Bošnjaci - stari problem, a Bosna i Hercegovina legitimni cilj

Antimuslimanski rasizam u Bosni i Hercegovini živimo toliko dugo da ga prepoznajemo lahko – kao zrak koji dišemo – pa smo na njegovu perzistentnost gotovo oguglali. Skoro dvije stotine godina isti obrazac određuje način “tumačenja” Bošnjaka: kao tuđe tijelo, kao civilizacijski višak, kao narod koji je “nešto drugo”. Promjenama sistema mijenjao se samo vokabular i poneki mehanizam pritiska, ali logika je ostajala ista. I danas je prepoznatljiva u institucionalnom govoru u Republici srpskoj, na predizbornim skupovima, u parlamentarnim transkriptima (ako vam je mrsko čitati Specijalni izvještaj Komisije za slobodu vjere IZ u BiH iz aprila ove godine, dovoljno je tek nekoliko klikova na Google da vam to ilustrira), ali i u tekstovima evropskih autora (uglađeni, salonski rasizam) koji pod prividom historijske analize oživljavaju iste narative.

Ovdje ćemo spomenuti nešto iz Specijalnog izvještaja Komisije za slobodu vjere Islamske zajednice. Dokument bilježi, precizno i bez viška, kako se islamofobija u NSRS-u artikulira kroz retoriku koja je odavno prešla granicu individualnog govora mržnje i postala oblik institucionalne prakse. Bošnjaci se u skupštinskoj sali opisuju kao sigurnosna prijetnja, kao “zulumćari”, kao preneseni orijentalni višak, kao oni koji navodno žele potčiniti RS. Na jednoj od sjednica poslanici govore o “fesovima i dimijama”, na drugoj o “šerijatskoj prijetnji”, na trećoj se insistira na narativu o “poturčavanju”. To je diskurs koji više ne skriva vlastitu funkciju: učvršćivanje političke ideje RS-a kao ekskluzivnog entiteta i delegitimiranje prisustva Bošnjaka u njemu. Institucije vlasti to proizvode kao standard, tako da govor mržnje više nažalost i ne bilježimo kao incident jer znamo da je norma u službi fašističkih ideja koje su, treba li podsjetiti, dovele do genocida nad Bošnjacima.

U takvoj matrici, Dodikovi nastupi već dugo dolaze kao najogoljenija verzija spomenutoga. Ilustracije radi, samo prošlog mjeseca na predizbornom skupu u Istočnom Sarajevu ispucao je cijeli arsenal izgovarajući rečenice koje u normalnom pravnom sistemu ne bi mogle proći kao politička retorika: “niko ne laže više od Turčina”, “šire se kao amebe”, “ne smijemo dopustiti islamizaciju”. Iza takvih formulacija, ma kako ih neko pokušao predstaviti tek kao “proračunate provokacije”, uvijek stoji isti očekivani ishod: delegitimiranje, pa potom i nestanak jednog naroda – politički, a historija nas uči i fizički. Jer ovakav diskurs svodi Bošnjake na biološki oblik, na masu, na civilizacijsku prijetnju. Tužilaštvo BiH to još uvijek ne prepoznaje kao nelegalan govor mržnje, a time ne pokazuje pravnu suzdržanost nego institucionalnu normalizaciju rasizma u kojoj rastakanje države Bosne i Hercegovine – pa i kroz to da država koja nema snagu zaustaviti fašizaciju, da upotrijebimo poznate i nezaboravne formulacije – jeste zapravo legitiman cilj.

To potvrđuju i procesi koji se odvijaju paralelno na svim nivoima, pa tako imamo na djelu sistematično slabljenje državnih institucija. BHRT, institucije kulture, arhivi, biblioteke – sve ono što čini zajednički temelj Bosne i Hercegovine – ostaje bez finansijske i političke podrške, dok se dugovi gomilaju, računi blokiraju i radnici ostaju bez osnovnih uvjeta. Kada iz RS-a dolazi tvrdnja da državne institucije “nisu ustavne”, kada se odbija finansiranje zajedničkog javnog servisa, kada se razara institucionalna memorija – jasno je da cilj nije samo fiskalno opiranje, nego dugoročno dovođenje u pitanje same ideje države. Antimuslimanski rasizam u ovom kontekstu nije izoliran, već je ideja koja nosi ideološku i političku infrastrukturu ovih projekata te služi velikodržavnim ambicijama koje se oslanjaju na rastakanje državnosti.

Staša Košarac taj projekat izgovara bez posrednika. Njegove tvrdnje da Bošnjaci “nisu državotvorni”, da su “podanici i konvertiti”, da rade za “skute okupatora”, su obnovljena verzija starog kolonijalnog pa i fašističkog diskursa. Bošnjaci se svode na narod bez legitimnog političkog kapaciteta; kao masa koja se navodno povija pred strancima i ne može biti subjekt države. To je tip retorike koji uvijek priprema teren za institucionalno isključivanje.

U tom kontekstu treba čitati i tekst Marie-Janine Calic (Mari-Žanin Čalić), koja je i ranije nastupala sa sličnih pozicija, a inače je bila savjetnica Yasushija Akashija u vrijeme kada su na području Srebrenice srpske snage sprovodile genocid, objavljen u Zeit Geschichte. Iako je naizgled zaogrnut akademskim tonom, tekst ne odstupa mnogo od otrovnih narativa koji se godinama reproduciraju na Balkanu. Sarajevo je opisano kao grad koji se “nacionalizira u bošnjačko-muslimanskom smislu”, kao prostor u kojem “dominira islam”, kao mjesto koje se mijenja u pravcu “panislamskog prizvuka”, čime gnijezdi istu logiku: vidljivost muslimana postaje problem, a demografske i kulturne promjene uzrokovane agresijom na Bosnu i Hercegovinu prikazuju se kao dokaz da se grad navodno udaljava od vlastite prošlosti.

Šta god su motivi profesorice Calic i šta god da prikrivaju – bilo da je tekst svjesno i precizno objavljen baš u trenutku kada se otvara strašni predmet „Sarajevo safari“za zločine ubijanja iz užitka u kojima su učestvovali i brojni Evropljani čija ideološka uvjerenja nije teško pogoditi, bilo da se ovim u drugi plan stavljaju masovni zločini, etnička čišćenja, genocid, višegodišnja opsada Sarajeva ili ideja trećeg entiteta – činjenica je da stavovi spomenute profesorice “nježno” i “dušebrižnički” ukivaju konstrukcije kako neka islamska prijetnja uzrokuje promjene strukture grada. I to sve kao da ne postoje činjenice da je Sarajevo i danas multietnički grad ili naprimjer da on jeste grad čije je stanovništvo preživjelo 1.425 dana opsade i izgubilo hiljade stanovnika pod granatama i snajperima. Među njima i oko 1.600 djece - koja su bogatim Evropljanima, vinovnicima Sarajevo safarija, bila posebna poslastica.

Calicin tekst radi ono što radi svaki kolonijalni narativ: prikriva strukturalno nasilje, zanemaruje povijesne razloge demografskih promjena i fokus stavlja na “prekomjernu” vidljivost muslimana kao problem. Takvi tekstovi, iako umiveni i “analitični”, funkcionišu kao salonski rasizam – pomažu normalizaciji istog diskursa koji u domaćoj političkoj sceni može biti mnogo brutalniji. Drugim riječima, Dodik, Košarac i Calic, rečeno rječnikom Sarajevo safarija, pucaju iz istog oružja. Samo, različitog kalibra. I opet su na meti Bošnjaci, posebno oni u Sarajevu koji, eto, imaju drskosti da žive i ističu vlastiti identitet u gradu koji su odbranili od opsade.

No, pravo pitanje je zašto antimuslimanski rasizam ima toliku prohodnost? Zato što donosi političku korist, jer se uklapa u šire evropske narative o “radikalizaciji muslimana”, jer se koristi za opravdavanje represivnih politika od Gaze do Amsterdama, jer služi kao ventil za domaće frustracije i kao alat za discipliniranje političkih protivnika. U takvom ambijentu, Bošnjaci postaju idealna meta: narod koji je preživio genocid i opsadu, ali koji se danas optužuje kao prijetnja i problem. Rasizam nad njima tako ostaje probni teren, mjesto na kojem se ispituje koliko se daleko može ići. Ako se ovo ne imenuje kao politički projekat nego se svede na “retoriku”, ishod je jasan: normalizacija. A kada se rasizam prema jednoj zajednici normalizira, on se više ne može zaustaviti. Fašizam nikada ne počinje široko – kao i svaka razorna kancerogena ideja započinje tamo gdje se misli da će otpor biti najslabiji.

Zato borba protiv antimuslimanskog rasizma i islamofobije nije identitetsko pitanje nego otpor fašizmu koji zahvata sve, uključujući one koji misle da se na njih ne odnosi. A taj otpor je moguć dok postoji pravni poredak i država; izgubi li se tu, teško će se moći s tom borbom nastaviti dalje. Ako se preživjele žrtve genocida i opsade ponovo označavaju kao prijetnja, ako se država razgrađuje zajedno s njihovim političkim mjestom i ako se akademski i politički narativi poklapaju u ovoj zamjeni teza – tada je jasno da se otvara prostor u kojem se delegitimizacija može pretvoriti u nešto mnogo opasnije.

Oni koji se danas pozivaju na antifašizam i na demokratiju, moraju razumjeti da se to brani upravo ovdje. Jer kada sljedeći put neko “dođe” po njih, morat će se sjetiti šta su – ili nisu – učinili danas.

(Islamske informativne novine Preporod)