Neumska džamija – nova naučna otkrića pretočena u knjigu

Nova knjiga Neumska džamija – zapisi, svjedočanstva, lokacija predstavlja najzahtjevniji i najkompleksniji dio višegodišnjeg istraživačkog ciklusa o osmanskom prisustvu na južnim granicama Bosne i Hercegovine. Nakon prethodnih studija autora dr. Emira Demira Bosanskohercegovačko pristanište Klek - Neum u osmanskim dokumentima 1859–1876 (Sarajevo, 2023), a potom i znatno proširenog izdanja Klek - Neum i Sutorina u osmanskim dokumentima XIX stoljeće (Sarajevo, 2024), otvorio se prostor da se pitanje Neumske džamije vrati u naučni okvir, oslobođen nedoumica koje su ga desetljećima pratile.

Ovaj rad je ujedno i sinteza svih ranijih istraživanja, ali i njihova nadgradnja novim, do sada nikada korištenim izvorima. Autor objedinjuje Mujezinovićeve i Hasandedićeve zapise, predanja, austrougarske skice i osmanske dokumente, ali ih obogaćuje novim izvorima koji bitno mijenjaju sliku o lokalitetu, prije svega fotografijom iz 1908. godine, zatim katastarskim planovima i svjedočanstvima, što je otvorilo novu dimenziju u rekonstrukciji džamijskog lokaliteta.

Važno je naglasiti da narativi o negiranju postojanja džamije u Neumu nikada nisu bili argumentovani, niti su ikakvi arhivski ili drugi dokumenti bili uključeni u takvu vrstu polemike. Oni koji su negirali džamiju to su činili najčešće impulsivno bez iznošenja bilo kakvih naučnih uporišta.

U tom kontekstu autor posebno ističe: „Pitanje pronalaska tačne lokacije džamije, iako predstavlja značajan naučni i istraživački izazov, ostaje sekundarno u odnosu na potvrđene osmanske izvore koji nedvosmisleno svjedoče da je džamija bila izgrađena i da je postojala. Fokusiranje isključivo na prostornu preciznost ne smije umanjiti suštinsku vrijednost – da je objekt bio dio institucionalne stvarnosti, priznat u sultanskim dekretima, reskriptima osmanskog Ministarstva finansija i naredbama najviših osmanskih vojnih instanci. Ovi dokumenti ne govore o planiranju, nego o već izgrađenoj džamiji, čime se potvrđuje njeno postojanje kao neupitne pravno-administrativne činjenice.“

Osmanski dokumenti kao ključ za razumijevanje Neuma

Centralna vrijednost knjige leži u prvom sveobuhvatnom korištenju osmanske arhivske građe u proučavanju Neuma. Analizirani su reskripti, karantinski izvještaji, upravne depeše, gruntovne knjige i austrougarske skice. Ovaj interdisciplinarni pristup omogućio je da se džamija prepozna kao stvarni, funkcionalni i administrativno priznati objekt osmanske države.

Autor navodi: „Knjiga zaključuje da je postojanje Neumske džamije neupitan historijski fakt, temeljen na preciznim i verificiranim dokumentima. Potvrda postojanja džamije zahtijevala je arhivsku forenziku, prostornu analizu i kritičku obradu izvora. Dokumenti objavljeni u knjizi razotkrivaju proces institucionalnog potiskivanja iz memorije, koji je bio rezultat kombinacije političkih, kulturnih i urbanih faktora.“

Fragmenti prošlosti i tišina na kartama

Osmanska mapa iz 1861. s ucrtanim objektima novog vojno-karantinskog kompleksa, a potom i austrougarska katastarska skica iz 1881. godine – omogućile su da se u ovo istraživanje uvede sistemska analiza. Od projektne dokumentacije iz osmanskog perioda sačuvana je samo jedna skica zgrade karantina. Na austrougarskoj skici su zabilježene zatečene osmanske građevine, ali se džamija ne označava eksplicitno, ne zbog njenog nepostojanja, već zbog tadašnjeg pristupa Austro-Ugarske prema vakufskim objektima i osmanskom naslijeđu na ovom dijelu jadranske obale. Administracija je dosljedno izbjegavala identifikaciju sakralnog i većine institucionalnih osmanskih objekata, svodeći ih na tehničke oznake „zgrada“bez navođenja njihove stvarne funkcije. Takav pristup oblikovan je i dugotrajnim historijatom napetih odnosa s Osmanlijama u području ove enklave, kao i širim geopolitičkim pokušajima da se osmanska prisutnost potisne s Jadrana i Dalmacije — politikom čije se ideološko naslijeđe oblikovalo još od epohe Bečkog rata.

Upravo zbog toga, austrougarska katastarska skica postaje jedan od temeljnih argumenta analize, jer ucrtava raspored zgrada, komunikacija i terena koji se u potpunosti poklapaju s osmanskim arhivskim podacima i kasnijim usmenim svjedočenjima. Time ona ne negira džamiju - naprotiv, potvrđuje je prostorno, ali je administrativno prešutkuje. Sinteza arhivskih i vizuelnih izvora pokazala je da se sve druge lokacije isključuju, dok se potvrđuje samo jedna - ranije zabilježena i sada konačno naučno definisana.

Metodologija: Kako je rekonstruisano ono što je nestalo

Rekonstrukcija lokacije – najosjetljivije pitanje smrznuto u historiografiji više od pola stoljeća – napravljena je kroz kombinaciju forenzičkog čitanja terena, digitalnog preklapanja mapa, analize padinskih linija, upoređivanja austrougarskih planova, fotografija, kao i uvezivanja kasnijih katastarskih i zemljišnoknjižnih tragova.

Autorov pronalazak i otkup fotografije iz 1908. godine – jedinstvenog vizuelnog svjedočanstva stanja na terenu – pokazao se ključnim jer potvrđuje reljef i raspored objekata kakav se očekuje u zoni gdje se džamija nalazila. Katastarska skica iz 1974. godine zadržava tragove predmetnog objekta na Polači koji opisuju Mujezinović 1976. i Hasandedić 1983. godine, a svjedočenja Katića i Kalabića, s preciznim opisima preostalih temelja i zidina, dodatno potvrđuju „živi kontinuitet sjećanja“na lokalitet džamije.

U tom smislu, recenzija mr. Mustafe Behramovića između ostaloga naglašava: „Vjerodostojnost priloženih materijala na izuzetno je visokom nivou: Demir koristi devet originalnih osmanskih dokumenata, austrougarske katastarske i vojne mape, gruntovne knjige, terenske bilješke i fotografije, sve verificirano kroz saradnju s relevantnim arhivima u Beču, Sarajevu, Mostaru i Zagrebu. Svaki izvor je precizno transkribiran, preveden i kontekstualiziran, što čitatelju omogućava potpunu provjerljivost navoda i zaključaka.“

Sinteza svih traganja i novi okvir razumijevanja

Knjiga Neumska džamija predstavlja temeljnu sintezu svih ranijih pokušaja, terenskih nalaza, arhivskih

tragova i svjedočanstava. Njena vrijednost ne leži samo u razjašnjenoj lokaciji, nego u tome što pokazuje kako se naučnim metodama može rekonstruisati jedan gotovo izbrisani sakralni prostor. Ovo djelo zatvara višegodišnji ciklus istraživanja, ali otvara novo poglavlje u razumijevanju kulturne i topografske historije Bosne i Hercegovine.

Urednik mr. Alen Zečević u tom smislu ističe: „Objavljivanjem ove studije postojanje Neumske džamije prestaje biti pitanje i, sa znanstvenog stanovišta, postaje činjenično dokazan, neupitan i na bazi relevantnih arhivskih izvora u današnjoj urbanoj fizionomiji grada Neuma precizno ubiciran povijesni fakt.“

Tragovi ranijih inicijativa

U knjizi se ističe i kontinuirano zalaganje više pojedinaca i institucija koji su tokom proteklih decenija nastojali sačuvati sjećanje na Neumsku džamiju i ukazati na njen stvarni historijski lokalitet. Među njima se izdvajaju Salih-ef. Čolaković, nekadašnji predsjednik Mešihata IZ u BiH, koji je 1991. godine potpisao prvi zvanični zahtjev za rekonstrukciju džamije u Neumu. Značajan doprinos dali su i prof. dr. Abdulah Konjicija i prof. dr. Ibrahim Bušatlija, koji su 1997/98. terenski istraživali lokalitet džamije i harema i taj amanet predali muftiji Seid-ef. Smajkiću, koji je javno isticao važnost obnove i povratka ovog sakralnog mjesta u institucionalni okvir, a danas ga nasljeđuje muftija Salem-ef. Dedić, pružajući podršku naučnom istraživanju i arhivskoj verifikaciji lokaliteta kao osnovi za dalje odluke.

Knjiga je izašla u izdanju Fondacije „Spektrum“Sarajevo, uz suizdavaštvo Bošnjačke zajednice kulture, a datum prve promocije očekuje se tokom decembra ove godine i bit će objavljen na zvaničnim platformama Fondacije „Spektrum“i Bošnjačke zajednice kulture.

(N.Pepić/IIN Preporod)