Prijedor 1992: Osvrt na srpski nacionalistički narativ

Piše: Jasmin Medić

U bosanskohercegovačkoj javnosti često se može čuti da se Danom bijelih traka obilježava početak zločina u Prijedoru 1992. godine. Međutim, takvo tumačenje nije tačno.

Zločini nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom počeli su ranije. Prije 31. maja napadnute su Hambarine i Kozarac, a logori Omarska, Keraterm i Trnopolje već su bili formirani. U njima su se već nalazile hiljade zatočenih civila.

Zbog toga je važno precizno govoriti o datumima i događajima. Ako se 31. maj predstavlja kao početak zločina, onda se nesvjesno ostavlja prostor za narativ prema kojem su Bošnjaci i Hrvati navodno prvi započeli sukobe u Prijedoru. Taj narativ se posebno gradi na stradanju dvojice Srba početkom maja 1992. godine, iako okolnosti njihovog stradanja nikada nisu do kraja razjašnjene. Ipak, odgovornost je unaprijed pripisana "muslimanskim ekstremistima", čime se pokušava stvoriti slika da su Bošnjaci prvi počeli nasilje u ovom gradu.

U isti okvir uklapa se i prikazivanje svakog bošnjačkog otpora kao dokaza navodne krivice. Kada su stanovnici Hambarina ili Kozarca pokušali odgovoriti na napade srpskih vojnih i policijskih struktura, to se u nacionalističkom tumačenju prikazuje kao potvrda da je srpska strana vodila "odbrambeni rat".

Pri tome se zanemaruje širi kontekst: nelegalno preuzimanje vlasti u Prijedoru 30. aprila 1992. godine, ranije pripreme za uspostavljanje srpske vlasti, napadi na naselja, masovni progoni, logori i ubistva civila.

Slično se relativiziraju i logori Omarska, Keraterm i Trnopolje. Oni se pokušavaju predstaviti kao sabirni centri za ispitivanje vojnih zarobljenika, iako su u njima bili zatočeni uglavnom civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Zločini počinjeni u tim logorima često se prikazuju kao djela pojedinaca, dok se presude Haškog tribunala i domaćih sudova odbacuju kao "političke" i "antisrpske". Na taj način se sudski utvrđene činjenice pokušavaju izbrisati iz javnog pamćenja.

Posebno je opasno to što se civilne žrtve bošnjačke i hrvatske nacionalnosti često predstavljaju kao posljedica rata koji su, navodno, izazvali njihovi politički predstavnici. Žene, djeca i starci svode se na „kolateralnu štetu“, dok se za ubijene muškarce tvrdi da su bili legitimni vojni cilj. Takve tvrdnje počivaju na tezi da su Bošnjaci i Hrvati u Prijedoru bili dobro naoružani i organizovani, iako postoje dokumenti kao onaj koji je potpisao Simo Drljača sredinom maja u kojem se govori o njihovom skromnom naoružanju.

Istovremeno se zanemaruju srpski dokumenti i svjedočenja koja govore o zločinima nad bošnjačkim i hrvatskim civilima, dok se kao „dokazi“ često koriste izjave zatočenika date pod pritiskom u logorima ili pred medijima koje su kontrolisale srpske vlasti. Te izjave nisu bile slobodne, nego iznuđene i korištene u propagandne svrhe. Mnogi ljudi koji su ih dali su kasnije ubijeni, a njihove riječi se i danas koriste za opravdavanje zločina.

U taj obrazac uklapa se i negiranje bijelih traka. Tvrdnja da nema "materijalnog dokaza" koristi se kako bi se osporila svjedočenja preživjelih i potisnulo sjećanje na sistem obilježavanja, ponižavanja i progona nesrpskog stanovništva. Time se ne negira samo jedan događaj, nego i širi karakter politike koja je u Prijedoru 1992. godine dovela do masovnih zločina.

Zato Dan bijelih traka ne treba predstavljati kao početak zločina u Prijedoru. On je simbol jedne politike obilježavanja i progona, ali ne i njen početak. Zločini su počeli ranije i bili su dio šireg procesa: nelegalnog preuzimanja vlasti, napada na naselja, formiranja logora, deportacija, ubistava i sistematskog uklanjanja Bošnjaka i Hrvata iz javnog života Prijedora. Pogrešno određivanje početka zločina nije samo greška u hronologiji; ono može pomoći onima koji i danas pokušavaju promijeniti smisao događaja i odgovornost prebaciti na žrtve.

Cijeli tekst u printanom i digitalnom izdanju Preporoda

(Preporod.info)