebu Bekr je umro prirodnom smrću nakon dvije kratke godine vlasti. Halifa Omer je ubijen, Osman ubijen, Alija, također, ubijen, kao i kasniji vladar Omer Ibn Abdulaziz.

Historija hilafeta nakon toga je historija borbi za preuzimanje ili očuvanje prijestolja koja se odvijala između suprostavljenih porodica, grupa i plemenskih zajednica. Emevijska dinastija dala je četrnaest halifa koji su vladali ukupno devedeset godina, satrana je u krvi i pokolju onako kako je i sama uspostavljena i zamijenjena Abasijskom. Jedan jedini princ Emevijske dinastije Abdurahman I sa svojim maloljetnim bratom je uspio da se spasi masovnog pokolja i istrebljenja porodice te izbjegne na Iberijski poluotok, Španiju, gdje će kasnije utemeljiti paralelni hilafet koji je kao takav egzistirao skoro 800 godina.

Nasljednici Emevija u Damasku, kasnije u Bagdadu, uspjeli su da se na čelu hilafeta zadrže mnogo duže, nekih pet stotina godina i dali su ukupno 37 halifa. I Abasijski hilafet je okončao kako je i uspostavljen, u pokoljima i krvi razjarenih mongolskih i tatarskih hordi, a kasnije u potpunosti zamijenjen od strane Seldžuka i Osmanlija. Osmanlije će najduže nositi baklju hilafeta, a naziv halife, zapovjednika vjernika, promijenit će se u sultan. U toku 700 godina vladanja izmijenit će se ukupno 37 sultana i njihova vladavina će biti nasilno ukinuta 1924. godine.

Višestoljetnu vladavinu sultana obilježit će česti sukobi među pretedentima na prijestolje. Najbliži članovi porodice, koji bi eventualno bili prijetnja vlasti, bili su uklanjani. Ubijanje muških nasljednika, a u korist jednog izabranog od strane sultana, zabilježeno je kao filicid ili ubijanje vlastitog djeteta.

Bratoubistva ili fratricid je praksa koja je, također, bila raširena. Historičari bilježe kako je sultan Mehmed III (1595-1603) prilikom preuzimanja prijestolja dao pogubiti devetnaestoricu svoje braće. Gotovo u pravilu bi se uvijek isposlovala dozvola ili fetva šejhul-islama ili nekog drugog visokog vjerskog autoriteta, kako bi se umirila vlastita savjest ili, pak, prigovori javnosti. Pod izlikom sprečavanje nereda (fitne) i podijele vlasti, javnog dobra i interesa dinastije i ummeta, vršena su višestruka pogubljenja.

Preko 63 posto halifa i sultana umrli su nasilnom smrću, ubijeni u međusobnim spletkama i borbama za vlast i moć. Ne samo da su vršena pogubljenja potencijalnih pretendanata na prijesto, u tim borbama i previranjima nisu bile pošteđene ni najviše svetinje muslimana, pa je tako čak i sama Kaba više puta bombardovana i rušena.

Postavlja se pitanje zašto muslimani danas na takava način idealiziraju svoju prošlost. Zašto se povijest halifa posmatra samo kroz ružičasto-romantičarske naočare nedostižnog savršenstva, koje kao da je skoro nemoguće više dosegnuti? Ozbiljan pristup povijesti zahtijeva objektivnost, tačnost, preciznost i što je vrlo važno, a kod velikog broja muslimanskih autora se ne može primjetiti, jeste individualistički pristup izučavanju povijesti. Povijest hilafeta biva idealizirana, i što se više vraća u povijest hilafeta, on je za toliko savršeniji i bolji. Svaka kritika njihovoga upravljanja javnim poslovima, njihovog odnosa prema vjeri, ulemi, kritičarima njihove vladavine se izričito zabranjuje.

Istrajavati na tom i takvom povijesnom identitetu njemački filozof Fridrih Niče (Last der Vergangenheit, Teret prošlosti) poredi čak sa smrću, jer vraćajući se stalno u prošlost, ustvari, vraćamo se identitetu mrtvih.

Ono što je danas jako primjetno u muslimanskim društvima jeste neselektivna hiperprodukcija historijografije, gdje se objavljuju, svakodnevno i u neograničenim količinama, biografije svake iole istaknutije povijesne ličnosti i sve, uglavnom, samo u pozitivnom svjetlu bez i jedne mrlje u biografiji, a to je po Ničeu ništa drugo nego zamagljivanje prošlosti, a kojoj se onda, kao takvoj, ne može objektivno pristupiti. Dolazi se u stanje da se objavljuje i piše mnogo više nego se čita i iščitava. Smatra se kako se problemi današnjice i modernih društveno-političkih uređenja mogu riješiti samo na način povrataka i ugledanja na primjer halifa prve i potonjih genracija. Često se čuju vapaji: Eh, da je sada jedan hazreti Omer na vlasti, ili Harun el-Rešid, sultan Mehmed Fatih i slično.

Kako je i kada nestala kritika i samokritika povijesti u muslimanskim društvima?

U potrazi za odgovorom na ovo pitanje Muhamed Arkun će ustvrditi kako je ta kritika kod muslimana ugašena zabranom prve racionalističke škole mišljenja u islamu (škola mu tezila ) i njihovim uklanjanjem s društvene scene u prvim stoljećima islama, kako i potonjim, takozvanim, zatvaranjem vrata idžtihada, odnosno prestanka novih promišljanja, kako vjerskog tako i društvenog diskursa. Dobrim dijelom opravdano, Ziaudin Sardar u svoj oksfordskoj studiji islama o kritičnom muslimanu (Ziauddin Sardar, Critical Muslim) navodi da tokom povijesti, a što je slučaj i danas u mnogim muslimanskim društvima, kritičari su bivali uglavnom uklanjani i progonjeni. Sardar, također, zastupa i stav kako je kolonizacija muslimanskih zemalja umnogome utjecala na potiranje modernog kritičkog duha kod muslimana.

Pogledamo li samo ovlaš stanje ličnih sloboda u većini današnjih muslimanskih zemalja, jasno se vidi kako su te slobode vrlo skučene i ograničene, čak posebno prema intelektualcima i misliocima ili, pak, kritičarima društva pri čemu je većini onemogućen neovisan rad i djelovanje. Najviše ih je izbjeglo iz vlastitih zemalja i potražilo utočište na Zapadu, gdje mogu slobodno živjeti i raditi.

Poslovica kako je historija učiteljica života gubi na svom značenju i istinitosti i na taj način historija postaje jednostran, loš i neobjektivan savjetnik u životu. Bježanje u savršenu prošlost, a koja to nije, identificirajući se samo sa savršenim vladarima, a koji to nisu, bit će uvijek kamen i zapreka o koju se spotiču nove misleće generacije, jer im se ne dozovljava bilo kakav iskorak u slobodu misli i individualnosti, a koja bi sama po sebi izrodila nove, kreativne ideje i napretke.

(Islam.ba)