MUKARNASI NAŠE VJERE |Mostarski muslimani i osuda oduzimanja džamija u Prizrenu i Bitolju (1941.)

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Februar 1941. godine. Mostar je bio grad ljudi svjesnih svojih prava i duboko vezanih za svoju vjeru. Tog mjeseca, u svjetlu presuda nekoliko sudova – Okružnog suda u Prizrenu, Apelacionog suda u Skoplju i Kasacionog suda u Beogradu – muslimani iz Mostara suočili su se s viješću koja je izazvala veliku zabrinutost. Sinan-pašina džamija u Prizrenu dosuđena je srpsko-pravoslavnoj crkvenoj općini, dok je Kršena džamija u Bitolju predana definitivno ohridsko-bitoljskoj eparhiji.

Mostarski muslimani okupili su se da razmotre ove odluke i nakon iscrpnog razgovora donijeli jasne zaključke. Smatrali su da su presude neutemeljene, u suprotnosti sa zakonom i običajima lijepog postupka, te da direktno narušavaju prava dva miliona muslimana u Jugoslaviji. Posebno je istaknuto da je ovakav napad na džamije, koje su služile vjernicima više od tri stoljeća, neprimjeren čak i prema standardima srednjeg vijeka, kada su tuđinske vlasti štitile bogomolje svih vjernika.

Mostarski muslimani su zahtijevali od državnih vlasti da odmah intervenišu, zaštite sve islamske svetinje i da se vrate Sinan-pašina džamija u Prizrenu i Kršena džamija u Bitolju muslimanima. Posebno su upozorili da je komesarijat u vjerskoj upravi u „Južnim krajevima“ omogućio ove nezakonite postupke i da njegov ukidanje može spriječiti daljnje atake na islamsku vjeru.

Ovu izjavu potpisali su ugledni mostarski muslimanski lideri i vjerski autoriteti: Hafiz Omer Džabić, muftija u miru, Šakir Konjhodžić, predsjednik „Ihvana“, muderis Ibrahim Fejić, bivši šerijatski sudija H. Salih Udovičić, direktor medrese Hasan Smailbegović, predsjednik muslimanske čitaonice Hafiz Salih Puzić, te brojni imami, muderrisi i ugledni građani poput Voljevice H. Ibrahima, Fazlagića Ahmeda, Ibrahim Ribice i drugih.

Mostarski muslimani jasno su dali do znanja: ako država ne zaštiti njihove svetinje, ako sud ne djeluje po zakonu, ugrožen je njihov opstanak u rođenoj zemlji. I njihova poruka nije bila samo pravna – bila je to molba za poštivanje vjerske slobode, prava i tradicije koja je Mostar činila domom za sve njegove građane.

(Prema dokumentima arhiva u Mostaru, 1941.)