Pravosfera: Obaveza države da osigura prostoriju u zatvoru radi obavljanja džume

U novom tekstu serijala "Pravosfera" osvrnut ćemo se na odluku Evropskog suda za ljudska prava (Sud) u predmetu Abdullah Yalçin protiv Turske, koja je donesena 14. juna 2022. godine. Sud je utvrdio povredu prava slobodu vjeroispovijesti, zbog propusta države da izvrši svoju pozitivnu obavezu i u zatvoru visokog sigurnosnog nivoa osigura korištenje zajedničke prostorije, za zatvorenike, radi obavljanja džuma-namaza.

Presudu je donio Sud u formatu Vijeća (koje čini sedam sudija). Radi se o jednoj od nekoliko odluka koje tretiraju pitanje uživanja slobode vjeroispovijesti u zatvoru, i to prava na zajedničko manifestiranje svog vjerovanja kroz obavljanje džume-namaza. Sud je utvrdio kako je država Turska, odbivši da odredi prostori za takvu potrebu, bez adekvatnog obrazloženja, prekršila svoju pozitivnu obavezu u oblasti slobode vjeroispovijesti.

Činjenice predmeta:

Aplikant je zatvorenik u turskom zatvoru koji nosi oznaku zatvora visoke sigurnosti. On je 2010. godine podnio zahtjev upravi zatvora kojim je zatražio dozvolu da obavlja džuma-namaze u jednoj prostoriji unutar zatvora. Napomenuo je da kao muškarac musliman mora obavljati zajednički džuma-namaz, kako bi ispunio jedan od zahtjeva svoje religije – islama.

Direktor zatvora je obavijestio aplikanta da je njegov zahtjev odbijen na osnovu toga što je zatvor ustanova visoke sigurnosti, da postoje rizici u kolektivnim okupljanjima, da bi takvo okupljanje predstavljalo sigurnosni rizik i da ne postoji odgovarajući prostor za takvo okupljanje. Odlučujući o žalbi aplikanta, turski sudovi su prihvatili stajalište direktora zavoda. Država Turska je informisala Sud kako je aplikant u 2010. godini dijelio ćeliju s najviše četvoricom zatvorenika.

Tvrdnje aplikanta:

Aplikant se žalio da je njegovo pravo na slobodu vjeroispovijesti prekršeno zbog odbijanja vlasti da preduzmu potrebne mjere u zatvoru visoke sigurnosti, u kojem je bio smješten, kako bi mu se omogućilo da obavlja zajedničku molitvu petkom, kako je to propisano pravilima islama.

Stav Suda:

S obzirom na to da je ovaj predmet pokretao pitanje pasivnosti države, odnosno njenog nepostupanja, Sud je raspravu o potencijalnoj povredi prava na slobodu vjeroispovijesti (član 9 Evrpske konvencije za ljudska prava i temeljne slobode) proveo u dva dijela: prvi je o primjenjivosti ovog konvencijskog člana na konkretan predmeta, a u drugom o tome da li je država prekršila svoju pozitivnu obavezu, uvažavajući pojedinačne i opće interese.

Dakle, za razliku od ranijih predmeta, Sud nije provodio tripartitni test (zakonitost, legitimnost i nužnost miješanja u neku slobodu). U prvom dijelu svog obrazloženja, Sud je zaključio kako djela manifestacije svog islamskog vjerovanja kod pojedinca, podrazumijeva molitvu – samostalnu ili kolektivnu – i da je ona kao takva zaštićena slobodom vjeroiposvijesti. Međutim, turska vlada je ponudila argument prema kojem džuma-namaz nije obavezujuća za zatvorenika, pozivajući se na vjersko tumačenje kojim je status zatvorenika izjednačen sa statusom robova – lica lišenih slobode.

Sud je istakao kako nije njegov zadatak da ocjenjuje legitimnost vjerskih tvrdnji ili da dovodi u pitanje valjanost ili utemeljenost tumačenja određenih aspekata uvjerenja ili praksi. Ipak, ovo ne sprečava Sud da donese činjenične zaključke o tome da li su vjerske tvrdnje aplikanta istinite i iskrene. Sud je istakao kako je opće mišljenje da je zajednički namaz petkom jedno od pravila islama i da Sud ne uočava nijedan element koji bi ga mogao navesti na sumnju da je želja aplikanta da ih obavlja istinita, razumna i dovoljno povezana s njegovim pravom da ispoljava svoju vjeru prema članu 9 Konvencije.

Iako nije odlučujuće, Sud, također, uzima u obzir činjenicu da ni u jednom trenutku tokom domaćeg postupka nijedan od domaćih organa vlasti nije razmatrao pitanje da li je aplikant bio (ili nije bio) obavezan da obavlja džuma-namaz zbog lišavanja slobode. U zaključku, Sud je bio stava da je aplikant imao pravo da se pozove na zaštitu koju mu pruža sloboda vjeroispovijesti.

U drugom dijelu obrazloženja, Sud je istakao kako je aplikant mogao obavljati pojedinačne molitve u svojoj ćeliji i da nabavlja i posjeduje knjige ili drugi pisani materijal koji se odnosi na njegova vjerska uvjerenja. Odgovarajući na argument turske vlade kako je aplikant mogao obavljati zajednički džuma-namaz u vlastitoj ćeliji, s obzirom na to da je u to vrijeme bio smješten s još tri osobe, Sud isti nije mogao prihvatiti, s obzirom na to da nije moguće utvrditi da li su i aplikantovi cimeri u ćeliji bili spremni obavljati zajednički džuma-namaz.

Potom, Sud primjećuje da se aplikantova žalba odnosila na odbijanje vlasti da preduzmu potrebne mjere u zatvoru visoke sigurnosti, omogućavajući mu da obavlja zajednički džuma-namaza, s drugim zatvorenicima, na posebnom i odvojenom mjestu određenom za tu svrhu. Sud je svoje ispitivanje postojanja povrede konvencijskog prava fokusirao na analizu razloga koje su navele zatvorske vlasti prilikom odbijanja aplikantovog zahtjeva, a koji su se temeljili na tri osnova: 1) ustanova u kojoj je bio smješten bila je zatvor visoke sigurnosti, 2) kolektivna okupljanja predstavljala su rizik za sigurnost u zatvoru i 3) u zatvorskom okruženju nije bilo odgovarajućih prostorija koje bi se mogle koristiti za džuma-namaz. Pored toga, turska vlada je dodala da je odobravanje aplikantovog zahtjeva moglo biti moguće samo otvaranjem vrata svih ćelija, jer je aplikant “zatražio” da se četrdeset do pedeset ljudi okupi na džuma-namazu, što nije bilo moguće.

Na prvom mjestu, Sud je primijetio kako su zatvori visoke sigurnosti, poput onog u kojem je bio smješten aplikant, podvrgnuti strožijim pravilima ponašanja, što može zahtijevati veći stepen ograničenja u ostvarivanju prava na slobodu vjeroispovijesti. Ipak, sama ta činjenica ne bi se trebala tumačiti kao isključivanje bilo kakvog stvarnog vaganja suprotstavljenih pojediačnih i javnih interesa, već bi je trebalo tumačiti u svjetlu okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.

U vezi s ovim, Sud pridaje važnost činjenici da domaće vlasti, po svemu sudeći, nisu provele individualiziranu procjenu rizika u odnosu na aplikanta, što potvrđuje njihov propust da uzmu u obzir da li je on klasifikovan kao opasan ili visokorizičan zatvorenik ili je na drugi način djelovao nasilno, pokušao pobjeći iz zatvora ili se nije pridržavao disciplinskih pravila koja se odnose na rad u zatvoru.

Što se tiče drugog argumenta, Sud primjećuje da domaće vlasti nisu u odgovarajućoj mjeri procijenile da li okupljanje određenog broja zatvorenika na molitvi petkom može, u pojedinačnim okolnostima slučaja, stvoriti sigurnosni rizik, da bi se zbog toga s njima trebalo postupati drugačije od kolektivnih okupljanja zatvorenika u kulturne ili rehabilitacijske svrhe, koja su bila dozvoljena tuskim zakonom.

U pogledu trećeg razloga za odluku turske vlade, Sud pridaje odlučujuću težinu činjenici da domaće vlasti, čini se, nisu istražile nikakve druge modalitete, uključujući i one koji su manje ograničavali aplikantovu slobodu vjeroispovijesti. Sud nije bio uvjeren argumentom vlade Turske da je ostvarenje zahtjeva aplikanta moguće samo otvaranjem vrata svih zatvorskih ćelija.

U svakom slučaju, argument aplikanta da se “četrdeset do pedeset ljudi” može okupiti na džuma-namazu iznesen je samo pred Sudom i nije bio dio njegovog zahtjeva upućenog zatvorskim vlastima. S obzirom na navedeno, Sud zaključuje da vlada nije uspjela dokazati da su domaće vlasti odmjerile suprostavljene interese u pitanju, navodeći relevantne i dovoljne razloge na način koji je bio u skladu s njihovim pozitivnim obavezama prema članu 9 Konvencije da garantuju slobodu aplikanta da ispoljava svoju vjeru u zajednici s drugima, odnosno obavljanjem molitve petkom u zatvoru.

Komentar:

Ova odluka nadopunjuje postojeću praksu Suda u oblasti vjerskih prava zatvorenika, naročito muslimana, kao što je pravo na halal ishranu, pristup vjerskim knjigama i slično. Ona, s druge strane, ukazuje na nedostatke u postupku koji je bio proveden pred turskim organima, a koji se prvenstveno odnose na kvalitet njihovog odgovora i obrazloženja na aplikantov zahtjev – a koji su u pogledu sva tri argumenta bili nedostatni i manjkavi.

To, pak, znači da je država mogla donijeti identičnu odluku po aplikantovom zahtjevu i da Sud potencijalno ne bi utvrdio povredu slobode vjeroispovijesti, u slučaju dovoljnog i relevantnog obrazloženja takve odluke. U svakom slučaju, ovakva odluka stvara obavezu svim državama članicama Vijeća Evrope u oblasti vjerskih prava zatvorenika, uključujući muslimane.

(IIN Preporod.info)