Filozofija žrtve, kurban između islama, hrišćanstva i moderne misli

(Kurban smo navikli čitati kroz fikhske propise i teološka tumačenja. Ali ideja žrtve, predanosti i odricanja stoljećima je zaokupljala i filozofe, antropologe i psihologe. Ovaj tekst je pokušaj jednog takvog paralelnog čitanja.)

Postoji jedna stvar koju vrijedi napomenuti: kurban nije počeo s Ibrahimom.

Počeo je s Ademom.

U suri El-Maide, Allah nam kazuje priču o dvojici Ademovih sinova. Obojica su prinijeli žrtvu. Od jednog je primljena, od drugog nije. Kur’an ne govori šta su prinijeli, ali biblijska predaja navodi da je jedan prineo prvine svoga stada, a drugi plodove zemlje.

I odmah, u prvoj reakciji odbijenog, vidimo sve što kurban nije: bijes, zavist, ubistvo. A u odgovoru prihvaćenog vidimo gotovo cijelu filozofiju kurbana: "Allah prima samo od bogobojaznih."

Dakle, od prvog dana čovjekovog bitisanja na Zemlji, ustanovljeno je jedno pravilo koje nikada nije promijenjeno: Allah ne gleda u kakvoću žrtve. Gleda u srce koje je prinosi.

Mircea Eliade, rumunski historičar religija, u djelu "Mit o vječnom povratku", primjećuje gotovo univerzalnu prisutnost žrtve u ljudskim kulturama. Za njega žrtva nije sam obred, on taj čin vidi kao povratak u sveto vrijeme, u onaj prvobitni trenutak kada je veza između čovjeka i Boga bila neposredna i živa.

Po ovom shvatanju, kurban na Kurban-bajram nije samo uspomena na Ibrahima. To je ulazak u isti duhovni prostor u kojem se i on nalazio. Historija se ne ponavlja. Ona se posjećuje.

Možda zato ovaj obred ne stari. Nije to tradicija koja opstaje iz navike, nego trenutak u kojem čovjek, svake godine iznova, staje tamo gdje je stajao Ibrahim i ponovo bira šta mu je važnije: ono što posjeduje ili Onaj kome pripada.

U hrišćanstvu je ideja žrtve doživjela radikalni preokret: nije više čovjek taj koji žrtvuje Bogu, nego Bog koji žrtvuje sebe čovjeku. Bog šalje sina, sin umire za grijehe čovječanstva. Žrtva kao otkupljenje. Islam odbija tu logiku.

René Girard, francuski antropolog i mislilac, pojašnjava u djelu La Violence et le sacré (Nasilje i sveto) da su drevne kulture koristile žrtvu često ljudsku kao mehanizam za izlazak iz nasilja. Nasilje se preusmjeri na jednog "žrtvenog jarca", i zajednica se privremeno smiri.

Ali Ibrahim dobija ovna u trenutku kada je nož već bio uz Ismailov vrat. To nije slučajnost. To je Allahova poruka: nisam krvožedan. Nisam Baal ni Moloh ni brahmansko božanstvo kojemu se prinosila ljudska krv. Meni nije potrebna krv da bi ti bio slobodan.

Allah je htio Ibrahimovo srce, ne Ismailovu krv.

Ovo razrješava vanjsku stranu scene. Ali unutarnja, između oca i sina, između vjere i razuma, između ljubavi i poslušnosti, ostaje otvorena. I upravo tu bi mogli uključiti danskog filozofa Kierkegaard koji u knjizi „Strah i drhtanje“ pokušava razumjeti dramu Abrahamovog iskušenja.

Šta se događa u čovjeku koji je spreman predati Bogu i ono što najviše voli.. On je bio fasciniran i uznemiren istom scenom: otac koji vodi sina na žrtvovanje. I nije mogao to pomiriti s etikom. Nikakva etička logika ne može opravdati ubojstvo vlastitog djeteta, govorio je.

Jedino što ostaje jest ono što je nazvao skokom vjere, činom koji ide s onu stranu razuma, koji razum ne može ni opravdati ni objasniti.

Islam gleda na to drugačije, ali razlika je poučna. Za Kierkegaarda, Ibrahimov čin je paradoks koji se ne može razriješiti.

Za islam, Ibrahimov čin je logična posljedica tawhida / jednoće Allaha. Ako je Allah Jedan i ako je sve od Njega, onda ni Ismail nije Ibrahimov na način koji bi mogao biti uzet natrag. Ismail je od Allaha i Allahu se vraća. Ibrahim to zna. I upravo zato može podići ruku - iz razumijevanja koje je dublje od boli.

Američki teolog Paul Tillich u djelu „Dinamika vjere“ piše da je čovjekov stvarni bog ono što zauzima mjesto njegove ‘krajnje zaokupljenosti’, ono čemu je spreman podrediti sve ostalo, bez obzira šta govori ustima svojim.

Kurban je, u tom čitanju, godišnji test uluhijjeta: test kome zaista pripisuješ vrijednost. Ko je na vrhu? Ima li nešto što bi za tebe bilo previše dati? Ibrahimov Ismail bio je njegovo sve. Ali u trenutku kada je pristao žrtvovati to sve, dobio je natrag više nego što je dao.

Erich Fromm, kroz imati i biti kaže da se čovjek koji živi u modu posjedovanja boji gubitka svega što ima, i u tom strahu postaje rob onoga što posjeduje. Čovjek koji živi u modu bivanja - daje, i time postaje slobodniji. Dok posjeduješ ti si zarobljenik. Tek kad daš postaneš slobodan.

Ibrahim nije izgubio Ismaila žrtvovanjem. Oslobodio se od ropstva prema njemu. I tek tada, kada je Ismail prestao biti tačka oko koje se sve vrti, Ibrahim je mogao biti ono što jeste: Allahov prijatelj, Halilullah. Ne Ismalov otac koji se boji gubitka. Allahov rob koji se ne boji ničega.

Viktor Frankl, pisao je da smisao može izrasti i iz najtežeg gubitka, ako je žrtva slobodna i svjesna. Čovjek koji daje nešto vrijedno za nešto što je veće od njega, ne gubi, nego stvara smisao koji gubitak ne može uništiti. Ibrahimova žrtva nije bila nesreća koja mu se desila. Bila je odluka. I u toj razlici, između nesreće i odluke  leži i razlika između čovjeka kojeg život slama i čovjeka kojeg gradi.

Martin Buber, židovski filozof, razlikovao je odnos „Ja-Ti „ susret u kome se daješ od odnosa „Ja-Ono“  u kome drugog koristiš kao sredstvo. Kurban je, u Buberovom ključu, najčišći oblik Ja-Ti odnosa s Bogom. Čovjek koji kolje kurban s čistim srcem ne koristi Allaha, ne klanja da bi dobio, ne žrtvuje da bi se iskupio. Prinosi jer je to ispravno. Jer je Allah vrijedan toga. I u tome, kaže Buber, leži jedina iskrena vjera.

Prisjetimo se i Rumija. Mevlana počinje Mesneviju slikom frule od trske, odrezane od trščaka. Ta odvojenost je bol. Ali ta bol je i muzika. Ko nije odrezan ne može pjevati.  Žrtva u Rumijevom ključu postaje uvjet glasa. Ono što se žrtvuje ne nestaje već prelazi u nešto veće, nešto što nije moglo biti dok nije dato. Ibrahimova ruka s nožem nije bila kraj Ismaila nego početak velike priče koja traje do danas, i koja nam svake godine govori da je predanost Bogu jedino što ne može biti uzeto natrag.

Čovjek se mijenja, civilizacije se mijenjaju, filozofije dolaze i odlaze ali jendo pitanje ostaje isto: šta je ono čega se nikada ne bi odrekao?

Od odgovora na to pitanje možda više zavisi naša vjera nego sve što o vjeri govorimo.

(Preporod.info)