Barbarezov san – naša java

"Vjerujte mi da ja samo čekam taj 12.6., 21 sat po našem vremenu da zasvira naša himna. To je moj san", izjavio je selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Sergej Barbarez na konferenciji za novinare nakon nakon plasmana na Svjetsko prvenstvo.

Piše: Omer Kavazović

Legendarni kapiten na kormilo reprezentacije sjeo je bez ikakvog trenerskog iskustva, ali je imao jedan cilj – da nas vrati tamo gdje pripadamo. Ili barem gdje sebe vidimo.

Čovjek koji je na klupi startao sa pet poraza i dva remija, čiju smjenu su svi zazivali, i oni dobronamjerni i oni manje dobronamjerni.

Poveo nas je u najbolje kvalifikacije od onih kada smo otišli u Brazil. Nakon svake utakmice je pozivao na mirnoću i pokazivao nam da ćemo samo radom i predanošću doći do visina koje smo sebi zacrtali.

U ekipu je doveo više od 20 novih imena, ali ona koja ćemo zasigurno dugo zazivati. Direktor reprezentacije Spahić mi je na iftaru u Gacku povodom Dana nezavisnoti prećutno priznao "Wales ćemo, ako Bog da, dobiti, pa s Italijom šta On odredi".

Možemo pričati šta hoćemo o Barbarezovom neiskustvu i nekim igračima, odlukama, ali jedno je sigurno – ovaj plasman su njegovi izabranici zaslužili.

Zaslužili su jer su radili u tišini, pod pritiskom javnosti s vremena na vrijeme, ali su se na kraju znali ponijeti sa euforijom.

Pogledajmo samo zadnje četiri utakmice naše reprezentacije iz kvalifikacijskog ciklusa. Pobjeda nad Rumunima u Zenici 3:1 uz timsku igru u kojoj smo doslovno "udavili" protivnika u njegovih 30 metara s pasovima i lepršavom igrom i bravurama Bajraktarevića i Alajbegovića.

Potom Austrija gdje smo poveli 1:0 u ranoj fazi i branili se 67 minuta, dok nam jedna "žabica" Sabitzera nije pala u pet metara, odbila se od prečku, a na odbijanac nailazi Gregoritsch i zacementira nas u baražu.

Šestom baražu. Na žrijebanju je kolega Haris Ahbabović predvidio i pogodio da ćemo dobiti Wales i Italiju.

Prva utakmica u Walesu je itekako bila tvrda, na kraju smo 35 minuta napadali za remi, a naš talisman i najbolji igrač ikada Edin Džeko, u svojoj 40. godini života na asistenciju momka od 18 godina.

Taj isti momak od 18 godina nas je u penal seriji i odveo u finale sa Italijom.

Barbarez će u dokumentarcu na BHRT-u "Take me to America" reći da smo penale zaslužili, izborili se za njih, i na kraju "iskrvarili" svoj plasman na drugu veliku smotru u historiji naše selekcije.

Čeka nas neizvjesnost.

Jeste, dobili smo grupu u kojoj možemo igrati ali trebamo zapamtiti da ćemo se za svaki gol i bod dobro oznojiti, ali to nije ništa što već nismo uradili. Kada pogledate da je toliko različitih igrača postizalo golove u kvalifikacijama i baražu, shvatit ćemo da se ovi momci znaju boriti za dres i uspjeh.

I možda nismo vjerovali Barbarezu, ko i bi nakon što smo trojicu selektora izmijenjali kao na traci za godinu dana.

Ali on nam je pokazao da mu možemo vjerovati. I zato, zapamtite ovu euforiju i osjećaj. Zapamtite da su naši sunarodnjaci, daleko od kuće, u St. Louisu napravili atmosferu kakva se viđa i u Bosni i Hercegovini.

Zapamtite i da je nekima ljetne planove poremetio Barbarez i njegova ekipa i da će nas u petak u 21 sat zakovat ispred malih ekrana, gdje god bili.

Njihov san je i naš san, ali je lijepo da se u vremenu kad je dobrih vijesti uistinu malo, nešto ovako značajno desilo.

"Barba, hvala ti", rečenica je koju ponavljamo evo od marta mjeseca. Ali je ponavljamo jer je on sa svojom ekipom nam donio radost koju smo toliko čekali.

U Kanadi i SAD-u neka bude što biti mora. Ja barem, vjerujem u vaš uspjeh. Sretno, Zmajevi.

(Preporod.info)