“Nemojte mi vjerovati linijom autoriteta”: Jedno studentsko sjećanje na Dževada Karahasana

Datumi, naročito oni kojima obilježavamo početak ili kraj nečega, potaknu intenzivnija sjećanja. Na današnji dan, 2023. godine, na ahiret je preselio profesor i književnik Dževad Karahasan.

Nama koji smo ga čitali ostaje potreba da mu se iznova vraćamo, bilo kroz romane ili eseje. Ako to prenesem na lični nivo, o Karahasanu govorim kao o nekome koga citiram u gotovo svakoj prilici, čak i u informativnom programu.

I ne mislim da su to citati radi citata; prosto, riječ je o čovjeku koji je znao opisati fenomene koji su ga okruživali, pa čak i vlastitu bolest, o kojoj je govorio bez persiranja, s njom je bio "na ti".

U znak sjećanja na ono što je bio, a znajući da će dugo ostati u dijalozima svojih čitalaca, koji će među sobom prepričavati dijelove njegovih knjiga, tražiti veze s djelima koja su njega inspirisala, ali i vlastitim životnim okolnostima, želim ispričati tri studentska sjećanja na njega.

1. Učionica koja nije okupljala samo "filozofe":

Predavanjima koja je Dževad Karahasan držao na Filozofskom fakultetu prisustvovali su i studenti drugih fakulteta, pa čak i studenti medicine, koje popularno smatramo toliko pragmatičnim da ih često potpuno odvajamo od književnosti. Ipak, dolazili su slušati profesora Karahasana.

2. Zasluženo umjesto nametnutog poštovanja:

Na prvom predavanju, a to su nam potvrdili i stariji studenti, uvijek je govorio isto:

– Ovdje je sve dozvoljeno, osim unaprijed se slagati sa mnom. Vjerujte mi tek kada se sami uvjerite da sam u pravu. Nemojte mi vjerovati linijom autoriteta.

Možda bi to trebalo biti prirodno i podrazumijevajuće, ali u društvu u kojem se poštovanje često stiče isključivo linijom autoriteta, profesor Karahasan bio je izuzetak vrijedan pažnje.

U prijevodu, njegova poruka bila je: „Poštujte me onda kada to zaslužim onim što jesam, a ne funkcijom koju predstavljam.“

3. Maniri velikog pisca i profesora:

Na jednom od prvih predavanja profesor Karahasan bio je u bijeloj košulji. Gotovo na samom početku zastao je i upitao nas:

– A je li vama smeta što sam u košulji?

S obzirom na to da je riječ i o teatrologu, pomislili smo da je dio nekog performansa. Iznenađeni, pitali smo zašto bi nam to smetalo. Tada je rekao:

– Mislite li da je neučtivo ovako? Ako mislite da jeste, ja ću obući sako.

Maniri i obzir prema sagovornicima.

Biografija nam ne mora reći mnogo o piscu. Posebno ne o njegovim djelima. Ono što je napisao je dovoljno da ga prepoznamo i ocijenimo kao autora. Biografija čak može i zasmetati. Ipak, ne i u Karahasanovom slučaju.

(Nedim Gondžić/Preporod.info)