Nakon Palestine: šta ostaje od nas?

Piše: Senada Tahirović

Iako nas često uvjeravaju drugačije, istina je da Gaza nije prostor rata – ona je mapa sistematskog uništenja jednog naroda. Od oktobra 2023. do kraja juna 2025, Izrael je ubio preko 56.000 ljudi u Gazi, više od 17.000 djece. Gotovo 1,9 miliona stanovnika prisilno je raseljeno, mnogi po deseti put. Više od 80% teritorije je pod direktnim vojnim naređenjima za evakuaciju, a gradovi, bolnice, škole, vodovod i komunikacijski sistemi sustavno su uništeni. U svakom pravnom, moralnom i političkom smislu – ovo je genocid. Ne metafora. Ne retorika. Genocid.

Trenutno stanje nije izvan konteksta – ono je kulminacija strategije koja u Gazi postaje svakodnevnica. Ubiti izgladnjelu osobu ili čak dijete koje čeka u redu za brašno – to je danas svakodnevna praksa u Gazi. Blizu 600 ljudi već je ubijeno kod centara za raspodjelu pomoći. Uz to Humanitarna fondacija za Gazu (GHF), strukturirana kao humanitarna organizacija Izraela i SAD-a, operira izvan UN sistema i koristi se kao instrument upravljanja ili mučenja glađu.

Vojnici dobijaju naređenja da pucaju na izgladnjele. Mnogi mediji, a među njima i izraelski Haaretz, su to potvrdili. Svjedoci to govore. Svijet to zna. A UNRWA upozorava: to više nije haos, to je metod. Pozvati ljude na smrt – kako kaže Philippe Lazzarini – to je ratni zločin.

Nasilje nad gladnima nije eksces, nego sistem. A sistem ima ime, arhitekturu i sponzore. Pitanje hrane u Gazi postalo je simbol toga koliko daleko nasilje može ići kada ga niko ne zaustavi. Ljudi umiru u redovima za brašno, a svijet raspravlja o terminologiji. Umjesto da brani živote, pravda brani definicije. Sve to pokazuje koliko je svijet ogrezao u cinizmu, kada se izraelski snajperista naziva čuvarem reda. A čak i kada ljudi poslušaju naređenja i povuku se u ono što im je rečeno da je “sigurno” – sigurnost postaje prevara. Takve “sigurne zone” kao po obrazcu – mjesta gdje su civili bili pozvani da se sklone – postale su grobnice.

Porodice koje su slijedile izraelske naredbe za evakuaciju i povukle se u al-Mawasi, bile su meta zračnih napada. Granate su padale na one koji su vjerovali da će im slijeđenje naredbi o evakuaciji spasiti živote.

Kad sigurnost postane zamka, prestaje važiti i jezik prava. Međunarodno pravo je ovdje, istovremeno, prisutno i suspendovano. Prisutno – jer su norme jasne: ne smiješ ubiti civile, ne smiješ koristiti glad kao oružje, ne smiješ razarati bolnice. Suspendovano – jer nema nikakve posljedice za počinitelja. Izrael se ponaša kao država izvan zakona, a svijet mu to dopušta. Povelja UN, Ženevske konvencije, Rimski statut – sve to postoji, ali se time manipulira. Izraelska vojska ih svakodnevno krši – ali ništa se ne događa.

I upravo tu – gdje je pravo potisnuto, a etika srozana – nastupa licemjerje kao javna politika. Izraelska vojska izda saopštenje da “poštuje međunarodno pravo” dok raketira skloništa. Netanyahu odgađa vlastitu korupcijsku presudu, pozivajući se na “nacionalnu sigurnost”. Trump – s kacigom ili bez nje – poručuje da je “vrijeme za dogovor”, dok podržava opsadu koja ubija gladne. Svako od njih koristi pravo kao štit i kao batinu, po potrebi.

A nama u Bosni ne treba prijevod – jer mi znamo kako izgleda kada se pravila pišu nad mrtvima. Sjećamo se kako su ljudi u Sarajevu ubijani dok su stajali u redu za hljeb. Kako su konvoji humanitarne pomoći zaustavljani i kako je svijet kalkulisao. Srebrenica. Masovna ubijanja. Znamo mi šta znači genocid. Danas u Gazi gledamo istu sliku – monstruoznost iz Prijedora i Srebrenice preslikana. Ali, u Gazi nema ni UN konvoja, ni međunarodnih timova, ni hrane, ni goriva za ambulante.

U međuvremenu, logika sile preslikava se dalje. Ne treba zaboraviti ni američki udar na Iran – izveden kao unilateralni čin sile bez osnove u međunarodnom pravu – signal koji ukazuje da moć sve češće preuzima primat nad pravom. Ovakvi primjeri jasno pokazuju da se destrukcija ne zaustavlja u jednoj regiji.

Gaza postaje slika globalnog poretka bez prava i pravde, onog poretka koji zagovara uništenje drugih opravdavajući to vlastitim opstankom. A posljedice su dugoročne i zastrašujuće. Izrael danas ne ratuje iz straha, nego iz uvjerenja, odgojenog generacijama, da Palestince ne vidi kao ljude već kao prijetnju. Ne treba zaboraviti da takva vrsta destruktivnog uvjerenja lahko može postati obrazac na globalnoj sceni. Kada pravda nestane, nestaje i mir za sve.

Uništenje palestinskog naroda pred našim očima postalo je sinonim za razaranje pojma pravde. I svijet koji to prihvata, svijet koji ne uči iz toga – uskoro bi mogao posmatrati kako i druge države usvajaju istu logiku. I tome nećemo znati kraj.

I sve to vodi do suštinske tačke: ako sve znamo – onda je okretanje glave saučesništvo. Nema više opravdanja ni za izraelsku vladu, ni za vojne komandante, ni za njihove saveznike. Nema opravdanja ni za one koji šute.

Gideon Levy to naziva pravim imenom: „Ono što se tamo dešava već nekoliko sedmica ne može se drugačije definirati nego kao genocid. Genocid s namjerom, genocid kao cilj, genocid po razmjerima, genocid radi samog genocida. Ako Izrael ne zaustavi ovo odmah – ne sutra, već danas – neće više moći iskorištavati sumnju u njegove namjere. Iz pravne perspektive, očigledno, moramo nastaviti čekati presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu, koja se toliko odugovlači da se može postaviti pitanje hoće li u trenutku donošenja presude u Gazi uopće ostati dovoljno živih Palestinaca.“

I kada dođe dan suočavanja, a doći će, ključno pitanje neće biti da li je genocid počinjen, nego ko je sve znao, šutio ili ga prešutno odobravao. Jednom ćemo se morati pogledati u oči. A oni koji su reagirali, kojima moralni refleks nije dopustio da ostanu nijemi – su tračak nade i za Palestince, ali i za sve nas.

Ljudi poput Antonia Guterresa ili Francesce Albanese, koja u vrijeme kada ljudska prava nisu tema za stolovima velikih sila, konstantno upozoravaju na ono čemu svjedočimo. Ohrabruje, jednako tako, vijest da je više od 21.000 američkih Jevreja potpisalo zahtjev za prekid blokade i daljnjeg mučkog ubijanja Palestinaca. Rabini, umjetnici, roditelji. Ne u ime politike, već u ime ljudskosti. Oni pokazuju da Izrael nije Jevreji i da moralna savjest postoji.

Ma kako nam to predstavljali, moramo znati da Gaza nije „paralelni svijet“. Gaza je integralni dio našeg svijeta – od velikih političkih odluka i međunarodnog prava do svakodnevnog života. I baš zato se ne događa “tamo negdje”, nego pred nama i u nama. I trajno nas transformira, jer šta će nakon Gaze ostati od nas?

(IIN Preporod)