Zastava s brojem devet

Bijela zastava sa kraljevski(m) plavim grbom

Iz današnje perspektive, situacija u kojoj u piratskom prijenosu utakmice priučeni komentator improvizirane televizije ne priznaje jednog od najistaknutijih igrača planetarno popularne lige liči na neko djelo komedije apsurda. U ono vrijeme, bilo je to puno više od apsurda - to je bio slikoviti mali djelić kampanje zatiranja jednog identiteta, u kojoj je bilo neprihvatljivo da na stadionima španjolske Primere postoji neki Meho Kodro, Bosanac, Hercegovac, Bošnjak, reprezentativac međunarodno priznate Bosne i Hercegovine i države na pragu prijema u FIFA i UEFA. Takav Kodro je za propagandnu mašineriju u službi zla koje se sručilo na njegovu domovinu mogao biti samo "igrač sa brojem devet"– nekakva puka masa koja ispunjava slavni dres velikog kluba, čovjek bez imena i domovine, samo još jedna od tjelesnih masa koje su tih godina u bosansku zemlju zagrtali bageri.

Međutim, svakoj propagandi prije ili kasnije slijedi susret sa realnošću, zbog čega danas ljudi pomenutog komentatora pamte jedino po ovoj šovinističkoj epizodi. S druge strane, u historiji nogometa će vječno ostati upisano kako je jedan Meho Kodro iz Mostara devedesetih godina prošlog stoljeća u tada najjačoj svjetskoj ligi postigao preko stotinu golova. To će vam pokazati svaka internetska stranica sa nogometnom statistikom, kao i popularna wikipedia na kojoj uz Kodrino ime u toj statistici stoji bijela zastava sa kraljevski(m) plavim grbom.

Da, riječ je o zastavi sa grbom boje bliske royal blue nijansi plave, grbom bosanske srednjovjekovne vladarske loze Kotromanića sa šest zlatnožutih ljiljana.

Zastava je to pod kojom je Republika Bosna i Hercegovina obnovila svoju državnost i pod kojom je 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

Za naučnike, grb Kotromanića je najvažniji dio heraldičke baštine Bosne i Hercegovine. On svjedoči postojanju i trajanju bosanske srednjovjekovne države i predstavlja naslijeđe njene kraljevske loze. Tu državu je teško promišljati i doživljavati kroz prizmu današnjih etničkih podjela i konflikata, ali ako i oko čeg može postojati konsenzus to su činjenice da je riječ o državi koja je imala svoje prostor i svoje ime: Bosna. I baš kao u slučaju Mehe Kodre u prijenosu na paljanskoj televiziji, riječ je o imenu koje nije trebalo postojati.

Državi Bosni (i Hercegovini) je bio namijenjen usud nestanka, zajedno sa dijelom njenog naroda, njenim identitetom i njenim simbolima. U tom usudu, zastava sa plavim grbom je bila neka vrsta “zastave sa brojem devet” – poput onog igrača sa nepodobnim imenom u prijenosima sa španjolskih stadiona, ona je bila nešto što je tu pred očima, i što podsjeća na nešto što postoji iako ne bi trebalo postojati, te uporno odbija prestati postojati. To je, ukratko, problem sa zastavom sa ljiljanima.

"Ratna zastava" i zastava pod kojom je izvršeno etničko čišćenje

Generalno, zastava se definiše kao vizuelni simbol koji predstavlja neku zajednicu i ideju. U konkretnom slučaju "zastave sa brojem devet", ona predstavlja zajednicu ljudi koji žive na prostoru između Une, Save, Drine i Jadrana, te ideju da svi ti ljudi imaju puno međusobnih razlika ali i zajedničko naslijeđe, zajedničku prošlost, sadašnjost i budućnost.

A upravo, prema jednom od jednostavnijih i zanimljivijih tumačenja, narod se definiše kao skup ljudi sa sviješću o zajedničkoj prošlosti i zajedničkoj budućnosti.

I tu dolazimo do suštine problema sa zastavom sa ljiljanima koja ostaje u sjeni raznih konstrukcija i interpretacija: zastava savremene Bosne i Hercegovine sa grbom Kotromanića je zamišljena kao zastava koja predstavlja zajedništvo i zajedničko naslijeđe.

Lišena bilo kakve etničke ornamentike i estetike, ona je asocirala na činjenicu da bosanska državnost nije nikakva izmišljotina i da se ta državnost ne može primarno crpiti iz savremenih predodžbi koje insistiraju na etničkim i svakim drugim razlikama. Zbog toga negiranje ove zastave nije samo negiranje jednog vizuelnog simbola.

Negiranje zastave sa ljiljanima je u svom jezgru skopčano sa negiranjem onog što taj simbol predstavlja – ideje Bosne kao države i ideje o bosanskom zajedništvu, zajedničkoj prošlosti i zajedničkoj budućnosti na ovim prostorima. Cjelokupan koncept agresije na Bosnu i Hercegovinu – kako vojne, tako i političke, kulturne ili medijske – zasniva se na dosljednim i kontinuiranim naporima uništenja te ideje.

Nije bez razloga to što današnja nasljednica televizije na kojoj je Meho Kodro bio "igrač sa brojem devet" godinama ulaže napore da od zastave sa ljiljanima napravi sporan i nepoželjan simbol. Po istom obrascu nastala je sintagma "ratna zastava Armije Bosne i Hercegovine", što je, mora se priznati, jedna izvrsna propagandna bravura.

Na stranu podvala o zastavi armije kojom se element državnosti zatire elementom militarizma, ali i sam pridjev "ratna" u tom lingvističkom loopingu ne ukazuje na to da je zastava korištena u periodu rata, nego joj daje asocijaciju na ratnu prijetnju.

Sličnu propagandnu akrobaciju smo mogli vidjeti i prije par godina, kada je gorespomenuti propagandni servis banjalučkom pozorišnom festivalu Teatar Fest uskratio medijsko pokroviteljstvo zbog gostovanja sarajevskog "ratnog" teatra. Istina je da Sarajevski ratni teatar (SARTR) u svom imenu ima pridjev "ratni" kao referencu na period u kojem je osnovan, ali je činjenica da u Sarajevu nikad ne bi bilo osnovano ništa "ratno" da taj grad nije četrdeset i četiri mjeseca držan pod opsadom zbog čega su određeni generali i politički lideri osuđeni na doživotne zatvorske kazne.

Moguće je da slučaj gostovanja SARTR-a na Teatar Festu za bh. javnosti nije bio pretjerano atraktivan, isto kao što je moguće i da smo otupjeli na višedecenijske propagandne manipulacije spomenute medijske mašinerije, ali ovaj primjer nam najbolje pokazuje izopačenu logiku u kojoj se kao barbarsko predstavlja nešto što je vrhunski civilizacijski doseg, dok se potpuno normaliziraju pojave koje su naslijeđe ultimativnog barbarizma.

Teatar nastao pod granatama je u toj logici nepoželjan, dok su granate pod kojima je on nastao ispaljivali heroji. Samo u takvoj logici je zastava sa ljiljanima koja je zamišljena kao simbol zajedničkog naslijeđa "ratna zastava" jer je predstavljala ideju jedne državnosti tokom rata, dok zastava pod kojom je izvršeno etničko čišćenje pola te države danas stoji kao zajednička zastava jednog dijela BiH iako kao simbol jednog naroda predstavlja negaciju svega zajedničkog i potpunu supremaciju jedne etničke grupe nad drugima.

Da, istina je da je bilo zločina na svim stranama i pod svim zastavama, ali to ne smije biti argument za relativizaciju tih zločina i izjednačavanje krivice, pošto ni po motivima, ni po obimu, ni po prirodi, a niti po pravnim kvalifikacijama i presudama nije riječ o istim stvarima.

Sigurno je da svaka zastava korištena u ratu nekome vrijeđa osjećanja, ali o njihovom stavljanju u istu ravan ćemo moći razgovarati tek onda kada se pronađe grad koji je mjesecima držan pod opsadom vojnika sa ljiljanima na uniformama, mjesto u kojem su stanovnici bili prisiljeni da se pismeno odriču imovine u korist države sa grbom Kotromanića ili izbjeglička kolona koju su oružanim nasiljem pripremili i pucnjevima ispratili vojnici sa "ratnom zastavom Armije Bosne i Hercegovine".

Do tada nam preostaje da se bavimo paradoksom u kojem su se zagovornici državnosti BiH bili spremni i odreći zastave pod kojom je država opstala kako bi njeno naslijeđe i svoje dobre namjere ugradili u ideju novog državnog simbola koji neće biti sporan nikome i kojeg bi svi prihvatili kao svoj. Tako je prihvaćena zastava sa žutim trokutom i bijelim zvjezdicama koju je za zvaničan simbol Bosne i Hercegovine proglasio nedavno preminuli Carlos Westendorp.

U šali bismo se mogli baviti idejom da je rođeni Madriđanin Westendorp Mehi Kodri toliko zamjerio ona dva gola Realu da mu je par godina kasnije promijenio državnu zastavu, ali u zbilji nam ostaje da primijetimo kako promjena zastave sa ljiljanima kod onih kojima je smetala nije baš naročito promijenila odnos prema onome što je ona simbolizirala. Naprotiv, uz plavu boju koja u svijesti aludira na tradiciju državnosti Bosne i žuti trokut koji vizualno asocira na njen teritorij, nova zastava je donijela i novi sporni element – bijele zvijezde koje sugerišu europsku budućnost i opstojnost države.

Paradoksi simbola

Činjenica je da uprkos dobroj namjeri i vjeri kako će nova zastava pomoći da se sa državom Bosnom i Hercegovinom identificiraju svi njeni građani do te identifikacije nije došlo. Jednostavno, etnički ideološko-identitetski diskurs to nije dozvolio, tako da danas u simbolima koji se koriste u našoj državi imamo niz paradoksa od kojih je najsnažniji taj da su etničke zastave koje se potenciraju u negaciji bosanske državnosti sasvim legitimni simboli, dok se zastava sa grbom srednjovjekovne Bosne želi predstaviti nelegitimnom i nepoželjnom! Dalje, u tom nizu paradoksa imamo i činjenicu da je narod koji insistira na korištenju zastave sa ljiljanima onaj koji u etničkom i religijskom kontekstu nema veze sa simbolima na njoj.

Podsjetimo, grb Kotromanića predstavlja odraz anžuvinske tradicije koja je kršćanska što i nije baš imanentno muslimanima i Bošnjacima. Uz to, dinastiju Kotromanića svojataju i hrvatski i srpski historičari pa je krajnje nelogično da se, naprimjer, u Banjoj Luci podigne spomenik kralju Tvrtku na čijoj su kruni ljiljani, dok se u isto vrijeme nepoželjnim proglašavaju njegovi simboli.

I uz brojne druge, imamo i paradoks da se prisustvo zastave sa grbom Kotromanića danas predstavlja kao negacija zajedničke države, i to od strane onih koji ne prihvataju ni zvaničnu zastavu Bosne i Hercegovine. Posljednjih godina smo gledali brojne susrete zvaničnika Republike Srpske sa inostranim dužnosnicima, kako u zemlji tako i van nje, na kojima je redovna pojava to da nema zvanične zastave države Bosne i Hercegovine.

Na nekim od tih sastanaka su bili prisutni čak i predstavnici institucija BiH i političari iz "probosanskih" političkih stranaka. Zastava BiH redovno izostaje na javnim događajima u RS i kantonima FBiH sa hrvatskom većinom i iz tog upornog ignorisanja zvaničnog simbola države nameće se samo jedan zaključak – da zastava sa trokutom i zvjezdicama smeta iz istog razloga iz kojeg je smetala i ona sa grbom sa ljiljanima.

Paradoks je i to što je među najglasnijima u navođenju "ratne zastave Armije BiH" kao razloga da se ne navija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine kćerka autoritarnog lidera i faktičkog vlasnika RS Milorada Dodika. Naime, ona tvrdi kako u toj reprezentaciji "nema ni jednog predstavnika Republike Srpske" dok je na čelu Nogometnog saveza sin njene rođene tetke! Međutim, u objavi Dodikove kćerke na Facebooku stoji i jedna zanimljiva teza koja se ogleda u izraženoj spremnosti da za Bosnu i Hercegovinu navija tek onda kad na tribinama bude mogla istaknuti zastavu entiteta RS, odnosno zastavu srpskog naroda.

Postavlja se pitanje – da li je iko ikad ikome zabranio da za Bosnu i Hercegovinu iskreno navija sa zastavom srpskog naroda? Ovo pitanje načinje složenu temu srpskog identiteta kao sastavnog i neizostavnog dijela identiteta Bosne koja je isuviše kompleksna, ali ničim nije isključiva što pokazuje i neskrivena radost zbog uspjeha reprezentacije Bosne i Hercegovine kod mladih ljudi u svim dijelovima naše domovine.

Ko će i ko treba navijati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine

Međutim, logika na jednu a današnja Bosna i Hercegovina i njeni ljudi na drugu stranu. U sadašnjosti bi barem trebalo prestati sa stigmatizacijom državne zastave sa grbom Kotromanića, barem dok god isticanje ove zastave ne prate nikakve uvrede, provokacije ili bilo šta slično.

Sama po sebi, ta zastava se ne može smatrati uvredljivom baš kao ni ostali simboli koji su Bosnu i Hercegovinu predstavljali kroz historiju poput grba sa mačem u savijenoj ruci koji se koristio za vrijeme austro-ugarske uprave ili grba sa fabričkim dimnjacima iz vremena Jugoslavije. A o tome ko će navijati i ko treba navijati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine najbolji argument je možda dao upravo spomenuti predsjednik Nogometnog saveza BiH i sestrić najposvećenijeg negatora Bosne i Hercegovine Milorada Dodika Vico Zeljković. Naime, upitan zašto u reprezentaciji nema igrača iz RS Zeljković je stavio tačku na svaku raspravu o toj temi rekavši kako za Bosnu i Hercegovinu igraju "najbolji i oni koji to žele". Baš kao što će u reprezentaciji igrati najbolji igrači i samo oni koji iskreno žele igrati za nju, ista stvar treba biti i sa navijačima.

Za Bosnu i Hercegovinu se navija iskreno i iz želje – na to se nikoga ne tjera i za to nikog ne treba moliti. Ukoliko će neko zbog zastave sa ljiljanima sebi uskratiti priliku da se raduje i svoju radost dijeli sa drugima, to ne bi trebalo biti problem ni reprezentacije ni njenih navijača.

Radost zbog plasmana Bosne i Hercegovine na Mundijal je tolika da je ima za svakoga i da je može dijeliti svako, bez obzira na ime koje nosi, vjeru kojoj pripada ili zastavu kojom maše. A to što će se zastave naše zemlje ovog ljeta vijoriti na stadionima Sjeverne Amerike biće najbolji dokaz da je Bosna i Hercegovina, kakva god bila i uz sve probleme u njoj, ipak opstala i da uprkos svemu nije svedena na neku "državu sa brojem devet".