Mekteb, naš živi islam

U društvu koje se ubrzano mijenja, dok se njegova temeljna značenja sve češće razgrađuju u jeziku površnosti, pitanje vjerskog odgoja i vrijednosne orijentacije djece postaje prvorazredno pitanje zajedničke odgovornosti i opstanka temeljnih društvenih principa. Mekteb u savremenom bosanskohercegovačkom kontekstu jeste i element kulturno-vjerskog naslijeđa, i u tom pogledu ima izuzetnu težinu. No, prije svega, riječ je o jednom od rijetkih preostalih prostora u kojima se temeljne vrijednosti naše vjere utjelovljuju i prenose, budući da se tu uče i čuvaju ibadeti, obredi te se vjeri vraća njena duhovna gravitacija i gdje se naglašava dostojanstvo djeteta kao misaonog, etičkog i duhovnog bića.

Završetak mektepske godine i prateće manifestacije – među kojima posebno mjesto zauzima nedavna akademija u Zenici – su prigode za javnu afirmaciju obrazovnog rada, ali više od toga su pokazatelj da naša muslimanska zajednica zadržava svijest o stvarnom poprištu borbe za budućnost. A to je borba koja se ne vodi spektakularnim sredstvima niti obećava brze rezultate. Ona se odvija u učionicama, kroz uspostavljanje važnih relacija između djeteta i muallima, između značenja poruka Kur'ana i izazova svakodnevnice. Taj odnos nije didaktički u klasičnom smislu riječi – on je egzistencijalan. Jer, tu je riječ o islamu koji se ne nasljeđuje kao ideološki paket, već se živi kao svjetonazor koji odgovara na istinske ljudske potrebe, islamu koji ima „kreativnu vitalnost“, kako je to svojevremeno opisao Roger Garaudy.

Mekteb, u tom smislu, nije konkurent formalnom školskom obrazovanju niti zamjena za tehničku pismenost, pa čak ni onu o vjeri. On je korektiv i dopuna – ambijent u kojem se moralna pismenost i duhovna samosvijest razvijaju paralelno s osnovnim islamskim učenjima. Iako je kod nas prisutan stoljećima, danas „dati dijete u mekteb“ nije izraz nostalgije, već osiguravanje pristupa vitalnoj tački otpora u vremenu kada se vrijednosti sve češće potiskuju u domenu apstrakcije. U tom svjetlu treba razumjeti i riječi reisul-uleme koji je, s pravom, na akademiji u Zenici istaknuo da je mekteb “najbolja investicija u budućnost” – ne zato što proizvodi mektepske diplomce, već zato što formira nosioce emaneta. U svijetu u kojem obrazovni certifikati ne garantuju etički integritet, mekteb iznova naglašava potrebu za oblikovanjem karaktera i duhovne orijentacije.

Stoga, svi trebamo imati u vidu kako učenje u mektebu ima posebnu snagu jer podrazumijeva sposobnost snalaženja u vremenu koje destabilizira čak i odraslog čovjeka, a kamoli dijete. Savremena djeca odrastaju u jezičkom i simboličkom okruženju koje fragmentira pažnju, normalizira otuđenost i potiskuje pitanja smisla. Ako je mekteb autentično vođen duhom islama, on je stub u izgradnji unutarnje orijentacije i sposobnosti raspoznavanja onoga što je vrijedno, pravedno, dozvoljeno i odgovorno.

A upravo zato, roditelji i muallimi se u ovom procesu ne mogu oslanjati isključivo na autoritet tradicije. Jer znamo da se vjera ne prenosi samo riječima, nego životom. Kako dijete vrlo rano uočava razliku između proklamovanih uvjerenja i konkretnih ponašanja – tako vjerski odgoj, kada nije potvrđen životnim primjerom odraslih, prestaje biti podrška i postaje teret. U tom smislu, mekteb nije izolovan. On je duboko povezan sa širim porodičnim i društvenim ambijentom koji se i sam nalazi u stanju duboke konfuzije, getoizirane svijesti, vrijednosne fluidnosti i duhovne fragmentacije. I kao takav, mekteb je odličan odgovor na zbunjujuće savremene fenomene. Jer u takvom našem kontekstu, vjerski odgoj nije luksuz niti dodatak, već jedan od rijetkih preostalih oblika stabilizacije i moralne kohezije.

Naša djeca danas, nažalost, rastu u društvu u kojem su pojave poput vršnjačkog nasilja, normalizacije ovisnosti, površnih odnosa i digitalne otuđenosti sveprisutne. Nisu to marginalni fenomeni: oni su njihovo svakodnevno okruženje. Stoga su ova pitanja, htjeli mi to priznati ili ne, već sada postala središnje teme vjerskog odgoja. Sve ono što našu djecu okružuje i porobljava – medijski sadržaji, algoritamski filtrirani narativi i potrošački ideali – djeluje destruktivno prema islamskoj orijentaciji svijeta. U tom pogledu, islamski odgoj ostaje jedan od rijetkih koncepata u kojem se još uvijek brani ideja moralnog reda, smisla i odgovornosti pred Bogom i pred zajednicom.

Jasno je da i naša zajednica sve više prepoznaje značaj uloge muallima, ne kao tehničkih izvršitelja nastavnog plana, već kao duhovnih vodiča i odgojitelja – nenametljivog čuvara orijentacije. U tom smislu, važno je naglasiti da se u proteklim desetljećima razvoj islamske pedagogije i institucionalne obuke muallima u Bosni i Hercegovini odvijao uz svijest o kontekstu u kojem djelujemo: postratne traume, ekonomska nesigurnost, opća društvena iscjepkanost i kriza povjerenja u autoritet. U tom ambijentu, mekteb ima i širi potencijal – postati okvir za nadrastanje tog konteksta, ali samo pod uvjetom da se ne zatvori u monološku formu, već razvija kao zajednica dijaloga. Dječija pitanja ne mogu biti odgađana – njihovo pravo na razumijevanje vjere za njihovu budućnost mora biti priznato ozbiljnošću našeg odgovora.

Oni koji su prisustvovali zeničkoj ali i drugim mektepskim akademijama, mogli su uočiti više od vizuelne masovnosti i logističke uspješnosti. Mogli su vidjeti djecu koja osjećaju da pripadaju zajednici koja ih vidi, priznaje i uvažava. U tom osjećaju pripadnosti krije se, možda, najdublji pedagoški kapital današnjice: osjećaj da smisao nije izgubljen i da se još uvijek može dijeliti.

Mekteb, dakako, ne može sam, ni djeci niti roditeljima, riješiti sve izazove vremena. Ali on jeste – i mora ostati – prostor u kojem se vjera, znanje i moral ne razdvajaju. I to onaj u kojem dijete nije puki objekt odgoja, nego osoba sa svrhom i mogućnošću da postane bolji čovjek. To je ono što mekteb čini živim, našim živim islamom. A živi islam je i snaga da se u svakom vremenu postave prava pitanja – i da se na njih odgovori vjerom, razumom i odgovornošću.

U tom svjetlu, ni akademija u Zenici nije bila tek lokalni događaj niti vijest za popunjavanje medijskog potrošačkog vrtloga. Bila je izraz svijesti jedne zajednice koja se, unatoč svim poteškoćama, nije odrekla smisla.

(Preporod.info)