Ni Zapad ne želi poslušati Ibn Halduna

Piše: Esad Bajić

Islamska civilizacija je između 8. i 13. vijeka bila intelektualno najživlja na planeti – predvodila je, pitala, preispitivala i sintetizovala. Onda je, negdje između 12. i 14. vijeka, došlo do zatvaranja – ne svuda i ne odjednom, ali kao opći trend. Počelo se vjerovati da su sva ključna pitanja već riješena i da je zadatak novih generacija samo da prenose, a ne da preispituju. Civilizacija nije stala naglo ni dramatično, ali je prestala ići naprijed.

Ibn Haldun je upravo u tom periodu napisao najjasniju dijagnozu tog procesa. Pokazao je kako civilizacije propadaju kada prestanu biti gladne za znanjem i postanu zasićene vlastitom veličinom. Muslimani su ga čitali, ali njegovu lekciju nisu primijenili na sebe.

Danas zapadna civilizacija sve manje pita i sumnja, a sve više govori šta je „pravi” život. Ne raspravlja o vrijednostima, nego ih prezentira insistirajući na njima kao podrazumijevajućim. Sve ostalo se, suptilno ili otvoreno, pomjera prema margini: kao zaostalo, opasno, iracionalno ili neprilagođeno vremenu. Obrazac je isti, samo ubrzaniji. Muslimani su imali luksuz sporog propadanja. Zapad taj luksuz nema.

Zapad danas ne nudi svoj model života nego ga nameće. Iako smo uglavnom fokusirani na vojnu moć, valja posvijestiti da su mediji glavno oružje promicanja tih stavova i „vrijednosti”. Njihov aksiom glasi otprilike ovako: ispravan način života već je pronađen. On je individualistički, potrošački, sekularan u smislu isključenja religije iz javnog razuma, i kulturno uniformisan. Sve što se u njega ne uklapa mora se objasniti, opravdati ili – prevaspitati.

U takvom narativu islam se gotovo nikada ne prikazuje kao kompletan etički i civilizacijski sistem, nego kao skup zabrana, konflikata ili političkih devijacija. Islam se mjeri mjerilima koja nisu njegova vlastita. Ne pita se šta on kaže o čovjeku, slobodi, pravdi, zajednici, nego koliko se uklapa u već zadanu sliku svijeta. Islamu i muslimanima se natura da polažu ispit iz tuđe filozofije da bi bili prihvaćeni kao „normalni”.

To pokazuje da liberalno-kapitalistički sistem, suočen s vlastitim pukotinama treba vanjskog krivca koji će skrenuti pažnju s unutrašnjih problema i na kojem će dokazivati svoju vrijednost i veličinu.

Zapad je postao dominantan upravo zato što je pitao i preispitivao kada su muslimani prestali. Prosvjetiteljstvo, naučna revolucija, industrijalizacija – sve to je bilo proizvod slobode pitanja i traganja za odgovorima. Danas, čini mi se, Zapad ponavlja muslimansku grešku: prestaje pitati i počinje proglašavati odgovore konačnim, a za vlastiti problem traži krivca izvan sebe.

Svaka civilizacija umire kada izgubi sumnju u vlastitu nepogrešivost. To što će je neko vrijeme na tronu još držati vojna i ekonomska moć, samo je jezičak na traci sudbine.

Prepoznavanje ovog obrasca ne smije da bude samo ono: „Aha, sad će i Zapad pasti kao što smo mi pali” – nego opomena i oprez. Zapad je velik, kad god veliko drvo pada napravi lom u šumi. Drugo što je bitno jeste da ne ponavljamo i istrajavamo na vlastitoj grešci zatvaranja, branjenja i proglašavanja svih odgovora konačnim. Da shvatimo da islam nije tu da se uklopi u nešto veće, niti da ratuje sa svakom razlikom, nego da bude moralna korekcija, i svijetu ali i nama prije svega.

Mi bismo se trebali posvetiti islamu prije javnog prostora: u porodici, u džamiji, u biblioteci, u razgovorima koji nemaju publiku. Ako se tome posvetimo, muslimani će pronaći svoj put i moći ponuditi i put za spas drugih, što bi nam trebala biti obaveza.

To je, u ovom vremenu, možda najveći čin ibadeta, jer naše osnovno pitanje nije hoće li neko pasti - nego hoćemo li mi ustati.

(IIN Preporod)