Veliki čovječe i umjetniče, neka ti je vječni rahmet

Prepuna mladalačke arogancije i umišljene genijalnosti, kako to često biva s mladim ljudima koji slobodno vrijeme provode s glavama zagnjurenim u svjetske klasike, u oktobru 2023. godine upisala sam književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Moje samopouzdanje počinje se kruniti, a mladalačka sigurnost tiho se prizemljuje u trenutku kada upoznajem Ardijana Morankića; susret je to koji mi razotkriva razmjere sopstvenog neznanja i jasno pokazuje koliko još, kako bi rekli naši stari, „pure moram da se najedem“, da bih bar djelimično mogla razumijevati i stvarati književnu umjetnost kao što je to već tada činio on.

U svega nekoliko dana Ardijan postaje moj književni uzor, a posebna je privilegija sa svojim književnim uzorom biti u mogućnosti piti šestosatne kafe poslije predavanja i donositi mu na čitanje svoje proze i poezije oko kojih te nesebično savjetuje.

Svog književnog uzora imala sam u klupi pored sebe, sebično sam pratila šta čita, gleda i piše, diveći se savršenom spoju talenta, predanog rada i razumijevanja. Nas dvoje povezala je ljubav prema književnosti i ista omiljena knjiga; Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice.

Ubrzo je postalo jasno da je Desnicino remek-djelo, baš kao i moj, nepovratno promijenilo i Ardijanov život. Ardijanov brat blizanac Erdoan pojavljuje se na našoj kafi samo nekoliko dana poslije početka akademske godine.

Neporeciva jasnoća Erdoanovog talenta

Obojica su po završetku gimnazije u Brčkom došli u Sarajevo, jedan je svoj umjetnički put započeo na književnosti, drugi na slikarstvu. Gledam ih, fizički gotovo iste, i smijem se dok govorim da ne mogu vjerovati da sada u ovom gradu postoje dva ovakva čovjeka.

Tog trenutka, zahvaljujući Ardijanu, započinje moje prijateljstvo s Erdoanom Morankićem. Odjednom nas je poslije predavanja na kafama troje, a kada ih upoznajem sa svojim prijateljem Abdulahom Brkovićem, četvero. Ardijan, Erdoan, Abdulah i ja postajemo četveročlana zavjera, nerazdvojni prijatelji, društvo mrtvih pjesnika, mladi ljudi koji s apsolutnom i nepokolebljivom uvjerenošću vjeruju da je jedina stvar na ovom prolaznom svijetu koja zaista vrijedi razglabanje o umjetnosti, duhovnosti, Bogu, smrti, mitologiji, mistici, o svemu što je transcendentno i što se nikada ne može potpuno obuhvatiti.

Od samog početka studija svima postaje jasna neporeciva jasnoća Erdoanovog talenta, dovoljan je bio jedan pogled na njegove slike da recipijent shvati kako se pred njim nalazi rijetka, gotovo nevjerovatna darovitost.

Jednakoj količini mašte i talenta, kojima je bio obdaren i koji su se međusobno umnožavali Erdoan pridružuje i komponentu rada; beskrajnog, upornog, gotovo opsesivnog, koji je djelovao kao sila što ne poznaje granicu ni bilo kakav zamor. Upravo ga je neumoljiva potreba za radom činila najproduktivnijim umjetnikom među nama, iako sebe nikada nismo nazivali umjetnicima.

Na jednoj od naših kafa pokušali smo objasniti tu riječ i jednoglasno zaključili da je jednako prepotentno koliko i naivno prisvajati tu titulu za života, jer umjetnik nije čovjek koji tvrdi da jeste, nego ono što postane tek nakon života, kada smrt - tada za nas nezamislivo daleka - donese svoju konačnu presudu.

Svojim je radovima inspirisao mnoge, njegove slike uspijevale su uhvatiti upravo ono neuhvatljivo i apstraktno što smo mi satima pokušavali dosegnuti riječima. Opsjedalo ga je i istovremeno nadahnjivalo transcendentalno, božansko i tajnovito, a on je posjedovao rijetku sposobnost da sve to pretoči u oblik, boju i kompoziciju svojih slika. Inspiraciju je nalazio ondje gdje je drugi ne traže, u prizorima pored kojih sam i sama godinama prolazila slijepa za njihovu raskoš.

Slika Hadži Idrizove džamije

Jednom zastadosmo kraj harema Hadži Idrizove džamije, nadomak moje kuće. Dugo je promatrao probeharalo drvo nad kojim se vitka munara uzdizala prema vasioni. Kasnije je taj prizor prenio na platno i poklonio mi sliku, ostavivši posvetu na poleđini.

Slika probeharalog drveta pod munarom Hadži Idrizove džamije stoji u mojoj sobi i već dvije godine je prva stvar koju vidim kada otvorim oči. Ovih dana zadržavam se pred njom duže nego inače ispitujući svaki detalj, svaki potez kista i svaku nijansu, kao da u njoj tražim njegovo prisustvo.

U toj tišini izmjenjuju se bol zbog Erdoanovog odsustva i skrušena zahvalnost što mi je bilo dano poznavati takva čovjeka, što sam s njim dijelila prostor i vrijeme, vodila duge razgovore, smijala se bez zadrške, i imala u njemu oslonac, podršku i istinskog prijatelja.

Kada bi mu se nešto dopalo, govorio je o tome s takvom radošću i raskošnim bogatstvom izraza da si imao osjećaj kako prisustvuješ maloj svečanosti sopstvenoga rada, znao je pronaći onu tačnu, pravu riječ koja podigne, potvrdi i ohrabri.

Hvalio je bez sujete, iskreno, otvoreno i ponosno. Tuđi uspjeh doživljavao je kao vlastiti i radovao mu se bez primjese zavisti, jer istinska umjetnost, kakvu je Erdoan stvarao, počinje ondje gdje prestaje sujeta; a nje je on doista bio lišen. Govorio je tako da je i najobičnija rečenica, izgovorena njegovim glasom i prožeta njegovim osjećajem za književnost i poeziju, zvučala kao stih. Poeziju nije samo pisao, on ju je živio.

Tjerao nas je da budemo bolji

Bez uljepšavanja i pretjerivanja samo imenujem ono čime je bio obdaren, ipak dok pišem, sve zvuči kao da je previše – a nije. To znaju svi kroz čiji je život prošao i u njemu se bar za trenutak zadržao.

Tjerao nas je da budemo bolji. Nije pristajao na osrednjost, kako ni kod sebe, tako ni kod svojih prijatelja. Vidio je u meni mogućnosti koje sam sama često previđala i vjerovao u njih čvrsto i tvrdoglavo.

Njegov je život prekinut naglo i tragično, bez opomene i bez vremena za oproštaj. Ostala je bol koja ne nalazi utjehu, i praznina koja ne popušta. Otišao je previše mlad u punini snage i stvaralačkog zanosa, upravo u času kada je njegova izvrsnost počinjala da se razotkriva u punom sjaju.

A ipak, za kratko vrijeme na ovom svijetu uspio je učiniti ono što mnogi ne uspiju za čitav vijek. Ostavio je trag koji se ne briše protokom vremena. Postigao je toliko toga, i to ne površno i ne usput - nego temeljito i predano, kako je jedino i znao. Svaki dio sebe utkao je u svoju veliku umjetnost. A i onaj koji o umjetnosti zna malo, osjetit će pred njegovim djelima da stoji pred nečim velikim.

Jer kako Vladan Desnica kaže: „Ne može biti velikog umjetnika a da je malen čovjek: to bi značilo da nije uistinu velik umjetnik.“

Zato veliki čovječe i umjetniče, neka ti je vječni rahmet.

(IIN Preporod)