Ramazan – proljeće srca

Piše: Razija Maksumić

Ramazan je proljeće koje dolazi u svako godišnje doba, u isto vrijeme na svim meridijanima. Ne dolazi da probudi zemlju, već čovjeka; ne otvara pupoljke grana, nego vidike srca.

Savremeni čovjek, bez obzira na zanimanje, bilo da radi fizički ili intelektualno, osjeća potrebu za predahom. U tom smislu ramazan se može razumjeti kao godišnji odmor čovjekovog bića u cjelini, predah za tijelo, ali još više za dušu. To je odmor naše nutrine i onoga što je skriveno, a presudno u čovjeku.

Onaj Koji je stvorio čovjeka najbolje zna njegovu mjeru; zna šta Njegovom stvorenju koristi, a šta mu šteti. U ramazanu se tijelo rasterećuje, a osjetila bude. Srce otvara vidike i kada se oči sklope, a duša govori i onda kada se grlo osuši.

Žrtvujemo i od sna, ali i budnost ima svoju svrhu. Čovjeku je potrebno vrijeme ne samo za rad, nego i za razmišljanje, planiranje i samopropitivanje. Nisu samo ruke te koje rade – i um donosi plodove, i misli sazrijevaju.

Ramazan je veliki dar, ali i prolazan gost. Ne dolazi tek tako; svake godine za korak brže, kao podsjetnik da život žuri i prolazi. U mjesecu mubarek ramazanu je i dan prve i velike pobjede – Bedr, svijetli uzor svih naših borbi, pojedinačnih i zajedničkih.

A u njegovim noćima nalazi se noć nad svim noćima – Noć odredbe, odluke i spasa. Noć blistava i mirna, a vrijedna koliko cijeli ljudski život.

U toj noći započelo je spuštanje Plemenite Knjige, Qur’ana, rastavljača istine od neistine, putokaza, radosne vijesti i lijeka. Plemenita Knjiga od Plemenitog Gospodara, objavljena da oplemeni srce, popravi svijet i sve što dotakne.

Njene prve riječi su zapovijed znanja:

Ikre! Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara,
stvara čovjeka od ugruška!
Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,
koji poučava peru,
koji čovjeka poučava onome što ne zna.

Čitaj da bi spoznao. Piši da bi širio znanje kojim te On nadahne. Radi da bi živio od halal-opskrbe. A na kraju moli – moli da ti trud bude primljen.

Koliko je samo ljepote u tim riječima. Koliko mudrosti u toj prvoj objavi.

I ovaj ramazan polako ističe. Mu’minska srca ga željno iščekuju, ali ga teško ispraćaju, jer je to poseban musafir – gost koji u domove vjernika unosi bereket. On ispunjava Božije kuće, zbija safove, obogaćuje sofre i okuplja porodice, prijatelje i komšije.

Ulice su okićene, dani osunčani, a noći nurom ozarene. U ramazanu nema mraka – svijetle lica vjernika, a radost iskri iz njihovih srca.

I nije bez razloga onaj vječiti uzdah: Hej, mubarek Ramazan!

Tješi misao da onaj ko ramazan dočeka otvorena srca nosi njegovo nadahnuće kroz cijelu godinu. Jer ramazan ne odnosi sa sobom sve svoje blagodati.

Ostavlja post, da se i dalje osjeti slast zdravlja i samokontrole. Ostavlja šehadet, da se zna ko smo, kuda idemo i s čime se svome Gospodaru vraćamo. Ostavlja namaz, da se u svakom vaktu vraća saburu, zahvalnosti i ustrajnosti. Ostavlja zikr, da se nikada ne bude sam ni prazan. Ostavlja dovu, kao štit i oružje protiv vidljivih i nevidljivih kušnji.

I naposljetku, ostavlja Plemeniti Qur’an – putokaz i najvjernijeg saputnika.

Jer onaj ko u ramazanu pronađe Qur’an kao saputnika neće ostati sam ni u danima izvan njega. Nositi Qur’an u srcu znači nositi svjetlost koja ne zalazi.

Allahu Milostivi, učini da qur’ansko učenje bude svjetlo u našim dunjalučkim tminama. Nadahni naše misli njegovim riječima da budu utjeha našim brigama. Osnaži naše umove njegovim značenjima da budu rasterećenje našim tugama.

Ya Rabbi, omili Veličanstveni Qur’an našim srcima da u vlastitim prsima ponesemo proljeće – i onda kada ramazan prođe.

Ya Rabbi, primi naše ramazanske ibadete i dobra djela. Neka ramazanske spoznaje i obnovljena veza sa Uzvišenim Allahom budu trajna vrijednost koja će živjeti i nakon ramazana.

(Preporod.info)