Mustafa Sidki ef. Karabeg: Između emocija i razuma

U izdanju Bošnjačke zajednice kulture nedavno je objavljena nova knjiga profesora Šaćira Filandre pod naslovom "Moj zavičaj u svjetskoj povijesti".

Radi se o jednom originalnom kulturno-antropološkom i historiografskom sagledavanju povijesti Bosne, konkretno područja autorovog užeg i šireg zavičaja, Hercegovine.

Filandra donosi komparativna približavanja, kontrastiranja i propitivanja nekih od najznačajnijih ličnosti koje potiču iz njegovog rodnog kraja, a koja su politički, vjerski, kulturno i historijski oblikovala Bosnu i Hercegovinu, širi region Balkana pa i svjetsku scenu, od srednjeg vijeka do danas.

U narednim brojevima IIN Preporod će objavljivati dijelove ove izuzetne studije.

Hadži Mustafa Sidki-ef. Karabeg (1832–1878), hercegovački muftija, duhovni i svjetovni lider hercegovačkih muslimana druge polovine 19. stoljeća, funkciju mostarskog muftije obavljao je od 1857. do 1878. godine.

Muftijska pozicija prije toga je nekoliko godina bila upražnjena. On sam je bio na teološkom studiju u Istanbulu (1851–1855), pa se u životnoj dobi od 25 godina, uz opći konsenzus i insistiranje Mostaraca koji su poznavali njegov rad i rezultate, prihvatio te zahtjevne i ugledne dužnosti.

Karabegovim duhovnim radom i spisateljskim postignućima neću se ovdje baviti jer je u fokusu mog interesa njegov politički profil i njegova uloga u burnim događajima okupacije Bosne i njegovog Mostara (1878). Abdulah-Sidki Riđanović, njegov biograf, prvi saradnik, najbolji poznavalac te životni i profesionalni pratilac, napisao je nakon muftijine smrti njegovu biografiju, pa će ona i meni biti primarni izvor za praćenje muftijinog društvenog djelovanja.

Težak položaj muslimana Hercegovine

Muftijin moralni lik karakteriziralo je insistiranje na pravdi, istini i vjeri. On je potpuno pripadao tom starom svijetu vjere i šerijata, a u društvenom smislu u cijelosti je bio inkorporiran u Osmansko Carstvo. Biograf ne navodi da je imao političkih vizija izvan Osmanske Carevine.

Nikakvi separatni bošnjački niti bosanski politički programi kod njega nisu bili prisutni; čvrsto se držao postojećeg osmanskog carističkog okvira, istovremeno duboko svjestan njegova propadanja.

To saznanje bilo je njegov izvor nemira i strepnji za sudbinu muslimana. Pritom je mnogo cijenio ranija pokoljenja i bio nesretan zbog opadanja moći islama zbog nepoklanjanja pažnje vjeri i njezina nepridržavanja.

Kriza Osmanskog Carstva, pobuna pokrajina, loša uprava, nepravde, pljačke, glupe odluke vlasti, otvoreno Istočno pitanje i miješanje Rusije u Balkan, koja je obećavala oslobođenje osmanskih slavenskih podanika, bio je opći kontekst u kome je muftija djelovao.

Naravno, ovakav sumarni i sumorni sud o Osmanskom Carstvu, na kojem su posebno iz orijentalističke perspektive insistirali zapadni savremenici, nije uvijek bio tačan. Posebno se kvalitetom vladanja u Bosni izdvajao period uprave Šerifa Osman-paše (1861–1869), a i sistem međuetničke tolerancije tokom 19. stoljeća nikada nije bio znatnije pogoršan.

U svom političkom djelovanju muftija Karabeg bio je pronicljiv i dosljedan, pa bi često zaplakao uočivši teško političko stanje u kome se tada muslimanski svijet nalazio, istovremeno očekujući jače pokrete na štetu muslimana na Balkanskom poluostrvu, svjedoči Riđanović. Iz tih razloga nastojao je alarmirati osmansku vlast na adekvatnije djelovanje, pa je, uviđajući težinu položaja muslimana Hercegovine, dva puta predvodio njihovu deputaciju u Istanbul. Bilježi se da “(1876) godine je otišao u Mebusan u Carigrad (parlament Midhat pašin) s Ibrahim begom Bašagićem i Mulagom Tanovićem”.

Inače, na izborima za osmanski Parlament, provedenim nakon usvajanja Liberalnog ustava 1876. godine, pored ove trojice Bošnjaka birani su iz Hercegovine u ovo tijelo još mostarski trgovci Nikola Jelačić i Stefan Grabovac.

Također je Karabeg dva puta davao ostavku na muftijskom položaju i povlačio se iz javnog života, održavajući jedino predavanja i dovršavajući svoja autorska djela. Kada je počeo ustanak u jednom nevesinjskom selu, muftija je prorekao da će se odatle “izleći veliko zlo jer da je tu umiješana Rusija (Panslavenski komitet) i Austrija”.

On se obratio nadležnim istanbulskim mjestima ističući to svoje mišljenje, ali mu je rečeno da je to pretjerivanje. Karabeg je bio otvoreno ljut na osmansku upravu u Hercegovini, optužujući je da svojim (ne) djelovanjem daje opravdane razloge za pobune raje.

“Kada je Rahmetlija primijetio da Derviš-paša ne poklanja tome nikakvu pažnju, da njegovi postupci ubrzavaju kretanje i raspaljivanje vatre i da Paša insistira na nasilju, posebno uzimanjem raje nasilno iz dalekih krajeva da rade bez ikakve naknade u vrijeme ove smutnje, kada je primijetio opće mrtvilo ovih službenika i da slijede Derviš-pašu, počeo je oplakivati muslimane i nastojao smutnju ugušiti.”

Pritužbe na Karabega

Svjedočeći nespremnost i korumpiranost tadašnjeg osmanskog činovništva, što je štetilo ugledu i autoritetu države, on se potužio preko šejhul-islama velikom veziru u Istanbulu na guljenje i pljačku činovnika te otvoreno istakao da je i to jedan od uzroka tadašnjem ustanku koji bi se mogao i proširiti. Muftija Karabeg pravilno je uočavao uzroke ustanka.

Nalazi ih prije svega u slabostima vlasti i nedostacima osmanske države. Kritički okrenut prema unutarnjem stanju zemlje, istovremeno je pravilno percipirao svjetsku političku scenu.

Bio je dalekovidan i politički osviješten. Zalagao se za poboljšanje zakonitosti i pravednosti vlasti kao mjeru predupređenja ustanka, pa je isticao “da bi sve činovnike trebalo baciti s položaja, jer druga kazna ne može pomoći, budući da su neki korumpirani i pokvareni a neki nevješti i neupućeni.

Ovakvo stanje moglo bi zlo djelovati i na vanjsku politiku.” Njegovo upozorenje je u pravilu ignorirano, čak je i ismijavan. Kada je šejhul-islam prenosio njegova upozorenja velikom veziru, ovaj je sa smiješkom odgovorio: “Šta zna hercegovački muftija šta je vanjska politika.”

Kada je započeo ustanak kod Nevesinja, Mostarci su oštrom molbom zatražili od valije u Sarajevu da preduprijedi pobunu.

Valija je, ne uslišujući njihovu molbu, uputio u Istanbul pritužbu na Karabega, znajući da on stoji iza teških kritika njegove vlasti. Uvid u sadržaje muftijinih predstavki bosanskom valiji i vlastima u Istanbulu nemam, budući da savremena bošnjačka i bosanskohercegovačka historiografija nije muftiji do sada posvećivala znatniju pažnju, izuzimajući radove Hivzije Hasandedića, a koji se opet svode na puko navođenje Riđanovićeva rada.

(IIN Preporod)